Svetislav Basara

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
Post Reply
User avatar
arzuhal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10040
Joined: 08 Nov 2019, 07:21
Location: čajdžinica "Kod nefsu-l-levvame", u budžaku politički nekorektnih
Been thanked: 4 times
Status: Offline

Svetislav Basara

Post by arzuhal » 17 Dec 2019, 09:56

Jedan mi od omiljenih pisaca, kolumnista... Kada imaju neki drugi maksuz temu, može i zastavnik Bas :jupi

Očekujem da Cleese nekad okači clip iz "Munja" pa da završimo s tim :plavi
uzmi Lysobact

User avatar
arzuhal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10040
Joined: 08 Nov 2019, 07:21
Location: čajdžinica "Kod nefsu-l-levvame", u budžaku politički nekorektnih
Been thanked: 4 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by arzuhal » 17 Dec 2019, 09:56

Image
uzmi Lysobact

User avatar
dadojović
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10576
Joined: 12 Aug 2018, 14:01
Has thanked: 372 times
Been thanked: 310 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by dadojović » 09 Oct 2020, 08:36

"Nikada kretenizam nije uzeo toliko maha, gotovo prijeteći da postane svjetska religija."
MM "provali rimu za notornu laž, za duboki uzdah posustalog sna, rimu za tminu, i tišinu za dno dna" MM

User avatar
dadojović
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10576
Joined: 12 Aug 2018, 14:01
Has thanked: 372 times
Been thanked: 310 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by dadojović » 13 Oct 2020, 18:31

"I tada su stvari konačno počele da teku svojim prirodnim tokom: naopako."
MM "provali rimu za notornu laž, za duboki uzdah posustalog sna, rimu za tminu, i tišinu za dno dna" MM

User avatar
jelena...
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 3042
Joined: 11 Jul 2015, 20:26
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by jelena... » 16 Oct 2020, 08:42

dadojović wrote: 09 Oct 2020, 08:36 "Nikada kretenizam nije uzeo toliko maha, gotovo prijeteći da postane svjetska religija."
Upravo tako. :ok

User avatar
arzuhal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10040
Joined: 08 Nov 2019, 07:21
Location: čajdžinica "Kod nefsu-l-levvame", u budžaku politički nekorektnih
Been thanked: 4 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by arzuhal » 25 Dec 2020, 11:00

"Tokom mesec i po dana provedenih u pograničnom austrijskom gradu, gospodar je Gvozden video čuda neviđena i saznao stvari za koje nije ni sanjao da postoje. Već na pristaništu je osetio celomudreni i blagotvorni duh reda i poretka, koji se iz carske Vijene u koncentričnim krugovima širio do najzabitijih kutaka monarhije. Sklonost ka uređenosti stečena tokom godina u tekiji mevlevija povremeno ga je navodila da sanjari o budućem uvođenju zakonitosti u Serbiji; ali ono što je video u Zemunu uveliko je prevazilazilo njegova najsmelija maštanja i uverilo ga da i Serbiju i ostatak Otomanskog carstva na kakvom-takvom okupu održava isključivo ples derviša, koji se besomučno okreću u pravcu suprotnom od haotičnog toka stvari."

Početak bune protiv dahija
uzmi Lysobact

User avatar
Maga
Na probnom
Na probnom
Posts: 6
Joined: 26 Mar 2012, 15:35
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by Maga » 02 Jan 2021, 15:26

Sve ima svoju cenu pa tako i Basara.
Napustio je Danas i otisao u Kurir.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7757 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by Krokodil Behko » 27 May 2021, 11:04

SVETISLAV BASARA: Suljagina Fata ne da nije silovana nego je ispala supersponzoruša!


Kad nema silovanja - a nakon afera "Aleksić" i "Lečić" malčice su kao utihnula - onda ih domaća dokona i krvoločna javnost izmisli, podigne se prašina, potom se umešaju javnosti okolnih državica i na kraju sve ode u PM. Do sledeće zgode.

Afera je ovako počela, a kako će završiti, ostaje da vidimo. Elem, po beogradskoj e-čaršiji i e-mahalama onomad se proneo aber da je moja viber-drugarica Biljana Srbljanović optužila Muju (prezime i br. lk. poznati redakciji) da je silovao Suljaginu Fatu. I to u magazi.

