MODERNI PJESNICI/INJE REGIJE

[dadojović]

DOBRO MI JE OVDJE

Što mogu
kad mi je pamet puna uspomena,
a mašta skrbi misli da napuni jastuk
(kao moja baka bijelu perinu)
u trenutku
kad sam polomila nekoliko klasova pšenice
složila kamenčiće do jaslica za stazu,
položila list loze nad hladnim kamenom
(a mogla je i ptica raskriliti krila da je htjela)
da svijetlost ne upire u oči životu.
Nisam prala ruke,
mirišu na grane bora...
U ovo vrijeme
sve manje i manje me umaraju dani života
jer stvorenje kao ja naviklo je
dolaziti i prisvajati riječi molitve
za tebe, mene, za nas...
dobro mi je ovdje ne brini...

Mirjana Pejak Peki (Prow.Quantum.Xm) (xir)


UDAHOM

Udahom hladnog dana
u kojem te nema u blizini,
postavljam stol s dvije čaše bijelog vina,
tek da obilježim sve što se moglo dogoditi...
Salvete pored tanjura i svilenu maramu
položim uz rub stola, da me podsjete,
na moja lutanja u zagrljaj djetinjstva,
spominjući tvoje ime i frulu koju si mi izradio
od grane mlade vrbe...
Udahnut ću jutro, podne, večer,
i ako te nema u blizini...
tonut ću u mulj obale pored rijeke
noseći u ruci dvije čaše
da najavim danima proljeće
i sve što se moglo dogoditi, a nije...
Zamisli,
koraknem prema rijeci s tugom pored sebe
spominjem ti ime iz dana djetinjstva
i riječnu školjku koju si uzeo i zauvijek odnio...
još uvijek te udahom živim...
Ovaj trenutak dišem djetinjstvo u noći
što prekriva selo,
a bojim se,
udahnem li
nestat će slike sjećanja,
nestat će sve što smo imali i zauvijek izgubili...

Mirjana Pejak Peki (Prow.Quantum.Xm) (xir)

[dadojović]

NEDOSTAJE MI SVE

Stanem na ludi kamen skoro svaki dan,
smijem se ludosti i krenem putem
bez dobar dan ikome na svijetu.
Put miriše na suhe šljive
i usahlo sijeno poslije ljetne kiše,
a mogla sam poželjeti svima
koje susretnem, dobro u životu,
ali nisam i neću nikada.
Zastanem li
rijeka neće više teći svojim tokom,
polomljena klupa u parku
neće biti na istomu mjestu
i ništa neće biti što je bilo
i postojalo u riječima.
Nedostaje mi noć lutanja
do ranih jutarnjih sati
u vrijeme kada su mislili da sam luda
i da nemam pravo ništa reći,
pa ni šapnuti da nitko ne čuje.
nedostaju mi osvrti
da provjerim je li netko iza naših leđa,
nakon pogleda u popločanu stazu
gdje je razasuta
svaka naša izgovorena riječ, dodir, misli, sram
što činimo i smijemo li...
Nedostaje mi bol u križima,
slatki kolači posuti šećerom u prahu,
čaša crnog vina i zrno papra
s kojim smo se igrali cijelu noć...
Nedostaje mi razmaknuti zastor
iza kojeg smo dijelili sjećanja
na provedeni dan...
Kad bih plakati mogla
nitko ne bi čuo ni uz mene stao,
mahali bi rukama kao ptice pri uzletu,
klimali glavama kao konj kada tjera obada od sebe,
a meni bi i dalje nedostajala
škripa starih, drvenih vrata
doručak ispod stare rascvjetale lipe
i sjena žutog leptira u letu
što umire...

Mirjana Pejak Peki (Prow.Quantum.Xm) (xir)

[dadojović]

Nastavljamo suradnju s autorima iz regije.
Književnica Antonija Željka Kahlik, je još jedna vrsna autorica čije ćemo radove predstaviti.

THE END

Kradeš mi sat
onaj noćni, poseban.
Ne želim čekati
sa olovom na kapcima,
dok igrice svoje
filmski projektiraš.
Hičkokovski smišljeno
bez pogreške
uništavaš kadar po kadar.
Bili smo
zabava i smijeh,
suza i strah u krađi.
Prije odlaska zapisat ćemo
the end.
Moj put je zeleni otok.

