Najlepsa ljubavna poezija

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Najlepsa ljubavna poezija

Post by drugrankovic » 04 Apr 2015, 09:21

Decenijama moglo bi se reć u srbiji se uvažilo mišljenje da je naša najlepša ljubavna pjesma "santa maria del-la salute" Laze Kostića. Niko se ne usudjuje da to shvatanje pobije...

Usudiću se, tvrdim da je poezija ili poema "Vera Pavladoljska" Matije Bećkovića vrednija ljubavna pjesma od Kostićeve. Prvo, kostić ju je ispjevao sa 70 godina a njegova ljubljena je imala 17 ...

To je promišljeno iskustveno ljubavno osjećanje, nasuprot bećkovića dje je riječ o velikoj, iskrenoj, pesnikovoj ljubavi pema vršnjakinji, devojci od 18 godina, što je daleko prirodnije, kako i dolikuje mladom čovjeku i djevojci...


Velićina bećkovićeve pjesme je što pjesnik bez razmišljanja neizmjerno voli, prvi i jedini put... (nikada više nije napisao ljubavnu pjesmu)
Njgova ljubav je dublja od kanjona njegove zavicajne tare, viša od vrhova njegovog zavičajnog durmitora...

on sa izvjesnom ironijom govori o svojoj velikoj ljubavi, što ga čini posebnim, jer niko nije do tad ironicno govorio o svojoj ljubavi...


za mnoge je ljubavna pjesma moda, za bećkovića život, jer on svojoj ljubljenoj ne mjenja ime

vera pavljadoslka je postojala i umrla kao supruga matije bećkovića


ne potcenjujem umjetnički dojam laze kostića i njegovo znanje...

smatram da je vera pavladoljska vrednija od santa maria...



Mrak je u mraku sjao kao životinja
Grom u lancima čamio za brdima
Molio sam za sluh fizičkih radnika
Divio se njihovom surovom apetitu
Zaklinjao jednog gluvonemog mladića
Da izgovori tvoje ime
Vera Pavladoljska

Ceo dan u nebu izgoreo mesec
Pod lažnim imenom leči svoj pepeo
U mrcavi među dvojnicima
Dok muzika sneg u uši ubacuje
Kleo sam se u obe ruke naročito desnu
Da te nisam voleo
Vera Pavladoljska

Udvarao se nepoznatoj devojci
U kanjonu Tare kod Kolašina
Govorio istine na svim jezicima
Žario i palio da ih poveruje
Dok je ćutala sećao sam se
Da si mi najkrupnije laži verovala
Vera Pavladoljska

Pevao je slavuj sa grlom grlice
Sve na svetu me na te podsećalo
Hvalio sam se da si luda za mnom
Cela plaža da ti se uzalud udvara
Kako te teram da ideš iz glave
I kako nećeš
Vera Pavladoljska


eto malo iz pjesme... pa prosudite sami...
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by laganini » 04 Apr 2015, 09:27

..ja ga više doživljavam ko dramaturga..izvodile su mu se predstave u hrvatskoj poprilično :ok
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
Terasa svjesti
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6580
Joined: 08 Mar 2015, 15:23
Location: Big nothing
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Terasa svjesti » 04 Apr 2015, 20:16

ONJEGINOVO PISMO TATJANI

Znam, razjasnjenje tuzne tajne
Duboko cu vas uvrediti.
Kakav ce prezir plemeniti
Izreci vase oci sjajne!
Sta hocu? s kakvom zeljom kobnom
Otvoricu vam srce svoje?
Kakvom ce sad veselju zlobnom
Pravda dati pismo moje.

Kada ja u vasem srcu cednom
Neznosti iskru spazih jednom.
Da verujem joj nisam smeo;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam hteo
Da izgubim pun cudnog straha,
Jos jednom nas je rastavilo...
Nesrecni Lenski tad je pao...

Od svega sto je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan nicim, ja sam zatim
Mislio da sloboda moze
Da nadoknadi srecu; Boze!
Kako pogresih, kako patim!
Ne, da vas vidjam, da vas pratim.
Da svaki osmeh, pogled hvatam
Na vasem licu i da patim,
Vas glas da slusam i da shvatim
Svom dusom svojom vase cari
I savrsenstva od svih veca.
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim... to je sreca!

A ja sam lisen svega toga;
Zbog vas ja lutam svetom grubim;
Svaki je cas zivota moga
Dragocen, a ja zalud gubim
Vec i onako teske dane
Sudbinom gorkom odbrojane,
Moj vek ce skoro da se skrati;
Al' da bih bio ziv, u svesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da cu vas tokom dana sresti...