Društvene mreže su se momentalno usijale, a slično prethodnim, nefikcionalnim silovanjima, javnost se podelila na one koji su se zgrozili i najoštrije osudili Mujin nasilnički čin i one koji su tvrdili da tu nisu čista posla, da Mujo ne bi nasrnuo na devojačku čast da kuja nije mahnula repom i - last but not least - na neprejebivce kojima je bilo sumnjivo što je silovanje tek sad prijavljeno iako se dogodilo davnih šezdesetih, možda i ranije.

Da bih se uputio u „meritum“ (M. J. Vučinić) spora, otišao sam na www i izvršio uviđaj na mestu zločina, tj. u tekstu drevne karasevdalinke, koju sam stotinama puta čuo davnih godina - bila je vrlo popularna šezdesetih i sedamdesetih - a da mi nijednom nije izazvala nikakvu seksualnu agitaciju, čak ni primisli, više mi je zvučala tuno i melanholično (a i sad mi tako zvuči u sećanju) nego jebozovno.

Mada... nije sve bilo tako idilično i aseksualno. Izvođač inkriminisane pesme dr Himzo Polovina nehotično je bio umešan u jednu golicavu stvar. Pomenutih šezdesetih i sedamdesetih godina po Jugoslaviji je cirkulisao glupi vic u kome pripadnici raznih naših naroda i narodnosti mere muške polne organe, a na kojem natječaju pobeđuje društvenopolitički radnik i Srbin Rato Dugonjić, a drugo mesto zauzima - verovatno već pogađate - Himzo Polovina. Tko je bio gubitnik, to sam zaboravio, ali transponovano u današnje vreme, na trećem, poslednjem mestu našao bi se Siniša Mali.


Nisam se samo ja zainteresovao za slučaj silovanja Suljagine Fate. Oglasio se i u poslednje vreme sveprisutni Muharem Bazdulj, koji je na osnovu forenzičkih nalaza dokazao da silovanja nije bilo. Evo šta kaže Muharem: „U pjesmi Fata luta gradom, traži Mustafinu radnju, prije nego što je nađe, uđe u šest drugih dućana; na kraju, traži oku zlata. Ljudi koji idu u pravcu interpretacije da se u pjesmi radi o silovanju ne znaju šta je oka. To je mjera koja ima više varijanti, ali uvijek se kreće oko kilograma i trista grama zlata. Prema današnjim mjerilima, oka zlata vrijedi malo više od šezdeset hiljada evra.“

Ako je verovati Bazdulju, Fata ne da nije silovana, nego je ispala supersponzoruša koja ide od dućana do dućana i za uslugu traži sumu o kojoj mogu samo sanjati Stanija i Tijana Ajfon. Je l’ vam sad jasno zašto toliko malo treba da bi na ovim prostorima izbio rat, kad se ljudi popičkaju oko napred opisanih budalaština.
online

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80778
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9954 times
Been thanked: 6793 times
Status: Online

Re: Svetislav Basara

Post by Julia-Klara » 27 May 2021, 11:16

Odlican :)
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Koraci_u_noci
Penzioner
Penzioner
Posts: 24720
Joined: 04 Jun 2020, 19:21
Has thanked: 6882 times
Been thanked: 6515 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by Koraci_u_noci » 27 May 2021, 11:26

Nabavio sam ovu, jel citao ko. Valjal cemu
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Pobjeci sad od svega zelim

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7757 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by Krokodil Behko » 05 Jun 2021, 10:27

SVETISLAV BASARA: Pozadina Tito i Draža & Handke i Kusturica afere


Image

Piše: Svetislav Basara

Nikad kraja srpskoj dijalektici. Ovoga puta istorija se dogodila najpre kao poternica, da bi se ponovila kao svečana akademija. Godine 1941. nemačke okupacione vlasti su bile izdale zajedničku poternicu, fotografiju do fotografije, za Josipom Brozom i Dragoslavom Dražom Mihailovićem - obojica su bili ucenjeni na 100.000 rajhsmaraka - osamdeset godina kasnije, 2021., fotografije Tita i Draže su se ponovo našle jedna pored druge (cinik bi rekao rame uz rame) na kulisama priredbe upriličene u povodu proslave Dana pobede nad fašizmom, u Narodnom pozorištu u Beogradu, koja je poprilično uzburkala srpsku javnost. Ne toliko, kako ćemo videti, zato što su i Tito i Draža predstavljeni (jedan od njih lažno) kao vođe oslobodilačkih, antifašističkih vojski - to je u Srbiji odavno normalno, revizionizam je odavno svršen čin - nego zbog Dimitrija Ljotića, čija slika, doduše, nije bila pored Titove i Dražine, ali čiji se duh pojavio u obliku koračnica koje su recitovane zajedno sa stihovima Desanke Maksimović, Branka Miljkovića, Stevana Raičkovića i (navodno) Momčila Nastasijevića.

