Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Nora Ibsenova]

[Digla_da_kreci]

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer: »Noć je posuta zvezdama,
trepere modre zvezde u daljini.«
Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.

Pablo Neruda

[Zagorka]

[Heidi]

Noturno

Lud, satir bluda te je noći njakao,
to začeše me u krvožeđi čula.
I najprije srećna pomrčina tmula,
a onda se rodih u svijetli pakao.

Dok su u bludnoj jednačini jecali
roditelji moje nerođene volje,
crni konsilijum, okrećući šolje,
đavoli neki o meni su vijećali.

I smisliše mene iz moje amebe,
a ja se grčih za nekoga sebe –
vijeće se samo s tihim O-HO zgledalo.

I evo, noćas, u mraku žutih svijeća,
crni konsilij o meni opet vijeća –
ćuteć mi tura pred lice ogledalo.

Skender Kulenovic

[Heidi]

Na pravi put sam ti, majko, izaš´o


Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k’o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
„Koliko je duga zima bila….“

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
„Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!“

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
„Golemo nešto, golemo sam ti skrivila“- Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hasis tupim moždinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci očinji,
ja,vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva,kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj izađem…

Skender Kulenovic

[Socrates]

A tužne pjesme, jbmt.

[dadojović]

RAŠTIMOVANI KLAVIR

avenijom crnih šuma prođe
jedna opatica
na biciklu

jedan se policajac krsti
pred katedralom

jedna katedrala od čipaka

jedna starica što nudi ljubav
za svega trideset franaka
plus soba

u jednoj radnji na uglu
prodaju tople pidžame
i žvakaće gume
za pse

jedan pijani mornar
u zagrljaju ulice

u jednoj se kafani toče
kakao i gorki likeri

jedan visoki kongoanac
što liči na kengura
umire javno
od nostalgije

oči jedne mlade konobarice
u kafani italija
podsjećaju na oči modiljanijevih
žena

jedan se pijani nemac seća
poljakinje marije kazinske
koju je ljubio
1943
s jednom rukom
na pištolju
s drugom na levoj sisi

jedan me raštimovani
klavir
podseća
na luku spasa
u parizu
gde sam plakao jedne večeri
gledajući ljubavni par
kako se grli

Danilo KIŠ

[Hurija]

Fratzer
fragment

izrijek nek glasi:
niti ću vladati
niti govoriti neistinu
niti nepromišljeno djelovati
niti služiti nekom čovjeku
niti iskazivati nezadovoljstvo
niti biti beskorisan
ali što sam učinio
moglo je biti: vladanje
ali što sam rekao
moglo je biti: neistina
ali kako sam djelovao
moglo je biti nepromišljeno
nek me se dakle zaboravi
ja sam ništa.

*
Na zidu je kredom napisano:
Oni hoće rat.
Onaj što je to napisao
Već je pao.
*
U kalendaru još nije označen dan
Svi mjeseci, svi dani
Još su slobodni. Jedan dan
Biće označen križom.
*
Kruh gladnih je pojeden
za meso se više i nezna. Uzalud je
Narod lio znoj.
Posječeni su
Lovorovi gajevi
Iz dimnjaka tvornica municije
Penje se dim.
*
Mladići sjede pognuti nad knjigama
Zašto uče?
Nema knjige iz koje se može naučiti
kako čovjek, viseći na bodljikavoj žici
Dobija vode.
*
Mlade djevojke pod seoskim drvećem
Biraju sebi dragane
Bira
I smrt
Možda
Ni drveće neće preživjeti.
*
Noć je
Supružnici
Ležu u postelje. Mlade žene
Rađaće siročad.
*
Epitaf za M.
Tigrovima umakoh
Stjenice nahranih
Požderaše me
Osrednjosti
*
Muze
Kad ih Neumoljivi tuče
Glasnije pjevaju muze
Očima bijesnoga psa
Ropski mu se ulaguju
Stražnjica cepti od bola
Stidnica od požude.