Bojim se da ce da se plase
Od moje molbe oci vase
Ko od lukavstva koje kujem...
I gnevni prekor ja vec cujem.
Da znate kako strasno boli
Ljubavnom zedji biti moren,
Umom u srcu koje voli
Gusiti nemir strascu stvoren!
Ja zudim da kraj vasih nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve sto krijem,
I sve sto jos izreci mogu!

A mesto tog, hladnocom laznom
I rec i pogled ja oruzam.
Govorim s vama o nevaznom
I veseo vam osmeh pruzam!
Vise u moci nije mojoj;
Resih: u vasoj sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.



A.S.Puskin
Pametan čovjek vidi onoliko, koliko mu treba, a ne koliko može vidjeti.
(Michael de Montaigne).

User avatar
Mika
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1613
Joined: 22 Mar 2015, 22:02
Location: Xavier's school for gifted youngsters
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Mika » 04 Apr 2015, 23:11

U vozovima bez reda mnoge saputnice u prolazu
Ubedio da su mi sve što imam u životu
Misleći na tebe
Vera Pavladoljska

Dobra ti ova Ranko, meni bolja od Kosticeve.


Jedna od mojih najdrazih

JEDNA SUZA

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. –
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, ko zlatno nebo poslje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad sedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I, ko sa visina
Olovni oblak po duši mi pade,
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna miso moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri sunca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.

Aleksa Šantić
Cuvajte se malih zena, to da valja naraslo bi.

User avatar
Johny
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 3313
Joined: 03 Mar 2012, 22:25
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Johny » 04 Apr 2015, 23:23

Sama,nesretna i usamljena
Kao da sam zarobljena u svetu tame
Zauvek osudjena da lutam nepreglednim dinama
Sve dok odjednom ne ugledah tracak svetlosti u daljini
To svetlo si ti
Moj spas,moja nada i moj zivot
Ti si jedini cije ime je na mojim usnama
Jedini koji mi dolazi u snove
Ti si moje sve
Svaki put kada te vidim,cujem ili pomislim na tebe
Srce mi poskoci i ubrza
Ubrza da tebe stigne i pokaze da sam tvoja
Tvoja ljubav je moje gorivo
A tvoje usne moja snaga...
Moja ljubav prema tebi je jedan...ne,jedini razlog
Zbog kojeg sam sada srecna i ushicena
Ostani moj zauvek i ucini me potpunom
Kao sto cu i ja tebi darivati svoju ljubav
Kako bih ostala tvoja zauvek

User avatar
Melek
Deer Hunter
Deer Hunter
Posts: 29042
Joined: 20 Jun 2013, 23:18
Has thanked: 3593 times
Been thanked: 2420 times
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Melek » 04 Apr 2015, 23:26

drugrankovic wrote:Decenijama moglo bi se reć u srbiji se uvažilo mišljenje da je naša najlepša ljubavna pjesma "santa maria del-la salute" Laze Kostića. Niko se ne usudjuje da to shvatanje pobije...

Usudiću se, tvrdim da je poezija ili poema "Vera Pavladoljska" Matije Bećkovića vrednija ljubavna pjesma od Kostićeve. Prvo, kostić ju je ispjevao sa 70 godina a njegova ljubljena je imala 17 ...

To je promišljeno iskustveno ljubavno osjećanje, nasuprot bećkovića dje je riječ o velikoj, iskrenoj, pesnikovoj ljubavi pema vršnjakinji, devojci od 18 godina, što je daleko prirodnije, kako i dolikuje mladom čovjeku i djevojci...


Velićina bećkovićeve pjesme je što pjesnik bez razmišljanja neizmjerno voli, prvi i jedini put... (nikada više nije napisao ljubavnu pjesmu)
Njgova ljubav je dublja od kanjona njegove zavicajne tare, viša od vrhova njegovog zavičajnog durmitora...

on sa izvjesnom ironijom govori o svojoj velikoj ljubavi, što ga čini posebnim, jer niko nije do tad ironicno govorio o svojoj ljubavi...


za mnoge je ljubavna pjesma moda, za bećkovića život, jer on svojoj ljubljenoj ne mjenja ime

vera pavljadoslka je postojala i umrla kao supruga matije bećkovića


ne potcenjujem umjetnički dojam laze kostića i njegovo znanje...

smatram da je vera pavladoljska vrednija od santa maria...



