Džamonjizmi :o

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
Mister No
The Good, the Bad and the Ugly
The Good, the Bad and the Ugly
Posts: 31593
Joined: 28 Sep 2010, 18:17
Has thanked: 7129 times
Been thanked: 3865 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by Mister No » 29 Apr 2021, 23:56

Nista bolje od novinara/pisca.

Hemingway je najbolji dokaz.
High Hopes...

User avatar
bagra
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12016
Joined: 12 Jun 2013, 20:00
Has thanked: 492 times
Been thanked: 1074 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by bagra » 03 May 2021, 22:14

dzamonja je bolji primjer :o
kupujmo domace brate mister noe
a eo i dokaza. kuces od ovog bolje ?

________________________________________________________________________

Rođendan

Prekapao sam po nekim starim očevim dokumentima i našao Odluku da se moj otac kažnjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog pozorišta došao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidovšeku nanio teže tjelesne povrede… itd. itd.

Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio. (Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to očit dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloženog može vidjeti da nam životi nisu išli baš sličnim tokom.)

To je bilo možda najviše što je moj otac uradio za mene u svom (i mom) životu jer, prije nego što sam dočekao svoj prvi rođendan, utrapio me je baki i djedu.

Ne pamtim prve godine. Sjećam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se približavao moj rođendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obično bolestan – krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha…

Ne pamtim ni one rođendane kad sam pošao u školu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na rođendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priuštiti taj trošak, a i spašavala su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi živim. Znate, siromaštvo ni onda nije bilo na cijeni.)

Pitao sam baku:

“Bako, imam li ja rođendan?”

“Imaš sine, kako da nemaš. Sva djeca ga imaju.”

“Bako, je li to ono kad sam bolestan?”

Godine su prolazile i rođendani su izgubili svaki smisao. Nije me oduševljavala pomisao da sam svake godine stariji, da sam napravio još jedan korak ka grobu i tu nisam vidio nikakvog razlo­ga za slavlje.

Jedino što se nije promijenilo da sam tog dana obavezno bio bolestan. Ili bih dobio mare od Ive i Mate, blizanaca iz moje ulice, ili bih slomio ili uganuo ruku ili nogu. Elem, uvijek je bio nekakav belaj.

Već tad sam razvio fiks-ideju da ako doživim četrdeset prvu go­dinu – sve će biti u redu. Naime, s toliko godina je umro moj otac.

Taj četrdeset prvi rođendan sam dočekao u Americi.

Da ne griješim dušu, moji prijatelji (koji su saznali datum mog rođenja iz knjiga) napravili su mi birthday party, ali ja sam baš taj dan povadio sve zube iz vilice i sav sam bio ošamućen od novokaina koji sam primio, a da ne pričam o tome što nisam mogao ništa ni okusiti ni popiti.

Ništa se nije promijenilo od tog “kobnog” rođendana. Naprotiv, stvari su postajale sve gore.

Tako sam nekako dogurao i do ovog četrdeset šestog.

Bio sam odlučio da na sijelo pozovem barem komšije, ali sam se dan prije našopao nečega u Ekspresu i probudio se sa strašnim bolovima u želucu i sa neizdrživim, ponižavajućim, da prostite, proljevom, pa se nisam ni usuđivao da izađem iz kuće. Dan sam proveo u krevetu ili, bolje rečeno, u klozetu.

Smijao sam se od muke, jer sam se sjetio kako sam ne baš tako davno na stranicama ovog lista zapisao: Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon.

Poštara sa čestitkama nisam ni očekivao, jer ja svoju poštu pri­mam u kafani, a i male su bile šanse da će neko pozvoniti na vrata. (A, sve i da je pozvonio – ne bih otvorio.)

Doduše, telefon jeste zvonio nekoliko puta, ali uvijek je to bio pogrešan broj.

Kad sam se sutradan dovukao u kafanu Kod Kerima, raja su me dočekala s podrugljivim:

“Dobro je, mangupe. Jučer ti bio rođendan, a ti si se stisno – nema te ni na pomolu.”

“Ma, jebite se vi. Da sam se, bogdo, jučer mogao stisnuti.”

Zovnuo sam rundu i sačekao poštara Ruždu. Donio mi je čestitke od majke i kćerki i jednu kovertu kojoj nisam znao porijekla.

Unutra je bio šal i kratka čestitka: Sretan ti rođendan. Znam da nije kakav poklon, ali je ipak bolji nego da sam ga sama plela.

Potpis nije bio potreban – prepoznao sam drag rukopis nekoga za koga sam mislio da sam ga davno prestao voljeti, pa sam zvao još jednu rundu…

Dalje je izlišno pričati.