Upravo je Nastasijević bio povod za moralnu paniku, a ja sam se igrom slučaja opet našao u situaciji onog legendarnog penzionisanog zastavnika, ponovo, dakle, pišem o nečemu što nisam gledao. Poslednji put kad sam pisao o nekoj svečanoj akademiji - bilo je to povodom proslave osamstogodišnjice autokefalnosti SPC-a - priredbu sam prethodno bio pogledao, mada ne celu, i ono, međutim, što sam video (i čuo) bilo je dovoljno za odluku da više nikad ne pogledam ni jednu. Šta sam sve video na autokefalnoj akademiji - i zašto sam odlučio da više ni jednu ne pogledam - o tome bih mogao nadugačko i naširoko raspredati, što neću učiniti da ne bih stajao na muku mom dragom prijatelju, patrijarhu Porfiriju, bivšem mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom. O antifašističkoj pak akademiji, koju nisam gledao, pisaću na osnovu “odjeka”, “reagovanja” i reakcija takozvane javnosti.

Nije mi promaklo da su najglasniji u osudi nasilnog posmrtnog bratimljenja Mihailovića i Broza u antifašizmu bili upravo pojedinci iz bivše, “demokratske” vlasti, uprkos tome što je upravo ta, navodno demokratska, vlast, rehabilitovala i retroaktivno antifašizirala Mihailovića i njegov četnički pokret. Možda će se u Hrvatskoj neki začuditi, ali Milošević nije hteo ni da čuje za četnike i Dražu, pogotovo to nije htela Mira Marković, komunistički background im to nije dopuštao. Jesu Sloba i Mira manipulisali nacionalizmom, ali to je, da se izrazim hrvatskom mainstream terminologijom, bio nacionalizam srbokomunističkog, nipošto srbočetničkog tipa.

Stvar bi verovatno prošla nezapaženo (i masovno negledano), sve bi koliko sutra, kao i mnoge druge brljotine, bilo zaboravljeno, da se nije našao neki književni znalac, u stvari nekoliko njih, koji je izašao u javnost i obznanio da autor ljotićevskih koračnica nije Momčilo Nastasijević - koji je naveden kao autor - nego neki zboraški podnarednik, što je bio skandalozno grub falsifikat i pokvarenjaštvo epskih razmera jer Momčilo Nastasijević, pesnik hermetičnih, pa i mističnih stihova, nije imao nikakve veze sa Ljotićem i njegovim pokretom, koji uzgred nije bio - iako je svečana akademija upravo to htela insinuirati - ekskluzivno srpski nego integralno jugoslovenski i u kome je, recimo, bilo i Slovenaca i Hrvata.



Iako je Ljotićev Jugoslovenski narodni pokret Zbor (tako glasi pun naziv te kolaboracionističke partije) bio nedvosmisleno fašistički - svi su sastojci bili tu - apsolutizacija nacije (i vođe), korporativizam, antisemitizam i antikomunizam - kao Sloba i Mira za četnike, Ljotić nije hteo ni da čuje da je Zbor fašistički i nacistički. Izašao je bio i demanti u partijskom organu Otadžbina. Tačka razdvajanja je bila odnos prema religiji. I fašizam i nacizam su bili nedvosmisleno antireligijski, Ljotićev Zbor i Codreanuova Gvozdena garda u Rumuniji su iz nekog razloga bili uvereni da je moguće napraviti sintezu fašizma, nacizma i pravoslavlja, u Ljotićevom slučaju - svetosavlja. To, naravno, nije bilo moguće. Odmah posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije Ljotić je ušao u otvorenu kolaboraciju sa okupatorskom silom i upravo su jedinice Ljotićevog Srpskog dobrovoljačkog korpusa sasluživale Wehrmachtu u hvatanju i privođenju đaka, profesora i slučajnih prolaznika na stratište masovnog streljanja u Kragujevcu, opevanog u “Krvavoj bajci”, jednoj od najboljih pesama Desanke Maksimović, koja je na svečanoj akademiji recitovana zajedno sa koračnicama ljotićevske paravojske koja je streljanima pomagala da budu streljani.

