djeca ponatih licnosti sa uzzasnom proslosti bi trebala biti zasticena legalno , a mnogi zive pod laznim identitetom
drustvo posmatra takvu djecu kao njihove roditelje i tu pocinje problem
Da ne prihvataju zdravo za gotovo religiju svojih roditelja.
Taj generacijski jaz nekako je prirodan, i dominantno prisutan, u odnosima između roditelja i djece. U velikoj većini slučajeva djeca će odbaciti ideologije ili doktrine svojih roditelja, odnosno prethodnih generacija. Svijet se neprestano mijenja a s njime i, do tada, uvriježeni postulati. Primjera u svjetskoj povijesti je mnogo, od odbacivanja kolonalijalizma, rasizma i aparthejda do komunizma ili stvaranja novih paradigmi i stavova prema pojedinim skupinama ljudi: homoseksualcima, ženama, djeci.
Da, i po mom mišljenju to je nešto neminovnodadojović wrote: ↑28 Jun 2020, 14:19Taj generacijski jaz nekako je prirodan, i dominantno prisutan, u odnosima između roditelja i djece. U velikoj većini slučajeva djeca će odbaciti ideologije ili doktrine svojih roditelja, odnosno prethodnih generacija. Svijet se neprestano mijenja a s njime i, do tada, uvriježeni postulati. Primjera u svjetskoj povijesti je mnogo, od odbacivanja kolonalijalizma, rasizma i aparthejda do komunizma ili stvaranja novih paradigmi i stavova prema pojedinim skupinama ljudi: homoseksualcima, ženama, djeci.
Pa nisi mogao odbaciti nešto što nije tvoje, samo svoje možeš odbaciti. Ako si bio sam uvjeren u nešto, pa to odbacio, ok.
Volio bih - ah, kada bih samo mogao! - ponovo proživjeti svoj život, iznova, i onda ne bih ponovio sve one greške koje sam napravio... Nego neke druge...
Nekad ne možeš ni to, ali opet se može. Uvjerenje možeš samo svoje.
Ja različito to shvatam.
Meni su roditelji (mati više nego otac, nisam imao prilike da neko duže vrijeme provodim s njim) usadili tek osnovne vrijednosti, kroz odgoj (nešto što je zajedničko većini roditelja širom planete, bez obzira na razlike): ne budi lažov, ne kradi, poštuj sve, itd. A posebno nena.Socrates wrote: ↑28 Jun 2020, 14:39Ja različito to shvatam.
Ako sebe staviš u stanje tabula rasa, sve možeš i prihvatiti i odbaciti nakon sagledavanja protiv i za opcija.
Tako da je u jednom periodu moje adolescencije apsolutno sve bilo podložno i prihvatanju i odbacivanju.
Nikad naravno čovjek ne moze biti u potpunom tabula rasa stanju, ali treba pokušati najbolje što možeš.
A možeš i odbaciti život koji ti je nasilu i bez tvog pristanka nametnut čim toga postaneš svjestan. Tada ni te žali za pogrešno proživljenim životom neće biti.
Suicidalne misli i planovi nisu dio moga interesa jer su protuživotne, pa su mi besmislene u tom aspektu. Ti smatraš da se život može proživjeti bez načinjenih grešaka i kajanja za neke postupke?
Users browsing this forum: No registered users and 18 guests