Khalil Gibran

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 04 Jun 2017, 21:23

Tada jedan zidar stupi i reče: Govori nam o Kućama.


A on odvrati i reče:
Sagradite od svojih maštarija sjenicu u pustinji radije nego da gradite kuću
meñu gradskim zidinama. Jer, kao što se vi kući vraćate o sumraku, tako se
vraća lutalac u vama, vječno dalek i samotan. Vaša je kuća vaše veće tijelo.
Diže se na suncu i spava u tišini noći; i nije bez snova. Zar vaša kuća ne sanja?
I, sanjajući, zar ne ostavlja grad radi luga i brežuljka?
O kad bih mogao skupiti vaše truće u ruku i, poput sijača, pobacati ih u šumu i
na livadu.
O kad bi doline bile vaše ulice, a zelene staze vaši putovi, kako biste jedni druge
mogli tražiti kroz vinograde, i dolaziti s miomirisom zemlje u odjeći svojoj.
Ali, još nije vrijeme tome.

U svojem strahu preci vaši skupiše vas preblizu jedne uz druge. I strah taj
potrajat će malo duže. I malo će dulje bedemi gradski razdvajati vaša ognjišta
od vaših polja.
I kažite mi, Orfaležani, što imate u ovim kućama? I što li to čuvate iza
učvršćenih vrata?
Imate li mira, spokojnoga žara koji otkriva vašu snagu?
Imate li uspomena, blistavih slavoluka što nadsvoñuju vrhunce duha?
Imate li ljepotu, koja odvodi srce od stvari načinjenih od drveta i kamena na
svetu planinu?
Recite mi, ima li toga u vašim kućama?
Ili imate samo udobnost, i žudnju za udobnošću, tim potajnim stvorom koji u
kuću ulazi kao gost, potom biva neprijatelj i, napokon, gazda?
Da, a onda postaje i krotitelj, i, s kukom i kandžijom, u lutke pretvara vaše više
žudnje.
Iako su mu svilene ruke, srce mu je od željeza. Uljuljkuje vas u san samo da bi
vam uz postelju stajao i rugao se dostojanstvu tijela.
On se izruguje vašim čvrstim namislima i stavlja ih u čičak poput krhkih
posuda.
Odista, žudnja za udobnošću ubija strast duše, a onda ide, cereći se, u sprovodu.
Ali vi, djeco prostora, vi nemirni u miru, ne dajte da budete ni ulovljeni ni
ukroćeni.
Vaša kuća neka ne bude sidro nego jedro. Neka ne bode ljeskava kožica što
prekriva ranu nego kapak koji čuva oko.
Ne treba da smotavate krila da biste mogli proći kroz vrata, niti da spuštate
glave da ne udarite u strop, niti da se bojite disati da zidovi ne bi popucali i pali.
Ne treba da boravite u grobovima koje mrtvi napraviše za žive.
Pa bila od krasote i od sjaja, kuća vaša neka ne čuva vašu tajnu niti štiti vašu
ceznju.

Radi onoga što je bezdano u vašim boravištima, u nebeskom dvorcu, kojem su
dveri jutarnja magla i kojem su prozori pjesme i tišine noćne.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 04 Jun 2017, 22:04

I tkalac reče: Govori nam o Odjeći.

A on odgovori:
Vaša odjeća krije mnogo od vaše ljepote, iako ne skriva ono što nije lijepo.
I premda u ruhu tražite slobodu svoje osobnosti, u njemu možete naći oklop i
lanac.
O kad biste mogli susretati sunce i vjetar sa više svoje kože, a sa manje odjeće.
Jer, dah je života u sunčanom sjaju i ruka života u vjetru.
Neki od vas vele: »Sjeverac je odatkao ruho koje nosimo.«
A ja velim: Da, to jest bio sjeverac,
Ali sram je bio krosna njegova, a mlitavost mišica njegova nit.
A kad je posao dovršio, smijao se u šumi.
Ne zaboravite da je čednost zarad zaštite od nečistih očiju.
A kad nečistih više ne bude, što će biti čednost nego okov i prljavština duše?
I ne zaboravite da zemlja uživa u tome da ćuti vaše bose noge i da vjetar čezne
da se poigra vašom kosom.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 05 Jun 2017, 18:36

A trgovac reče: Govori nam o Kupnji i Prodaji.