Takozvana srpska demokratska opozicija, njeni telali i analitičari, svečanoakademski skandal su promptno pripisali Vučićevoj nameri da Srbiju usmeri Ljotićevim putem, u šta intimno čisto sumnjam, jer je Vučić isuviše prevejan političar da bi zaboravio pod kakvim je okolnostima Ljotić skončao, ali i zato što je - i bez Ljotićevog zilotskog fašizma - odavno postigao sve ono o čemu je Ljotić, koji na izborima nikada nije dobio više od 1% glasova, mogao samo sanjati. Tako da ću tu doista veliku brljotinu pripisati sveopštoj mentalnoj dezorijentaciji i emocinalnoj nestabilnosti u koju Srbija čini se ireverzibilno tone. Nije, međutim, svečana antifašistička akademija bila kraj mentalnim dezorijentacijama i emocionalnim nestabilnostima u “srpskom svetu”. Simultano sa skandaloznom i smušenom akademijom, u toku je bila i akcija svesrpskog dodeljivanja odlikovanja i nagrada Peteru Handkeu, čiju su Nobelovu nagradu nacionalne pseudoelite upisale na srpski raboš, tik ispod Andrićeve. Turneja je počela u Banja Luci, nastavila se u Beogradu, a završila u Višegradu, gde je Handkeu svečano uručena Andrićeva nagrada.


Od nobelovca kolegi nobelovcu, rekao bi cinik. Prijateljstvo Handkea i Srbije - koje je u dobrom delu Srbije postalo još jedna od “svetinja” - započelo je mnogo pre, za vreme serije ex-yu ratova, kada je Handke iz samo njemu znanih razloga, podržao srpsku stranu, a svoju podršku obrazložio teško svarljivom smesom opštih mesta, praznoslovlja i nesuvislosti. Od tada naovamo Peter Handke se u duhu epske tradicije prenosi s kolena na koleno svakog sledećeg režima. Ja sam, inače, tokom pomenutih ratova bio krajnje skeptičan prema svim inostranim davačima podrške, bez obzira kojoj je strani davali. Ne znam kako će ovo biti shvaćeno, ali nekako mi je bilo žao svih nas iz bivše Jugoslavije, ma koliko zakrvljeni bili; nekako smo izgledali kao provincijski gladijatori koji se biju za slavu svojih navijača, među kojima bi se ovde onde našla i poneka ličnost nesporno velikog (i zasluženog) ugleda - Susan Sontag, npr. - ali i poprilično (polu)anonimusa i lovaca u mutnom, kao i u svim ratovima, uostalom. Dok se Deus ex machina nije pojavio Handke, srpsku stranu su podržavali uglavnom krajnje sumnjivi tipovi, mnogo poznatiji u Srbiji nego u sopstvenim zemljama, od kojih je jedan, “filozof i humanista”, Daniel Šifer, koji je srpska srca osvojio filosofskim izričajem da su “Srbi poslednji Mohikanci, ukorenjeni u svojim epopejama”, na kraju uhapšen prilikom krađe u jednom butiku.

A onda je Peter Handke svoj veliki (i zasluženi) ugled založio za “srpsku stvar”, što Srbiji, naravno, ni malo nije podiglo ugled u svetu, ali je zato - sa izuzetkom neokrnjene književne reputacije - Handkeov srozala u blato. Što je Handke, u žaru fiktivne donkihotovske borbe sa svetom, doživeo kao potvrdu ispravnosti svojih uverenja. Verovatno najtačniju definiciju Handkeovih motiva pre izvesnog vremena je postavio beogradski novinar Bojan Tončić, koji je zapisao sledeće: “Handke je suštinski, sve to činio sebe radi, šmirajući neuspešno nekakvog posvećenog egocentrika, borca za samo njemu vidljivu pravdu, uz to, podilazeći vekovnoj nebeskoj pravičnosti koljača i milionskoj masi njihovih saučesnika”.

Svaka dalja psihoanaliza Handkea bila bi bespredmetna. Kao što bi bespredmetna bila i svaka preterana osuda. Naprosto zato što bi - s Handkeovom podrškom ili bez nje - Milošević počinio sva nepočinstva koja je počinio. Handke naprosto nije znao, ne zna ni sada (i sve manje zna) šta je činio i čini, kako vreme prolazi, to je sve očiglednije. Isuviše je “ušao u ulogu”, i petetičnim izjavama tipa - “kad god pomislim na Srbiju, vidim Belog anđela” - sve više počeo da liči na Matiju Bećkovića bez šeretske crte, a sve manje na pisca “Golmanovog straha od penala”.

