Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[KOMESAR]

Ako

Ako možeš da sačuvaš razum kad ga oko tebe

Gube i osuđuju te;

Ako možeš da sačuvaš veru u sebe kad sumnjaju u tebe,

Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju;

Ako možeš da čekaš a da se ne zamaraš čekajući,

Ili da budeš žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,

Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji;

I da ne izgledaš u očima sveta suviše dobar ni tvoje reči suviše mudre;

Ako možeš da sanjaš a da tvoji snovi ne vladaju tobom ,

Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (sebi) cilj

Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi ili Porazu

I da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž;

Ako možeš da podneseš da čuješ istinu koju si izrekao

Izopačenu od podlaca u zamku za budale,

Ako možeš da gledaš tvoje životno delo srušeno u prah,

I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom;

Ako možeš da sabereš sve što imaš

I jednim zamahom staviš sve na kocku,

Izgubiš, i ponovo počneš da stičeš

I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak;

Ako si u stanju da prisiliš svoje srce, živce, žile

Da te služe još dugo, iako su te već odavno izdali

I da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više

Do volje koja im govori: Istraj!

Ako možeš da se pomešaš sa gomilom a da sačuvaš svoju čast;

Ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman;

Ako te najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne može da uvredi;

Ako svi ljudi računaju na tebe ali ne preterano;

Ako možeš da ispuniš minut koji ne prašta

Sa šezdeset skupocenih sekunda,

Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu,

I što je mnogo više, tada ćeš biti veliki Čovek, sine moj.

[srculence7]

I KAD ODEŠ

I kada odeš,
Sretaćemo se
U mislima,
Mojim snovima,
Na poslednjim stanicama,
U praznim tramvajima
I to će biti dani
Bez tvog glasa,
Dodira,
Uzdaha
Na mom jastuku.

I kada odeš.
Ja ću pisati
O prošlosti,
Sadašnjosti,
O budućnosti neću
Jer je nećemo imati,
O tebi,
O sebi,
Pesme,
Knjige,
Možda ću ćutati
Ili plakati,
Ali jedno je sigurno
I kada odeš,
Ja ću pamtiti.

Marija Jovanović

[srculence7]

https://www.youtube.com/watch?v=Rp5U7MqgUl0

[Mika]

https://www.youtube.com/watch?v=boaBzKqGqUw

[ina]

Ako

Ako možeš da sačuvaš razum kad ga oko tebe

Gube i osuđuju te;

Ako možeš da sačuvaš veru u sebe kad sumnjaju u tebe,

Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju;

Ako možeš da čekaš a da se ne zamaraš čekajući,

Ili da budeš žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,

Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji;

I da ne izgledaš u očima sveta suviše dobar ni tvoje reči suviše mudre;

Ako možeš da sanjaš a da tvoji snovi ne vladaju tobom ,

Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (sebi) cilj

Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi ili Porazu

I da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž;

Ako možeš da podneseš da čuješ istinu koju si izrekao

Izopačenu od podlaca u zamku za budale,

Ako možeš da gledaš tvoje životno delo srušeno u prah,

I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom;

Ako možeš da sabereš sve što imaš

I jednim zamahom staviš sve na kocku,

Izgubiš, i ponovo počneš da stičeš

I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak;

Ako si u stanju da prisiliš svoje srce, živce, žile

Da te služe još dugo, iako su te već odavno izdali

I da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više

Do volje koja im govori: Istraj!

Ako možeš da se pomešaš sa gomilom a da sačuvaš svoju čast;

Ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman;

Ako te najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne može da uvredi;

Ako svi ljudi računaju na tebe ali ne preterano;

Ako možeš da ispuniš minut koji ne prašta

Sa šezdeset skupocenih sekunda,

Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu,

I što je mnogo više, tada ćeš biti veliki Čovek, sine moj.

Ovo sam vec nekoliko puta citala... i uvijek mi se svidjelo.

