Šta trenutno čitate?

[Koraci_u_noci]

http://libgen.rs/fiction/?q=Heather+lew ... e=&format=

[Mon]

http://libgen.rs/fiction/?q=Heather+lew ... e=&format=

thank you very much!!

[DocSportello]

Slabo citam, navuko se na audioknjige.
Zavrsio peripheral taman pred pocetak prikazivanja serije.
Sad sam na neal stephenson-cryptonomicon

[DocSportello]

Doduse kad me malo smori imam neku the mammuth book of extreme science fiction sa kratkim pričama raznih autora.
Pa me to pocesto uljuljka u san.

[Rum]

[Pasaga]

zaima muzeferiju

[DocSportello]

Ko fura audioknjige a voli rock, ima brutalna audioknjiga, memoari mark lanegan - a.
On je čita lično i personalno.
Dosta se dotice cjele scene iz Seattle-a tih godina pa i svjetske scene kroz masu anegdota.
Opisan je u jednom trenutku i legendarni sukob sa Liam Gallagherom.

Eo cjela knjiga, osvanulo na yt.

[Nice]

"Zemlja", Zola, jedan od rijetkih njegovih romana koje nisam do sad čitala

[Pasaga]

Lazu Lazarevica

[Koraci_u_noci]

Jamie Ford - Hotel na uglu gorkog i slatkog

[Zana]

20221117_141823.jpg

[Koraci_u_noci]

Z. Antunovic - Dvadeset i sedam dana rane jeseni

Vjerovatno je malo ko za njega i cuo, a meni je ovo vec njegov sedmi roman

[Nice]

Z. Antunovic - Dvadeset i sedam dana rane jeseni

Vjerovatno je malo ko za njega i cuo, a meni je ovo vec njegov sedmi roman

Prvi put čujem, a ne mogu da ga nađem ni na netu

[Koraci_u_noci]

Ukucas Balade lakih nota i mozes naci sve njegove knjige online. Inace je iz Zenice, a zivi u Rijeci. Interesantno je da je pisao tamo krajem 60.-ih i onda nije nista objavio do kraja 90.-ih

[Nice]

Ukucas Balade lakih nota i mozes naci sve njegove knjige online. Inace je iz Zenice, a zivi u Rijeci. Interesantno je da je pisao tamo krajem 60.-ih i onda nije nista objavio do kraja 90.-ih

Pogledaću

[Nice]

Nisam još stigla pogledati, morala sam ponovo čitati, da se malo podsjetim, Sadako hoće živjeti, radi mog školarca da joj mogu pomoći oko lektire

[Rum]

Z. Antunovic - Dvadeset i sedam dana rane jeseni

Vjerovatno je malo ko za njega i cuo, a meni je ovo vec njegov sedmi roman

USPAVANKA ZA GOSPOĐU ROBINSON

Ne volim gužvu. Ne volim mjesta gdje se okuplja ili kreće masa ljudi. Takva mjesta me uvijek ispune nekom nelagodom i nemirom. Ipak, ima jedan izuzetak. Zenička glavna ulica je jedno veliko šetalište. Preko dana, a u ljetnim mjesecima i tokom noći, u njoj vrije život. Dnevna vreva je intenzivnija, pogotovo na potezu od robne kuće "Zeničanke" do Kamenog mosta, gdje ulica prolazi pored gradske pijace. Ulični prodavci, pored malih, improvizovanih prodajnih pultova od plastičnih gajbi ili kartonskih kutija, uzvikuju reklame i povoljne cijene svojih artikala, ili se dovikuju između sebe. Tipovi koji stoje sa strane, s rukama u džepovima, šarajući očima po masi da na vrijeme primijete "organe reda", diskretno izgovaraju cjelodnevnu mantru: "Devize, devize!" Masa ljudi, s najlonskim vrećicama punim voća i povrća u rukama, migolji se u raznim pravcima. Kada bi se taj dio ulice snimio s visine, nekakvim dronom, siguran sam da bi izgledao kao nekakav vir u rijeci ljudi koja teče glavnom zeničkom ulicom. Iz nekog, meni nepoznatog razloga, u toj gužvi sam se uvijek osjećao prijatno. Krenuo sam s vrha ulice, s Carine, namjeravajući da prošetam do kraja, do Stare čaršije, kako bih u hladovini bašte istoimenog kafića popio kafu s mojim prijateljem Kemom. Žamor glasova prodavaca i prolaznika nadjačavala je melodija "Kondorovog leta". Dolazila je iz malog gitarskog pojačala, koje se u muzičkom slengu, u davnom vremenu moje mladosti, zvalo "električno pile". Stariji čovjek, s rokerskim izgledom, sjedio je na stolici ispred robne kuće i na električnoj gitari vrlo solidno svirao stoljećima staru melodiju Inka, koja je postala popularna širom svijeta kad ju je kroz svoje ruke propustio fenomenalni američki duo "Simon & Garfunkel". Ispred "rokera" je stajao šešir u koji su prolaznici povremeno ubacivali novac, uglavnom sitne kovanice. Ubacio sam marku i krenuo dalje. Na uglu, gdje mala ulica presjeca korzo, preko puta robne kuće, nalazi se zid koji je oduvijek izlijepljen osmrtnicama. Ne znam jesam li dva puta u životu obratio pažnju na njih. Ali ovoga puta mi je jedna osmrtnica zapela za oko. Jedan pogled je bio dovoljan, ali nevjerica me je natjerala da dvaput pročitam ime i prezime. A slika? Crveni šešir s crnom vrpcom ispod kojeg su izvirali slapovi duge crne kose i tamne naočale. Da, to je, nažalost, bila ona.

