MODERNI PJESNICI/INJE REGIJE

[medvjed23]

Kemo Selak:


Na julskom zraku


Nakon posjete radiološkom odjeljenju
doma zdravlja u Vrazovoj
ozračen taman koliko treba
razgledaš štand knjiga
kraj Trga Bosne i Hercegovine.

Prodavač -
proćelav i bradat.
U očima mu, jasna i čista
prebiva posvećenost
prodaji knjiga.

Pitanje jezdi
od tvoje usne
do njegovog uha:
stihova, poezije, imate li?

Prodavač savjesno i marljivo
oblijeće oko golemog štanda
pogled tamo, pogled 'vamo
knjiga odavde, knjiga odande
i zbirke poezije se gomilaju pred tobom.

Ali, što bi pjesnici rekli, avaj!
Naslovi su banalni, nezanimljivi
a imena pjesnika nepoznata.

Šta ćeš? Ne vrijedi obezvrijediti trud prodavača
pa kupuješ, nasumično, jednu zbirku.
Nađeš li u njoj barem jedan stih po svom ukusu
to će biti suprotno tvojim očekivanjima
tačnije, odustvu istih.

Tajna spokojnog
možda čak i sretnog
odnosa prema svijetu
je u pesimizmu.



<Četiri strane Tijela>


Gore, na polici, filmove stare
neke za laike, neke za znalce
parfeme, kreme, sitne pare
i plavo, džepno ogledalce,

desno, na stolu, stihova zbirke
(za praznu dušu prazne riječi)
i kraj njih flašu pića od štirke
što nekad mori, a nekad liječi,

lijevo, na natkasni, nožić gvozden
i knjiga još (ima ih i tu)
Dorijan Grej, Kinaski, Holden...
(suviše star sam da lovim u žitu)

dolje, pod nogama, papira par
na kojim crtah neke skice
sa kojih vidi se jasna stvar:
bora se, draga, i moje lice,

u samom središtu moga svijeta
srce što kao mrski gosti
kuca već mnogo, mnogo ljeta
- sve ću za jedan dan mladosti

dati.

A ti?

[dadojović]

Kemo Selak:


Na julskom zraku


Nakon posjete radiološkom odjeljenju
doma zdravlja u Vrazovoj
ozračen taman koliko treba
razgledaš štand knjiga
kraj Trga Bosne i Hercegovine.

Prodavač -
proćelav i bradat.
U očima mu, jasna i čista
prebiva posvećenost
prodaji knjiga.

Pitanje jezdi
od tvoje usne
do njegovog uha:
stihova, poezije, imate li?

Prodavač savjesno i marljivo
oblijeće oko golemog štanda
pogled tamo, pogled 'vamo
knjiga odavde, knjiga odande
i zbirke poezije se gomilaju pred tobom.

Ali, što bi pjesnici rekli, avaj!
Naslovi su banalni, nezanimljivi
a imena pjesnika nepoznata.

Šta ćeš? Ne vrijedi obezvrijediti trud prodavača
pa kupuješ, nasumično, jednu zbirku.
Nađeš li u njoj barem jedan stih po svom ukusu
to će biti suprotno tvojim očekivanjima
tačnije, odustvu istih.

Tajna spokojnog
možda čak i sretnog
odnosa prema svijetu
je u pesimizmu.



<Četiri strane Tijela>


Gore, na polici, filmove stare
neke za laike, neke za znalce
parfeme, kreme, sitne pare
i plavo, džepno ogledalce,

desno, na stolu, stihova zbirke
(za praznu dušu prazne riječi)
i kraj njih flašu pića od štirke
što nekad mori, a nekad liječi,

lijevo, na natkasni, nožić gvozden
i knjiga još (ima ih i tu)
Dorijan Grej, Kinaski, Holden...
(suviše star sam da lovim u žitu)

dolje, pod nogama, papira par
na kojim crtah neke skice
sa kojih vidi se jasna stvar:
bora se, draga, i moje lice,

u samom središtu moga svijeta
srce što kao mrski gosti
kuca već mnogo, mnogo ljeta
- sve ću za jedan dan mladosti

dati.

A ti?

Poezija Keme Selaka, s razlogom, je nagrađena na respektabilnom pjesničkom natječaju Muse Ćazima Ćatića.
U pjesmi: "Na julskom zraku" narator kupuje knjige; Kemo Selak " kupuje" čitatelje stihovima poput: "...tajna spokojnog, možda čak i sretnog, odnosa prema svijetu je u pesimizmu."
Tako jednostavno, a tako duboko.

[dadojović]

Saša Slavković- Salke, suradnik teme iz Slovenije, na dar mi je poslao svoju zbirku poezije: Gol i(n) bos.
Sa zadovoljstvom, i uz zahvalu, predstaviti ću neke od pjesama iz knjige.