A on odvrati i reče:
Za vas zemlja radja plodove, i nećete oskudijevati ako samo znate kako da ruke
napunite,
U izmjeni darova zemljinih naći ćete obilje i biti zadovoljni.

Ipak, sve dok izmjene ne bude u ljubavi i ugodnoj pravičnosti, ona će neke
voditi oblapornosti, a druge gladovanju.
Kad na sajmu, vi trudbenici mora, polja i vinograda, sretnete tkalce, grnčare i
skupljače mirodija –
Zazovite tada gospodara duha zemlje, da dodje posred vas i da posveti vage i
račun koji odmjerava vrijednost vrijednošću,
I ne trpite da praznoruki sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali
svoje riječi.
Takvima recite:
»Dodjite s nama u polje, ili otidjite s našom braćom na more i mrežu bacajte;
Jer zemlja i more i vama će biti dobrostivi kao što bijahu nama.«
I ako vam dodju pjevači, plesači i frulaši, i od njihovih darova kupite.
Jer, i oni su skupljači plodova i miomirisa, a ono što donose, iako načinjeno od
snova, odjeća je i hrana vašoj duši.
I prije negoli odete sa sajma, pazite da nitko ne otidje praznoruk.
Jer, duh gospodar zemlje neće mirno spavati na vjetru dok ne budu zadovoljene
potrebe i posljednjega medju vama.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 05 Jun 2017, 20:07

A onda jedan od sudaca gradskih istupi i reče: Govori nam o Zločinu i Kazni.


A on odvrati govoreći:
Upravo kad duh vaš ide lutajući na vjetru, vi, sami, i nepaženi, radite zlo
drugima i, stoga, sami sebi.
I zbog počinjenoga zla morate kucati i čekati neko vrijeme nezapaženi na
dverima blaženika.
Poput oceana vaše je božansko jastvo;
Zauvijek ostaje neokaljano.

I poput etera diže se tek kad okrilati.
Čak je poput sunca vaše božansko jastvo;
Ono ne zna putova krtičinih niti traži rupa zmijinjih.
Ali, ne boravi božansko jastvo samo u vašem biću.
Mnogo je toga u vama već čovjek, a mnogo toga još nije čovjek,
Nego bezobličan patuljak koji, u snu, ide kroz maglu tražeći vlastito buñenje.
A govorio bih vam sada o čovjeku u vama.
Jer, on, a ne vaše božansko jastvo, ni patuljak u magli, zna zločin i kaznu za
zločin.
Često sam vas slušao gdje govorite o onome koji čini zlo kao da on nije jedan
od vas nego tuñinac meñu vama i uljez u vašem svijetu.
Ali, ja kažem: kao što se svetac i pravednik ne mogu dići iznad najvišega koje je
u svakome od vas,
Tako zli i slabi ne može pasti niže od najnižega, koje je, takoñer, u vama.
I kao što ni jedan list ne požuti bez tihoga znanja cijeloga drveta,
Tako zločinac ne može činiti zlo bez skrivene volje svih vas.
Poput procesije idete zajedno prema svojem božanskom jastvu.
Vi ste put i putnici.
I kad jedan od vas padne, on pada zarad onih iza sebe, kao opomena na kamen
spoticanja.
Da, pada zarad onih pred sobom, koji se, iako brži i čvršćega koraka, još ne
odmakoše od kamena spoticanja.
A i ovo, iako ta riječ teško leži na vašim srcima:
Ubijeni nije neodgovoran za svoje ubojstvo,
A opljačkani nije nevin u tome što je opljačkan.
Pravednik nije nedužan za djelo zloga,
I neokaljani nije čist od djela okrutnikovih.
Da, krivi je često žrtva oštećenoga.
I još češće osudjenik nosi teret nekrivih i nevinih.