Mrak je u mraku sjao kao životinja
Grom u lancima čamio za brdima
Molio sam za sluh fizičkih radnika
Divio se njihovom surovom apetitu
Zaklinjao jednog gluvonemog mladića
Da izgovori tvoje ime
Vera Pavladoljska

Ceo dan u nebu izgoreo mesec
Pod lažnim imenom leči svoj pepeo
U mrcavi među dvojnicima
Dok muzika sneg u uši ubacuje
Kleo sam se u obe ruke naročito desnu
Da te nisam voleo
Vera Pavladoljska

Udvarao se nepoznatoj devojci
U kanjonu Tare kod Kolašina
Govorio istine na svim jezicima
Žario i palio da ih poveruje
Dok je ćutala sećao sam se
Da si mi najkrupnije laži verovala
Vera Pavladoljska

Pevao je slavuj sa grlom grlice
Sve na svetu me na te podsećalo
Hvalio sam se da si luda za mnom
Cela plaža da ti se uzalud udvara
Kako te teram da ideš iz glave
I kako nećeš
Vera Pavladoljska


eto malo iz pjesme... pa prosudite sami...
Ne mijenjaj srpske tabue, ucmekace te ko Djindjica!! :djed

P.S.

Fuj, opet poezija :grana
Weak people revenge.
Strong people forgive.
Intelligent people ignore.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by KOMESAR » 04 Apr 2015, 23:48

drugrankovic wrote:Decenijama moglo bi se reć u srbiji se uvažilo mišljenje da je naša najlepša ljubavna pjesma "santa maria del-la salute" Laze Kostića. Niko se ne usudjuje da to shvatanje pobije...

Usudiću se, tvrdim da je poezija ili poema "Vera Pavladoljska" Matije Bećkovića vrednija ljubavna pjesma od Kostićeve. Prvo, kostić ju je ispjevao sa 70 godina a njegova ljubljena je imala 17 ...

To je promišljeno iskustveno ljubavno osjećanje, nasuprot bećkovića dje je riječ o velikoj, iskrenoj, pesnikovoj ljubavi pema vršnjakinji, devojci od 18 godina, što je daleko prirodnije, kako i dolikuje mladom čovjeku i djevojci...


Velićina bećkovićeve pjesme je što pjesnik bez razmišljanja neizmjerno voli, prvi i jedini put... (nikada više nije napisao ljubavnu pjesmu)
Njgova ljubav je dublja od kanjona njegove zavicajne tare, viša od vrhova njegovog zavičajnog durmitora...

on sa izvjesnom ironijom govori o svojoj velikoj ljubavi, što ga čini posebnim, jer niko nije do tad ironicno govorio o svojoj ljubavi...


za mnoge je ljubavna pjesma moda, za bećkovića život, jer on svojoj ljubljenoj ne mjenja ime

vera pavljadoslka je postojala i umrla kao supruga matije bećkovića


ne potcenjujem umjetnički dojam laze kostića i njegovo znanje...

smatram da je vera pavladoljska vrednija od santa maria...



Mrak je u mraku sjao kao životinja
Grom u lancima čamio za brdima
Molio sam za sluh fizičkih radnika
Divio se njihovom surovom apetitu
Zaklinjao jednog gluvonemog mladića
Da izgovori tvoje ime
Vera Pavladoljska

Ceo dan u nebu izgoreo mesec
Pod lažnim imenom leči svoj pepeo
U mrcavi među dvojnicima
Dok muzika sneg u uši ubacuje
Kleo sam se u obe ruke naročito desnu
Da te nisam voleo
Vera Pavladoljska

Udvarao se nepoznatoj devojci
U kanjonu Tare kod Kolašina
Govorio istine na svim jezicima
Žario i palio da ih poveruje
Dok je ćutala sećao sam se
Da si mi najkrupnije laži verovala
Vera Pavladoljska

Pevao je slavuj sa grlom grlice
Sve na svetu me na te podsećalo
Hvalio sam se da si luda za mnom
Cela plaža da ti se uzalud udvara
Kako te teram da ideš iz glave
I kako nećeš
Vera Pavladoljska


eto malo iz pjesme... pa prosudite sami...
Bećković može napisati šta god hoće ,pa i o ljubavi,ali za mene će zauvjek ostati gad.
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by laganini » 05 Apr 2015, 20:32

..ne znam drugu stranu medalje :cudi
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
Palma*
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 100
Joined: 05 May 2015, 21:05
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Palma* » 06 May 2015, 17:42

Image
Goran Tadić: BUDI

Budi lepa kao što si bila dok si sa mnom bila.
Ne dopusti nikom da te poniženjem ruži
i ne veruj nikom ko kaže da od tvoje ima lepših duša,
samo se kriju iza manje lepih očiju od tvojih.
Meni ništa više nije lepo, osim kad zažmurim,
pa se kao branim da mi ne uđeš u oči,
a jedva čekam da posustanem,
da te se nagledam.
Budi lepa kao što bi bila da mogu da te vidim.

