BOSNA
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice – uz trku mnogu –
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k’o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k’o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…
Branko Copic
Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
-
Heidi
- Forum [Bot]
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Mala moja iz Bosanske Krupe
Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada,
iz mog sela, tihog i dalekog,
kada susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetne noći,
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Sad je kasno,već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!
Branko Copic
Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada,
iz mog sela, tihog i dalekog,
kada susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetne noći,
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Sad je kasno,već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!
Branko Copic
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Umihana Čuvidina – prva bosanska pjesnikinja muslimanka
Začeci literature bosanskohercegovačkih muslimana uslovljeni su i određeni istorijskim i društvenim trenutkom. Uz religiju, koja ih veže uz Turke, muslimani prihvataju i orijentalnu literaturu kao nešto svoje. Ova literatura postaje uzor književnicima i pjesnicima, i razumljivo je što ima veoma vidljivo religiozno obilježje. Postepeno nastaju i autorska djela, ali su ona pod vidnim uticajem orijantalnih književnosti, pa se stiče dojam da su njihov sastavni dio. Nisu slična samo tematski, nego i po formi, i, što je veoma zanimljivo, pisana su na maternjem jeziku, pismom orijantalnih jezika – arebicom. Taj jezik naziva se „lisani bosnevi“ (bosanski jezik) i prvi put je, koliko je poznato, upotrijebljen u jednom turskom zborniku iz 15. vijeka.
Kako se ovo pismo vidno razlikuje od fonetske strukture našeg jezika, nastaju pokušaji njegovog prilagođavanja. Na ovome je dosta uradio Omer ef. Humo iz Mostara, a konačan oblik dao je ovom pismu Džemaludin Čaušević, profesor Šerijatske sudačke škole i kasnije reis-ul-ulema. Alhamijado literatura (djela pisana na maternjem jeziku arebicom) ima izrazite odlike orijantalne literature. Proza je pretežno religioznog karaktera, a poezija ima višestruku tematiku: religioznu, didaktičku, a dosta je misaone poezije i lirike. Arebica je dobila status zvaničnog pisma u bosanskohercegovačkoj muslimanskoj literaturi, jer je, na određen način predstavljala i simbol vjerske pripadnosti. Zbog toga je latinica teško mogla naći mjesto u ovom vremenu i uslovima. Bilo je čak mišljenja, prihvatanih kao neprikosnovena, da se religiozna djela ne mogu adekvatno prevesti na naš jezik, a pogotovo ne smiju biti pisana latinicom.
Lirika bosanskohercegovačkih muslimana bila je dijelom pod uticajem orijatalne ljubavne poezije, a dijelom je slijedila narodnu pjesmu. Prvu ljubavnu pjesmu, koliko se dosad zna, na maternjem jeziku napisao je neki Mehmed Erdeljac, a prvi bosanski pjesnik je Mehmed Hevai Uskufi. On je, ipak, mnogo poznatiji po svom bosasnko-turskom rječniku pod nazivom Makbuli-mearif.
Osamnaesti i devetnaesti vijek je vrijeme u kome žena, posebno muslimanka, nema nikakvu funkciju u društvenom životu. Zatočena je među zidovima, i to je ujedno i ograda od svih zbivanja. Pojava žene-pjesnika u ovakvim uslovima i vremenu ima specifičan značaj. Prva bosanska pjesnikinja muslimanka je Umihana Čuvidina. Rođena je krajem XVIII stoljeća (oko 1795-1870), na Hridu – u jednoj od poznatih sarajevskih mahala. Potiče iz čestite, ali dosta siromašne obitelji Čuvida. Mnogo je više poznata pod pseudonimom „Sevda“. (Ova riječ dolazi od turske riječi sevdah u značenju ljubav.) Zanimljivo je da je ovaj nadimak dobila zbog svoje duboke, snažne i ljubavi trajne kao život prema Muji Čamdži bajraktaru, koji je pao u boju na Zasavici 1813. godine.
Izvjesno je da je narodna pjesma, kako ćemo kasnije navesti, ne samo uticala na našu pjesnikinju nego su je ona i njene parice stvarale. Najvjerovatnije je da Umihana Čuvidina nije poznavala orijantalne jezike, pa joj samim tim ni literatura Istoka nije bila dostupna. Ona pjeva srcem i njeni stihovi su rimom i jednostavnim izrazom topli i bliski.
U pjesmi „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“ Umihana opisuje pripremu junaka na odlazak u ovaj boj, vojevanje i njihov povratak kući. U grupi ratnika je i Umihanina ljubav Mujo Čamdži barjaktar. Pjesma je očito i pisana povodom Mujinog odlaska. Umihanina neizmjerna ljubav prema Muji, koga pominje u još jednoj pjesmi s pravom bi se moglo reći da je porodila Umihanu pjesnikinju. Postoje dvije verzije pjesme „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“ – jedna sačuvana u Travniku, druga u Mostaru.
Neki istoričari književnosti pjesme Umihane Čuvudine svrstavaju u narodne. Tome se ne bi trebalo čuditi, tim više što je Uminana Čuvidina živjela u sredini u kojoj je mnogo njegovana narodna poezija. Zabuna je došla i otuda što je Halid Kreševljaković zabilježio na Vratniku jednu pjesmu u desetercu, za koju se, gotovo može tvrditi da pripada Umihani.
Posebno u formi veoma je izražajan uticaj narodne pjesme na Umihaninu poeziju. Ona piše u desetercu i osmercu. I njena jedina u cjelosti očuvana pjesma ima 52 stiha u desetercu, a 27 u osmercu. Jezik ove pjesme je čist, narodni, jedino na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrebljava turcizme, jer ne nalazi adekvatne izraze u našem jeziku.
Ka to čuli mladi janičari
Zlatne poše razmotaše,
Civerice obukoše:
Al' binjiše pokidaše.
Zagarije obukoše;
Aga – šalvar iskidaše
Gazalice obukoše:
Kajsarlije iskidaše
Kaislije pritegoše.
