Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Mutevelija]

Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog dana
I rujni već dašak struji večeri snene i meke,
A parkom cvjetnim tiho - k'o bijele sablasti neke
Nijeme se pružaju sjene visokih bujnih platana.

Ja sâm na klupi sjedim i slušam: s neznanih strana
Do mene dopire šumor kaskada daleke rijeke,
Zamiruć u duši mojoj k'o zvuci srebrene jeke -
Ah! tako plače moja uvehla mladost rana.

I sa njom zlaćane sanje, koje k'o svehlo lišće
Padoše s drhtavih grana stabla mojega žića. -
Sad moje bolno srce u grudima se stišće

I kunuć vrijeme, cvili poput ranjena ptića:
O, zašto me ostavi mladost, puna mirisa i boja
I ti, o, Đulizaro, najljepša sanjo moja!?...

Musa Ćazim Ćatić

[srculence7]

***
Prvo je živela Navika
spokojno sama u gori
a onda dođe Dogovor
protiv nje da se bori
da nove Navike stvori

Bilo je strasti u tom
popusti Navika Stara
i krenu za njim putom
da gleda kako stvara

Čvrst je dogovor bio
uz lake retorske šale
rušio Naviku Staru
a stvarale se male

Onda se Navike Male drsko osamostale
i jedna poče da zbori: Šta će nam dogovori...

A sve ostale prihvate uz neke pesme tečne
kako je Dogovor prolazan a Navike su večne...

Dogovor sve to ospori
time što vođe ukori
i krenu da se izbori
da Novu Naviku stvori

A Stara da se menja...

I tako do istrebljenja...

A mi smo slobodnim padom izbegli hladno-vruće
izbegli gore-dole uzlet pa porinuće...

Nek teče kako teče
kad samo nađe smer
neka i nas ponese
kud ide lese fer
nek ide lese pase...

Duško Trifunović

[Heidi]

http://www.youtube.com/watch?v=YD6fvzGIBfQ

[sann]

Ti si prošao pola života ne znajući zbog čega krvari rana na srcu naslovnice dnevnika čije sam stranice dušom ispisivala.
Ja sam izgubila vid čekajući da pročitaš između redova čežnju nemuštih stihova za zagrljajem reči sa tvojih usana.
Kao slepog putnika kriješ ljubav u potpalublju broda života, ispod katanca tišine, u sobi na čijim zidovima plešu aveti neostvarenih želja.
Mrtvo more bogatije je solju posle svakog mog dolaska, a ja siromašnija za par kilograma teške tuge neimanja tvojih dodira jer ti nisam suđena.
Zatvaranjem očiju, otvaraš kavez noćnim morama, podsvest otkopava grobnicu ćutanja i od te buke do jutra te muče mojih nemira ruke.
Ja se budim do bola izgrižena rečima koje mi nisi smeo reći, i sa otečenom donjom usnom od poljupca koji je sa tvojih usana uspeo uteći.
Teški su putevi naše ljubavi, ali duboko u sebi oboje znamo da zauvek jedno drugom pripadamo....

[Heidi]

ZAMBAK

U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak čist i bijel
Nevinosti poput tvoje.

Vrh zelene stabiljke mu
Mekano se perje širi,
A oko njeg lepršaju
Sanje moje ko leptiri.

Mističnijem svojim krilom
Vjetrići mu pelud trune,
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune.

Ja taj miris žedno gutam,
Duša mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja duša sanke snije!...

Musa Cazim Catic

[sann]

Nema ništa jače od onih koji čekaju
Onih koji znaju da stisnu srce
I padaju bezglasno, tiho ..
Nema ništa jače od onih koji čekaju
A izgubili su sve satove i vreme
Onih koji ono što čekaju u sebi nose
Tvrdoglavom nadom životu prkose
I znaju da ljubav nije samo ljubiti
Njegova je iskra i veća i večna
Njih ustrajnost u ljubavi drži ..
Ne postoji niko izdržljiviji
Od onih koji čekaju
Koji ne gube nadu
Ne znaju za nestrpljivost
Onih čiji dan umire s ranim jutrom
Čije su noći jedina istina
Koji beskonačnost očima hrane..
Nema ništa jače od onih koji čekaju
I ne broje godine, ni dane
Kojima nisu važni znakovi pored puta
Jer njihovo srce nikad ne zaluta sa staze čekanja
Njima okrajak ništa ne znači, niti im ga srce poželi
Kao cvetovi u vazi , još su živi i imaju boje
Izmedju očiju i srca znaju da se ti dani životu broje
I znaju da čekanje nema ime
Tako živ umreš i nema te ...
Nema ništa jače od onih koji čekaju i znaju sve
I ništa tvrdoglavije od njihove nade
Da to što čekaju jednoga dana
Doći će !!