* * *

Sjedim u kući umotan u meki šal. Od mamurluka me boli i kosa na glavi, a u sebi ponavljam: “Samo da mi je dočekati četrdeset sedmu. Onda će sve biti bolje.”

I znam da je to laž, jer kao što dobro znam lagati druge, još sam bolji kad lažem sebe.

________________________________________________________________________

jebo hemigweja :DD :(

User avatar
vrhbosnica
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11970
Joined: 13 Oct 2019, 20:16
Been thanked: 25 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by vrhbosnica » 08 May 2021, 22:18

HAVANA wrote: 12 Mar 2021, 20:49 Uzmes fino ovu i ocejfis :srce Image
imam je negdje u pdf :srce
Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva...

User avatar
Taare
greatest
greatest
Posts: 32341
Joined: 19 Nov 2019, 13:51
Has thanked: 6107 times
Been thanked: 4410 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by Taare » 09 May 2021, 03:45

Zar ima neko da čita ove kamilice :rol
Svi mi se morete obratit

User avatar
vrhbosnica
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11970
Joined: 13 Oct 2019, 20:16
Been thanked: 25 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by vrhbosnica » 09 May 2021, 11:05

Taare wrote: 09 May 2021, 03:45 Zar ima neko da čita ove kamilice :rol
Ima... :ooo
Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva...

User avatar
Taare
greatest
greatest
Posts: 32341
Joined: 19 Nov 2019, 13:51
Has thanked: 6107 times
Been thanked: 4410 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by Taare » 09 May 2021, 11:44

Reci da se šališ :rol
Svi mi se morete obratit

User avatar
bagra
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12016
Joined: 12 Jun 2013, 20:00
Has thanked: 492 times
Been thanked: 1074 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by bagra » 10 May 2021, 12:44

disslajk ko dzamija :dole
disslajk ko dzamonja :fufe

medvjed23
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 3034
Joined: 27 Mar 2019, 22:01
Has thanked: 504 times
Been thanked: 371 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by medvjed23 » 10 May 2021, 16:58

Sjedim u Silver Dollar baru, gdje me barmen, bez obzira što mu ostavljam pola svoje plate mjesečno, uvijek prezrivo gleda...

Popiću samo jedan screwdriver (votku- đus) za popravak, nazvati taksi, a onda idem da vidim Nevenu... Još ću samo jedan...

U to u kafanu ulazi frajer s velikom staklenom teglom - onako kao za zimnicu, ali u njoj je zvečarka: stavlja je na šank i kladi se (po pet dolara) da niko neće izdržati da ne makne ruku kad zvečarka napadne kroz staklo; staklo je dovoljno debelo da bi moglo izdržati atomski udar i ljudi, sa samouvjerenim osmijehom prislanjaju dlan, a onda, kad ona čukne, refleksno povlače ruku...

Neki od njih, s nevjericom, pljuju u svoju "kukavičku" ruku, a on prilazi meni i ja tražim opkladu od pedeset dolara.

"Zašto da ne?", kaže on, ne znajući da bih ja, u stvari, najviše volio da je ono staklo tanko kao celofan, da se sve svrši, jer znam da sam se već napio, da neću ni ovaj dan otići da vidim svoju ljepoticu kćerku.

Svi se okupili okolo - meni ruka nepomična.

On mi odbrojava pedeset dolara i gleda me kao da sam zvijer.

Što i jesam.
too dark for finding my ground.. and trees.. shiver and sway..

User avatar
insomnia
Rđav kurac
Rđav kurac
Posts: 63717
Joined: 31 May 2013, 20:11
Has thanked: 3146 times
Been thanked: 9718 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by insomnia » 10 May 2021, 20:31

Nervira me kolika picketina je bio
Iskustvo mi je pomoglo da u sebi nađem balans
Pa okoreli šaban začas postao je šaman

User avatar
Mister No
The Good, the Bad and the Ugly
The Good, the Bad and the Ugly
Posts: 31593
Joined: 28 Sep 2010, 18:17
Has thanked: 7129 times
Been thanked: 3865 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by Mister No » 10 May 2021, 20:35

A zasto picketina?
Sjebo ga zivot prilicno.
High Hopes...