Iz jedine u cjelosti sačuvane Umihanine pjesme vidi se i njen stav prema ratovanju. Naime, ona u nekoliko stihova izražava svu bojazan koja se skriva duboko u duši svake djevojke da je rat može ostaviti neudatom. I Umihana je puna života i želi da živi sa svojim voljenim Mujom, koji takođe oblači ratnu odoru, pa moli.
S Bogom babo pašo Ali-pašo,
Pusti nama sve naše ašike,
Jer ostasmo mlade neudate.
Umihana, međutim, ne protivi se samo ratu iz straha što bi ostala neudata. Ona smatra da i mladići, koji odlaze u neizvjesnost takođe više vole da žive nego da ostavljaju živote na bojnom polju. Iz poruke mladih janjičara to se jasno vidi:
Zapjevaše jeničari,:
Naše majke ne plačite,
Naše seke ne žal'te nas,
Naše ljube udajte se
Mi ćemo se oženiti,
Pod Loznicom u polju zelenu.
Umihanina strepnja da će ostati bez voljenog Muje se obistinjava. Iz boja on joj poručuje po drugovima:
Ah, družino, moja braćo draga,
(...)
U dolami u džepu desnome
U njemu je prsten i jabuka
U zadžepku mrko ogledalo.
Podajte ga mojoj Umihani.
(...)
Nek s' ogleda, mene ne pogleda
Nek s' udaje, a mene ne čeka
(...)
Ako bude roda gospodskoga,
Žaliće me tri godine dana,
Ako bude roda horjantskoga,
Neće žalit' ni tri bijela dana!
Ovi stihovi su, od nekih istoričara književnosti, svrstani u narodnu poeziju. Međutim, po načinu pjevanja, a i sadržaju, mnogo je vjerojatnije da su u pravu oni koji tvrde da ih je spjevala naša pjesnikinja.
Umihana nije „roda gospodskoga“, ali gaji neizmjernu ljubav prema svome Muji. Vijest o njegovoj smrti za nju je neizlječiv udarac. Ne žali ga samo, kako joj on poručuje, „tri godine dana“, ostaje vjerna svojoj ljubavi i njegovoj uspomeni cijelog života. Kako se saznaje nikad se nije udala, cio život provela je među zidovima sa uspomenom na svog Muju.
Umihana je žalila Muju: „za godinu lice ne umila, a za drugu ne nasmijala se, a za treću kose ne oplela. Četvrte godine je kosu odrezala i poslala daji na kapiju, koji joj je kosu pozlatio, a dajinica biserom kitila.“
Ko prohodi da joj kosu žali,
Ova kosa u devletu rasla,
U golemu jadu odrezana.
Il' je majka ukopala sina,
Il' sestrica brata jedinoga,
Il' djevojka svoga suđenika.
Umihanina majka ne može da podnese kako joj kćerku razdire bol, pa je savjetuje da zaboravi poginulog junaka:
Što ti žališ tuđina junaka
Nije ti ga majčica rodila.
Umihana, međutim, ne nalazi utjehu za svoj bol:
Luda ti si, moja mila majko,
Da si mi ga i tri put rodila
Ja ga ne bih ovoliko žalila,
Kao što žalim tuđina junaka,
Ja ga neću steći do vijeka.
Pjesnikinja ne žali Muju zbog toga što je ona samo neizmjerno voljela. Vjeruje da i njen Mujo gaji isto tako jaka osjećanja prema njoj. Ovo se vidi iz opisa jedne ratne slike:
Vino piju age Sarajlije,
Vino piju Zasavicu biju,
Ranjenici mladi podjekuju,
Svaki veli: Jallah moja majko,
Čamdži Mujo: Jallah moja Umo!
Naša pjesnikinja, po stihovima za koje se sigurno zna da su njeni, i po onima koje neki svrstavaju u narodnu poeziju, ne bi, kad bismo u njima tražili izrazite umjetničke vrijednosti, ostala zabilježena u bosanskohercegovačkoj muslimanskoj literaturi. Međutim, kako smo već rekli, njena pojava značajna je s obzirom na vrijeme u kojem se javlja.
Umihana Čuvidina pjeva pod velikim uticajem narodne poezije, uostalom, sama tu narodnu poeziju i stvara. Zato njeni stihovi imaju formu ove pjesme, a i jezik je veoma blizak izrazu u narodnoj poeziji. Po svoj prilici, kako smo već naveli, naša pjesnikinja nije poznavala nijedan orijentalni jezik, ali je znala uobičajeno pismo toga doba među muslimanima – arebicu, ili je, pak, nekome, ko je znao to pismo, kazivala svoje stihove.
Umihanu – pjesnika, najvjerovatnije je dala njena neizmjerna ljubav prema Muji Čamdži barjaktaru. U svoje pjesme ona je utkala najtananije niti svojih osjećanja i svu tragiku čežnje za nečim što je izgubila.
Izvjesno je da su njene pjesme bile veoma popularne, i da su se čak po mahalama pjevale. I danas se u starom Sarajevu može čuti izreka „Voli kao Sevda“.
Autor: Lamija Hadžiosmanović
Začeci literature bosanskohercegovačkih muslimana uslovljeni su i određeni istorijskim i društvenim trenutkom. Uz religiju, koja ih veže uz Turke, muslimani prihvataju i orijentalnu literaturu kao nešto svoje. Ova literatura postaje uzor književnicima i pjesnicima, i razumljivo je što ima veoma vidljivo religiozno obilježje. Postepeno nastaju i autorska djela, ali su ona pod vidnim uticajem orijantalnih književnosti, pa se stiče dojam da su njihov sastavni dio. Nisu slična samo tematski, nego i po formi, i, što je veoma zanimljivo, pisana su na maternjem jeziku, pismom orijantalnih jezika – arebicom. Taj jezik naziva se „lisani bosnevi“ (bosanski jezik) i prvi put je, koliko je poznato, upotrijebljen u jednom turskom zborniku iz 15. vijeka.