Ne možete odijeliti pravednika od nepravednika, ni dobrog od zloga;
Jer, oni stoje zajedno pred licem sunca, kao što su crna i bijela nit skupa otkane.
I kad crna nit pukne, tkalac će pregledati cijelu tkaninu, a ispitat će i krosnu.
Ako tko od vas dovede pred sud nevjernu ženu, neka takoñer na tezulji izmjeri
srce njenoga muža, i neka mjerama izmjeri dušu njegovu.
I neka onaj koji bičuje vrijeñaoca pogleda u duh uvrijeñenoga.
I ako bi tko od vas kažnjavao u ime pravde i dizao sjekiru na zlu voćku, neka joj
pogleda korijenje;
I odista će naći korijene dobra i zla, plodne i neplodne, isprepletene zajedno u
tihome srcu zemlje.
I vi suci koji biste da budete pravedni,
Kakvu osudu izričete onome koji je, premda pošten u tijelu, tat u duhu?
Kako kažnjavate onoga koji ubija u tijelu, iako je i sam ubijen u duhu?
I kako gonite onoga koji je na djelu varalica i tlačitelj,
Iako je, takoñer, sam izmučen i zlostavljan?
I kako ćete kazniti one čije je kajanje veće od njihovih nedjela?
Zar kajanje nije pravda kojom upravlja isti taj zakon kojem biste rado služili?
Ipak, ne možete svaliti kajanje na nevinoga niti ga dići sa srca krivčeva.
Nepozvano, vikat će u noći da se ljudi probude i pogledaju sami sebe.
I vi koji biste da razumijete pravdu, kako ćete dok ne gledate sva djela pri punoj
svjetlosti?
Samo ćete tada znati da su ispravan i pali jedan čovjek što stoji u sumraku
izmeñu noći svojega patuljastog jastva i dana svojega božanskog jastva,
I da kamen ugaoni u hramu nije viši od najniže stijene u njegovu temelju.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 22:12

Tada, pravnik reče: A što o našim Zakonima veliš, učitelju.

A on odvrati:

Uživate u postavljanju zakona,
A još više uživate kršeći ih.
Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih, uza
smijeh, razaraju.
Ali, dok gradite pješčane kule, ocean donosi još pijeska na žalo, A kad ih
razarate, ocean se smije s vama.
Odista, ocean se uvijek smije s nevinima,
Ali, što s onima kojima život nije ocean, a ljudski zakoni nisu pješčane kule,
Nego za koje je život stijena, a zakon dlijeto kojim bi ga usjekli na svoju sliku i
priliku?
Što s bogaljem koji mrzi plesače?
Što s volom koji voli svoj jaram i smatra šumskoga jelena i srndaća zabludjelim
i potucačkim stvorenjima?
Što sa starom zmijom koja ne može svući svlaka, te sve druge naziva golima i
besramnicima?
Što s onim koji podrani na pir i, kad se prejede i zamori, odlazi govoreći da su
svi pirovi nasilje i da su svi svatovi kršitelji zakona?
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leñima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena?
I što li je priznati zakone nego sagnuti se i obilježiti sjene na zemlji?
Ali, vas, koji idete s licem prema suncu, kakve slike nacrtane na zemlji mogu
zadržati?
Vi koji putujete s vjetrom, kakva će vjetrenica upravljati vašim smjerom?
Kakav vas ljudski zakon može svezati ako slomite jaram svoj, osim uz nečija
zatvorska vrata?
Kakva se zakona morate bojati dok plešete, osim posrtanja preko nečijih
željeznih lanaca?
I tko će vam to suditi ako strgate odjeću svoju, osim ako je ne ostavite na
nečijem putu?
Orfaležani, možete prigušiti bubnjanje, olabaviti žice na liri, ali tko će ševi
zapovjediti da ne pjeva?
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 22:17

I govornik reče: Govori nam o Slobodi.