[Heidi]

Mrtva Domovina

Kroz noći bez sna, kroz sne o vampirima
mrtve duše lete dernim mirima.
Tu prošlost doma vide: ko na liri
da netko ljubav priča kavalirima
s deklicama, priču o turnirima
i gdje su pali kršni grenadiri.

A mjesečina sja nad manastirima
podornim, i srce u psaltirima
da nađe melem hoće, što ga širi
s nebesa plavi vrač. Zar u klavirima
plaču mrtve note? Zar leptirima
na krilima crn uzdah groba piri?

To plače kraj i plače tužno morje
pod mjesečevim sanjama, pod zlatima,
dvorovima vilinskim pred vratima,
gdje začarano sniva kraljsko dvorje

Sa snom junaka, sa dragim Penatima
u krilu borja gdje ga skrilo gorje:
o otaca pusto šamatorje,
daj san još nama, posljednjim Hrvatima!

Tin Ujevic

[Socrates]

Znam I ja nesto od njega.

Mada pjesma nije vesela.

Igracka Vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena..

[navika]

Mi smo jedno


Ne sudi me po vanjštini,
već pogledaj u dubinu Bića mog.
Nisam ono što misliš da jesam,
Ja sam Vječnost u prolazu!

Tvoje i Moje Biće nekad bijahu Jedno,
došli smo ovdje spoznati Ljubav.
Ne sjećaš se? Pogledaj unutar sebe,
vidjet ćeš da smo Ti i Ja slični.

Možda se razlikujemo po visini, glasu,
načinu razmišljanja, uvjerenju, ili nečemu…
… nečemu što se ne da opisati,
To opipljivo nije, a snažnije je od riječi!

Mi smo nijanse vječne Melodije,
instrumenti orkestra Savršenstva.
Dijele nas jedino različite note, glas, zvuk,
ali gledaj duže; slušaj ritam Bića svog,
i spoznat’ ćeš – Mi smo Jedno!

[Heidi]

Uvodna Pjesma

Ma ko ti bio: kroči u predvečerje
iz sobe svoje, gdje znaš svaki kut;
ma ko ti bio: poslednja uz put
tvoja je kuća, a iza nje: bezmjerje.

Pogledom svojim, koji se koleba
da napusti tvog starog praga rub,
digni polako jedan crni dub
i postavi ga ispred neba.

I tako svijet ćeš ustrojiti svoj.
Golem, ko riječ što sazrijeva u svemu.
A kada voljom shvatiš smis'o njemu,
ostaviće ga nježno pogled tvoj...

Rainer Maria Rilke

[KOMESAR]

Kazalište snova (II dio)

Svaki je život ko jedan san
i jedna nada u bolje sutra,
a svaka smrt je ugasli dan i
nova strepnja do narednog jutra.

Svaka naša želja, misao i pokret
određuju ulogu što sutra će biti,
i ponekad mislim: O, baš sam proklet
što svoje želje pokušavam skriti

od onog što vječnu sreću mi nudi;
život bez krinki, smiješnih i tužnih,
od Njega što iz noćne more me budi;
iz ludih snova, lijepih i ružnih.

Kostima i maski ima posvuda;
u kazalištu snova, dobrote i zala.
Nekad smo car, a nekad dvorska luda
što čeka aplauz od drugih budala.

U carstvu snova je bezbroj kostima
za svako biće što dođe na svijet.
Nekad smo zvijer što besciljno luta,
nekada kukac, a nekada cvijet.

Predstava što traje brzo će proći
i novi kostim odabrat ćemo sami,
a uloga nova uskoro će doći
jer život je kratak ko bljesak u tami.

Često smo zavidni na druge glumce
što bolji kostim sad netko nosi,
al onaj kog danas obasjava Sunce,
možda će sutra morat' da prosi.

Neuki vjeruju u ono što hoću
i misle da nakon smrti ničega nema,
pa zato uživaju u zabranjenom voću,
nesvjesni da za svaki grijeh kazna se sprema.