Kako se ovo pismo vidno razlikuje od fonetske strukture našeg jezika, nastaju pokušaji njegovog prilagođavanja. Na ovome je dosta uradio Omer ef. Humo iz Mostara, a konačan oblik dao je ovom pismu Džemaludin Čaušević, profesor Šerijatske sudačke škole i kasnije reis-ul-ulema. Alhamijado literatura (djela pisana na maternjem jeziku arebicom) ima izrazite odlike orijantalne literature. Proza je pretežno religioznog karaktera, a poezija ima višestruku tematiku: religioznu, didaktičku, a dosta je misaone poezije i lirike. Arebica je dobila status zvaničnog pisma u bosanskohercegovačkoj muslimanskoj literaturi, jer je, na određen način predstavljala i simbol vjerske pripadnosti. Zbog toga je latinica teško mogla naći mjesto u ovom vremenu i uslovima. Bilo je čak mišljenja, prihvatanih kao neprikosnovena, da se religiozna djela ne mogu adekvatno prevesti na naš jezik, a pogotovo ne smiju biti pisana latinicom.
Lirika bosanskohercegovačkih muslimana bila je dijelom pod uticajem orijatalne ljubavne poezije, a dijelom je slijedila narodnu pjesmu. Prvu ljubavnu pjesmu, koliko se dosad zna, na maternjem jeziku napisao je neki Mehmed Erdeljac, a prvi bosanski pjesnik je Mehmed Hevai Uskufi. On je, ipak, mnogo poznatiji po svom bosasnko-turskom rječniku pod nazivom Makbuli-mearif.
Osamnaesti i devetnaesti vijek je vrijeme u kome žena, posebno muslimanka, nema nikakvu funkciju u društvenom životu. Zatočena je među zidovima, i to je ujedno i ograda od svih zbivanja. Pojava žene-pjesnika u ovakvim uslovima i vremenu ima specifičan značaj. Prva bosanska pjesnikinja muslimanka je Umihana Čuvidina. Rođena je krajem XVIII stoljeća (oko 1795-1870), na Hridu – u jednoj od poznatih sarajevskih mahala. Potiče iz čestite, ali dosta siromašne obitelji Čuvida. Mnogo je više poznata pod pseudonimom „Sevda“. (Ova riječ dolazi od turske riječi sevdah u značenju ljubav.) Zanimljivo je da je ovaj nadimak dobila zbog svoje duboke, snažne i ljubavi trajne kao život prema Muji Čamdži bajraktaru, koji je pao u boju na Zasavici 1813. godine.
Izvjesno je da je narodna pjesma, kako ćemo kasnije navesti, ne samo uticala na našu pjesnikinju nego su je ona i njene parice stvarale. Najvjerovatnije je da Umihana Čuvidina nije poznavala orijantalne jezike, pa joj samim tim ni literatura Istoka nije bila dostupna. Ona pjeva srcem i njeni stihovi su rimom i jednostavnim izrazom topli i bliski.
U pjesmi „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“ Umihana opisuje pripremu junaka na odlazak u ovaj boj, vojevanje i njihov povratak kući. U grupi ratnika je i Umihanina ljubav Mujo Čamdži barjaktar. Pjesma je očito i pisana povodom Mujinog odlaska. Umihanina neizmjerna ljubav prema Muji, koga pominje u još jednoj pjesmi s pravom bi se moglo reći da je porodila Umihanu pjesnikinju. Postoje dvije verzije pjesme „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“ – jedna sačuvana u Travniku, druga u Mostaru.
Neki istoričari književnosti pjesme Umihane Čuvudine svrstavaju u narodne. Tome se ne bi trebalo čuditi, tim više što je Uminana Čuvidina živjela u sredini u kojoj je mnogo njegovana narodna poezija. Zabuna je došla i otuda što je Halid Kreševljaković zabilježio na Vratniku jednu pjesmu u desetercu, za koju se, gotovo može tvrditi da pripada Umihani.
Posebno u formi veoma je izražajan uticaj narodne pjesme na Umihaninu poeziju. Ona piše u desetercu i osmercu. I njena jedina u cjelosti očuvana pjesma ima 52 stiha u desetercu, a 27 u osmercu. Jezik ove pjesme je čist, narodni, jedino na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrebljava turcizme, jer ne nalazi adekvatne izraze u našem jeziku.
Ka to čuli mladi janičari
Zlatne poše razmotaše,
Civerice obukoše:
Al' binjiše pokidaše.
Zagarije obukoše;
Aga – šalvar iskidaše
Gazalice obukoše:
Kajsarlije iskidaše
Kaislije pritegoše.
Iz jedine u cjelosti sačuvane Umihanine pjesme vidi se i njen stav prema ratovanju. Naime, ona u nekoliko stihova izražava svu bojazan koja se skriva duboko u duši svake djevojke da je rat može ostaviti neudatom. I Umihana je puna života i želi da živi sa svojim voljenim Mujom, koji takođe oblači ratnu odoru, pa moli.
S Bogom babo pašo Ali-pašo,
Pusti nama sve naše ašike,
Jer ostasmo mlade neudate.
Umihana, međutim, ne protivi se samo ratu iz straha što bi ostala neudata. Ona smatra da i mladići, koji odlaze u neizvjesnost takođe više vole da žive nego da ostavljaju živote na bojnom polju. Iz poruke mladih janjičara to se jasno vidi:
Zapjevaše jeničari,:
Naše majke ne plačite,
Naše seke ne žal'te nas,
Naše ljube udajte se
Mi ćemo se oženiti,
Pod Loznicom u polju zelenu.
Umihanina strepnja da će ostati bez voljenog Muje se obistinjava. Iz boja on joj poručuje po drugovima:
Ah, družino, moja braćo draga,
(...)
U dolami u džepu desnome
U njemu je prsten i jabuka
U zadžepku mrko ogledalo.
Podajte ga mojoj Umihani.
(...)
Nek s' ogleda, mene ne pogleda
Nek s' udaje, a mene ne čeka
(...)
Ako bude roda gospodskoga,
Žaliće me tri godine dana,
Ako bude roda horjantskoga,
Neće žalit' ni tri bijela dana!
Ovi stihovi su, od nekih istoričara književnosti, svrstani u narodnu poeziju. Međutim, po načinu pjevanja, a i sadržaju, mnogo je vjerojatnije da su u pravu oni koji tvrde da ih je spjevala naša pjesnikinja.