Budi jaka kao što si bila dok si sa mnom bila.
Ne daj na sebe, ne daj da brišu savest o tvoju čistu dušu.
Znaš razliku između dobra i zla,
još samo da naučiš da prepoznaš njihove nosioce.
Dobro zadrži za sebe, ono drugo prosledi meni,
jer meni je svejedno, samo nek' je tebi dobro.
Budi jaka kao što bi sa mnom bila da nisam ovako slab.

Budi srećna kao što si bila dok si sa mnom bila
i ne misli da li mislim na tebe,
jer ta će ti misao pokidati utrobu,
sagorećeš od tuge kao da sam već umro.
Znaš da ne mislim kako se boriš sa životom,
možeš li da spavaš, jedeš li nešto,
dira li te neko i da li se više ne primetim na tebi.
I da umem, ne smem da mislim,
jer bi svaka moja misao bila o tebi,
svaku bi osetila na mestima gde sam te najslađe ljubio
i ta bi te pusta mesta bolela,
jer ne mogu da zaborave moje usne.
Budi srećna kao što bi bila da sam živ.
Svemu mogu da odolim osim izazovu...

User avatar
Čupava
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45445
Joined: 16 Feb 2016, 13:35
Location: Kad zatvorim oci, budem gdje pozelim...<3
Been thanked: 8 times
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by Čupava » 30 Nov 2018, 22:52

Ove noći (Pablo Neruda)
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas. Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
.

User avatar
dadojović
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10576
Joined: 12 Aug 2018, 14:01
Has thanked: 372 times
Been thanked: 310 times
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by dadojović » 05 Apr 2019, 23:39

P. Neruda: Evo samoće u kojoj tebe nema.
Kiši. Vjetar s mora lovi zalutale galebove.

Lord Byron: Ni jedna kći ljepote
nije čarobna kao ti.

Lord Byron: Korača lijepa poput noći
čarobne, vedre i bez sjene.
MM "provali rimu za notornu laž, za duboki uzdah posustalog sna, rimu za tminu, i tišinu za dno dna" MM

User avatar
Shadow
Svemirka
Svemirka
Posts: 51199
Joined: 06 Apr 2020, 08:13
Has thanked: 20883 times
Been thanked: 20613 times
Status: Online

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Shadow » 16 Apr 2020, 20:40

KAD PROČITAŠ SPALI

Pišem ti poslednji put,
ne zato što ne znam šta bih pisao,
već zato što nema smisla.
Ako do sada nisi razumela, nikad nećeš.
Pišem tek da znaš da više neću pisati.
Možda odavno ne čitaš?
Možda si pre mene shvatila
da mojim rečima nije mesto u tvojim očima?
Život mi je prošao u čekanju tebe,
a jedino što sam od tebe imao
bilo je ono što sam pisao.
Odavno bih prestao,
al’ bilo bi to kao da sam ruku na tebe digao,
ne bih to sebi oprostio.
Čekao sam da nestaneš iz svega u čemu si bila,
da jedina žrtva mog ćutanja, ako je mora biti, budem ja.

Pišem ti poslednji put,
pišem kao da mi nećeš nedostajati,
kao da te se nikad neću setiti,
kao da nemam čega da se sećam,
kao da sam siguran da ću moći bez tebe,
kao da sam siguran da ću biti bez tebe,
kao da imam bogznašta da kažem,
kao da nakon ovoga neću imati šta da kažem,
kao da nikad više bez razloga i bez tebe neću zaplakati,
kao da pišem presudu kojom te oslobađam
svog postojanja.

Pišem ti poslednji put,
da bih prvi put prećutao koliko si lepa,
koliko si života dala mom životu,
koliko ničeg osim tebe nije bilo,
koliko me je čak i tuga radovala,
jer je tvojom zaslugom odsela kod mene.

Pišem ti poslednji put,
da bih i ja znao da je poslednji,
da shvatim da nemam ništa s tobom,
kao što ništa bez tebe nisam imao,
da stavim tačku na prazan list.
Kraj priče ne znači da je opet kraj sveta.
Prepoznaćeš nas nekad u tuđim slovima,
ali to nećemo biti mi,
to neka druga nekom drugom neće verovati na reč.

Pišem ti poslednji put,
da ne bude da sam te ostavio bez reči,
da ne bude da sam nestao bez traga,
da ne bude da nas nije bilo.
Pisaće ti drugi, al’ nećeš imati šta da čitaš.
Ovako se više ne piše, ovako se više ne čita.