Ispovestima pak poput “želeo bih da budem srpski pravoslavni monah koji se bori za Kosovo” opasno se približio junacima romana “Mir Jam. Post festum”. U Srbiji je danima bio viralan video snimak na kome Handke, Kusturica i Muharem Bazdulj, uz pratnju harmonikaša, pevaju neku karasevdalinku na derneku upriličenom posle dodele Andrićeve nagrade. Čak se ni Kusturica, tradicionalno raščupan i razdrljen, nije uklapao u ambijent Ibarske magistrale, Handke je izgledao još grotesknije, otprilike kao Palma na izvođenju atonalnih dela Johna Cagea. Samo je Bazdulj izgledao kao Bazdulj. Šta god ko mogao misliti, andrićgradsko pojanje nije bilo “žalosna slika zapadnog Balkana” nego žalosna slika Evrope, koju sam, sasvim slučajno - u nameri da se zavitlavam - proročanski predvideo u izjavi datoj nekim novinama povodom rušenja Berlinskog zida. Neće - rekao sam tada - uređenost i kultivisanost poteći sa zapadne strane zida ka istoku nego će murdarluk i drljavost sa istoka pokuljati na zapad. Što se, kako vidimo, i dogodilo. Nije, dakle, Handke - iako je za to imao potencijala - svoje supjevače uzdigao u Hram Duha nego se skupa sa njima sunovratio u balkansku krčmu. Penal je počeo da se plaši golmana.
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7757 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by Krokodil Behko » 09 Jun 2021, 10:40

SVETISLAV BASARA: "Prije su srpski nacionalisti bili mahom marginalci i pijandure. A onda se dogodio..."


Gost pulskog sajma knjiga i autora bio je i kultni srpski pisac Svetislav Basara, ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade za roman "Kontraendorfin", koji je objavljen i u Hrvatskoj. Basara je bio i gost "Doručka s autorom", na kojem je odgovarao na pitanja Aljoše Pužara, koji ga je prvo pitao za djetinjstvo u Bajinoj Bašti i Užicu.

– Bajina Bašta je tada imala četiri tisuće stanovnika i solidnu biblioteku, amatersko kazalište, kino, kazališna gostovanja iz Beograda. Opći nivo kulturnog života bio je nemjerljivo bolji nego današnji u Beogradu – rekao je Basara. – Srbija je procvjetala tih godina, jer su ljudi bili okrenuti budućnosti, a nisu se bavili konstrukcijom prošlosti, što je naša sudbina zadnjih trideset godina. Nije to bilo ništa spektakularno, ali je život bio puno kvalitetniji nego što je danas. Poslije su došli mediji, mentalni zagađivači, ali tada je opći kulturni život bio viši. Tu je bio nagli uspon kinematografije krajem šezdesetih, uspon arhitekture, uspon književnosti. Tada već uvelike objavljuju Kiš, Pekić, Kovač i Vidosav Stevanović koji se nepravedno smatra nešto manje značajnijim od spomenute trojice. Tu su veliki slikari koji su mahom otišli u Pariz, a to bih učinio i ja da sam bio slikar – veli Basara pohvalivši i liberalno komunističko srpsko vodstvo na čelu sa Latinkom Perović i Nikezićem.

– Da su oni ostali na vlasti, mislim da bi povijest Jugoslavije išla drugim tokom. Zemlja bi se razdružila, ali vrlo vjerojatno na vrlo bezbolniji način. Nacionalizam se infiltrirao u Savez komunista vrlo rano. Nedavno sam za zagrebački Express napisao da su nacionalisti oko '67., '68. uspostavili kontrolu nad Centralnim komitetom. Ćosić tada napušta brod koji tone i posvećuje se aktivno organizaciji onoga što će se dogoditi u budućnosti. Slično se događalo i u ostalim regionalnim organizacijama SK. Nacionalizam je u potaji osvojio CK, a mnogo otvorenije Srpsku književnu zadrugu, Srpsku akademiju nauka, Udruženje književnika... A djelatnost tih institucija stvara atmosferu i stvara kulturnu podlogu za politiku koja se na toj podlozi stvorila i koja je bila destruktivna jer drugačija nije mogla biti – misli Basara.