[Čarobni]

I ništa neće dušu da zanjiše.
Nit u drhtanje može da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi više.
Izgorjelog niko ne zapali.

[Mika]

[Heidi]

Time to....

Do Not Go Gentle Into That Good Night


Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.

Though wise men at their end know dark is right,
Because their words had forked no lightning they
Do not go gentle into that good night.

Good men, the last wave by, crying how bright
Their frail deeds might have danced in a green bay,
Rage, rage against the dying of the light.

Wild men who caught and sang the sun in flight,
And learn, too late, they grieved it on its way,
Do not go gentle into that good night.

Grave men, near death, who see with blinding sight
Blind eyes could blaze like meteors and be gay,
Rage, rage against the dying of the light.

And you, my father, there on that sad height,
Curse, bless, me now with your fierce tears, I pray.
Do not go gentle into that good night.
Rage, rage against the dying of the light.

by Dylan Thomas

[Heidi]

And Death Shall Have No Dominion

And death shall have no dominion
Dead man naked they shall be one
With the man in the wind and the west moon;
When their bones are picked clean and the clean bones gone,
They shall have stars at elbow and foot;
Though they go mad they shall be sane,
Though they sink through the sea they shall rise again;
Though lovers be lost love shall not;
And death shall have no dominion.

And death shall have no dominion.
Under the windings of the sea
They lying long shall not die windily;
Twisting on racks when sinews give way,
Strapped to a wheel, yet they shall not break;
Faith in their hands shall snap in two,
And the unicorn evils run them through;
Split all ends up they shan't crack;
And death shall have no dominion.

And death shall have no dominion.
No more may gulls cry at their ears
Or waves break loud on the seashores;
Where blew a flower may a flower no more
Lift its head to the blows of the rain;
Though they be mad and dead as nails,
Heads of the characters hammer through daisies;
Break in the sun till the sun breaks down,
And death shall have no dominion.

by Dylan Thomas

[Heidi]

Love In The Asylum

A stranger has come
To share my room in the house not right in the head,
A girl mad as birds

Bolting the night of the door with her arm her plume.
Strait in the mazed bed
She deludes the heaven-proof house with entering clouds

Yet she deludes with walking the nightmarish room,
At large as the dead,
Or rides the imagined oceans of the male wards.

She has come possessed
Who admits the delusive light through the bouncing wall,
Possessed by the skies

She sleeps in the narrow trough yet she walks the dust
Yet raves at her will
On the madhouse boards worn thin by my walking tears.

And taken by light in her arms at long and dear last
I may without fail
Suffer the first vision that set fire to the stars.

D. Thomas

[Mala_Mu]

https://www.youtube.com/watch?v=8W1dVf69a6M

[Mutevelija]

Kaluđeri

Gled'o sam vam metanije,
Kad varate Boga živa;
Gled'o sam vas, gde se pije,
Gde se jede i uživa.

Sluš'o sam vas, kad kunete
Svoje stado, svoje verne,
I kad tajni prizovete,
Licemerni, licemerne!

Gled'o sam vas — ne da nisam,
Kad razbludom usplamtite;
Gled'o sam vas, ne da nisam,
Licemerni, upamtite!
Đuro Jakšić

[Chloe]

Pričao bih ti o sebi

Pričao bih ti o sebi
kad su hladne noći duge.
Toliko je tog u meni
slušao sam vječno druge.

Pričao bih ti o sebi
vinom te i bolom trujem,
a ti se ko u snu smiješiš;
što od tebe očekujem
kad si i ti kao i sve druge
slučajno pored mene.

Ne vjeruju ništa tvoje oči zaljubljene
kad si i ti samo noćni putnik,
što daleko svjetlo prati.
Svatko priča svoju priču
tko će koga saslušati.

Pričao bih ti o sebi
što se ne zna, što se ne smije.
Ti si bila prevarena,
Lagale su moje pjesme.
Pričao bih ti o sebi,
ali noć se blizi kraju.
Opet će nas nači jutro
u šutnji i zagrljaju.

