Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Shadow]

Imala sam običaj da mislim da sam ja najčudnija osoba na svetu, ali opet, razmišljala sam:
ima toliko ljudi i sigurno postoji neko poput mene.

Zamislila bih tu osobu i zamislila bih da ona postoji
i da je stvarno tamo negde i da razmišlja o meni, kao i ja o njoj.

Pa, nadam se, da si sada negde tamo i čitaš ovo, i kažeš:
"Da, istina je, ja sam ovde i jednako sam čudnovat kao i ti..."

~ Frida Kalo

[Zanki]

Nama kiša prijetnja nije
Prašina nam čini tijela
Poljupcem smo zapisani
Ispod zvijezda
Među smrti i rođenja

Ispaljen sam, ti si meta
Sa zadatkom da te nađem
I pogodim sobom
Ravno u srce

[Shadow]

Nama kiša prijetnja nije
Prašina nam čini tijela
Poljupcem smo zapisani
Ispod zvijezda
Među smrti i rođenja

Ispaljen sam, ti si meta
Sa zadatkom da te nađem
I pogodim sobom
Ravno u srce

[Shadow]

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

Aleksa Šantić

[Shadow]

To biva kada se u meni nagomila
mnogo prećutnog, u samoći.
Razgovaramo kao što razgovaraju oči,
kao što razgovaraju dva bila.

Pričini mi se da razgovor teče
u dalekom predelu, visokoj travi,
nekad u svanuće, nekada uveče -
sve je nestvarno, a kao na javi.

Govori mi što nikada inače
neće mi reći ako se sretnemo.
Znam šta mu i polureči... znače.
Razgovaramo sad naglas, sada nemo.

Nema čudjenja, nema nesporazuma,
razgovaramo kao vekovni znanci,
otvaram širom vrata uma,
reči iz podsvesti idu pravce.

Razgovaram bez sagovornika
kao da razgovaram s duhom,
ne vidim mu razgovetno lika,
čujem ga više srcem nego sluhom.

Desanka Maksimović

[Shadow]

[dadojović]

KAKO JE NEMOĆNO

Kako je nemoćno
kucanje tvoga srca,
a kako je snažna i duboka njegova tajna!
Kako je kratkotrajno krhko tijelo
koje ga ovija ružama,
i kako je daleko, od svakog dijela tebe
- i kako nedovršeno -
središte tvoga života!

J.R. Jimenez

[dadojović]

MOŽDA JE OVO

Možda je ovo posljednji dan mog života.
Pozdravih sunce podignuvši desnu ruku.
Ne pozdravih ga, pak rekavši mu: zbogom.
Dadoh mu znak da sam uživao gledavši ga.
Ništa više.

Fernando PESSOA

[Shadow]

[dadojović]

12.04. 1930. Moskva
I vi odlazite,
štono vele,
na drugi svijet,
u sam san.

Praznina...
Letite
put u zvijezde nosi.
Ne treba ti ni avansa,
niti preferansa.
Trijeznost.
Majakovski,
ovo nije smijeh u raju
u anđeoskom koru.
Gvalja tuge davi
ja ne pravim ruglo.
Vidim,
to vaš mozak u lavoru
iznose iz sobe
kao kuglof.

Vladimir MAJAKOVSKI

[dadojović]

MUMIJA

U sjeni leži mrtva Kleopatra.
Kiši.

O, zaustavili su lađu na pogrešan način.
Kiši sveudilj.

Zašto gledaš daleki grad?
Tvoja je duša daleki grad.
Kiši mrzlo.

Glede majke što ljulja u krilu mrtvog sina -
svi ljuljamo u krilu mrtvog sina.
Kiši, kiši.

Tužan osmijeh na umornim ti usnama
vidim u pokretu
u kojem prsti tvoji napuštaju tvoje
prstenje.
Zašto uopće kiši?

Moje tjeskobe padaju
niz stubište.
Žudnje mi se njišu
usred okomita perivoja.

Na mumiji je položaj
u potpunosti točan.
Daleka glazba,
glazba odveć daleka.
Zašto život prolazi
a propuštamo ubrzati pokrete?