Umihana nije „roda gospodskoga“, ali gaji neizmjernu ljubav prema svome Muji. Vijest o njegovoj smrti za nju je neizlječiv udarac. Ne žali ga samo, kako joj on poručuje, „tri godine dana“, ostaje vjerna svojoj ljubavi i njegovoj uspomeni cijelog života. Kako se saznaje nikad se nije udala, cio život provela je među zidovima sa uspomenom na svog Muju.
Umihana je žalila Muju: „za godinu lice ne umila, a za drugu ne nasmijala se, a za treću kose ne oplela. Četvrte godine je kosu odrezala i poslala daji na kapiju, koji joj je kosu pozlatio, a dajinica biserom kitila.“
Ko prohodi da joj kosu žali,
Ova kosa u devletu rasla,
U golemu jadu odrezana.
Il' je majka ukopala sina,
Il' sestrica brata jedinoga,
Il' djevojka svoga suđenika.
Umihanina majka ne može da podnese kako joj kćerku razdire bol, pa je savjetuje da zaboravi poginulog junaka:
Što ti žališ tuđina junaka
Nije ti ga majčica rodila.
Umihana, međutim, ne nalazi utjehu za svoj bol:
Luda ti si, moja mila majko,
Da si mi ga i tri put rodila
Ja ga ne bih ovoliko žalila,
Kao što žalim tuđina junaka,
Ja ga neću steći do vijeka.
Pjesnikinja ne žali Muju zbog toga što je ona samo neizmjerno voljela. Vjeruje da i njen Mujo gaji isto tako jaka osjećanja prema njoj. Ovo se vidi iz opisa jedne ratne slike:
Vino piju age Sarajlije,
Vino piju Zasavicu biju,
Ranjenici mladi podjekuju,
Svaki veli: Jallah moja majko,
Čamdži Mujo: Jallah moja Umo!
Naša pjesnikinja, po stihovima za koje se sigurno zna da su njeni, i po onima koje neki svrstavaju u narodnu poeziju, ne bi, kad bismo u njima tražili izrazite umjetničke vrijednosti, ostala zabilježena u bosanskohercegovačkoj muslimanskoj literaturi. Međutim, kako smo već rekli, njena pojava značajna je s obzirom na vrijeme u kojem se javlja.
Umihana Čuvidina pjeva pod velikim uticajem narodne poezije, uostalom, sama tu narodnu poeziju i stvara. Zato njeni stihovi imaju formu ove pjesme, a i jezik je veoma blizak izrazu u narodnoj poeziji. Po svoj prilici, kako smo već naveli, naša pjesnikinja nije poznavala nijedan orijentalni jezik, ali je znala uobičajeno pismo toga doba među muslimanima – arebicu, ili je, pak, nekome, ko je znao to pismo, kazivala svoje stihove.
Umihanu – pjesnika, najvjerovatnije je dala njena neizmjerna ljubav prema Muji Čamdži barjaktaru. U svoje pjesme ona je utkala najtananije niti svojih osjećanja i svu tragiku čežnje za nečim što je izgubila.
Izvjesno je da su njene pjesme bile veoma popularne, i da su se čak po mahalama pjevale. I danas se u starom Sarajevu može čuti izreka „Voli kao Sevda“.
Autor: Lamija Hadžiosmanović
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Krokodil Behko
- Globalni moderator
- Posts: 120466
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 6989 times
- Been thanked: 7928 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Inače, Umihana je jedno prelijepo starinsko ime 
online
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
I meni se svidja
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Nećemo vise tako kasno
Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,
Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.
Noć je za ljubav doba strasno,
Al’ brzo dan stić’ zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.
Lord Byron
Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,
Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.
Noć je za ljubav doba strasno,
Al’ brzo dan stić’ zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.
Lord Byron
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
srculence7
- Forum [Bot]
- Posts: 18143
- Joined: 31 Mar 2016, 03:35
- Location: iza zatvorenih vrata
- Has thanked: 3744 times
- Been thanked: 3703 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Jednoj ženi
Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
od nje izgaram ali za nju ne znam.
Ja sam blesak, munja, vatra iz oblaka,
ja sam vetar, oluja, ja sam melodija…
Ja samo uzimam ljubav
i upijam njenu slast,
suze me večno prate,
jer veran nisam nikom nit ikom pripadam.
Odan sam samo svojoj zvezdi
koja me na uništenje priziva,
koja moj užitak u mučenje pretvara
a koju moje srce ipak voli i slavi.
Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sejem gorka zadovoljstva što traju tek tren,
Gospod moj i vođa je smrt.
Herman Hesse
Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
od nje izgaram ali za nju ne znam.
Ja sam blesak, munja, vatra iz oblaka,
ja sam vetar, oluja, ja sam melodija…
Ja samo uzimam ljubav
i upijam njenu slast,
suze me večno prate,
jer veran nisam nikom nit ikom pripadam.
Odan sam samo svojoj zvezdi
koja me na uništenje priziva,
koja moj užitak u mučenje pretvara
a koju moje srce ipak voli i slavi.
Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sejem gorka zadovoljstva što traju tek tren,
Gospod moj i vođa je smrt.
Herman Hesse
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Bal objesenih
Kraj crnih vnešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Velzevul za kravatu vuče
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom tuče,
Uz pjesmu božićnu s njima igru veze.
A pajaci na to spliću ruke tanke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje su grlile ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom – kapom za naprsle glave –
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gdje usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,
Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Arthur Rimbaud
Kraj crnih vnešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Velzevul za kravatu vuče
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom tuče,
Uz pjesmu božićnu s njima igru veze.
A pajaci na to spliću ruke tanke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje su grlile ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom – kapom za naprsle glave –
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gdje usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,
Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Arthur Rimbaud
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Moje boemstvo - fantazija
Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
– Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa – sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela – stopu pored srca!
Arthur Rimbaud
Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
– Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa – sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela – stopu pored srca!
Arthur Rimbaud
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Dobra jutarnja misao
U četiri jutrom, ljeti,
San ljubavni još se sanja.
Miris noćnog svetkovanja
Zorom kroz šumarak leti.