Goran Tadić
8955c54eff33c25ec9c962877e636adb.gif
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Mirno more

User avatar
Shadow
Svemirka
Svemirka
Posts: 51199
Joined: 06 Apr 2020, 08:13
Has thanked: 20883 times
Been thanked: 20613 times
Status: Online

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Shadow » 18 Apr 2020, 10:00

Bio sam mnogo stariji od nje
Stid me je i da vam kažem koliko.
Svaki put kada bi mi otvorila vrata svog stana
Onako u pidžami, sa punđom na glavi
I nenašminkanog lica
Pomislio sam
’’Bože, ona je devojčica’’.
Prolazio sam sa njom kroz sva ona dela
Svetske književnosti
Koja je čitala na fakultetu.
Nismo pričali o ljudima iz okoline
Ni o našem nemirnom gradu
Ni o stvarnosti.
’’Ogovarao’’ sam Karenjinu
Dok ju je ona branila
Zajedno smo sudili Raskoljnikovu
Istim žarom i gorčinom..
Nisam znao
Vidi li u meni očinsku figuru
Ili srodnu dušu.
Nikad nisam uspeo da je dokučim do kraja.
Budila je u meni mladost
Želju za životom
Jer, ja i jesam bio
Mlad čovek zatočen u telu odraslog muškarca.
Posle toliko decenija
Opet sam pisao prstima po zamagljenim prozorima
I radovao se prvom snegu
I bivao opčinjen njenim trepavicama.
Njena mekana koža podsećala me je
Na njene krhke godine.
Još uvek je bila žustra, glasna, tvrdoglava
Buntovna prema životu
Tek je prevalila dvadesetu.
Još uvek joj je bila fora da se popne na prste i iskrivi mi šešir.
Nasmejavala me njena bezbrižna, rasejana mladost.
Nosili smo duge kapute
I pričali o piscima i novinarima
Koji su dobijali Pulicerove nagrade.
Gledali umetničke performanse
I plakali na delo Marine Abramović.
Slušao sam njene ideale
I bio pomalo ljubomoran na njih
Zbog ludačke strasti
S kojom je pričala o njima.
Nije mi bila teška
Kao što sam znao da je teška svim tim momcima
Za mene dečacima
Koji su njena generacija.
Volela je da se šminka i da izgleda starije
Približnije meni.
Pratila me na velikim događajima
I dodelama nagrada
Kao prijateljica.
Nosili smo crna odela
Oboje
Oštrog kroja
Sa kravatama.
Vezali bismo strogi, niski rep.
Oboje sa dugim kosama
Njena smeđa
Moja proseda…
Bila je luda
I ja sam bio lud
Za njom.
Toliko me je provocirala
Toliko mi je dolazila i izmicala
Ne zadržavajući se dugo
Ni u dolasku ni u odlasku
Volela je da je slušam
Znala je da ja kao odrastao
Stariji, zreo i ostvaren čovek
Neću gledati sa podsmehom
Na njena pitanja o smislu života
Na pitanja o sopstvenom egu
Pa čak ni na ona o modi, o minimalizmu, i parfemima.
Duše su nam se razumele
A vreme nas je u ogledalu
Svakog dana podsećalo
Koliko smo udaljeni jedno od drugog.
Tad sam se pitao
Prvi put
Šta je to vreme?
I kakvog smisla ono ima uopšte?
Posula je svoju magiju svuda po mom životu
Po peškirima kojim sam brisao njenu kožu od viskija
Po stolovima
I zidovima po kojima smo škrabali citate
Iz ljubavnih pisama velikana
Po policama
I knjigama sa vrhovima stranica obojenim u roze
Od njenog mokrog kupaćeg kostima
I po tepihu, i po parketu, i po krevetu…
Pustio sam je da ode
Kad sam shvatio da bi moja budućnost sa njom
Zaustavljala prirodan tok njene budućnosti.
Prestao sam da joj dolazim na vrata
I video sam je nedavno
U prolazu
Izdaleka
Bila je našminkana
Kao i uvek kad je želela da izgleda starije
Sa strogo vezanim, niskim repom.
Vraćam se u svoj stan
Kao napušteni samac
Tu se uvek pitam
’’Šta to vreme predstavlja?’’
Jer duša ne stari, samo telo
A po telu se poznamo, biramo i tražimo
Umesto po duši.
Tu je osećam
Kako demonstrativno viče kada je zezam
Što jedino što zna da napravi je Nes kafa
Tu se vrti praveći piruete
Tu me ispituje o mojim filmovima, knjigama i životu
I sluša me kao kada deci čitate bajke ili strašne životne priče
Nozdrve i zenice joj se šire
A usne opuštaju
Onako spremne da ih ljubim
Kao onda prvi put
Kad sam proklinjao i sebe i život
Što to radim
A istovremeno
Što nisam to radio ceo svoj život.
Tu njena magija isijava iz svakog kvadrata
Tu je volim
Onako kako ljudi treba da nauče da vole
Onako da shvate da je ta
Ta prava ljubav smisao celog našeg bednog života…