– U to doba manjina je slušala folk glazbu. Bile su to novokomponirane solidne pjesme, a tek kasnije dolazi turbofolk. Ja sam se bavio rokom i nisam proveo mladost u ćošku pijući pivo. Turbofolk se ne može uspoređivati sa Thomsonom i tim jurišnicama. Turbofolk pjeva o nesretnim ljubavima, iako kasnije dolazi i kokain. Ono što je tu korozivno je to da je to orijentalni melos. To su ritmovi koji su subverzivni na dubinski način. Platon je napisao da ne treba dopustiti inovacije u muzici jer muzika djeluje na nesvjesno. Orijentalni melos na Orijentu djeluje pozitivno, a ovo ipak nije Orijent iako se trudi da to bude. Taj melos djeluje dekoncentrirajuće. Kad čujete pjesmu "Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine" u tom ritmu, to stvara kod slušatelja sumanuto osjećanje da im nitko ne može ništa i da su jači od sudbine – tvrdi Basara.

– Dostojanstvo nije nešto što se stječe rođenjem. Niti kod ljudi, niti kod institucija. Dostojanstvo se stječe životom, a institucije ga stječu ispravnim djelovanjem – naglašava Basara koji tvrdi da poštuje autentične svetinje i autentično dostojanstvo. – Dostojanstvo u kojem čovjek samo ponavlja ja sam Srbin, ja sam Srbin, nije dostojanstvo, nego vašarski trik. A takvih ljudi puna je Srbija. To izvrgavam ruglu – ističe Basara, kojeg je Pužar pitao kako je to u kratkom roku elita postala nacionalistička.



– Do '85. ili '84. srpski nacionalist je u Srbiji bio krajnje rijetka pojava. Njime su se bavili pijani advokati s bradom od tri dana koji su po budžacima periferijskih kafana obećavali osvetu nad Kosovom. Bili su to marginalci, listom advokati i pijandure. Već 87' nema nikoga tko nije nacionalist u Srbiji. Ne znam kako je to bilo moguće. Crkve su u Srbiji zvrljale prazne. U njima se moglo vidjeti nekoliko baba. O velikim praznicima bilo je tu dvadesetak ljudi. Onda se u jednom momentu u njih nije moglo ući o velikim praznicima. Prve su tu bile turbofolk pevaljke. Kao da je netko okrenuo prekidač. Desila se pogubna kombinacija komunizma i nacionalizma što vi ispravno zovete srbokomunizam. Prezirem teorije zavjere. Da je UDBA imala pomiješane prste u to, to je sigurno, iako ja o tome nemam saznanja. No, oni su intuitivno osjetili da se nešto u svijetu drma. Evo, komunizam je propao, što ćemo sad. Milošević je umro kao komunist. On je bio svemoćna šahovska figura u rukama nacionalističke beogradske čaršije. On je mislio da će je moći iskoristiti za svoje projekte, u stvari je ispunjavao projekte Dobrice Ćosića i ostalih idiota iz one Akademije. I ovi su izvukli žive glave i sahranjeni su u Aleji velikana, a ovaj je krepao u zatvoru kao pas – veli Basara.

– Ja sam prvi put vidio latinični natpis u javnosti 1969. kada je Ghetaldus otvorio dućan u Užicu. Tada sam vidio da piše Ghetaldus, jer smo bili toliki ćirilićari da nismo mogli vjerovati da se može pisati nefonetski. Potom se pojavio snack bar. To je ostalo do '82., '83. godine. Ništa na teritoriju uže Srbije, ali ništa nije pisano latinicom osim naslova stranih firmi. Sve novine bile su na ćirilici. Na latinici izlaze "Student" i "Vidici" i list "Mladost", glasilo Saveza omladine Jugoslavije. Tko hoće da kaže da to nije bilo tako, reći ću mu da je najbjedniji lažov. Ne znam kako je došlo da latinica prevlada. Vi danas čitate u latiničnim tabloidima naricanje da ćirilica nestaje. To su apsurdi, to je nerazmrsivo klupko budalaština – misli Basara.

– Nikada nisam imao strast prema politici. Oduvijek je prezirem. To ni nije posao, to je djelatnost. Učlanio sam se u Demokratsku stranku koja se cijepa do današnjih dana. Demokršćansku stranku smo osvojili pokojni Vladan Batić i ja kada nas je Voja Koštunica istjerao iz Demokratske stranke, jer smo sudjelovali na antimiloševićevskim mitinzima povodom izborne krađe. Tek sam 2003. shvatio da je Koštunica rezervni Milošević. Meni se 2003. činilo da se Srbija demokratizira, ali nije bilo šanse. Otpor Đinđiću je došao iznutra, ne od radikala i socijalista, nego Ćosić je imao pipke u svim tim strankama. I Đinđić je naprosto strijeljan – veli Basara.