Na ogromnom se Gradilištu,
Gdje sunce Hesperida teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju drvosječe.
U pustinji biljnoj treba
Oplate da spreme krasne
Gdje će raskoš gradska da se
Smije ispod lažnog neba.
Za radnike – podanike
Jednog vavilonskog kralja –
Venero, pusti ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.
O kraljice pastira!
Daj radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mirna
Do kupanja u podnevnom moru.
Arthur Rimbaud
U četiri jutrom, ljeti,
San ljubavni još se sanja.
Miris noćnog svetkovanja
Zorom kroz šumarak leti.
Na ogromnom se Gradilištu,
Gdje sunce Hesperida teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju drvosječe.
U pustinji biljnoj treba
Oplate da spreme krasne
Gdje će raskoš gradska da se
Smije ispod lažnog neba.
Za radnike – podanike
Jednog vavilonskog kralja –
Venero, pusti ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.
O kraljice pastira!
Daj radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mirna
Do kupanja u podnevnom moru.
Arthur Rimbaud
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Epitaf za osuđenu knjigu
Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il’ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi
Arthur Rimbaud
Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il’ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi
Arthur Rimbaud
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Gavrani
Gospode, kad se livada sledi,
Kad angelusi svi odzvone
Nad zaseokom koji klone,
Na prirodu, gde cvijeće blijedi,
Sruši s nebesa jata nova
Dragih i divnih gavranova.
Armijo čudna okrutnog krika,
Na gnijezda vam huje bure ljute!
Vi, uzduž rijeka koje se žute,
Kraj kalvarija mučenika,
Na jarku, grani što se trese,
Raspršite se, skupite se!
Nad Francuskom, nad svakim poljem
S prekjučerašnjom žetvom smrti,
Nek vam se zimsko kolo vrti,
Da zamisle se ljudi bolje!
Izvikuj dužnost u svako doba,
O crna ptico, vjesnice groba!
Ali, Gospode, na jarbolima
Hrašca u opčinjenoj noći
Nek majska ptica pjesmu toči
Za svakog ko u šumskim dnima
Bez budućnosti prikovan leži
U travi iz koje niko ne bježi.
Arthur Rimbaud
Gospode, kad se livada sledi,
Kad angelusi svi odzvone
Nad zaseokom koji klone,
Na prirodu, gde cvijeće blijedi,
Sruši s nebesa jata nova
Dragih i divnih gavranova.
Armijo čudna okrutnog krika,
Na gnijezda vam huje bure ljute!
Vi, uzduž rijeka koje se žute,
Kraj kalvarija mučenika,
Na jarku, grani što se trese,
Raspršite se, skupite se!
Nad Francuskom, nad svakim poljem
S prekjučerašnjom žetvom smrti,
Nek vam se zimsko kolo vrti,
Da zamisle se ljudi bolje!
Izvikuj dužnost u svako doba,
O crna ptico, vjesnice groba!
Ali, Gospode, na jarbolima
Hrašca u opčinjenoj noći
Nek majska ptica pjesmu toči
Za svakog ko u šumskim dnima
Bez budućnosti prikovan leži
U travi iz koje niko ne bježi.
Arthur Rimbaud
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Oćut
Kroz ljetne plave večeri, poći ću stazama,
Bockan od klasja žitnog, gaziti preko bilja niskog:
Sanjalica, ćutjet ću svježinu na svojim nogama.
Pustiti vjetar kupati mene gologlavog.
Nit ću govoriti, niti misliti o bilo čemu:
Ali ljubav beskrajna mojom će se dušom uspinjati,
A ja ću ići daleko, veoma daleko nalik bohemu,
Kroz Prirodu, – sretan kao s kakvom ženom biti
Arthur Rimbaud
Kroz ljetne plave večeri, poći ću stazama,
Bockan od klasja žitnog, gaziti preko bilja niskog:
Sanjalica, ćutjet ću svježinu na svojim nogama.
Pustiti vjetar kupati mene gologlavog.
Nit ću govoriti, niti misliti o bilo čemu:
Ali ljubav beskrajna mojom će se dušom uspinjati,
A ja ću ići daleko, veoma daleko nalik bohemu,
Kroz Prirodu, – sretan kao s kakvom ženom biti
Arthur Rimbaud
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Arthur Rimbaud
Arthur Rimbaud (rođen 20.10.1854. – živi do 10.11.1891.) Arthur Rimbaud je poetski doživljaj par excellence, poetski plemić, kojeg su poštovali i poštuju svi ljubitelji istinske poezije. Istinska je ona poezija, koja izlazi iz snova, iz mašte, ali i iz prave stvarnosti, po kojoj je jedino pjesnicima dozvoljeno kretanje. Običnim ljudima, pjesnici ostavljaju tir, označene putokaze da ih slijede, ali to su za njih obično “minirana područja” po kojima se ne usude kretati. 20. Listopada 1854. na Ardenskoj visoravni, u sjevernoj Francuskoj, pokraj belgijske granice, u industrijskom gradu Charlevilleu rođen je Arthur. Otac mu je bio vojni oficir. 