26.07.2014.

NOĆ

Negdje se prekinula nit tame.
Pokušavam ju ponovo svezati
jednostavnim čvorom okretanja;
lijevo, desno, ponovo lijevo,
ne uspijevam i odustajem.
kroz noćnu tišinu, kao glazba,
lajanje pasa bez dirigenta
usklađeno je do savršenstva.
Tražim razaznati o čemu to
jedan drugom dolajavaju i zaključim;
tema im je nebeski svod prepun iznova,
a možda i ovi, kao ja,
što remete ustaljeni red.
Onda netko od njih tužno zacvili,
a zbor gotovo unisono odgovara istim tonom.
Što se zbilo?
Munjevito pretražujem trenutak prije toga
kao da ću u njemu vidjeti ne znam što.
Uzaludan trud i pitanje:
"Tko je prekinuo nit tame"?
Dok kroz nju lutam tražeći odgovor
sve utihne, nit se sveže sama od sebe,
a jutros više ni u što nisam sigurna.

08.06.2015.

Antonija Željka Kahlik

[dadojović]

ODLAZAK
Budi se nekom čudnom lakoćom. ne proteže se kao inače ispod pokrivača hvatajući još minutu- dvije. Ustaje gotovo kao da ne nosi sve te kile što je kroz taj čudan život skupila. Ma pokušavala je s dijetom ovom, onom, i ne samo jednom, ali malo se što promijenilo. Govorili su joj da nije debela, a ona je uvijek željela one savršene hlače što krasno na bokovima stoje, ali nije bilo nikakve šanse. Kupila je jedne i eno ih u ormaru kako čekaju da se vrati na kile mladosti. Možda bude, a možda... Ma ovog joj je jutra tako svejedno i nekako je ta razmišljanja uopće ne brinu jer baš je sve jako, jako lijepo i lagano.
Šlape su na tepihu, ali ne obuva ih, nije joj hladno, gotovo joj paše bosom nogom dodirnuti tepih, pod i kao da ni materijale pod stopalima ne osjeća. Zadivljuje ju taj novi trenutak. Kava? Što je s kavom?
Kava je bila prva misao, cigareta druga ili obratno ili istovremeno. Razmišlja kako nema volju ni za kavom ni za cigaretom, a to ne sluti na dobro, nikako nije slično njenom jutru.
Krene prema kuhinji i ne osjeti baš nikakav otpor tijelu koje se tek probudilo. Nije onako lijeno sa jedva podignutim kapcima, ne baulja, ne udara u tu fotelju, za koju je milijun puta rekla kako će ju izbaciti kroz prozor. U biti ne bi ju nikada izbacila, jer to je omiljena fotelja njene majke. U njoj je provela svoje zlatne dane rješavajući sve moguće križaljke kako bi joj pamet što duže prepoznavala bar ukućane. No prekratko je trajalo. Prošle su godine i godine, više ih ne broji od kada je mama među zvijezde otišla, ali fotelju neće dati.
No ovog se jutra udara o naslon, ali za čudo uopće ne osjeća dodir. Odustaje od kave, od cigarete bez nekog posebnog razloga i odluči uhvatiti malo jutarnjeg zraka. Izlazi na balkon, i na čudan način zna da je prohladno, ali ne osjeća hladnoću.
sinoć je ostavila vrata balkona otvorena kako bi se miris dima cigareta izvjetrio.
Grad još spava.
Tu i tamo ugleda tramvaj kako kao glista klizi između kuća. Razmišlja o svakodnevnim gužvama, ali bez ljutnje koju nosi dnevno odlazeći na posao. Jednostavno sve su to samo slike koje promatra bez dodatnih osjećaja, bar ne onih loših jer sve joj se čini zapravo dobro.
Iznenađena je što ništa ne planira, nikakve obveze, nikakve aktivnosti za taj dan, a to je bio dio rituala uz kavu i cigaretu. Ipak trebala bi se presvući pa se jednako lagano kako je izašla, bez osjećaja hladnoće vraća u sobu.
Ulazeći staje i ne vjeruje što vidi.
Gleda sebe u krevetu i jednog plavokosog vragolana koji sjedi na dnu kreveta s najljepšim osmijehom kojeg je ikada vidjela. ništa joj nije jasno kako je ona tu, u krevetu, i tko je to slatko stvorenje. Ne pita ništa, niti on ne govori, samo se trenutak gledaju, a onda on silazi s kreveta i više nije mal njego njene visine.
Uzima ju za ruku, kimne glavom i ona tada shvati da je vrijeme. Treba poći. Ne osjeća strah, ni bol, ni tugu.
Još jednom svrne pogled na sebe, u krevetu, a onda odlaze lebdeći kao perce koje vjetar podigne.