– Potpisao sam Deklaraciju o zajedničkom jeziku preko volje, zato što je to isto kao da sam potpisao da ujutro u osam sija sunce, a da je u deset navečer mrak. To je nešto toliko očigledno da ne znam zašto se zbog toga moralo potpisivati takve peticije. Ja govorim srpski, vi hrvatski i politički je to sasvim opravdano tako nazivati, ali da li nama treba prevodilac? Ne. Prema tome potpisao sam tu peticiju jer smatram da je to isti jezik, jer je tu 96 posto leksika isto, ista je gramatika, a vjerojatno i pravopis. A i u jednom dubljem smislu tu je ista i književnost. Književnost koju čitaš, a da ne moraš učiti jezik. Ja bih rado čitao Bernharda na njemačkom, ali ne mogu, ali mogu čitati Krležu i Jergovića. Književnost koju možete čitati bez prethodnog učenja jezika na kojem je napisana, je književnost tog jezika. Hrvatska književnost doprinosi bogatstvu srpske i kontra. O tome je Jergović lijepo pisao u pogovoru "Kontraendorfina"– rekao je Basara.

– Malo je branši u kojima ima toliko baraba kao u književnosti. Uzmite sto liječnika i naći ćete mnogo više čestitih ljudi, nego kad uzmete sto pisaca. To je djelomično i opravdano. Pisci moraju upoznati mračnije strane, da bi mogli izvještavati što se radi u zaumlju i bezumlju. A Handke i Momo Kapor su neobjašnjivi slučajevi kao i prelazak Srba iz socijalizma u nacionalizam i nestanka ćirilice u korist latinice. Handkeu nitko ne može osporiti brilijantnu literaturu, ali ne znam zašto se digla tolika dreka zbog njega. Kad ga vidim na tim budalaštinama, meni ga je žao. Vodaju ga kao mečku na vašarima, to su seljački pokvarenjaci. On ide po Višegradima i bosanskim vukojebinama i pravi budalu od sebe, makar misli da je u nekoj bog zna kako važnoj misiji. Nastao je kurcšlus u njegovoj percepciji pa je u Miloševiću vidio borca protiv imperijalizma. S Handkeom i bez njega sva bi se zločinstva dogodila. Treba ga čitati, mada sve manje jer sve lošije piše – misli Basara.

A na upit kako komentira odluku hrvatskog Ministarstva kulture da ne otkupi hrvatsko izdanje Konstantinovićeve "Filosofije palanke", Basara je rekao da je to primjer palanačkog mentaliteta.



– Što više srpskih knjiga treba ići u Hrvatsku i obratno – uvjeren je Basara, koji tvrdi da je u političkom smislu ljevičar, u intelektualnom smislu desničar, a da mu je identifikacijski kod kršćanstvo.

– Svijet promatram kroz optiku Biblije u kojoj je sadržano kako treba gledati na sve moguće životne situacije koje nas mogu zadesiti. Iz te tradicionalne optike promatram stvari. To se ne može politizirati. Današnja desnica je skup baraba. Sada su mnogo prihvatljivije stranke ljevice koje nisu ekstremne, mada takvih više i nema, nego stranke desnice koje su sazdane na gomili nebuloza, na lažnom moralu...

– Kad saberemo gubitke od strane saveznika i sila osovine, bojim se da su brojke u korist nacizma. Nacizam nije savladan, dovoljno je pogledati vijesti. Nije to više onaj nacizam jer danas svijet nema snage za nacizam u onom najrđem smislu. No, tu su lokalni nacizmi. Nacizam je znak provincijalnog otimačkog duha – tvrdi Basara, koji nije htio govoriti o kapitalizmu, jer o tome ne zna previše.

– Živjelo smo u socijalizmu, ali nisam ništa znao o socijalizmu. Mi stariji bar imamo iskustvo socijalizma i tamo je isto bilo nepravdi. Kada su Platona pitali da li je na strani robova ili robovlasnika, rekao je da je to ista bagra, ali da su različito uspjeli u životu. Bilo je i u socijalizmu bogatih ljudi ali manje. Bilo je i siromašnih ludi, ali manje. Dobre strane socijalizma su održavane umjetno, pozajmicama. Ovo je životniji sistem, pa je zato žilaviji – ocjenjuje Basara.

Pužar ga je pitao i što misli o tome da je u Hrvatskoj književnoj enciklopediji napisano da je srpski postmodernist.