ŽIVA VODA

Morje.
Dviguje sonce
in ga spušča
v zemljo.
Ko že misli,
da je nasedlo,
ga prime za brado
in počasi srka
iz razpok,
kjer uhajajo žarki.
Z zadnjim požirkom
poplahne
usedlino
zvezd.
Raztopljene
so soli
tisočeri odhajanj
za eno rojstvo.
Valovi
odplaknejo še zadnje
krče.
Živa voda.

Tudi ona je nekoć vstala
iz Mrtvega morja.

Saša SLAVKOVIĆ-SALKE

[dadojović]

OKTAVA SRCA

Oči,
brazde
uhodane su čežnje.
Svakim treptanjem
obzor
suzi se
za dva
čvora,
bliže zemlji.
Između stopa stane
tvoj korak,
odjek
veći je od samog glasa.
Povisi me
za jednu oktavu
srca.

Saša SLAVKOVIĆ-SALKE

[dadojović]

ČAS

Čas,
Ni odšel
s teboj.
Nosim ga,
da me spomni,
koliko
te je še
v meni.

VRIJEME

Vrijeme.
Nije otišlo
s tobom.
Nosim ga
da me podsjeti
koliko
te ima još
u meni.

Saša SLAVKOVIĆ-SALKE

[dadojović]

SEJALKA POTI

Prag.
Profil tvojega
podplata
je vtisnjen na predpražnik.
Po njem vidim,
da si bila na travniku.
Poleg suhega lista
je nekaj zemlje.
Dovolj je globok,
vsaj še za eno setev
stopinj.

Saša SLAVKOVIĆ-SALKE

[Sanja Atanasovska]

U vječnim knjigama


Kad noć dođe po svoje

i spavat će u praznom bacaču

ne bojte se ovog svemira riječi

koje vam dajem bez razloga

da ga zadrži zauvijek.

 

U malim mjestima

ljudi ubijaju usamljenost.

 

Kad nisam na poslu

kad nisam kod kuće

ne traži me na pogrešnom mjestu

moje se ime nalazi u vječnim knjigama.

[dadojović]

Snežana Stojčevska (1980) Skopje, autorica je nekoliko zbirki poezije, te urednica književnog časopisa "Suvremenost".

KOCKA

Imam svoje svete dane,
ali imam i proklete.
Svakog dana za dušu moju
bacaju kocku
jedan anđeo i jedan demon.

MIOPIJA

To što mi je vid oštećen,
pravi moje čulo za miris besprijekorno tačnim.
Odmah namirišem buđ.
Ili buđavu dušu.

SAZNANJE

Za odjeću,
djeca često umiju da kažu
da se smanjila.
Odjeća se ne smanjuje,
nego je mi prerastemo.

Tako je i s nekim ljudima.
Nisu se smanjili,
samo smo ih mi prerasli.

Snežana STOJČEVSKA

[Hurija]

MOŽDA PRVA LJUBAV

Iz minulog rata Metak mi je ostao u Grudima
i mimo svih užasnih ogovaranja
Oženio se
Ženom koja se već udavala
i koja je znala iz nerazumljive Praznine
donijeti svoje Nago Tijelo i krenuti u iscrtavanje Kruga
i Pečata i tamo gdje se nije moglo ni pogledom dobaciti
Komšije su se hranile Pričom i kada nas nisu viđali
Zajedno i kada smo bili Razvaljeni
Pričinjava se Čovjeku svašta kada se nenadano Probudi
i San ostavi da ga Drugi u snu dovrše
jer Ništa nema gore nego kada se
Vatra ne može zapaliti a sve je urađeno po Propisu
red Drva pa red Kiseonika red Drva i tako dalje
a Vatra ni nas razasute Unaokolo
neće da Iznenadi
i pored toga što je Svečanost vriskom najavljena
i za njenu Realizaciju rezervisano je Vrijeme
i Mjesto

Sve što mi je smrtno ostalo iz minulog Rata
bio je taj prokleti Metak u Grudima
koji se nije Odazivao ni kada su pominjali Mrtve
i nas pogrešno Žive

Neću reći da mi se nije Plakalo
kada sam u svome Zagrljaju prepoznao i Nju i Sebe
i svoju Prvu Ljubav
Možda



Meho Baraković

[Hurija]

Ibro SUHOPOLJAC

- Streljaću dušmane ljepotom onako kako su nas oni mecima. Bit' ću sretan ako moja riječ ostane u jednom Bošnjačkom i Bosanskom uhu. Tada ću znati da nije bila uzaludna.-

[medvjed23]

Stevo Grabovac:

Treba otići

Potrebno je otići
Dok još možemo
I dok imamo gdje
Tek tako
Bez velikih planova
Sa jednim ruksakom
I par knjiga
Ostaviti iluzije nek’ umiru
na osunčanim ulicama
Nekog tuđeg sunčanog dana
A jednom će valjda osvanuti
Ostaviti sve nedovršene ljubavi
Nek’ bole
Kao što boli kamen u bubregu
Nek’ ubijaju
sporo i podmuklo kao rak
Potrebno je otići
jer sve ovdje dolazi prekasno
I svaka jučerašnja sreća
nije za mene današnjeg
Možda je to jedino hrabro
što još možemo učiniti
Nestati iz sjećanja
ili ostati mrlja gorke uspomene