* * *

Put, od Gimnazije do šanka zadimljene kafane, prošao sam kao u bunilu. Bol, koja mi je razarala prsa, postala je nepodnošljiva. Kratki film, koji sam odgledao prije dvadesetak minuta, u kojem zatičem svoju djevojku kako se, na gimnazijskom stepeništu, ljubi s nekim drugim, premotavao sam u glavi cijelim putem. I svaki put, dok je taj film trajao, cijeli svijet se pred mojim očima rušio. Bol je bila strašna. Hitno mi je trebala neka anestezija. Možda alkohol?

* * *

-Šta će popiti mladi gospodin? - upitala je gospođa za šankom.
-Štok! Dupli! - rekao sam, nervozan i nestrpljiv.
-Opa! A je li gospodin punoljetan?
-Daj, ne zajebavaj! Sipaj to!
-Neku noć me je milicija kritikovala što sam tebi i onom tvom drugu sipala piće.
-Koja milicija?
-Onaj Ibrahim i onaj žuti što uvijek radi s njim.
-Nije te kritikovao zbog toga. Krivo mu što hodam s njegovom kćerkom. Za tvoju informaciju - punoljetan sam već sedam mjeseci.
-Hodaš s kćerkom druga Ibrahima?
-Hodao sam, do prije pola sata..

* * *

Šankerica je bila neobična žena. Već neko vrijeme smo se poznavali, s obzirom da smo moj drug Dino i ja nekoliko mjeseci bili redovni gosti kafane u kojoj je radila. Njen izgled je bio nekako nespojiv s njenim radnim mjestom. Bila je četrdesetpetogodišnja, "dobrodržeća", dama. Kad god bih je sreo na ulici pitao sam se da li je moguće da je to ona ista gospođa koja me uslužuje za šankom. Uvijek dotjerana, elegantna. Crveni šešir s crnom vrpcom i tamne naočale bili su njen zaštitni znak. Hodala je ulicom graciozno, kao neka plemkinja, i nije bio rijedak slučaj da se prolaznici okreću za njom. Nije se nikad oblačila izazovno, ali je znala diskretno naglasiti svoje atribute, posebno dugu crnu kosu i bujne grudi. Moj drug Dino kleo se da ga je, jedne noći kad je ostao do fajronta u kafani, odvela u svoj stan, koji se nalazio u neposrednoj blizini, i da su vodili ljubav. Niko od naše raje mu nije povjerovao, ali smo od tada šankerici dali nadimak "Gospođa Robinson", po gospođi koja je bila jedna od dvoje glavnih likova u američkom filmu "Diplomac", u kojem dotična zavede mladića, sina od poslovnog partnera njenog muža.

* * *

-Natoči još jednu! - rekao sam, već pijan.
-Hoću, ali uspori malo, molim te. - kazala je.
-Zašto? Nemam ni jedan jedini razlog da usporim.
-Ne govori tako! Ako te je cura ostavila, nije kraj svijeta.
-Što se mene tiče, kraj je!
-Mlad si, zato tako razmišljaš. A nisi u pravu, vjeruj mi. To što si mi ispričao dešava se svakome. Svakoj ljubavi, na ovaj ili onaj način, jednom dođe kraj. A pred tobom je cijeli život. Pun je grad lijepih djevojaka. Naići će neka druga i ti ćeš vrlo brzo zaboraviti tu Ibrahimovu malu.
-Samo toči!

* * *

Bližio se fajront i kafana je već bila skoro prazna. Još uvijek sam sjedio za šankom, ustrajan u namjeri da se ubijem alkoholom. Savjeti i riječi utjehe kojima me je obasipala gospođa Robinson nisu imali nikakvog efekta. Iako sam već osjećao muku u želucu, moja tvrdoglavost je bila jača.

-Toči! Natoči i sebi još jednu!
-Dosta je za večeras, i meni i tebi.
-Nije dosta! Toči! - nepokolebljivo sam srljao u propast.

Na radiju je trajao noćni program Radio Zenice. Baš u tom trenutku je krenula pjesma dua Simon & Garfunkel - "Gospođa Robinson".