Fernando PESSOA

[dadojović]

NA STOLU KRUH

Stajati pred bijelim papirom,
Još neispisanim, i znati:
Dosad su sastavljeni milijuni pjesama
na svim jezicima svijeta.
I za milijune ljudi na zemlji
Spremljeno je već oružje da ih uništi-
A ti hoćeš da se čuje i tvoj krik:
Mir svijetu! Sloboda svijetu!
I svakom na stolu kruh.

Dragutin TADIJANOVIĆ

[Shadow]

A u pozadini instrumental...

Moram i na Balasevizam

[Shadow]

Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja rec u sumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nema i daleka
jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosneva.
Poljubac je susret najlepsi na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bese misao moja ocarana,
simbol svih tastina, porazan i leden.

A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.


Jovan Ducic

[Shadow]

"Nedostajala mi je tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti deo mene (!)
pomislih, ne mogavši da zamislim koji... glava, udovi, prsti, pipci i kraci? O, ne, sve je to nekako spolja...
Ovo fali iz sredine."


Balašević

[dadojović]

ULM 1592

"Biskupe, umijem da letim",
reče biskupu krojač.
"Vidi, što je izum nov!"
Na drvenom kosturu svila
načinila je par krila,
sa njima se popeo na crkveni krov.
Biskup pođe dalje:
"U pak'o će tako da skaču,
laž ta će da im se sveti,
čovjek nije ptica,
nikad čovjek neće da leti",
reče biskup o krojaču.

""Krojač je poginuo"
rekoše biskupu ljudi.
"Ala je bila šala.
Kostur se polomio,
na trgu se krojač razbio,
ljudina s krilima je pala".
"Neka zvona jave svima:
tako se laž svakom sveti,
čovjek nije ptica,
nikad čovjek neće da leti".
reče biskup ljudima.

B. BREHT

[dadojović]

"Kiši.
Evo samoće u kojoj tebe nema.
Vjetar s mora lovi zalutale galebove."

Neruda

[Koteljubi_kadnisamtu]

Stopping by Woods on a Snowy Evening

Whose woods these are I think I know.
His house is in the village though;
He will not see me stopping here
To watch his woods fill up with snow.

My little horse must think it queer
To stop without a farmhouse near
Between the woods and frozen lake
The darkest evening of the year.

He gives his harness bells a shake
To ask if there is some mistake.
The only other sound’s the sweep
Of easy wind and downy flake.

The woods are lovely, dark and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.

BY ROBERT FROST

[Shadow]

Dopusti, majko, kroz prozor moj
da se osmehnem na njega.

On peva: kako ga srećom poli
osmeh moj;
On peva: da iz dna duše voli
jedinu mene.

Sa onolike daljine plave
kako su mogle da se jave
njegovoj pesmi zvezde jasne?

Dopusti, majko, sa praga mog
da ga pozdravim rupcem belim.

On peva: da pogled oka mog
dan mu donosi;
On peva: pozdravi ruke moje
njemu su ponosi.

Kako je mogao mesec bled
noć da pretvori u prostran dan,
da zaleprša svoj rubac beo,
nežnošću tkan,
u pozdrav njemu?

Dopusti, majko, da zoru
dočekam u vrtu s njim.
On peva: da zajedno ćemo
do zvezda se peti;
Da, ako mene ne dadne mu Bog,
mora umreti.

Kako su mogle tolike ptice
da toplu svoju ostave goru,
i u mom vrtu čekaju zoru
da bi njegovu pesmu čule?

Dopusti, majko!


Desanka Maksimović

[srculence7]

NEŠTO

Uvek smo nešto
najčešće ono
što ispunjava prostor
u vreme naše odsutnosti.

Nešto je uvek mi.
Najčešće onda
kada je prostor
ispunjen našim prisustvima.

Nikada nismo ništa,
ni u trenu
potpunog zaborava.
Znamo da uvek postoji nešto
što se ponekad seća nas,
kao što nešto zna da uvek
postojimo mi
koji ga se ponekad sećamo