Pravednici su nagrađeni da žive u raju,
a grješnici osuđeni da trunu u paklu,
ali ta snoviđenja dugo ne traju
jer svaki je san baš kao odraz na staklu.

I zašto smo ovdje? Tko nas tako guši?
Zašto svaki san naliči na javu?
Morat ćemo sanjat sve dok ne presuši
ta opaka žudnja za bogatstvo i slavu.

Ovaj je svijet velika kulisa,
mjesto rođenja za mnoge sanjače.
On je ko zatvor za svakoga glumca
što se na bini smije il plače.

Svaki je život ko jedna priča;
nekad tragedija, nekad humoreska.
A planovi naši o sreći bez Krišne,
na kraju se ruše ko kule od pijeska.

Vladimir Pavić

[Heidi]

Sijeda Djeca

Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.

Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriše
i ruci koja je skrši.

Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji,
on bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji,
i sve nedužne žrtve
sahranjene su i u meni.

Enes Kisevic

[Heidi]

Korijen S Krilima


Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti,
uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drveće živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

E. Kisevic

[Heidi]

Neki Stid

Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himna meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad činim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

E. Kisevic

[ina]

Sijeda Djeca

Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.

Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriše
i ruci koja je skrši.

Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji,
on bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji,
i sve nedužne žrtve
sahranjene su i u meni.

Enes Kisevic

Jaka!

[Heidi]

Enes Kišević rođen je 1. 5. 1947. godine u Bosanskoj Krupi, na Ustikolini.

„Čitav život nastojao sam u svojim stihovima sličiti ljepoti rodnoga grada i rijeke Une.“ - zapisat će u zrelijim godinama.

U Ključu, na rijeci Sani, provodi dane djetinjstva, završava osnovnu školu i gimnaziju. Zapažen i izdvojen od svojih profesora Miće Delića i Franje Žeravice, Kišević ima sreću sudjelovati na pjesničkim susretima na Kozari gdje susreće pjesnike: Juru Kaštelana, Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Ivana Kordića... Nakon gimnazije javlja se na natječaj Narodnog pozorišta Bosanske Krajine u Banja Luci. Položivši za glumca stažista, njegov dar uočava veliki dramski umjetnik Adem Ćejvan i poznati redatelj Tomislav Durbešić, na čiji nagovor odlazi u Zagreb gdje na Akademiju kazališne i filmske umjetnosti 1971. godine diplomira glumu u klasi profesora Tomislav Durbešića.

Enesov kazališni i književni ukus, naveliko su oblikovali njegovi profesori: dr. Bratoljub Klaić, Đurđa Škavić, Ranko Marinković, Slavko Batušić, Zlatko Crnković, Drago Krča, Josip Marotti, Izet Hajdarhodžić, Kosta Spajić, Vladimir Filipović...

Kao slobodni dramski umjetnik, ostvario je zapažene uloge:

- lik Shakespearea u njegovim Sonetima, režija Tomislav Durbešić, Dubrovačke ljetne igre,

- prva vještica, Macbeth, W. Shakespearea, režija Vladimir Habunek, Dubrovačke ljetne igre,

- prorok u Christoforu Columbu od Mirslava Krleže, režija Georgij Paro, Dubrovačke ljetne igre,

- mladi buntovnik u drami Tita Strozzija Buniduh Kermpuh, režija Tito Strozzi, Kazalište Komedija, Zagreb,

- Lisandar u komediji W. Shakespearea San ivanjske noći, režija Joško Juvančić, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb,

- Karl Marx u drami Petera Weissa Hoelderlin, režija Kosta Spajić, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb,

- Orfej u drami Tomislava Durbešića Kamo idu Orfej i Euridika, režija Durbešić - Latin, teatar ITD, Zagreb,

- pilot u Malom princu, Saint-Exupéry, režija Jasna Mesarić, Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb,

- Ribar u Bajci o ribaru i ribici, A. S. Puškina, u režiji Roberta Waltla, Gradsko kazalište Žar prica, Zagreb,

- Tvorac u drami Veliki svjetski teatar, Pedra Calderona de la Barce, u režiji Jasmina Novljakovića, Gradsko kazalište Kristalna kocka vedrine, Sisak,

- Stribor u Šumi Striborovoj Ivane Brlić Mažuranić, režija Robert Waltl, scena POU Velika Gorica,

- Svidrigajlov u Pijanom procesu Bernarda Marie Koltesa, režija Ivica Buljan, scena POU Velika Gorica

- Alfons Jorgensen u Ellingu Simona Benta, režija Jasmin Novljaković, HNK u Splitu, premijera 23.3.2010.