-Dobra pjesma. - rekoh.
-Dobar je film, a pjesma nije po mom ukusu. Iako, nekad pred spavanje pustim "Simon & Garfunkel", sve njihove pjesme su dobre uspavanke.
-Znaš li da te zovemo Gospođa Robinson?
-Znam.
-Otkud znaš?
-Ja sam konobarica, moj je posao da sve znam.
-Jesi li stvarno bila s Dinom?
-Prespavao je kod mene, na kauču, nakon što se otrovao alkoholom, baš kao ti večeras. Osim što se ispovraćao po kupatilu, ništa drugo se nije desilo.
-Pretpostavljao sam.
-A gdje ćeš ti spavati večeras? - upitala je, gledajući na veliki zidni sat.
-U svojoj kući, gdje bih drugo?
-Već je ponoć. Koliko znam, tvoj posljednji autobus je otišao prije pola sata.
-Zar je već ponoć? Ništa, ići ću kući pješke.
-Napolju lije kiša.

Okrenuo sam se i pogledao kroz staklena vrata kafane. Ulicom su tekli potoci vode. Pravi potop! Bilo mi je svejedno, i što je otišao autobus, i što pada kiša, i što mi je muka u želucu. U glavi sam još uvijek vrtio onaj film u kojem se Azra ljubi s onim tipom. Nije mi bilo svejedno.

-Ako želiš, možeš spavati kod mene? - rekla je.
-Šta ako se ispovraćam po kupatilu?
-Počistit ćeš nered, a ja ću ti onda oprostiti.
-Pošteno.

* * *

Žurio sam Masarykovom ulicom, prema Gimnaziji. Znao sam da je večeras igranka i da će Azra biti tamo sa svojim drugaricama. Nismo se vidjeli deset dana, jer sam bio na ljetovanju, i jedva sam čekao da je zagrlim. Ispred škole je bilo živo. Momci i djevojke su stajali u grupicama. Čim sam skrenuo s ulice prema ulazu primijetio sam par koji se ljubio stojeći na stepeništu. Djevojka je bila okrenuta leđima i nisam je odmah prepoznao. Kad sam im prišao na nekoliko metara, okrenula se prema meni i pogledala me iznenađeno.

-Azraaaaaaaa!!! - vrisnuo sam.

* * *

-Šta ti je?! Zašto vičeš?! - upitala je zabrinuto, ulazeći u dnevni boravak iz spavaće sobe, gospođa Robinson.

Sjedio sam na kauču, nakon što sam se naprasno probudio iz ružnog sna. Još sam bio prilično omamljen alkoholom i trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim šta se dešava i gdje se nalazim.

-Ništa. Samo ružan san.
-Zove se Azra?
-Da.

Sjela je na kauč, pored mene, i uhvatila me za ruke. Pogledao sam je. Svileni, crveni ogrtač, kojim se ogrnula prije nego što je ušla u dnevni boravak, nije dobro obavio svoj zadatak da pokrije njeno tijelo. Gledao sam je s neskrivenim divljenjem.

-Jesi li ikad vodio ljubav?
-Jesam.
-Nemoj da mi lažeš! Ovdje nikog nema osim nas dvoje. Budi iskren! - rekla je ustajući s kauča.

Stidljivo sam oborio pogled na pod od lošeg parketa.

-Nisam. - izgovorio sam šapatom.

Par sekundi nakon toga, na pod, u koji sam netremice zurio, pao je crveni ogrtač.

* * *

"Ožalošćeni: Prijateljice, Emina, Merima i Sandra." Taj kraj teksta na osmrtnici je prouzrokovao maglu i peckanje u mojim očima. Okrenuo sam se. Ulični svirač je pripaljivao cigaretu. Prišao sam mu.

-Dobro si odsvirao "Kondorov let". Svaka čast!
-Hvala ti.
-Znaš li još nešto od Sajmona i Garfankla?
-Znam sve.

Izvadio sam iz džepa nekoliko novčanica. Jednu od deset maraka sam ubacio u šešir.

-Koju da sviram?
-"Gospođu Robinson"!
-Dobra im je ta.
-Kako kome. Znao sam jednom davno Nekog kome su sve njihove pjesme zvučale samo kao dobre uspavanke.
-Je li pjesma za tog Nekog?
-Jeste.
-A gdje je taj Neko?
-Spava.

(Sabrija Karahmet)

#priceizretrovizora

[Rum]

FB_IMG_1669377360893.jpg

[Nice]

Hvala Rumče, sviđa mi se

[ina]

Audioknjige mogu biti ok ako se nađe glas da godi.
Meni je to teško i od samog početka slušanja postane naporno, pa i obatalim.
Dosadilo mi je čitati i s mobitela, imam osjećaj da ću oćoraviti Ostaje klasična metoda ali nemam više ni friških knjiga