Arsen Dedić

[Chloe]

To može samo žena koja ljubi

To može samo žena koja ljubi
tražiti malo, poklanjati sve.
Dani su teški, zagrljaju grubi
a ona ko nekad vjeruje u sne.

Vjerna i tiha zna još da čeka
kada i ne misle na nju.
Prolaze dani, ne vraća se rijeka,
a ona još uvijek stoji tu.

To može samo žena koja ljubi
pružati nježnost i živjeti bez nje.


Arsen Dedić

[Mutevelija]

"U dane mladosti treba vino piti,
s lepim stvorom treba često vino liti;
ovaj trošni svet je pustinja i pustoš,
u pustinji treba pust i pijan biti!


Kažu mi: ko pije ... u paklu se kaje!
Za te lude reči srce mi ne haje;
ako će u pako ... ko ljubi i pije,
onda pust i prazan ceo raj ostaje!


Večeras ću bokal vina pribaviti,
posle druge čaše sve ću ostaviti:
od razuma ću se i vere razvesti,
pa sa ćerkom loze, svadbu proslaviti!


O muftijo strogi, mi smo ... od tebe spretniji,
pored svega našeg p'janstva od tebe trezniji;
mi pijemo krv od loze, a ti krv od ljudi,
dȅ, presudi sada pravo: ko je krvožedniji?


Bože, krčag vina Ti si mi razbio,
bože, izvor slasti Ti si mi zakrio,
moje čisto vino Ti si mi razbio:
bože - da zanemim - Ti si se napio!


Šta će biti ... nemoj time mučit sebe,
nemoj srce, dušu, morit bez potrebe!
Raduj se i život veselo provodi,
jer poredak sveta pravljen je – bez tebe!


Tajne pravečnosti... ne doznade - ni ti ni ja,
zagonetke sveta ne odade - ni ti ni ja;
za zavesom šta je... nagađamo - i ti i ja,
kad zavesa padne, ne ostade - ni ti ni ja!


Ah! Kako je život taj uludo projurio:
grešan svaki zalogaj, svaki dah se prozlio,
crni spisak dužnosti koje sam propustio,
celo brdo zabrana koje sam prekršio!


O nebo, prostaku daješ sve što ište,
daješ mu i hamam, i mlin, i dvorište,
a plemenit za hleb sve založit mora...
pljunut treba takvo nebo – čudovište!


Vino,svirka i djevojke mlade,pa još rijeka i cvijetne livade!
To je Raj-ne spominji Pak'o,drugog Raja,vjeruj,ne imade!
***
"Piti vino u društvu lijepih djevojaka",zar nije bolje nego glumit' pobožnjaka;
jer kad bi svi koji ljube i piju u Džehennem otišli,Džennet bi ost'o prazan kao šaka.
***
Pijem vino al' pjanstvo ne odobravam,i nikom sem čaši čast ne odavam,
jer kad bi svaki grijeh k'o pjanstvo vidljiv bio, niko po svijetu trijezan ne bi hodio!!!
***
Ljubav! To je sunce neprestanog sjaja,to je ptica sreće,blagoslov iz Raja!
Ljubav nije kao slavuj tugovati,ljubav je umrijeti a bez uzdisaja! ! !


Kad jednom na zemlji ne bude nas -
svijet ce biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas-
svijet ce biti svijet.

I prije nego smo bili mi -
svijet je bio svijet
i nama kad kucne posljednji cas -
svijet ce biti svijet!