Nekom
Ostaviti sve nenapisane pjesme
Nek’ nas proganjaju
u dugim nesanicama
Koje ćemo probdjeti
na drugim obalama
Potrebno je otići
jer ovdje smo mrtvi
I sve je hodanje u krug
Otići
Bar jednom
Ispariti
kao što vjetar isčezne
Učiniti taj napor
Možda jedini vrijedan
u ovoj vječnoj samoći

https://www.6yka.com/novosti/stevo-grabovac-treba-otici

[dadojović]

NIKAD NE ZNAŠ

Ponekad poželim da se vratim opet
u majčinu
utrobu
i ostanem tamo
do novog stvaranja svijeta.

Pokrivač je lažna sigurnost
navlačim ga preko glave
zauzimam položaj fetusa.

Iz kukuljice jednoga dana izaći će leptir
koji će spasiti svijet.

Ako se jednom vratim opet
u majčinu
utrobu
i ponovo se rodim
pravit ću iste greške
pasat ću na istim mjestima
pisat ću iste pjesme
dok čekam sljedeći autobus.

Nikada ne znaš gdje će te presresti
pjesma.

Snežana STOJČEVSKA

[medvjed23]

[medvjed23]

Omer Ć. Ibrahimagić:

DIJASPORA, JOŠ JEDNOM

Za treptaj prije,
promaha je stigla na ručak kroz vrata širom raskriljena za njih.
Pendžeri su zaškripali poput kostiju predaka davno zagrnutih crnicom.

Bili smo uštificani, spremni za inspekcije i korekcije.
Pristojni – poput naklona.
Falilo je još samo potkovano jaje.

Bezuspješno smo pokušavali načeti teme, nekada zbližavajuće.
Jaz se činio puno veći od širine kuhinjskog stola.
Sledila nas je kakvoća života na kakav su svikli –
rastopila ih je srdačnost sa kakvom smo ih prigrlili.

Rasijanje je pokušalo da se bezbolno uglavi u davno napušteno tlo.
Nije se primilo.
Sanjalo je Maticu, a hodalo po mrtvaji.

Bilo je do naših svjetonazora.
Zasvagda smo se podijelili, usprkos vještački izazvanom žamoru.
U nemogućnosti da razumijemo svoj jezik, žvakali smo onaj goveđi, kuhani.

Na stolu je sve bilo domaće.
Samo ljudi oko njega – stranci.

https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/ ... glo-554271

[ina]

A jeste istina.. Isti covjek u tudjini nije isti k'o u domovini.
Vise puta vidjela. Desi im se ono nesto pa se zaviju u disani zrak i teritorij. Ponekad cak zvuci kao da to nisu oni.



Medo, jos nisam skontala koji si ti..

[medvjed23]

Ja sam digitalni um Johna Wilmota. Moje tijelo je odavno pod zemljom, ali moja duša, pretočena u kompjuterski program, luta forumskim prostranstvima.

[ina]

Dakle protektor umjetnika.
No to opet nije prihvatljiv odgovor.

[carobnjak N]

Almin Kaplan , mostarac i po meni ponajbolji naš pjesnik , onako od ovih friškijih



SVADBA

Ljudi se skupili ispod šatora. Pjevaju i igraju. Iz grla pjevačevog, k’o iz vrča vinovog, prolijevaju se riječi: Danas majko ženiš sina svoga…

Zveckaju noževi i čaše. I krezubi starci se smiješe dok glođu kosti bravlje. Djeca se prskaju promućkanom coca-colom. I jedan svat svojoj djevojci međunoge gura svoj kažiprst. Mračne kulise nosaju nevidljivi zrikavci.

Ima i onih što plaču. Iz sebe rakiju izgone na oči i zgužvanim riječima dozivlju svoje mrtve. Svoje udate djevojke. Svoje heroje. Svoju tugu procjeđuju kroz masne krpe.

Dvojica su se posvađali. Prijete jedan drugom puškama lovačkim. Pičkama majčinim. I zemljom crnom.

Ponekad na sve to padne kiša. I mlada bude bijela i tiha. Kao neotopljena grudva snijega u uglu šatora.

[Sanja Atanasovska]

Rubini

Uz posuđenu ljepotu iz crnog grožđa
stavi svoju krunu ponosa
i kreni pješice
prema vodopadima
kroz polje rubina.

Volila bih da smo imali sreće da bi smo bili rubini
voljeli bismo da smo ih imali.

[Sanja Atanasovska]

kvazi ljubav

Kad me ne očekujeŝ
doći ću
s deset različitih imena
s viškom riječi
s haikuom u zjenicama
da uzmem tvoju kvazi ljubav.

sunce koje će nas pratiti

Ljubav je utemeljena u stvarnosti
srećna kiša mi pada na lice
djeca uzimaju taj lažni svijet iz papira
potope ga u vodu
da se to očisti od nereda
iz makedonske misli
izlazi sunce
koje će pratiti sve nas.