A on odvrati:
Pred gradskim dverima i uz ognjišta vaša gledah vas gdje padate ničice i
obožavate svoju slobodu,
Kao što se robovi ponizuju pred silnikom i slave ga, iako ih ubija.
Doista, u dubravi oko hrama i u sjeni tvrñavice gledah i najslobodnije meñu
vama gdje slobodu vuku kao jaram i negve.
I srce je krvarilo u meni; jer, vi možete biti slobodni tek kad sama žudnja za
traženjem slobode postane svagdašnji posao vaš, i kad prestanete govoriti o
slobodi kao o svrsi i ispunjenju.
Bit ćete slobodni, doista, kad vaši dani ne budu bez briga ni vaše noći bez
nevolje i boli.
Nego, prije, kad one opašu vaš život, a vi se, ipak, izdignete nad njih, goli i
nevezani.
A kako da se dignete nad svoje dane i noći dok ne skršite lance koje ste, u osvit
svojega razumijevanja, pričvrstili oko svojega podnevnog sata?
Uistinu, što slobodom zovete najtvrñi je od tih lanaca, iako mu se karike sjaje na
suncu i zablješćuju vam oči.
I što biste, ako ne krhotine sebe samih, odbacili kako biste bili slobodni?
Ako biste pak nepravedan zakon željeli ukinuti, taj ste zakon vlastoručno
napisali na svojem čelu.
Ne možete ga izbrisati paleći zakonike svoje ni umivajući čela svojih sudaca, pa
makar i more izlili na njih.
A ako biste silnika da srušite s prijestolja, prvo vidite je li srušeno njegovo
prijestolje podignuto u vama.
Jer, kako tiranin može vladati slobodnima i ponosnima nego s pomoću tiranstva
u vlastitoj im slobodi i s pomoću sramote u vlastitom im ponosu?
A ako biste brigu da odbacite, tu ste brigu sami izabrali, više nego što vam je
nametnuta.
A ako biste strah da raspršite, sjedište je toga straha u vašem srcu, ne u ruci
strašiteljevoj.
Odista, sve se u vašem biću giba u stalnom poluzagrljaju: što žudite i čega se
bojite, gnusno i poštovano, za čim idete i ono čemu biste umakli.
Sve se to giba u vama, poput svjetala i sjena u priljubljenim parovima.
I kad sjena iščezne i više je nema, svjetlost koja ostane biva sjena drugoj
svjetlosti.
I tako, vaša sloboda, kad gubi okove, biva sama okov većoj slobodi.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Hannibal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 64067
Joined: 03 Sep 2015, 23:23
Mood:
Has thanked: 6850 times
Been thanked: 2189 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Hannibal » 17 Jun 2017, 22:36

smijul djeca pisat na ovoj temi
🐽

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 22:40

Ne przni ovdje odrat cu te
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Hannibal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 64067
Joined: 03 Sep 2015, 23:23
Mood:
Has thanked: 6850 times
Been thanked: 2189 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Hannibal » 17 Jun 2017, 22:43

:sunja
🐽

User avatar
Mutevelija
Selonačelnik
Selonačelnik
Posts: 86350
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Has thanked: 853 times
Been thanked: 1641 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Mutevelija » 04 Aug 2017, 03:22

A žena, koja stajaše s čedom na prsima reče: Govori nam o Djeci.
I on reče:
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti,
čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih
da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas
napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo
i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i
luk koji miruje.

AAj već napisano, nema veze film me inspirisao.
Pero la suerte se ensañó contigo
Y te dejó con el alma
Hecha pedazos
Tú corazón
Quedó herido y sin perdón
Ya no sabe como amar
Como piedra endureció

🍉🍉🍉🍉

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 16 Sep 2017, 22:23

Image

Image

Image

Image
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 16 Sep 2017, 22:25

Image
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 16 Sep 2017, 22:30

Tvoj i moj Libanon

Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.

Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.

Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.

Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne, doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor između Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci
vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji između mora i nizina kao pjesnik između dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na dijeve što kliču na mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska
za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim
kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu među dlanovima u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim Boga i
sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposlenici i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno stasanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoću snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor,predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.
Tvoj libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja
što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga i vjeruje da je to san.
Tvoj je Libanon namrgođen starac što gladi bradu i misli samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na druge misli kao što misli na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se otcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti otcjepljuje, niti se povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja
plemenitosti.
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo - desno.
Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi.
Sumnjičavost je njegov zapovjednik a luka mu je pećina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Evropi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom, ali slabi i nijemi među Evropljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: "Oslobađamo se svojega starog dušmanina", dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim
tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem
odjeće.
Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim đepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: "On je samo sablast što hoda po svijetu priviđenja."
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su simnovi tvojega Libanona. Ima li jednoga među njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao
libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda ili čista i svježa kao okrepljujući libanonski lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili
osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliko li su u tvojim očima, kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu
i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrazivači loze koji tiješte grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevački koji svoje duše izlijevaju u nove stihove,
To su oni, koji bez prebite pare, odoše iz Libanona u drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se
vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima postignuća da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva,
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti budućnosti osim
pretvatanja, licemjerje i gluposti?
Vjeruješ li ta da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja
djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po prizidima Libanona slavom nadmašuje vaše nade i častohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima libanona vredniji od blebetanja
tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav.
Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja,
ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 11 Dec 2017, 12:24

A ja vam kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,

a svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje,

a svako znanje je uzaludno, osim kad postoji rad,

a svaki je rad prazan, ako nema ljubavi,

a kad sa ljubavlju radite, tek onda se spajate

sa drugima, sa sobom i sa Bogom.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 27 Feb 2018, 20:15

Pjesma

U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.
To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?
Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,
niti Davida koji ce odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sjeciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od djevojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pjesmu ispjevati?
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 30 May 2018, 14:09

O Vremenu

Htjeli biste mjeriti vrijeme, neizmjerno i neizmjerljivo.
Htjeli biste prilagoditi svoje držanje pa čak i upraviti tijek svoga duha po danima i godišnjim dobima.
Od vremena biste učinili rijeku pa sjeli uz obalu i gledali joj tok.

A bezvremeno u vama svjesno je bezvremnosti života i zna da je jučerašnjica samo današnje sjećanje, a sutra je san današnjega dana.
I da je to što u vama pjeva i razmišlja, još i sad u povoju prvoga trenutka kad su bile pobacane zvijezde po svemiru.

Tko među vama ne osjeća da je moć njegove ljubavi bezgranična?
I tko ne osjeća da je ta ljubav, iako bezgranična, u srži njegova bića i da se ne prelijeva iz jedne ljubavne misli u drugu, ni iz jedne ljubavne kretnje u drugu ljubavnu kretnu?
Nije li vrijeme, kao i ljubav, nedjeljivo i nepromjenjivo?

A ako u mislima morate vrijeme mjeriti godišnjim dobima, neka svako godišnje doba obuhvati sva druga godišnja doba i neka današnjica zagrli prošlost sjećanjem, a budućnost čežnjom.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 30 May 2018, 14:40

LJEPOTA SMRTI


posvećeno M. E. H.

Prvi dio

Zazivanje


Dajte mi da utonem u san, jer moja duša zatrovana je ljubavlju, i
Dajte mi da počivam, jer moj duh proživio je mnogo dana i noći;
Zapalite svijeće i tamjan oko mog kreveta, i
Prospite latice jasmina i ruža po mom tijelu;
Utrljajte balzam u moju kosu i poprskajte moja stopala mirisom;
Pročitajte što je ruka Smrti upisala u moje čelo.
Dajte mi da počivam u zagrljaju Sna, jer moje otvorene Oči umorne su;
Pustite da lira srebrnih struna protrese i umiri moj duh;
Zvucima harfe i lutnje ispletite koprenu oko mog uvelog srca.
Pjevajte o prošlosti kada ugledate tračak nade u mojim očima, jer
Njezin čarobni smisao mekana je postelja u kojoj moje srce počiva.
Obrišite suze, moji prijatelji, i podignite glave poput cvijeća,
Podignite čela i pozdravite zoru.
Pogledajte nevjestu Smrti gdje stoji poput stupa svjetlosti
Između moje postelje i beskraja;
Zadržite dah i poslušajte primamljivo šuštanje
Njezinih bijelih krila.
Priđite bliže i poželite mi zbogom; dotaknite moje oči nasmiješenim usnama.
Pustite djecu neka uhvate moje ruke svojim mekim i ružičastim prstima;
Pustite starce da polože svoje žilave ruke na moje čelo i blagoslove me;
Pustite djevice neka dođu bliže i pogledaju sjenu Boga u mojim očima,
I neka čuju jeku Njegove volje kako se natječe s mojim dahom.