Omer Hajam Rubaije

[Heidi]

Moja Komšinica

Ima neko doba sve me čežnja mori,
sve mi nešto srce uzdiše i gori;
Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka,
nego duge noći ja bdijem bez sanka
I stišavam srce i njime se mučim,
pa do zore tako pameti ga učim;

Ali ludo srce ne čuje šta zborim,
nego me sve pati udarima gorim,
i dršće i strepi, kao list sa pruta,
i zove me tamo odmah preko puta,
pod širokim dudom od stoljetnih dana
gdje kućica stoji krečom okrečana,
pa kô da su vjetri snijeg nanijeli -
spram jarkoga sunca ona se bijeli,
a noću, kad jasna mjesečina grane,
pod širokim dudom sva treptati stane...

Tu je, tu je ono što mi srce mami,
s čega noću bdijem do u osvit sami, -
tu je ono blago, ljepota Mostara,
kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu,
što je bistre rose na gorskom cvijetu,
niko ne bi mogô naći kapcu jednu
tako milu, sjajnu, i čistu i čednu!

Kunem vam se, otkad jarko sunce grije,
zapamtio niko 'nake oči nije;
Lijepe i mudre, svijetle i crne,
pune žive vatre gdje mi duša srne!
I kunem se, što je đula i behara,
sve bi svojim licem zastidila Mara, -
pa još kosa meka, ona kosa vrana
bi mehlemom bila i najljućih rana!...

Od jutra do mraka s prozora je gledim,
pa uzdišem tako, čeznem i blijedim,
a majčino blago posluje i radi,
u široku sofu žuti šeboj sadi,
do šeboja đurđic i karanfil mio,
uz crveni karanfil fesliđen se svio,
pa kad vjetar duhne kroz murvine grane,
marinim cvijećem mirišu sve strane.

Sad je vidim, eno po tananu platnu
na đerđefu lakom veze granu zlatnu
i uz sitni vezak, na doksatu, slaže
onu milu pjesmu što je srce kaže:
"O, sunašce jarko, svom smiraju pođi!
O moj dragi, ti mi pod pendžere dođi!"
Pa put neba često mili pogled pusti,
ko da jedva čeka da se veče spusti...
Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane,
na avlijska vrata kada Mara stane,
bih, tako mi boga, adžamija posto,
u mehani pio i bez groša osto!

Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare,
kakve li su, puste, dimije od hare!
Kakva li je na njoj talasija tkâna,
što joj njedra krije sa dva đula râna!
Kakav li je onaj nad povijom vranom
crven fesić pusti sa biserli-granom!
Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivnâ
kad naranču žutu baci cura divna,
i da vidiš osmjeh i slatka joj usta,
bi i tebe s majkom rastavila pusta!

Pa još one oči što svu milost nude!
Blago onom čija vjerenica bude!

Aleksa Šantić

[Chloe]

Nemam Više Vremena

Nemam više vremena za duge rečenice,
nemam kad da pregovaram,
otkucavam poruke kao telegrame.

Nemam vremena da raspirujem plamen,
sad zaprećem šake zgorela žara.
Nemam više vremena za hodočašća,
naglo se smanjuje putanja do ušća,
nemam kad da se osvrćem, da se vraćam.

Nemam više vremena za sitnice,
treba sad misliti na večno i neobuhvatno.
Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,
mogu stići jedino kudgod u blizinu.

Nemam vremena da išta izučavam,
nemam vremena sad za analize,
za mene je voda sada samo voda
kao da sam je pila sa kladenca;
nemam kad da razlažem na sastojke nebo,
vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.

Nemam više vremena za bogove tuđe,
ni svoga nisam dobro upoznala.
Nemam kad da usvajam zapovesti nove,
mnogo mi je i starih deset zapovesti.

Nemam više kad da se pridružujem
ni onima koji istinu dokazuju.
Nemam kad da se borim protiv hajkača.

Desanka M.

[srculence7]

Da ti uskočim u zagrljaj

Kada sam jako srećna
izrode se u meni neki nemiri,
zasvrbe me prsti,
pobuni mi se srce,
čak i razum poblentavi,
pa se sve zajedno udruži
i tera me da mislim na tebe.
Da te poželim,
da te pozovem,
da ti dođem.
Da se radujemo zajedno,
da mi se nasmeješ očima.
Pa da zaigramo salsu,
bez muzike,
bez obzira što ja ne umem.
Da kažeš – samo se prepusti,
i ja (ti) se samo prepustim.