User avatar
insomnia
Rđav kurac
Rđav kurac
Posts: 63717
Joined: 31 May 2013, 20:11
Has thanked: 3146 times
Been thanked: 9718 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by insomnia » 10 May 2021, 20:40

Pa zato sto se izaberes napiti nego vidjeti dijete koje navodno volis najvise na svijetu.
Sjebala je njega rakija da se ne lazemo
Iskustvo mi je pomoglo da u sebi nađem balans
Pa okoreli šaban začas postao je šaman

User avatar
bagra
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12016
Joined: 12 Jun 2013, 20:00
Has thanked: 492 times
Been thanked: 1074 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by bagra » 11 Aug 2021, 21:05

Taiwan in my mind


Znam da ste se već načitali i prečitali mojih priča o “otuđenom” životu u Americi, i sve je to istina, ako nemate djevojku s Taiwana.

Da budem specifičniji: ako nemate djevojku, koja se zove Cecilia Y.H.Lin, koja bi Mirzi Delibašiću stala u džep, koja je meni do pasa i koja govori apsolutno nerazumljiv engleski, a ja se (prvi put) u Americi smijem i smijem i jedino što razumijem od njenog pričanja jeste da sam “beznadežan slučaj”.

Nakon mjeseci naučila je i ona mene nešto na kineskom: “Vo aj ni”, što bi trebalo značiti: “Volim te”, i onda kad ja to ponovim za njom, ona me opet pita:

“Đender?” To znači: “Stvarno?”

E, pa jeste, đender, moja Lin, jer ja ne bih sad pisao ovaj tekst i ne bih bezuspješno pokušavao da dobijem tvoj broj.

Sa Lin sam dijelio poštansko sanduče i ništa drugo, sve dok mi se jednog dana nije obratila u liftu: “Vi niste Amerikanac?”

(Taj dan sam bio specijalno nadrkan vraćajući se s posla. Jerry, moj šef, najveća konjina koju sam sreo u Americi, rasporedio me je da istovaram kamione. Inače, šef je bio najomraženija ličnost u cijeloj bolnici. Američka raja s kojom sam radio me je zamolila da ih naučim psovati na našem, pa je bilo smiješno i utješno čuti svako jutro kako kuhinja odjekuje od: “Jerry, puši *urac!”, a on se samo blesavo smije i klima glavom. Pitao me je šta to znači, a ja sam odgovorio da je to stara bosanska želja za dobro zdravlje.)

“Bezbeli da nisam”, mračno sam odgovorio, a minijaturna Lin (što, inače, na kineskom znači Vrabac) smanjila se kao pokislo ptiče i više nismo progovorili ni riječi.

Sutradan sam izvadio poštu i odnio joj na vrata.

Pozvao sam je na kafu, a ona mene na čaj; pili smo čaj u njenoj sobi i ja sam saznao da studira za učiteljicu engleskog, da je s Taiwana, da je dobila stipendiju za jednu godinu; pitala me u kojem sam znaku rođen, a ja odgovorio:

“U znaku idiota!”

“Po prvi put to čujem. Je li to u nekom bosanskom horoskopu?”

“Jeste. U Bosni je puno ljudi rođeno u tom znaku.”

Jedan dan sam zaboravio ključeve na poslu, a nije bilo hauzmajstora da mi otvori ulazna vrata. Bilo je kasno da se vraćam, pa sam grudama zasuo Linin prozor. Probudio sam je i ona je zastrašeno pitala ko je; sišla je, žmirkajući kao neka životinjica i ja sam tad, prvi put, osjetio neodoljivu želju da je zagrlim.

Iz njene sobe sam ostavio telefonsku poruku hauzmajstoru gdje sam i šta mi se desilo i sjedili smo do jutra: saznao sam još više, da je katolkinja i da želi ući nevina u brak (čemu se nisam nimalo obradovao); ona je o meni saznala da imam dvoje djece i dala mi je da im ponesem jednu kinesku muzičku kutijicu i označivač strana za knjige…

Nakon svih tih pustih godina, bio je to čudan osjećaj vraćati se radostan s posla, znajući da te neko čeka. Držati nečiju ruku u svo joj, šetati zagrljen gradom, zajedno ići u kupovinu…

Ona je meni kuhala kineska jela, a ja zavijao sarme do besvijesti, jer to joj se najviše dopalo…

Doduše, kad bih radio drugu smjenu (do iza ponoći), a Jerry pakšu me, maksuz, rasporedio sutrašnji dan za prvu (od šest sati ujutro), nekad mi se i nije išlo kući, jer, kako je Lin prekršila svoje principe o braku, znao sam da mi te noći nema spavanja.

Došli smo do te faze intime da je ona meni počela da zamjera što puno pijem.

Ja njoj nisam imao ništa zamjeriti, osim što sam je mrzio, jer svaki dan je bio bliži njenom povratku na Taiwan, što sam znao da ću pući kao kreker kad ona ode, da ću gorko platiti sve ove dane sreće s njom…

* * *

Lin je diplomirala prije Božića. Izvela me je na večeru u kineski restoran. Prvi put se i ona napila: popila je, otprilike, pola pive.