1860. zauvijek je napustio Rimbaudovu majku. Majka sama mora podizati svoj kvartet, četvoro djece. Arthur obožava svoju majku, iako je svijestan njenih mana: vjerske zatucanosti, škrtosti, strogoće. Svojom poslušnošću i povučenošću, trudi se biti najbolji. Sa 12 je pobožan, mali bogomoljac. Sa 14 godina, u njemu se počne razvijati revolt na okolinu. Do 16. godine, najbolji je u svemu, a pjesnički talent hoće izaći. Rimbaud čita knjige, no nema novaca da bi ih kupio. Zbog toga se osjeća kao siroče, kao dijete bez majke, jer jedino u što je siguran je, da je pjesnik i da može u krug najvećih. Njegov divlji genij ne spava. Ujedno shvaća da je biti pjesnik, isto što i ovladati tim zanatom, kao i svakim drugim. To se može jedino ako se to radi. Osjećao se pritisnut i potisnut u kut, s jedne strane materijalno siromaštvo, a s druge strane duhovno bogatstvo. Osim skitnje, odlaska iz rodnog grada, ništa mu drugo nije preostalo. Na zaprepaštenje svih, odlučio se za bijeg. Odredište: Paris. O Bože, Pariz ga je trebao dočekati raskriljenih ruku, kao miljenika nacije, a ne da su ga uhitili poput razbojnika, jer nije imao kartu. Još su mu htjeli oduzeti slobodu i prijetili mu, jer nije htio reći ludim žandarima ni jednu jedinu riječ. Pa kako im je uopće trebao reći tko je, kad to još ni sam nije znao. Tim je idiotima bila sumnjiva Arthurova teka sa nečitkim slovima, a ratno vrijeme!? Sebe nije sažaljevao, jedino mu je bilo žao majke. Zbog nje se i odlučio za bijeg, ne da ju kazni, nego da joj osigura bolji život, dostojan majke jednog velikana. Vraćanje kući. Doma ostaje 10 dana, pa ako ga Pariz neće, možda mu se u Belgiji osmijehne sreća, pa se zaposli u novinama. Vraćaju ga doma i izdržao je do veljače 1861. Prodaje sat i misli da će ga ovaj puta Pariz ipak primiti. Ovaj puta ima i kompanjonku, djevojku ljubičastih očiju. Ljubičaste oči bile su dovoljan razlog da je poželi uza se na klupi u parku, da je ovjekovječi u svojim stihovima! “Omega, Očiju Njenih ljubičasti zraci.” Spavao je dva tjedna pod mostovima i u praznim lađama na Seini. Kući se vraća, a kako drukčije bez ijedne pare, nego pješice. Dolazi do preobražaja. Od skromnog gimnazijalca do umjetnika klošara, koji pije, puši lulu, nosi dugu kosu i psuje. O bože, da mi je bilo u to vrijeme biti blizu njega, pa da mu platim kriglu ili čašu piva, a da mi on zauzvrat otkrije svoju dušu, koja je tako silno željela preporoditi poeziju i društvo. Boli ga društvena nepravda, sve teže mu pada siromaštvo. Nijemci ruše stare lipe u njegovom gradu, a on to komentira sa opravdanjem u srcu: “Poneka rušenja su potrebna. Ima još starog drveća, kojeg treba posjeći… Posjeći ćemo bogatstva, srušit ćemo individualne oholosti. Nitko više neće moći reći: “Ja sam moćniji, ja sam bogatiji.” Rimbaud je ovladao svojim duhovnim životom. Od društvene sudbine odustaje, okreće se poeziji, posvećuje se misterioznom poslu, stvara svoju autentičnu poeziju, tako grandioznu, kakve do Rimbauda nije bilo. Sve mora biti originalno, mora imati svoj univerzalni jezik, koji se služi mislima koje vuku na sebe spontano druge misli, pa se tim jezikom iskazuje nejneiskazljivije. Najvažnije taj jezik sve razumije, mada isti nitko ne razumije. Poezija je disciplina života, pjesnik ima viziju i otkriva, a cilj je vidovit pjesnik, kojem je dostupna neotkrivena tajna duše, koja je univerzalna. Jezik ne smije tajnama zamagljivati ljudsko biće, jezik ga mora učiniti jasnim. Rimbaud nalazi put pomoću kojeg kontrolira eidetske izvore, sve ih je prebrojio i nakon toga se prepustio askezi i egzaltaciji, hrabro ponirući u nepoznato. Zato eksperimentira s hašišem, drogom od konoplje, s alkoholom, ne bi li istjerao iz svojeg života svaku utješnu ljudsku nadu i istinito vidio na čemu je: “Uspjeh tako da iz mog duha iščezne svaka ljudska nada. Kao divlja životinja podmuklo sam skakao na svaku radost, da je ugušim.” Nikad ga nitko ni u čemu nije podržao. Neprestano je sanjao da će doći do bogatstva i moći pješačiti po cijelom divnom svijetu. Uvijek se vraćao, a kome drugome, nego majci. Nikad onako kako je želio, sa džepovima punim novaca, da je izvede iz siromaštva, nju, za koju je više od samog sebe želio da živi u raskoši. Namjerno ne želim govoriti o Verlaineu. Ionako to možete pročitati u svakoj Rimbaudovoj biografiji. Želim samo reći da se dao uzdržavati Verlaineu u trenucima kad se otimao od siromaštva. Samo toliko. 1891. Teško je obolio. U Marseilleu su mu amputirali nogu. Umro je također u Marseilleu, u bolnici, 10. studenog 1891. sa 37 godina. Važno je reći, da 16 godina nije napisao ni jednog stiha. Posljednju pjesmu “San” napisao je u listopadu 1875.