Kada sam jako srećna,
onako ludo srećna,
želim samo
da ti uskočim u zagrljaj.

Kada sam previše tužna,
kada me sve guši
i krenem da pucam
po svim šavovima,
poželim da dođeš,
da me zakrpiš,
onako kako samo ti umeš,
onako usnama,
onako pogledom.
Pogledom kojim
me uvek ubediš
da će sve biti dobro,
i uvek bude.
Pa da nam spremiš špagete,
sipaš vino,
pustiš neku lekovitu muziku
i skloniš me od sveta.

Kada sam previše tužna,
onako očajno tužna,
želim samo
da ti uskočim u zagrljaj.

Setim te se tako,
samo u dva slučaja,
kada sam ludo srećna
i kada sam očajno tužna,
pa poželim samo
da ti uskočim u zagrljaj.

[Heidi]

Lorelaj


Ja ne znam šta treba da znači

Ta tako tugujem,

O nekoj starinskoj priči

Jednako umujem.


Tu mirno protiče Rajna,

Hladno je, hvata se mrak!

Na vrhu brijega igra

Posljednji sunčev zrak.


A na tom brijegu se vidi

ljepote djevojke stas;

Ona sva u zlatu blista,

I zlatnu češlja vlas.


Sa zlatnim češlja je cešljem,

I pjeva još uz to,

A glas od pjesme zvuči

Silno i čudesno.


Lađara u malom čunu

Njen divlji zanosni ton;

Na stijene ne gleda dolje,

Već gore gleda on.


I sad lađaru i čamcu

Ja mislim da je kraj:

A sve to sa svojom pjesmom

Učini Lorelaj.

Lorelei (njem. Lorelei ali Loreley) u njemačkoj književnosti je lijepo božansko biće iz davnih bajki koja svojom pjesmom s litice iznad rijeke Rheine zavodi lađare koji nasukavaju svoje lađe na grebene zaboravivši kormilariti, prouzrokujući tako smrt i razor.

Jednom, iz osvete za mrtvim sinom, plemić pošalje svoje vojnike da ubiju djevojku. Vojnici koji su bili u mogućnosti oduprijeti se njezinoj ljepoti ​​ubili bi Lorelei da ona u trenutku svoje pošasti nije zvala svojega oca u pomoći. On da je spasi poslao je konja u obličju morske pjene koji odvede Lorelei u dubine rijeke, iz kojih se nikada nije vratila.

Od tada, mornari se više ne boje njene ljepote, ni obmane.

Stijena na kojoj bje Lorelei još uvijek se zove njezinim imenom.

Opjevana je mnogo puta od raznih pjesnika, a najpoznatija je pjesma njemačkoga pjesnika Heinricha Heinea. Budući da bijaše židovskoga podrijetla, za vrijeme Velikoga Njemačkoga Reicha pripisivana je nepoznatomu piscu. Ovu je pjesmu uglazbilo više od 25 skladatelja.

[Heidi]

U GROBU

U tamni kad siđeš grob,
I ja ću- budno i sv'jesno-
U nj leći - al' tako da svaki moj ud
Uz tebe prione t'jesno.

I tebe svu blijedu i njemu i hladnu
Grliti, stiskati ja ću,
Uz tebe dok ondje smrt ne nađem jadnu
U drhtanju, grču i plaču.

Ustaju mrci. Ponoć je. -Roj
Mrtvaca, plešući, bludi.
Mi dalje ležimo u mračnome dnu.
Na tvojoj počivam grudi.

Ustaju mrci. Sudnji je dan.
Prima se kazna i plata.
Manite! - dalje ležimo mi tu
S rukama oko vrata.

Heinrich Heine