Drugi dio

Uzlazak

Prošao sam vrh planine i moja duša lebdi
Nebeskim svodom, nesputana, potpuno slobodna;
Ja sam daleko, daleko od vas, prijatelji, a oblaci
Skrivaju brežuljke od mojih očiju.
Doline odjednom su preplavljene morem tišine, a
Usta zaborava proždrla su ceste i kuće;
Prerije i polja nestaju iza bijele prikaze
Što nalik je proljetnom oblaku, žuta poput plamena svijeće
I usijana poput sumraka.
Pjesme valova i hvalospjevi rijeka
Raspršeni su, a glasovi mnoštva pretvoreni u tišinu;
Ne mogu čuti ništa osim glazbe Vječnosti
Što u savršenoj harmoniji je sa željama duha.
Prekriven sam potpunom bjelinom;
Utješen sam; našao sam mir.


Treći dio

Mrtvo tijelo

Izvucite me iz ovog bijelog mrtvačkog pokrova i obucite
U latice jasmina i ljiljana;
Izvadite moje tijelo iz ovog sanduka od bjelokosti i dajte mu
Nek' počiva na jastucima od narančinih cvjetova.
Ne oplakujte me, već pjevajte pjesme o mladosti i veselju;
Ne prolijevajte suze, već pjevajte o žetvi i spravljanju vina;
Ne patite i ne uzdišite, već mi na licu naslikajte svojim
Prstima znamenje Ljubavi i Radosti.
Ne ometajte mir u zraku svojim tužbalicama i opijelom,
Već pustite vaša srca da sa mnom poju o Vječnom Životu;
Ne tugujte za mnom crnom odjećom,
Već odjenite boje i radujte se sa mnom;
Ne govorite o mom odlasku s uzdasima u vašim srcima; približite
Svoje oči i vidjet ćete da s vama sam zauvijek.
Položite me na gomilu lišća i
Ponesite me na vašim ljubaznim ramenima i
Hodajte polako u napuštenu šumu.
Nemojte me odnijeti na prepunjeno groblje da ne bi moj san
Remetio zveket kostiju i lubanja.
Ponesite me u čempresovu šumu i iskopajte mi grob gdje ljubice
I makovi rastu, ni u koju drugu sjenu;
Neka moj grob bude dubok da poplava ne
Odnese moje kosti u otvorenu dolinu;
Neka moj grob bude prostran, tako da sjene sumraka
Mogu doći i sjesti kraj mene.
Svucite s mene svu zemaljsku odjeću i položite me duboko u moju
Majku Zemlju; položite me pažljivo na majčine grudi.
Pokrijte me mekom zemljom, i neka u svakoj grudi budu
Sjemenke jasmina, ljiljana i mirte; a kada narastu
I počnu bujati hranjeni mojim tijelom, oni će
Izdisati miris mog srca u svemir;
I otkrit će suncu tajnu mog mira;
I pratit će s povjetarcem svakog putnika.
Ostavite me stog' prijatelji - ostavite i otiđite na onemoćalim stopalima,
Kao što tišina hoda pustom dolinom;
Ostavite me Bogu i polako se raziđite, kao što cvjetovi
Badema i jabuke raspršuju svoje latice na povjetarcu nisana.
Vratite se radosti vaših nastambi; tamo ćete naći
Ono što Smrt ne može oduzeti vama ni meni.
Napustite ovo mjesto, jer ono što vidite ovdje daleko je od smisla
Zemaljskog svijeta. Ostavite me.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 08 May 2019, 12:57

Dušo

Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by Heidi » 08 May 2019, 13:09

Između noći i jutra

Budi tiho, moje srce,
Jer svemir te ne može
Čuti; budi tiho, jer eter je već
Prepun krikova i jauka, i ne može
Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer noćne sablasti
Neće se obazirati na šaputanje o
Tajnama tvojim; niti će povorke iz
Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje jutro
Zasigurno će ga sresti, i onaj ko ljubi
Svjetlost, biti će od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i poslušaj moju
Priču; U snu vidjeh slavuja
Kako pjeva na ždrijelu užarenog
Vulkana, vidio sam ljiljan kako podiže
Svoju glavu iz snijega, nagu huriju
Kako pleše između grobova, i
Djetešce gdje se igra s lubanjama
Smijući se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a
Kada sam otvorio oči i pogledao oko
Sebe, vidio sam vulkan kako još uvijek bijesni,
Više nisam čuo pjesmu slavuja;
Ne vidjeh ga više da leti.