Arthur Rimbaud (rođen 20.10.1854. – živi do 10.11.1891.) Arthur Rimbaud je poetski doživljaj par excellence, poetski plemić, kojeg su poštovali i poštuju svi ljubitelji istinske poezije. Istinska je ona poezija, koja izlazi iz snova, iz mašte, ali i iz prave stvarnosti, po kojoj je jedino pjesnicima dozvoljeno kretanje. Običnim ljudima, pjesnici ostavljaju tir, označene putokaze da ih slijede, ali to su za njih obično “minirana područja” po kojima se ne usude kretati. 20. Listopada 1854. na Ardenskoj visoravni, u sjevernoj Francuskoj, pokraj belgijske granice, u industrijskom gradu Charlevilleu rođen je Arthur. Otac mu je bio vojni oficir. 1860. zauvijek je napustio Rimbaudovu majku. Majka sama mora podizati svoj kvartet, četvoro djece. Arthur obožava svoju majku, iako je svijestan njenih mana: vjerske zatucanosti, škrtosti, strogoće. Svojom poslušnošću i povučenošću, trudi se biti najbolji. Sa 12 je pobožan, mali bogomoljac. Sa 14 godina, u njemu se počne razvijati revolt na okolinu. Do 16. godine, najbolji je u svemu, a pjesnički talent hoće izaći. Rimbaud čita knjige, no nema novaca da bi ih kupio. Zbog toga se osjeća kao siroče, kao dijete bez majke, jer jedino u što je siguran je, da je pjesnik i da može u krug najvećih. Njegov divlji genij ne spava. Ujedno shvaća da je biti pjesnik, isto što i ovladati tim zanatom, kao i svakim drugim. To se može jedino ako se to radi. Osjećao se pritisnut i potisnut u kut, s jedne strane materijalno siromaštvo, a s druge strane duhovno bogatstvo. Osim skitnje, odlaska iz rodnog grada, ništa mu drugo nije preostalo. Na zaprepaštenje svih, odlučio se za bijeg. Odredište: Paris. O Bože, Pariz ga je trebao dočekati raskriljenih ruku, kao miljenika nacije, a ne da su ga uhitili poput razbojnika, jer nije imao kartu. Još su mu htjeli oduzeti slobodu i prijetili mu, jer nije htio reći ludim žandarima ni jednu jedinu riječ. Pa kako im je uopće trebao reći tko je, kad to još ni sam nije znao. Tim je idiotima bila sumnjiva Arthurova teka sa nečitkim slovima, a ratno vrijeme!? Sebe nije sažaljevao, jedino mu je bilo žao majke. Zbog nje se i odlučio za bijeg, ne da ju kazni, nego da joj osigura bolji život, dostojan majke jednog velikana. Vraćanje kući. Doma ostaje 10 dana, pa ako ga Pariz neće, možda mu se u Belgiji osmijehne sreća, pa se zaposli u novinama. Vraćaju ga doma i izdržao je do veljače 1861. Prodaje sat i misli da će ga ovaj puta Pariz ipak primiti. Ovaj puta ima i kompanjonku, djevojku ljubičastih očiju. Ljubičaste oči bile su dovoljan razlog da je poželi uza se na klupi u parku, da je ovjekovječi u svojim stihovima! “Omega, Očiju Njenih ljubičasti zraci.” Spavao je dva tjedna pod mostovima i u praznim lađama na Seini. Kući se vraća, a kako drukčije bez ijedne pare, nego pješice. Dolazi do preobražaja. Od skromnog gimnazijalca do umjetnika klošara, koji pije, puši lulu, nosi dugu kosu i psuje. O bože, da mi je bilo u to vrijeme biti blizu njega, pa da mu platim kriglu ili čašu piva, a da mi on zauzvrat otkrije svoju dušu, koja je tako silno željela preporoditi poeziju i društvo. Boli ga društvena nepravda, sve teže mu pada siromaštvo. Nijemci ruše stare lipe u njegovom gradu, a on to komentira sa opravdanjem u srcu: “Poneka rušenja su potrebna. Ima još starog drveća, kojeg treba posjeći… Posjeći ćemo bogatstva, srušit ćemo individualne oholosti. Nitko više neće moći reći: “Ja sam moćniji, ja sam bogatiji.” Rimbaud je ovladao svojim duhovnim životom. Od društvene sudbine odustaje, okreće se poeziji, posvećuje se misterioznom poslu, stvara svoju autentičnu poeziju, tako grandioznu, kakve do Rimbauda nije bilo. Sve mora biti originalno, mora imati svoj univerzalni jezik, koji se služi mislima koje vuku na sebe spontano druge misli, pa se tim jezikom iskazuje nejneiskazljivije. Najvažnije taj jezik sve razumije, mada isti nitko ne razumije. Poezija je disciplina života, pjesnik ima viziju i otkriva, a cilj je vidovit pjesnik, kojem je dostupna neotkrivena tajna duše, koja je univerzalna. Jezik ne smije tajnama zamagljivati ljudsko biće, jezik ga mora učiniti jasnim. Rimbaud nalazi put pomoću kojeg kontrolira eidetske izvore, sve ih je prebrojio i nakon toga se prepustio askezi i egzaltaciji, hrabro ponirući u nepoznato. Zato eksperimentira s hašišem, drogom od konoplje, s alkoholom, ne bi li istjerao iz svojeg života svaku utješnu ljudsku nadu i istinito vidio na čemu je: “Uspjeh tako da iz mog duha iščezne svaka ljudska nada. Kao divlja životinja podmuklo sam skakao na svaku radost, da je ugušim.” Nikad ga nitko ni u čemu nije podržao. Neprestano je sanjao da će doći do bogatstva i moći pješačiti po cijelom divnom svijetu. Uvijek se vraćao, a kome drugome, nego majci. Nikad onako kako je želio, sa džepovima punim novaca, da je izvede iz siromaštva, nju, za koju je više od samog sebe želio da živi u raskoši. Namjerno ne želim govoriti o Verlaineu. Ionako to možete pročitati u svakoj Rimbaudovoj biografiji. Želim samo reći da se dao uzdržavati Verlaineu u trenucima kad se otimao od siromaštva. Samo toliko. 1891. Teško je obolio. U Marseilleu su mu amputirali nogu. Umro je također u Marseilleu, u bolnici, 10. studenog 1891. sa 37 godina. Važno je reći, da 16 godina nije napisao ni jednog stiha. Posljednju pjesmu “San” napisao je u listopadu 1875.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Blagdani gladi
Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi.
Ako li me hrane mame,
To je zemlja i go kamen.
Cin! Cin! Zrak je jestiv za me,
Ugljen, gvožđe, greben stamen.
Kruži, gladi. Pasi, gladi,
Travnjak zvuka!
Nek vas vedar otrov sladi
Slaka, luka;
Jedite
Kamen što ga goljo lama,
Kamenove crkve stare,
Šljunak što ga potop tare,
Hljebove po uvalama!
Moje gladi, grude crna zraka;
Azur tako zvonak;
Ja sam žrtva svog stomaka,
Nesreća je bona.
Na zemlji se kaza lišće!
Meso dubem voća gnjila
U dubokoj brazdi ištem
Ljubičicu, matovilac.
Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi!
Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi.
Ako li me hrane mame,
To je zemlja i go kamen.
Cin! Cin! Zrak je jestiv za me,
Ugljen, gvožđe, greben stamen.
Kruži, gladi. Pasi, gladi,
Travnjak zvuka!