Antonija Željka Kahlik
Iz zbirke kratkih priča: Tonka priča.

[ina]

Nastavljamo suradnju s autorima iz regije.
Književnica Antonija Željka Kahlik, je još jedna vrsna autorica čije ćemo radove predstaviti.

THE END

Kradeš mi sat
onaj noćni, poseban.
Ne želim čekati
sa olovom na kapcima,
dok igrice svoje
filmski projektiraš.
Hičkokovski smišljeno
bez pogreške
uništavaš kadar po kadar.
Bili smo
zabava i smijeh,
suza i strah u krađi.
Prije odlaska zapisat ćemo
the end.
Moj put je zeleni otok.

26.07.2014.

Volim ovakav kraj..

NOĆ

Negdje se prekinula nit tame.
Pokušavam ju ponovo svezati
jednostavnim čvorom okretanja;
lijevo, desno, ponovo lijevo,
ne uspijevam i odustajem.
kroz noćnu tišinu, kao glazba,
lajanje pasa bez dirigenta
usklađeno je do savršenstva.
Tražim razaznati o čemu to
jedan drugom dolajavaju i zaključim;
tema im je nebeski svod prepun iznova,
a možda i ovi, kao ja,
što remete ustaljeni red.
Onda netko od njih tužno zacvili,
a zbor gotovo unisono odgovara istim tonom.
Što se zbilo?
Munjevito pretražujem trenutak prije toga
kao da ću u njemu vidjeti ne znam što.
Uzaludan trud i pitanje:
"Tko je prekinuo nit tame"?
Dok kroz nju lutam tražeći odgovor
sve utihne, nit se sveže sama od sebe,
a jutros više ni u što nisam sigurna.

08.06.2015.

Antonija željka Kahlik

I ovakvo zesce osluskivanje, i dozivljavanje detanja i desavanja oko sebe..

[Hurija]

Vesna Parun-Čežnja



Danas ću ti dati, kada veče padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svijetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše

[dadojović]

Iz zbirke pjesama: Raširiti krila.
Zoran Sova, rođen je u Kaknju 1962 godine. Živio je i radio u Zenici i Kninu. Nakon čega se seli u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas boravi.

DUŽNOST PJESNIKA

Da ne bi bio samo mogućnost
i ugasli spomen
život ti daje pravo mijenjati sve.

U mraku tuge
dužnost ti je
svijetliti.

A to što će tvoja pjesma
biti zaustavljena još u grlu,
ne znači da je nitko
čuti neće.

Jer stube tvoga života
su vrletne planine.
Po ravnome još nitko nije
dosegnuo zvjezdane visine.

OSJEĆAJ UŽASA

Misliš li, ili osjećaš
svoju bol,
dok te razaraju
upozoravajuće oči agonije.

Strepiš li od novog jutra,
dok svoju sjenu ne prepoznaješ,
a izvan tvog životnog kaveza
tamne se slike crtaju.

I dok se noć predaje
novome danu,
jer se užasava svitanja,
u strahu razum gubi primat
osjećaj užasa je gospodar
i ti želiš spavati.

Zoran SOVA

[dadojović]

TIŠINA ŽIVOTA

Nije mi žao
što me neće biti.

Nego što sjaj
svoga života
ne pretvorih
u erupciju zvijezda.

Već se on ugasi
polagano i tiho
poput suhog lista
palog u kasnu jesen.

I mada je ljepota cvijeta
u njegovoj kratkoći života,
ubi me tišina
moga nestajanja.

Zoran SOVA

[lejlamo]

Nije mi žao
što me neće biti.

Nego što sjaj
svoga života
ne pretvorih
u erupciju zvijezda.

wel, eruptirajmo onda

[dadojović]

Naša nova suradnica: pjesnikinja Vesna Škrlin Batina

VRELO

Zagrebi me
ispod kore naborane stoljećima,
gdje uspavani svjetovi
slute buđenje vulkana,
a valovi mrtvog mora
zauzdani u pješčane dine
još drhte čežnjom vjetra.
Potakni usporeno bilo
da uzdah bar otisnem
u vremenu koje vrtoglavo izmiče
dok noktima grabiš
nepresušne kapi nektara
iz vrela života koji još tinja.