Surađivao je s Jurom Kaštelanom i redateljem Eduardom Galićem u TV emisiji Poezija bez granica.

U seriji Nepokoreni grad, u epizodi Čamac na Kupi, režija Željko Belić, igrao je Ivana Gorana Kovačića, a s televizijskim redateljem Ivanom Jukićem ostvario je lik Antuna Branka Šimića.

Surađivao je i s filmskim redateljem Rajkom Grlićem u filmovima:

- Kud puklo da puklo

- Štefica Cvek u raljama života,



te u mnogim radio dramama u režiji Stephany Jamnicki ostvarivši likove Antuna Gustava Matoša, Augusta Šenoe, Vladimira Nazora...

Kišević u opremi svojih knjiga rado surađuje sa slikarima: Ivanom Švertasekom, Mersadom Berberom, Dimitrijem Popovićem, Nenadom Opačićem, Dinom Trtovcem, Mariom Jurjevićem, Borivojem Dovnikovićem Bordom, Svjetlanom Junakovićem, Joškom Marušićem, Martinom Kelavom, Sanjom Režček, Mustafom Fortom...

Poznata je njegova suradnja i s kompozitorima Boškom Petrovićem, Emilom Cossetom, Igorom Kuljerićem, Vladom Sunkom, Josipom Magdićem, Arsenom Dedićem, Ivicom Perclom, Ladom Kos, Zvonkom Zidarićem, Zrinkom Tutićem, Daliborom Paulikom, Darkom Domitrovićem, Hrvojem Hegedušićem...



Do sada je napisao 24 knjige poezije. Spomenimo samo one najznačajnije:

Mačak u trapericama, I ništa te kao ne boli, Ne ogledalo, lice umij, Lampa u prozoru, Jutarnja molitva, Sijeda djeca, Svjetlost je Tvoja sjena, Majka Bajama i bura Zmijokrila, Koka Kokone, Samo s Tobom ja sam ja, Mama Ti si moj zrak (u suradnji s kćerkom Sarom), 101 vino od vina, Voda je moja Mati...

Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog haiku društva.

Književna priznanja:

- nagrada Majski rukoveti, Titograd,

- nagrada Društva književnika Hrvatske, Zagreb

- nagrada Ratkovićevi susreti, Bijelo Polje,

- plaketa kulturnih radnika Topusko,

- nagrada Sedam sekretara SKOJ-a, Zagreb,

- Zmajev štap, Novi Sad,

- nagrada Politikinog Zabavnika, Beograd,

- nagrada Zvonimir Golob, Koprivnica,

- Priznanje za afirmaciju vinogradarstva i vinarstva putem umjetnosti, Sabatina 2010., Split

- Plaketa Sanctus Anastasius prema izboru Stručnog vijeća DHK za najuspjelije stihove suvremenih pjesnika – Glazbena Mladež Split – XIV. CRO Patria 2010.

Nagrade za haiku:

- nagrada na japanskom natječaju '2007 Genkissu! Spirits Up! World Wide Hekinan Haiku Contest', English Haiku, (A Special Prize) za haiku na engleskom jeziku,

- druga nagradu na Međunarodnom natječaju za haiku u Kloštar Ivaniću,

- prva nagrada na Međunarodnom natječaju za Haiku-kalendar Ludbreg 2009.

Pjesme su mu prevođene na ruski, iranski, indijski, japanski, arapski, francuski, njemački, turski, nizozemski, norveški, poljski, mađarski, talijanski, slovački, danski, engleski, hebresjki, slovenski...

Nalazi se u mnogim antologijama i čitankama.

Živi i stvara u Zagrebu na rijeci Savi.

[Heidi]

Želja Za Ništavilom


Sumorniče, nekad bitkom zaneseni,
ne bocka te stremen i više te nada
nece načinjati! Pa lezi od jada,
stari konju, svakom granom prestrašeni.

Odreci se srce, mirno okameni.

Poražen, satrven! Onaj koji pada
ne treba ni ljubav ni boj razdraženi.
Zbogom pjesme mjedi, zvuci raznježeni,
ne mamite, slasti, srce koje strada!

Divno je proljece bez mirisa sada!