Nek vas vedar otrov sladi
Slaka, luka;
Jedite
Kamen što ga goljo lama,
Kamenove crkve stare,
Šljunak što ga potop tare,
Hljebove po uvalama!
Moje gladi, grude crna zraka;
Azur tako zvonak;
Ja sam žrtva svog stomaka,
Nesreća je bona.
Na zemlji se kaza lišće!
Meso dubem voća gnjila
U dubokoj brazdi ištem
Ljubičicu, matovilac.
Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi!
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Bištenja
Kad nemirno čelo dječakovo čezne
Da se mutni snovi ko roj bijeli vinu,
Uz krevet mu stanu dvije čarobne sestre
I srebrni nokti s prstiju im sinu.
Stavivši dječaka uz prozor, za kojim
Plavi vazduh teče po bujnome cvijeću,
U njegovoj kosi, punoj rose, svojim
Prstima se strašnim i čarobnim šeću.
On sluša šta pjeva dah im što miriše
Na med ružičasti; pjesma koju blaži
Tihi šum pljuvačke na usni, gdje diše
Jedan tihi uzdah što poljubac traži.
Sluša kako trepću trepavice njine
U mirisnom miru, i kako ga draška
Električni dodir prstiju, kad gine
Pod kraljevskim nokotom neka sitna vaška.
I vinom Lenosti omamljen, on sanja
Uzdah harmonike ludovanju sklone,
I osjeća kako usred milovanja
Želja za plakanjem javi se, pa klone.
Kad nemirno čelo dječakovo čezne
Da se mutni snovi ko roj bijeli vinu,
Uz krevet mu stanu dvije čarobne sestre
I srebrni nokti s prstiju im sinu.
Stavivši dječaka uz prozor, za kojim
Plavi vazduh teče po bujnome cvijeću,
U njegovoj kosi, punoj rose, svojim
Prstima se strašnim i čarobnim šeću.
On sluša šta pjeva dah im što miriše
Na med ružičasti; pjesma koju blaži
Tihi šum pljuvačke na usni, gdje diše
Jedan tihi uzdah što poljubac traži.
Sluša kako trepću trepavice njine
U mirisnom miru, i kako ga draška
Električni dodir prstiju, kad gine
Pod kraljevskim nokotom neka sitna vaška.
I vinom Lenosti omamljen, on sanja
Uzdah harmonike ludovanju sklone,
I osjeća kako usred milovanja
Želja za plakanjem javi se, pa klone.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Faunova glava
U zelenom lisju, škrilji s mrljom zlata,
U lisju kroz koje plovi treptaj blag,
Gdje u divnom cvijeću san poljupce hvata,
Rasparavši živo taj prekrasni sag,
Unezvjeren faun širi svijetle oči
I bijelim zubima grize crven cvijet,
A s krvavosmeđe usne mu se toči,
Kao staro vino, smijeh u šumski splet.
I kad je pobjego poput vjeverice,
Smijeh mu još treperi sa listova svih,
A zlatni Poljubac Šume, što od ptice
Bio se prepao, opet biva tih.
U zelenom lisju, škrilji s mrljom zlata,
U lisju kroz koje plovi treptaj blag,
Gdje u divnom cvijeću san poljupce hvata,
Rasparavši živo taj prekrasni sag,
Unezvjeren faun širi svijetle oči
I bijelim zubima grize crven cvijet,
A s krvavosmeđe usne mu se toči,
Kao staro vino, smijeh u šumski splet.
I kad je pobjego poput vjeverice,
Smijeh mu još treperi sa listova svih,
A zlatni Poljubac Šume, što od ptice
Bio se prepao, opet biva tih.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Njoj
U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki drjemljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud…
U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki drjemljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud…
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Majski barjaci
Na blistavim granama lipe
Bolešljivi zov roga mre.
Ali duhovnih pjesama glas
Leprša medju ribizlama.
Nek nam sred žila smije se krv,
Evo se zapliću vinogradi.
Ljepotom anđela nebo sja
Dok se pričešćuju azur i val.
Izlazim. Umrijeću na mahovini
Ako me rani sjajni zrak.
Strpljiv biti, dosadu znati
Mnogo je lako. Glup je moj jad.
Neka me potresno ljeto veže
U svojih srećnih kola spreg.
Neka, Prirodo, dugo kroz tebe
- Manje sitan i samotan – mrem.
Umesto što pastire skoro
Smiješnom smrću dariva svijet.
Nek me iscrpu godišnja doba.
Tebi se, Prirodo, predajem ja;
Dajem ti glad svoju, svu svoju žed,
Pa, ako želiš, napoj, nahrani.
Ne obmanjuje baš ništa mene.
Smješkanje suncu postaje smiješak
Za roditelje, no do smiješka mi nije,
I nek je slobodna nevolja ta.
Na blistavim granama lipe
Bolešljivi zov roga mre.
Ali duhovnih pjesama glas
Leprša medju ribizlama.
Nek nam sred žila smije se krv,
Evo se zapliću vinogradi.
Ljepotom anđela nebo sja
Dok se pričešćuju azur i val.
Izlazim. Umrijeću na mahovini
Ako me rani sjajni zrak.
Strpljiv biti, dosadu znati
Mnogo je lako. Glup je moj jad.
Neka me potresno ljeto veže
U svojih srećnih kola spreg.
Neka, Prirodo, dugo kroz tebe
- Manje sitan i samotan – mrem.
Umesto što pastire skoro
Smiješnom smrću dariva svijet.
Nek me iscrpu godišnja doba.
Tebi se, Prirodo, predajem ja;
Dajem ti glad svoju, svu svoju žed,
Pa, ako želiš, napoj, nahrani.
Ne obmanjuje baš ništa mene.
Smješkanje suncu postaje smiješak
Za roditelje, no do smiješka mi nije,
I nek je slobodna nevolja ta.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
-
Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...
Prvo veče
Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: “Dosta s tim!”
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!
Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
“Oh! sviđa mi se, sviđa to!
Ali ti moram reći zato…”
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da…
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: “Dosta s tim!”
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!
Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
“Oh! sviđa mi se, sviđa to!
Ali ti moram reći zato…”
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da…
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 34 guests