Vidio sam nebo kako raspršuje snijeg
Poljima i dolinama, i kako skriva
Pod bijeli pokrov mrtva tijela
Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u
Njihovoj vječnoj tišini, ali niko nije
Plesao niti se molio između
Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali
Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i žalost;
Šta se dogodilo s radošću i ugodom
Iz mojeg sna? Kuda je otišla ljepota
Mog sna, kako li su one slike mogle
Nestati?

Kako duša može strpljiva biti dok joj san
Ne vrati sretne utvare nade i
Žudnje?

Obrati pažnju, moje srce, i čuj moju priču;
Još juče moja duša bila je poput starog
I čvrstog stabla, korijenja uraslog u
Dubine zemlje, i grana što su dosezale do Boga.
Moja duša cvala je
U proljeće, rodila plodovima u ljeto, a
Kada bi jesen došla sakupio bih plodove
Na srebrni pladanj i položio ga na
Put gdje pješaci hode; svi
Koji prolaziše s veseljem bi se ponudili i
Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prošla, i utopila
Svoju razdraganost u moru jadikovki i žalosti,
Pogledao sam svoj pladanj; nađoh još
Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih
U usta; tada otkrih da je gorak kao žuč,
Kiseo poput nedozrelog grožda, i rekoh
Sebi: “Jao meni, jer stavio sam
Prokletstvo u usta ljudi, i bolest
U njihova tijela. Šta si učinila,
Moja dušo, sa slatkim sokovima koje
Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s
Miomirisom kojeg si udisala s
Neba?” U gnjevu sam iščupao snažno
I staro stablo moje duše, zajedno sa
Žilavim korijenjem, iz dubina
Zemlje.

Iščupao sam ga iz prošlosti, oduzeo
Mu sjećanja na tisuću
Proljeća i tisuću jeseni, i
Posadio sam stablo moje duše na drugo
Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od
Staze Vremena; njegovao sam ga danju
I noću, govoreći u sebi: “Budnost
će nas dovesti bliže zvijezdama.”
Napajao sam ga krvlju i suzama, govoreći:
“U krvi je začin, a sladilo je u suzama.”
Kada se proljeće vratilo,
Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto
Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio
Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i
Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su
Prolazili ali niko ne poželi moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga
Usnama; bio je sladak kao med,
Krepak kao vino babilonsko i
Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam,
Govoreći: “Ljudi ne žele primiti
Blagoslov u svoja usta, niti istinu u
Svoja srca, jer Blagoslov je sin
Suza, a Istina je kćerka krvi.”

Otišao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo
U sjenu usamljenog stabla moje duše, u
Polje daleko od puteljka života.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane;
Budi tiho i prati moju priču;
Još jučer moje misli bijahu barka što
Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi
Bacahu od jedne zemlje do druge.
U mojoj barci nije bilo ničeg osim sedam
Vrčeva napunjenih duginim bojama; i dođe
Trenutak kada postadoh umoran od lutanja
Površinom morskom, i rekoh
Sebi: “Vratit ću se s praznom
barkom mojih misli u luku na
otoku gdje sam rođen.”

Pripremao sam se bojeći svoju barku žuto
Poput zalaska sunca, zelenom poput srca
Proljeća, modro poput neba, crveno
Poput anemone. A na jarbolu i
Na kormilu nacrtao sam čudne figure
Što plijenile su pažnju i zbunjivale
Oko. Kada sam završio svoj posao, barka
Mojih misli doimala se kao proročanska vizija,
Ploveći kroz dva beskraja;
Morem i nebom.