Ostao sam bez moje devojčice i devojke, ljudi
Ostao sam bez smisla.” :srce
bc74753a8fca1f0e7d81b7031acca56b.jpg
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Mirno more

User avatar
Iskra
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10299
Joined: 16 Sep 2019, 11:43
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Iskra » 18 Apr 2020, 10:18

Shadow wrote: 18 Apr 2020, 10:00 Bio sam mnogo stariji od nje
Stid me je i da vam kažem koliko.
Svaki put kada bi mi otvorila vrata svog stana
Onako u pidžami, sa punđom na glavi
I nenašminkanog lica
Pomislio sam
’’Bože, ona je devojčica’’.
Prolazio sam sa njom kroz sva ona dela
Svetske književnosti
Koja je čitala na fakultetu.
Nismo pričali o ljudima iz okoline
Ni o našem nemirnom gradu
Ni o stvarnosti.
’’Ogovarao’’ sam Karenjinu
Dok ju je ona branila
Zajedno smo sudili Raskoljnikovu
Istim žarom i gorčinom..
Nisam znao
Vidi li u meni očinsku figuru
Ili srodnu dušu.
Nikad nisam uspeo da je dokučim do kraja.
Budila je u meni mladost
Želju za životom
Jer, ja i jesam bio
Mlad čovek zatočen u telu odraslog muškarca.
Posle toliko decenija
Opet sam pisao prstima po zamagljenim prozorima
I radovao se prvom snegu
I bivao opčinjen njenim trepavicama.
Njena mekana koža podsećala me je
Na njene krhke godine.
Još uvek je bila žustra, glasna, tvrdoglava
Buntovna prema životu
Tek je prevalila dvadesetu.
Još uvek joj je bila fora da se popne na prste i iskrivi mi šešir.
Nasmejavala me njena bezbrižna, rasejana mladost.
Nosili smo duge kapute
I pričali o piscima i novinarima
Koji su dobijali Pulicerove nagrade.
Gledali umetničke performanse
I plakali na delo Marine Abramović.
Slušao sam njene ideale
I bio pomalo ljubomoran na njih
Zbog ludačke strasti
S kojom je pričala o njima.
Nije mi bila teška
Kao što sam znao da je teška svim tim momcima
Za mene dečacima
Koji su njena generacija.
Volela je da se šminka i da izgleda starije
Približnije meni.
Pratila me na velikim događajima
I dodelama nagrada
Kao prijateljica.
Nosili smo crna odela
Oboje
Oštrog kroja
Sa kravatama.
Vezali bismo strogi, niski rep.
Oboje sa dugim kosama
Njena smeđa
Moja proseda…
Bila je luda
I ja sam bio lud
Za njom.
Toliko me je provocirala
Toliko mi je dolazila i izmicala
Ne zadržavajući se dugo
Ni u dolasku ni u odlasku
Volela je da je slušam
Znala je da ja kao odrastao
Stariji, zreo i ostvaren čovek
Neću gledati sa podsmehom
Na njena pitanja o smislu života
Na pitanja o sopstvenom egu
Pa čak ni na ona o modi, o minimalizmu, i parfemima.
Duše su nam se razumele
A vreme nas je u ogledalu
Svakog dana podsećalo
Koliko smo udaljeni jedno od drugog.
Tad sam se pitao
Prvi put
Šta je to vreme?
I kakvog smisla ono ima uopšte?
Posula je svoju magiju svuda po mom životu
Po peškirima kojim sam brisao njenu kožu od viskija
Po stolovima
I zidovima po kojima smo škrabali citate
Iz ljubavnih pisama velikana
Po policama
I knjigama sa vrhovima stranica obojenim u roze
Od njenog mokrog kupaćeg kostima
I po tepihu, i po parketu, i po krevetu…
Pustio sam je da ode
Kad sam shvatio da bi moja budućnost sa njom
Zaustavljala prirodan tok njene budućnosti.
Prestao sam da joj dolazim na vrata
I video sam je nedavno
U prolazu
Izdaleka
Bila je našminkana
Kao i uvek kad je želela da izgleda starije
Sa strogo vezanim, niskim repom.
Vraćam se u svoj stan
Kao napušteni samac
Tu se uvek pitam
’’Šta to vreme predstavlja?’’
Jer duša ne stari, samo telo
A po telu se poznamo, biramo i tražimo
Umesto po duši.
Tu je osećam
Kako demonstrativno viče kada je zezam
Što jedino što zna da napravi je Nes kafa
Tu se vrti praveći piruete
Tu me ispituje o mojim filmovima, knjigama i životu
I sluša me kao kada deci čitate bajke ili strašne životne priče
Nozdrve i zenice joj se šire
A usne opuštaju
Onako spremne da ih ljubim
Kao onda prvi put
Kad sam proklinjao i sebe i život
Što to radim
A istovremeno
Što nisam to radio ceo svoj život.
Tu njena magija isijava iz svakog kvadrata
Tu je volim
Onako kako ljudi treba da nauče da vole
Onako da shvate da je ta
Ta prava ljubav smisao celog našeg bednog života…