Pomogao sam joj da spakuje i pošalje svoje knjige, a onda smo znali satima sjediti, držeći se za ruke i gledati jedno drugo u oči.

Ponekad bismo, takođe, proveli dan izbjegavajući poglede, jer sat je kucao sve brže i nije bilo načina da se zaustavi.

U svojim divljim snovima vidio sam sebe na Taiwanu…

Kupila mi je lančić s lavom od zada, kao privjeskom. Ja sam njoj kupio lančić s bubamarom. (Uvijek sam je zajebavao, da sa svojim malim sisama i par mladeža na trbuhu liči na bubamaru.)

Vratio sam se s posla i u našem poštanskom sandučetu našao kovertu s porukom: “Vo aj ni, đender.”

Nisam se ni trudio popeti se do svoje sobe. Stajao sam na ulici, raskopčanog kaputa, padao je snijeg i, dobro ušuškani, Amerikanci su me u čudu zagledali, dok sam ponavljao: “Gje ću sad? Gdje ću sad? Gdje ću sad?…”



=/

User avatar
Shadow
Svemirka
Svemirka
Posts: 51225
Joined: 06 Apr 2020, 08:13
Has thanked: 20889 times
Been thanked: 20624 times
Status: Online

Re: Džamonjizmi :o

Post by Shadow » 10 Dec 2021, 15:59

Sjedim u Silver Dollar baru, gdje me barmen, bez obzira što mu ostavljam pola svoje plate mjesečno, uvijek prezrivo gleda...

Popiću samo jedan screwdriver (votku- đus) za popravak, nazvati taksi, a onda idem da vidim Nevenu... Još ću samo jedan...

U to u kafanu ulazi frajer s velikom staklenom teglom - onako kao za zimnicu, ali u njoj je zvečarka: stavlja je na šank i kladi se (po pet dolara) da niko neće izdržati da ne makne ruku kad zvečarka napadne kroz staklo; staklo je dovoljno debelo da bi moglo izdržati atomski udar i ljudi, sa samouvjerenim osmijehom prislanjaju dlan, a onda, kad ona čukne, refleksno povlače ruku...

Neki od njih, s nevjericom, pljuju u svoju "kukavičku" ruku, a on prilazi meni i ja tražim opkladu od pedeset dolara.

"Zašto da ne?", kaže on, ne znajući da bih ja, u stvari, najviše volio da je ono staklo tanko kao celofan, da se sve svrši, jer znam da sam se već napio, da neću ni ovaj dan otići da vidim svoju ljepoticu kćerku.

Svi se okupili okolo - meni ruka nepomična.

On mi odbrojava pedeset dolara i gleda me kao da sam zvijer.

Što i jesam.
Mirno more

User avatar
ironman
sirius
sirius
Posts: 26574
Joined: 25 Jan 2021, 19:36
Has thanked: 13848 times
Been thanked: 14115 times
Status: Online

Re: Džamonjizmi :o

Post by ironman » 10 Dec 2021, 16:03

Kod nas sarafciger..vodka djus :ooo
dream of spring..
...at dawn look to the east.

User avatar
bagra
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12016
Joined: 12 Jun 2013, 20:00
Has thanked: 492 times
Been thanked: 1074 times
Status: Offline

Re: Džamonjizmi :o

Post by bagra » 12 Jul 2022, 11:04

Marko nam priča kako je ušao s jednim piscem u ‘foto-optik’. Ovaj je tražio ‘naočale za pisanje’.
Prodavač ga je začuđeno pogledao: ‘Gospodine, imamo samo naočale za čitanje, a prvi put čujem naočale za pisanje.’

‘E, jebiga. Čitati znam, ali da mi je još naučiti pisati.’
:oo

tema na preparatima :pecat
idemo ju oziviti
s jos jednim klasikom :o

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Jutro ljetnje noći

O, sumrak je. Umiru dani.

Ma, sve je to obično šekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni će se radjati, red po red, kao što to i doliči, ali ja, ja polako odumirem.

Život je zimi još i nekako podnošljiv, kad grad pokrije šljem od smoga, bljuzga se razmili ulicama, a kafane, sve kafane dupke pune.