– Zar sam dospio do hrvatske enciklopedije? Nećete me naći u Srpskoj. Šalim se, biti će. Ali neće pisati najznačajniji. Danas su za sve krivi postmodernisti. Svi mi srpski postmodernisti smo nastali i postali, a da to nismo htjeli. Ja nisam ni pročitao niti jednu teoretsku knjigu o postmodernizmu. Mi nikada nismo bili grupa. Ćosić je tu osjetio opasnost jer je najviše volio da bude jedini pisac u Srbiji. To je sredina osamdesetih, političke elite gube interes za književnošću, a Ćosić piše, umjesto da čitaju mene, čitaju Albaharija i Basaru... – misli Basara koji ističe da nastoji kvariti omladinu.
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7757 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by Krokodil Behko » 23 Jul 2021, 20:22

Druga sesija


Osnovna prednost političkog sistema liberalne demokratije nad autoritarnim, konzervativnim, patrijarhalnim i hibridnim režimima je u tome što drastično sužava manevarski prostor nitkovima i nitkovlucima (svih boja) koji, kao što znamo, rado traže (i lako) nalaze pribežište u marksizmu, lenjinizmu, patriotizmu itd., a istovremeno sve napred pomenuto štite od nitkovskih manipulacija.

Da bismo to pokazali, nema potrebe da idemo u Englesku ili neku drugu zemlju sa dugom liberalno demokratskom tradicijom. Hajdemo, recimo, do Kipra, koji je nezavisnost stekao mnogo kasnije od Srbije, a koji ima sličan problem kao i Srbija - nasilno otcepljenje jedne trećine teritorije.

Kao i Srbija, i Kipar je „robovao“ pod Osmanlijama, kao u Srbiji SPC - ovo je vrlo važno - Kiparska pravoslavna crkva je na Kipru vrlo bitan politički faktor (rekao bih i bitniji), kao i u Srbiji, na Kipru postoje stranke u rasponu od nacionalističke desnice do rigidne Komunističke partije, a opet, ako bi neki kiparski političar rekao za nekog političkog protivnika da je „izdajnik“ i da „radi u interesu Turske“, taj bi istog trenutka završio karijeru, a na njega bi gledali kao što su Englezi gledali ser Osvalda Mozlija - kao na smrdljiv sir.

Idemo dalje. Ako bi neki kiparski novinar postavio pitanje „zašto gradite jarbol visok 700 metara za kiparsku zastavu površine fudbalskog terena po ceni od 800 miliona dolara“, pa ako bi mu od strane investitora jarbola bilo odgovoreno „šta ti imaš protiv kiparske zastave“, cela kiparska javnost bi stala na stranu novinara, a nadležne službe bi investitora privele na informativni razgovor da objasni da li je potreban, čemu će služiti toliki jarbol i zašto će toliko da košta.

Površno je objašnjenje da su prilike na Kipru takve zato što je Kipar „robovao“ i pod britanskim jarmom. Prekratko su se Britanci tamo zadržali da bi ostavili uticaj veći od imena bivše kiparske valute (funta) i vožnje levom stranom puta. Mnogo je održivije objašnjenje da su kiparske elite dokonale da će, ukoliko se okanu liberalne demokratije, ustuknu pred nacionalistima - a i tamo ih ima tušta i tma - i ako se prepuste resantimanima i naricanjima, vrlo loše završiti.

Kiparska liberalna demokratija se pokazala kao dobitna kombinacija. Ponajpre u ekonomskom pogledu. Potom i glede ponovnog ujedinjenja ostrva. Na referendumu održanom (čini mi se 2004), pod supervizijom međunarodne zajednice, tursko stanovništvo „lažne države“ Severni Kipar je glasalo ZA ponovno ujedinjenje, zato što su shvatili da će živeti bolje u prosperitetnom Kipru, nego u nepriznatoj državici.

Viđi sad vraga. PROTIV je glasalo grčko stanovništvo na južnom delu ostrva. Zašto? Eh, zašto. U predlogu rešenja za reujedinjenje nije baš sve bilo onako kako su zamislili. Da se razumemo - to rešenje nije bilo Koštuničin vlažni san „više od autonomije, manje od nezavisnosti“. Daleko od toga. Podrazumevalo je neku vrstu ne baš labave federacije. Grcima je to bilo malo. Hoće više. I na kraju će više i dobiti. Zato što više imaju i više znaju.
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7757 times
Status: Offline

Re: Svetislav Basara

Post by Krokodil Behko » 07 Aug 2021, 17:39

Vučićeva Srbija - danas


online

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 12 guests