_______________________________

Ispitivanje dobroga

Iskorači: čujemo
Da si dobar čovjek.

Ne može te se kupiti, ali ni grom
Koji pogodi kuću
Ne može se kupiti.
Pridržavaš se onoga što kažeš.
Ali što si rekao?
Iskren si, govoriš svoje mišljenje.
Ali kakvo je to mišljenje?
Hrabar si.
Protiv koga?
Mudar si.
Za koga?
Ne mariš za osobnu dobit.
Za čiju dobit onda mariš?
Dobar si prijatelj.
Jesi li također dobar prijatelj dobrim ljudima?

Slušaj nas: znamo
Da si naš neprijatelj. Zbog toga ćemo te
Sada staviti pred zid. Ali s obzirom na tvoje Zasluge i dobra svojstva
Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te
Dobrim metkom iz dobre puške i pokopati te
Dobrom lopatom u dobroj zemlji.

_______________________________

Maska zlotvora

Na mome zidu visi japanska rukotvorina
Od drveta, maska zlog demona, zlatno lakirana.
Pun saučešća gledam
Nabrekle žile na čelu koje pokazuju
Koliko je naporno zao biti.



Brecht

[Zagorka]

Na pravi put sam ti, majko, izaš´o


Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k’o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
„Koliko je duga zima bila….“

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
„Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!“

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
„Golemo nešto, golemo sam ti skrivila“- Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hasis tupim moždinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci očinji,
ja,vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva,kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj izađem…

Skender Kulenovic

Sad sam upravo htjela stavit ovu. Rekoh da pročitam prvo šta ste vi kačili. Pogledah, kad ti okačila.

[Hurija]

[Digla_da_kreci]

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

Dobriša Cesarić

[Shadow]

Ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega, moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju, ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti, osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih „Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik”. Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.
Želi ti sve najbolje Branko


P.S.
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj, počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Doviđenja.


"Pismo prijatelju" Branko Miljković

[Hurija]

Biću kamen
o koji ćeš se spotaći
pasti stati
i biti sretna

biću metak
koji ćeš preživjeti
teško bolno
i biti sretna

biću rešetka
koju ćeš trgati
dugo krvavo
i biti sretna

biću kamen i bićeš sretna

biću očuh
koji će te vrebati
uzalud
jer bićeš sretna

biću dno
na koje ćeš pasti
na noge stati
i biti sretna

biću kamen i bićeš sretna

biću zlo
koje ti je suđeno
nećeš ga naći
jer bićeš sretna

biću refren
koji ćeš pjevati
nikad ti u pjesmi neće trebati
jer bićeš sretna

biću kraj
kojem ćeš doći
leći mirno
i biti sretna

Napisao, odsvirao i otpjevao: Damir Avdić

[jelena...]

Uh, al ste zaredali dobru poeziju...i prozu.

[jelena...]

Smrti bez preterivanja

Ne razume se u šale,
u zvezde, u mostove,
u tkaštvo, u rudarstvo, u ratarstvo,
u gradnju brodova i pečenje testa.

U naše priče o planu za sutra
ubacuje svoju poslednju reč
sasvim neumesno.

Ne ume čak ni ono
što je u tesnoj vezi s njenim fahom:
ni grob da iskopa,
ni sanduk da sklepa,
ni da počisti za sobom.

Zauzeta ubijanjem,
ona to nespretno čini,
bez sistema i veštine.
Kao da na svakom od nas
tek počinje da se uči.

Ostavimo sad trijumfe,
al koliko je poraza,
promašenih udaraca
i iznova preduzetih pokušaja!

Ponekad nema snage
muvu iz zraka da sruši.
Sa morem gusenica
u puzanju trku gubi.

Sve te krtole, mahune
treplje, peraja, dušnici,
svečano perje i zimska dlaka
svedoče o zaostatku
u njenom dosadnom poslu.