Ostao sam bez moje devojčice i devojke, ljudi
Ostao sam bez smisla.” :srce

bc74753a8fca1f0e7d81b7031acca56b.jpg


Ovo sam nedavno pročitala ali ne znam ji gdje ni ko je autor. :ok
:srce Jer si moje, najmoje... :srce

User avatar
Shadow
Svemirka
Svemirka
Posts: 51199
Joined: 06 Apr 2020, 08:13
Has thanked: 20883 times
Been thanked: 20613 times
Status: Online

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Shadow » 18 Apr 2020, 10:30

Iskra wrote: 18 Apr 2020, 10:18
Shadow wrote: 18 Apr 2020, 10:00 Bio sam mnogo stariji od nje
Stid me je i da vam kažem koliko.
Svaki put kada bi mi otvorila vrata svog stana
Onako u pidžami, sa punđom na glavi
I nenašminkanog lica
Pomislio sam
’’Bože, ona je devojčica’’.
Prolazio sam sa njom kroz sva ona dela
Svetske književnosti
Koja je čitala na fakultetu.
Nismo pričali o ljudima iz okoline
Ni o našem nemirnom gradu
Ni o stvarnosti.
’’Ogovarao’’ sam Karenjinu
Dok ju je ona branila
Zajedno smo sudili Raskoljnikovu
Istim žarom i gorčinom..
Nisam znao
Vidi li u meni očinsku figuru
Ili srodnu dušu.
Nikad nisam uspeo da je dokučim do kraja.
Budila je u meni mladost
Želju za životom
Jer, ja i jesam bio
Mlad čovek zatočen u telu odraslog muškarca.
Posle toliko decenija
Opet sam pisao prstima po zamagljenim prozorima
I radovao se prvom snegu
I bivao opčinjen njenim trepavicama.
Njena mekana koža podsećala me je
Na njene krhke godine.
Još uvek je bila žustra, glasna, tvrdoglava
Buntovna prema životu
Tek je prevalila dvadesetu.
Još uvek joj je bila fora da se popne na prste i iskrivi mi šešir.
Nasmejavala me njena bezbrižna, rasejana mladost.
Nosili smo duge kapute
I pričali o piscima i novinarima
Koji su dobijali Pulicerove nagrade.
Gledali umetničke performanse
I plakali na delo Marine Abramović.
Slušao sam njene ideale
I bio pomalo ljubomoran na njih
Zbog ludačke strasti
S kojom je pričala o njima.
Nije mi bila teška
Kao što sam znao da je teška svim tim momcima
Za mene dečacima
Koji su njena generacija.
Volela je da se šminka i da izgleda starije
Približnije meni.
Pratila me na velikim događajima
I dodelama nagrada
Kao prijateljica.
Nosili smo crna odela
Oboje
Oštrog kroja
Sa kravatama.
Vezali bismo strogi, niski rep.
Oboje sa dugim kosama
Njena smeđa
Moja proseda…
Bila je luda
I ja sam bio lud
Za njom.
Toliko me je provocirala
Toliko mi je dolazila i izmicala
Ne zadržavajući se dugo
Ni u dolasku ni u odlasku
Volela je da je slušam
Znala je da ja kao odrastao
Stariji, zreo i ostvaren čovek
Neću gledati sa podsmehom
Na njena pitanja o smislu života
Na pitanja o sopstvenom egu
Pa čak ni na ona o modi, o minimalizmu, i parfemima.
Duše su nam se razumele
A vreme nas je u ogledalu
Svakog dana podsećalo
Koliko smo udaljeni jedno od drugog.
Tad sam se pitao
Prvi put
Šta je to vreme?
I kakvog smisla ono ima uopšte?
Posula je svoju magiju svuda po mom životu
Po peškirima kojim sam brisao njenu kožu od viskija
Po stolovima
I zidovima po kojima smo škrabali citate
Iz ljubavnih pisama velikana
Po policama
I knjigama sa vrhovima stranica obojenim u roze
Od njenog mokrog kupaćeg kostima
I po tepihu, i po parketu, i po krevetu…
Pustio sam je da ode
Kad sam shvatio da bi moja budućnost sa njom
Zaustavljala prirodan tok njene budućnosti.
Prestao sam da joj dolazim na vrata
I video sam je nedavno
U prolazu
Izdaleka
Bila je našminkana
Kao i uvek kad je želela da izgleda starije
Sa strogo vezanim, niskim repom.
Vraćam se u svoj stan
Kao napušteni samac
Tu se uvek pitam
’’Šta to vreme predstavlja?’’
Jer duša ne stari, samo telo
A po telu se poznamo, biramo i tražimo
Umesto po duši.
Tu je osećam
Kako demonstrativno viče kada je zezam
Što jedino što zna da napravi je Nes kafa
Tu se vrti praveći piruete
Tu me ispituje o mojim filmovima, knjigama i životu
I sluša me kao kada deci čitate bajke ili strašne životne priče
Nozdrve i zenice joj se šire
A usne opuštaju
Onako spremne da ih ljubim
Kao onda prvi put
Kad sam proklinjao i sebe i život
Što to radim
A istovremeno
Što nisam to radio ceo svoj život.
Tu njena magija isijava iz svakog kvadrata
Tu je volim
Onako kako ljudi treba da nauče da vole
Onako da shvate da je ta
Ta prava ljubav smisao celog našeg bednog života…