Ušao sam u luku na otoku gdje sam
Rođen, a ljudi su pohrlili meni u susret
Pjevajući i veseleći se. I pozvalo me
Mnoštvo da dođem u grad;
Prebirali su po svojim instrumentima
I udarali u svoje tamburine.
Ovakvu dobrodošlicu doživio sam jer je moja
Barka bila prekrasno ukrašena, ali niko
Nije ušao i vidio unutrašnjost
Barke mojih misli, niti je iko pitao
Što sam donio s dalekih mora. Niti su
Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju
Barku praznu, jer ih je njezin sjaj
Učinio slijepima. Na to
Rekoh u sebi: “Odveo sam
ljude s pravoga puta, i sa sedam vrčeva s
bojama prevario njihove oči.”

Zatim sam se ukrcao na barku
Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio
Sam Istočne otoke i sakupljao
Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih
U svoju barku … Lutao sam
Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine,
Smaragde i drugo rijetko kamenje … Putovao
Sam Južnim otocima i donio sa
Sobom krasne štitove, sjajne
Mačeve i koplja i sve
Vrste oružja … Napunio sam
Barku mojih misli najbiranijim i
Najdragocjenijim stvarima na svijetu;
Vratio sam se u luku na otoku gdje sam
Rođen, govoreći: “Ljudi će me opet
veličati, ali ovaj put s pravom, i
ponovo će me pozvati da dođem u njihov
grad, ali sada zasluženo.”

A kada sam pristao u luci, niko mi
Ne dođe u susret … Hodao sam ulicama
Svoje negdašnje slave, ali niko ne podiže
Pogled prema meni … Stajao sam na tržnici
Vičući ljudima o blagu u mojoj
Barci, a oni su me izrugivali ne
Shvativši me ozbiljno.

Vratio sam se u luku malodušan,
Razočaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku,
primijetio sam ono što nisam vidio tokom mojeg
Putovanja, i uskliknuo: “Morski
valovi izbrisali su boje i
figure s moje barke i učinili da izgleda
poput kostura.” Vjetrovi i morska pjena
Zajedno s užarenim suncem izbrisali su
Blistave boje i moja je barka sada izgledala
Kao pohabano odijelo. Nisam mogao
Zamijetiti ove promjene sjedeći sred blaga,
Jer su mi unutrašnje oči oslijepile.
Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na
Svijetu i pohranio ih u škrinji što pluta
Na vodenoj površini; vratio sam se
Mojem narodu, ali oni su me odbacili
Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.
U tom času napustio sam barku svojih misli i
Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo
Između urednih grobova, razmišljajući o
Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi
Tiho, jer oluja što bjesni ismijava
Tvoje šaputanje, a špilje u
Dolinama ne podaruju jeku treperenju
Tvojih struna.
Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje dolazak
Zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren
Od jutra.

Zora sviće. Govori ako možeš,
Moje srce. Evo, dolaze jutarnje
Procesije … Zašto ne govoriš?
Nije li tišina noći ostavila
Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom
Možeš dočekati zoru?

Evo jata golubova i
Slavuja uzlijeću u dalekim
Predjelima doline. Možeš li letjeti
S pticama, ili je užasna noć
Oslabila tvoja krila? Pastiri
Odvode ovce iz obora; da li je
Noćna sablast ostavila nešto snage
U tebi da ih možeš slijediti u
Zelene prerije? Mladi muškarci i
Žene hodaju ljupko prema
Vinogradima. Hoćeš li moći stajati
I hodati s njima? Ustani, moje srce, i
Hodaj sa zorom, jer noć je prošla,
A strah od tame minuo je zajedno s
Mračnim snovima, jezovitim mislima i
Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz
Muziku, jer onaj ko ne dijeli zoru sa
Svojim pjesmama jedan je od sinova vječite
Tame.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
carobnjak N
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12908
Joined: 07 Oct 2010, 22:49
Has thanked: 801 times
Been thanked: 923 times
Status: Offline

Re: Khalil Gibran

Post by carobnjak N » 08 May 2019, 13:12

Sta ti aktovi gore predstavljaju, ne razumijem?
niko te ne može spasiti osim tebe (Bukovski)

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 15 guests