Zla volja nije dovoljna.
Pa čak ni naša pomoć
u ratovima i prevratima –
još uvek premalo je sve.

Srca biju u jajima.
Rastu kosti odojčadi.
Za trud semenja
nagrada su prva dva listića,
a često i visoke krošnje na obzorju.

Ko tvrdi da je svemoćna,
sam je živi dokaz
da svemoćna nije.

Nema života
koji bar za časak
nije besmrtan.

Smrt
uvek za taj časak u dolasku kasni.

Uzalud drmusa kvaku
nevidljivih vrata.
Ko je što postigao,
uzeti mu ne može.



V. Šimborska

[Heidi]

Šetnja

Sadimo gluh bat nogu, gleda nas ćutnja asfaltna.
Potiljci, brda pamćenja, pognuti nam u tugu.
Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu.
Ruka se klati kraj ruke – još samo da stanu i klatna.

Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta.
Iz bora nam se gledaju zmije nemilosrđa.
Kubeta očiju izjele nebeska čađ i rđa.
U grlu nam stoji još kost strašnoga neizusta.

Vjetar pod nogom prevrne žuti list sanovnika:
i, ja sam sunca nozdrva – ti krin mi pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od duga – ti zlatno kube si oka.

Ti s bulkom svijeće čekaš me, ja hrlim, konjik mraka.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz žila čoka.

Skender Kulenovic

[medvjed23]

Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje.

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
da me ubojice uče pravdi.

Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod što
svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje

ime. Jedino bih ponovo
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem

pogledom odanosti i sjaja.

[Umihana]

[Heidi]

Oračeve duge

Orem kamenbrazdu, dugu preko smrti
i kao kiša sigurnu.
Dok – plug ispustih i iz malog mu raspona ručica
pogledah
u ogromnost azurnu:
Izvila se , mjera nebu, od kolijevke suncu do grobnice,
duga.
(Služim još kod duga, vučem im kišu, za iskru
spektra, kao vjerni sluga.)

Nikad mi se nebom išetala nije ovako vitka,
i ovakve čelenke,
i kao carica neba povela je dvorkinje dvije,
dvije duge – sjenke.
Zašto je došla? Sumnje da mi otjera? trijumf oranja
prikaže? blagoslovi me rosom
svih sedam boja?
il da se gašenjem njenim osvjedočim kako je zaludna
i čežnja mog znoja?

Avaj, već njen se vijenac od spomenka, nevena, od nara
i lovora,
kao od pahulja topi.
Dok najzad joj more azura, sad moram da vjerujem,
i posljednju iskru popi.
U tamu mi pamćenja predje, ono je sada
sjaj.

I predje u znoj mi na trepavicama. Naoštrih plug i
nastavih
brazdu tvrde kore.
Da orem do rasapa pluga, do posljednjih sjedina,
do posljednje mi zore.
A slutim, crna duga već ide, u crnom spektru mi nosi
kraj.


Skender Kulenovic

[dadojović]

USPAVANKA

Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
Ove noge zelenim sagom sna
Ove ruke nevične za tjelesna milovanja
Piratski greben iz zvjezdana dna
Pozna prkosna zapljuskivanja
Zaplovi među ribe, među koralje
Perajo mojih tmina
Neka nas struje i zvučne strelice nose
U svjetlosne zdence dubina
Neka poplave vode iz svih izvora
Iz svih vrutaka i vrela
Neka provale neka šiknu i neka prskaju
Jednakosti plavetnila
Zipko ovih njihanja
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega
Isto talasanje kolijevke i snivanja
Koliko sunaca i sva su u unutarnja
I svako sunce sliku srca ima
U mrtvom moru sve je mrtvo
I sve je prozirna tišina
A san je sidro koje veže
Uz zemlju kamena i miris ružmarina.

Jure KAŠTELAN