SJETA

Još snenu, dodiruješ me obrisima jutra,
u misli mi kapne tvoj osmijeh, kroz tišinu.
A živa slika, negdje unutra,
u meni ispuni veliku prazninu.

Ne otvaram oči. Puštam te samo
da bar još malo kliziš mi kroz vene
i tako zanesena, s tobom pođem tamo
gdje vrijeme zaustavljaju mladosti sjene.

Možda na trenutak postanemo djeca
na livadi sreće, razigrani, bosi...
možda zaboravim kako srce jeca
kad proljeće rukama raspleteš mi u kosi.

I poljupcima tvojim sa okusom meda
što tako sam željno ispijala kradom,
prepustit ću tijelo da se opet preda,
umorno od vječne borbe s lažnom nadom.

Kad ponovo pogled okrenem prema danu,
tvoja će mi svjetlost u zjenama sjati,
a ljubav ću tvoju, skrivenu u slanu
jednu malu suzu, brižno zaključati.

Vesna ŠKRLIN BATINA

[dadojović]

SVJETIONIK

Ispod gomile naplavina života,
u zabit stvarnosti potisnuta,
ostacima vremena zatrpana,
stihovima duša još uvijek tinja.
Ponekad, iznenada,
to maleno svijetlo iz sjene,
iz mrtvila kada se prene,
snagom vulkana zabljesne kroz pukotine
pjevom tišine.

I odjednom veliko bude,
i doziva ljude kao svjetionik u tami.
Lutalice, brodolomci,
pjesnici i sanjari,
ljubavnici i boemi,
niste sami!
Niste sami!

Vesna ŠKRLIN BATINA

[dadojović]

Pjesnik Saša Slavković - Salke, iz slovenskog mjesta Golnik, je naš novi suradnik. Riječ je o autoru zbirke pjesama Gol i(n) bos. Ovim putem prenosim Sašine zahvale onima koji su podupirali njegov pjesnički talent. A to su, između ostalih: Mirko Popović, Marija Juračić, Branka Cukrov- Belak, te Leana Radić.

SJEĆANJE

Grad,
bukom
budi se.
Slijepljen
sjećanjem
naiđem
na tvoje ime.
koraci,
tihi su
dok hodaju.
Stanem,
ti odlaziš
na drugu stranu
ulice.
Sačekaj me,
izgovara te
noć.


DELTA NEBA

Zemlja.
Izlije crnicu,
vjetar ju raspuše
preko neba.
U meandrima
mrijeste se
oblaci.

Saša SLAVKOVIĆ -SALKE

[dadojović]

TIHIM DAHOM

Zeleno.
Tihim dahom
blijedi žilama
suhog grotla.
Breza.
Svijetlim suncem
iznad čela
oplavi nebo.
Kasno ljeto.


IZMEĐU SVIJETLA I TAME

Noć rodi oblake.
Iz krošnje vise,
dotiču zemlju.
Nektar- pije se magla tanana,
providna.
polje-
ptice što umiru.
Mirno je.
kosac još spava
pijan od mjeseca.
Oči sjajne i daleke
(naš vid njegovo je sljepilo).
Patuljci skrenuli s puta.
Sneguljica naišla na osmog.

Bjelobog sedmih ruku-
voćke sutrašnjice.
Černobog pade s neba.


MARGITA NA ZIDU

Kapi tamnih čežnji
dotaknu nebo
koracima lakšim od pera
i težim od sjene
vezane na svjetlo
od porculana.

Prolaze ne stajući
na trepavicama misli.
slike sporednih ulica
obojene smrću
ne druže se međusobno
raštrkane idu
odjecima života.

Osluškujem noć.

Pogledaj, iz očiju slap
što se slijeva.

Naranča noćas prekrije lunu.

(10.06. 2018 - za Margitu)Iz Riječkog ciklusa s naslovom "Petokraka"

Saša SLAVKOVIĆ- SALKE

[dadojović]

POTKROVLJE

Nebo, zažmuri!
Da ne vidiš koliko vatre tinja u krhkim kostima
što pucaju od crnog, jakog vjetra što piri
kroz prozore i zvijezde i ostaje u zidovima.