I vrijeme me guta, dok trenuci lijeni
padaju k’o snijeg preko mrtva grada;
s visine je zemlja okrugla i mlada,
meni su suvišni svi zakloni njeni!

Sa mnom, o lavino, niz strminu kreni!



Charles-Pierre Baudelaire

[Heidi]

Ljubav Na Robotski Način

Neki čovek piše na mašini ljubavno pismo
i mašina odgovara čoveku
svojeručno i umesto primaoca.
Toliko je savršena ta mašina,
mašina za prodaju čekova i ljubavnih pisama.

I čovek udobno smešten
u svojoj mašini za stanovanje
čita mašini za čitanje
odgovor mašine za pisanje.

I u svojoj mašini za snivanje
sa mašinom za računanje
kupuje mašinu za ljubav.
I u svojoj mašini za ispunjavanje snova
vodi ljubav sa mašinom za ljubav.

I ta ga mašina vara s nečim,
s nečim da pukneš od smeha.



Jacques Prévert

[srculence7]

https://www.youtube.com/watch?v=WzHj2wQmQBs

[Heidi]

ELEGIJA O DONI JUANI LUDOJ


Princezo zaljubljena, ljubavi neuzvraćene.
Karanfilu crveni u duboku i pustu dolu.
Grob, što te krije, kaplje tvoju tugu
Kroz oči, što ih razvi u mramoru.

Ti bijaše golubica duše gorostasne,
Kojoj gnijezdo bješe krv grude kastiljske;
Ti prosu svoj oganj na kalež od snijega
I hoteć ga oživjeti krila si slomila.

O ljubavi si snatrila da će biti ko infant,
Što te smjeran slijedi noseći ti skut,
Al mjesto cvijeća, verza i niza bisernih
Smrt ti dade bokor ruža svenulih.

U grudima si moćnu zoru imala
Isabele Segurske. Melibejo. Tvoj pjev,
Ko ševin, kad vidi gdje se lomi horizont,
Posta odjednom jednoličan i grk.

U kriku tvome temelji Burgosa drhte
I tišti psalmodija kartuzijskog hora,
Tvoj krik se sudara s jekom blagih zvona
Gubeć se u sjeni drhtav i prebolan.

Imala si strast, što je španjosko nebo daje.
Strast bodeža, ruba od rane i plača.
O, božanstvena princezo rumena smiraja
S preslicom od željeza i pređom od čelika!

Nikad nisi imala gnijezda, ni sjetna madrigala,
Nit lutnje trubadura, što jeca u daljini.
Tvoj trubadur bje paž s ljuskama od srebra
I jeka trube bješe pjev mu zaljubljeni.

A ipak si bila stvorena za ljubav,
Stvorena za uzdah, maznosti i milja,
Za plač od tuge na voljenim grudima
Mirisnu ružu jednu runeć na usnama.

Stvorena da gledaš vezen mjesec nad rijekom,
Da osjetiš nostalgiju, što donose stada,
I da gledaš vječne perivoje sjene,
O tamnoputna princezo, pod mramorom što snivaš!

Jesu li ti oči crne svijetlu otvorene?
Ili ti se zmije viju oko suhih grudi...
Gdje su ti cjelovi što ih vjetrom prosu?

Gdje ti nesta tuga ljubavi jadovne?
U olovnu lijesu, usred tvog kostura
Mora da ti je srce strto na tisuć komada.

I Granada te čuva kao svete moći,
O tamnoputa princezo, pod mramorom što snivaš!
Heloiza i julija dvije ivančice bjehu,
Ali ti bje crven karanfil u krvi,
Što iz zlatne dođe kastiljanske zemlje,
Da sniva izmeđ snijega i čempresa čistih.

Granada bje tvoj smrtni log, o Dona Juana,
Čempresi voštanice,
A gorje tvoj retabl.
Retabl od snijega, što tvoje strepnje miri,
S vodom, što od tebe teče! Voda Darra!

Granada bje tvoj smrtni log, o Dona Juana,
Ona starih kula i tiha perivoja,
Ona bršljana mrtvog nad crvenim mirima,
Ona oblaka plavog i mirte romantične.

Princezo zaljubljena, ljubavi neuzvraćene.
Karanfilu crveni u duboku i pustu dolu.
Grob, što te krije, kaplje tvoju tugu
Kroz oči, što ih razvi u mramoru.

F. G. Lorca