Ostao sam bez moje devojčice i devojke, ljudi
Ostao sam bez smisla.” :srce

bc74753a8fca1f0e7d81b7031acca56b.jpg


Ovo sam nedavno pročitala ali ne znam ji gdje ni ko je autor. :ok
Bice da je nepoznat:) jer nigdje nema nazalost..

Mozda dadojović zna..
Mirno more

User avatar
dadojović
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10576
Joined: 12 Aug 2018, 14:01
Has thanked: 372 times
Been thanked: 310 times
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by dadojović » 18 Apr 2020, 10:45

Nije mi poznato ime autora.
MM "provali rimu za notornu laž, za duboki uzdah posustalog sna, rimu za tminu, i tišinu za dno dna" MM

User avatar
Shadow
Svemirka
Svemirka
Posts: 51199
Joined: 06 Apr 2020, 08:13
Has thanked: 20883 times
Been thanked: 20613 times
Status: Online

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Shadow » 20 Apr 2020, 23:42

Badava branim sebi da mislim na tebe,
kad ne mogu tebi zabraniti
da se misliš u mojoj glavi
i to naglas,
pa čujem kako gunđaš
da bi mi, da mi nije tebe,
glava bila prazna,
o srcu da ne govorimo.
Zvocaš, jer sam nezahvalan
što si mi život produžila,
pretiš da ću videti svog đavola,
ako se usudim da umrem dok mi to ne dozvoliš,
čudiš se kako uopšte uspem bilo šta da smislim
u tom mom haosu neprovetrenih misli,
svađaš se kad kažem da treba da odeš,
kažeš da si rešila da budem tvoj,
a ti kad rešiš onda je to tako,
svidelo mi se, ili ne.

Ne živi mi se,
a tebi se baš u mojoj glavi živi
i svaki čas zapitkuješ šta si ti meni,
da li te volim i gde ćemo živeti,
pa mi se ponekad čini da ću od tebe
i tvojih misli u mojoj glavi poludeti,
a ni ti u mojoj nećeš bolje proći
i već vidim kroz pola veka ludog starca
kako od još luđe starice
traži dozvolu da umre,
a ona kaže sad možeš,
ali nakon što odgovoriš
na pitanja: šta sam ja tebi,
da li me voliš
i da li ti je sa mnom život bio lep.

Goran Tadić
105dc85b030e84b2528afcb2c7ac23a7.jpg
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Mirno more

Merlin246
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 15942
Joined: 28 Aug 2018, 13:21
Been thanked: 3 times
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Merlin246 » 20 Apr 2020, 23:59



Ja bi samo da te oci pamtimm

User avatar
Vrag
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 26599
Joined: 05 Oct 2018, 08:54
Has thanked: 56 times
Been thanked: 246 times
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Vrag » 21 Apr 2020, 00:05

Merlin246 wrote: 20 Apr 2020, 23:59

Ja bi samo da te oci pamtimm

Merlin246
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 15942
Joined: 28 Aug 2018, 13:21
Been thanked: 3 times
Status: Offline

Re: Najlepsa ljubavna poezija

Post by Merlin246 » 21 Apr 2020, 00:10

Ako ovo nije poeticno ja ne znam sta je :cudi

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 15 guests