Oblače, stani!
Zaustavi kretanje u cičoj zimi,
ne kvasi već mokri snijeg i onu maglu od lani,
jer noćas se utapamo ukoreli u plimi.

Mjeseče, ugasi se!
Svijetle oči u tami kao srebrno kolje,
zjenice što obijaš, kao pješak kapljice rose.
Ne osvjetljavaj ono što krije mračno potkrovlje.

Pameti, vrati se!
To što boli srž je želje, i misli tvoje,
zamisao što oči u zeleno boji i imenom se zove.
Pjesma što izmišljaš je kad misli se roje.

Maglo, zagrli me!
Imaj me u dimu, podignutu na vrelo postolje.
Savij u klupko mašte kao opijum u nemirne vene.
Uzmi me, dok štiti nas ugrijano potkrovlje.

Dragica GAGOVIĆ

[dadojović]

Slobodanka Grljušić je naša nova suradnica. Još jedna odlična autorica u čijim ćemo pjesmama uživati.

PONOS

Prepoznaj moju tužnu misao
U začetku
I stavi prst na moje usne
Nek se u riječ ne prometne
Ne smiješi se
Dozvati ćeš kišu
Tu je blizu
Tik ispod trepavica


RUKSAK

Uvijek sam više voljela ruksak
Od damske torbice
U njega stanu sve meni
Važne sitnice
Dok se život događa
Bivaš gdje moraš
Rijetko gdje želiš
Te male radosti
Darujem sebi

Slobodanka GRLJUŠIĆ

[dadojović]

ENIGMA

U zjenama ti otkrivam misao o meni
I kažem:
Imaš pravo na nevjericu zbunjujuću
Jer jesam i nisam
Razlučiti ne kanim
Odavno već ne tražim sebe.
....
Dok se noć zapliće o zvijezde
Mirno prebirem po minulom
....
Koje su boje jutros
Bile zjene
Ljubopitljivog oka?

SNATRENJE

Tijelo mi nema oslonac na opipljivim
Sigurna sam svejedno dok snatrim
Prikrada mi se dan
U kojem će me naći dobro
Baš mene!
Nitko neće i ne mora vjerovati
U snatrenju
Ima nešto mnogostruko lijepo
I srce koje ćuti
A ovdje nema nikog osim mene.

Slobodanka GRLJUŠIĆ

[dadojović]

Jedna od naše drage Sanje.

PALIM ZVEZDE

Palim zvezde dugmetom kompjutera
Nameštam kocku u mozaiku
Nazvanom imenom moje zemlje.
Ko će za mene kupiti vreme
Ako ga izgubim iz nepažnje?
Boja noći vraća me u mladost.
Nema važnijeg trenutka od sadašnjeg.
U prethodnom životu, bez vina
Iz čaše virim u savest
U nekom sledećem životu
Biram da budem suza deteta.
Dugmetom sa kompjutera gasim zvezde
Dovoljno je svetla
Taman toliko, za dan bez sunca.

Sanja ATANASOVSKA

[dadojović]

Haiku 1

NA GRANI CVIJET
LATICE MU TREPERE
ILI JE LEPTIR

....
Haiku 2
KRAJ GORSKOG PUTA
STIDLJIVO SE SKRIVAJU
NJEŽNE CIKLAME

...
Haiku 3
ZELENI BRIJEG
POD BIJELOM KOPRENOM
PROLJETNO JUTRO

Stanka SRŠEN

[medvjed23]

RUKE

lice se na dlanu istopilo

poštedjet ću te sebe

kažeš

ne obavezuj se

kažem

ljubav postaje

nepodnošljiva

tijelo se sve više

zemlji spušta

Melida Travančić

[Sanja Atanasovska]

Feniks

Ne bojte se mene
čak i kad sjedim
u društvu vila
i ugasile zvijezde.

Naučila sam te lijepe ljude
lijepo ostare
a ružni uvijek i svugdje
nose sa sobom opasni otrov.

Ne bojte se mene
čak i kad pregovaram sa smrću
za više dana i godine plus
ne bojte se moje hrabrosti
koja nosi ime oluje
jer sam feniks
zauvijek gorim i rađam se iz pepela
gdje nitko ne zna za mene.