Znalo mi se desiti da ujutro krenem iz kuće, a i da ne dobacim do Vječne vatre: prvo pričešće Kod Pere; Kvarner je logičan slijed, a Kasina nastavak; Istra se može zaobići samo u ludilu; Božana i Lovac se uzalud kriju u prolazu; Korzo je oduvijek, sa svojini konobaricama, Ginom i Amalijom, bio lokal otvorenog tipa, pa čak i kad si kokuz i ne na eš nikoga od raje – uvijek se može popiti piće na crtu; u Siranu ću, bezbeli, zateći Čengu, koji je došao na “doručak”…

Istim putem nazad kući – s izuzetkom svraćanja u Parkušu.

Ali, ljeto – prokleto ljeto – ono malo raje što je ostalo u gradu izne buha se prisjeti da imaju žene i djecu, pa se kriju po nekim trebevićima ili vrelima Bosne; kafane zvrje prazne, a konobari u Istri, od silne dosade, špricaju jedan drugog sifonima sode (gdje nestade taj “izum”?!), u Kasini, u nedostatku mušterija, konobar Ramiz s nevi enom efikas nošću, presavijenom Politikom tamani muhe po stolovima, a u Kvarneru nema čak ni Pimpeka, Pero je sam svoj gost u kafani…

Pričam o radnim danima, ali subota i nedjelja – to je Hirošima i Nagasaki zajedno!

Subota je i u poštanskom sandučetu zatičem obavijest da mi je stigla “novčana pošiljka” iz Holandije (sjetila se majka sina jedinca), ali Pošta 2, na Novoj stanici, već je zatvorena.

Poštar Dragan, koji mi nikad ne uručuje sudske i vojne pozive, nego ih vraća s napomenom “nepoznat”, neslužbeno je dodao da se radi o 100 guldena (što je u to doba bila velika lova) i “vidimo se kod Pere”.

Pun sam k’o šipak, ali prije ponedjeljka ne mogu dići ni banke!

S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u Parkuši – k’o da me je sunce obasjalo – naletim na Gorana Bregovića.

Molim ga da mi do prekosutra posudi cenera. On je u društvu ljudi koje ne poznajem, pa pretpostavljam da nisu iz Sarajeva.

Vidim da se uzjebao: nezgodno bi mu bilo da kaže da nema, pa nalazi solomonsko rješenje: “Daco, zašto da kvarimo prijateljstvo zbog deset hiljada?”

(U ime našeg “prijateljstva” mi je platio travaricu, od koje i danas imam žgaravicu.)

U Siranu (moje li radosti!) – Pimpek.

Pošto s njim nisam “prijatelj” kao s Goranom, znam da me neće odbiti, a onda opet desni kroše s moje nade:

“Imam, Daco, ali sam pošao na partiju karata.”

“Ma, daj, Darko, makar milju?”

Dade mi Pimpek hiljadu, plati piće unaprijed, a ja ostadoh da napravim “plan”: da bih prošao kroz noć, treba mi najmanje dvije kutije niške morave bez filtera, litar “mastike” (najjeftinija je, a najbrže hvata), a valja ubaciti nešto u kljun.

To “nešto” su UPI-jeve viršle, koje su trebale biti zabranjene Ženevskom konvencijom.

Predračun mi se nikako ne poklapa: nešto treba izbaciti! Ili kuti ju morave ili viršle?

Taman se odlučujem za viršle kad mi Šefkija donosi novo piće, jer je Pimpek rekao da će platiti sve što popijem.

U Gradini, koja odnedavno radi kao “dragstor”, što znači svu noć, kupujem mastiku i polupijanom mi se život čini podnošljivim…

Uz svjetlost svijeće (struja mi je isključena ima već dva mjese ca) čitam Muzilovog Čovjeka bez svojstava (da me sad neko stavi pred streljački vod, ne bih se mogao sjetiti o čemu se uopšte radi u toj knjizi) i slušani “ziku” (kako je tad bilo moderno reći) koja dopire iz stana Vlade Pravdića preko puta, žvaćem prijesne viršle, a telefon me mami da nazovem Minku – mastika čini svoje.

Bog me čuva: niko se ne javlja. Još jedno poniženje bi već bilo odviše! Slova u knjizi se komešaju kao mravi u razrušenom mra vinjaku, ne znam koje je doba noći, polako se gase svjetla na susjed skim prozorima, svijeća je dogorjela i sav sam u potpunom mraku, ali se na vratima pojavljuje moj otac sav obasjan svjetlošću…

Iako je vrela, masna ljetna noć, nije mi nimalo čudno što ga vidim u teškom, “krombi” kaputu (tako sam ga zadnji put vidio), u zubima drži cigarluk (ni to mi nije čudno, iako znam da već godi nama ne puši) i prstom me poziva da ga slijedim…

Idemo sve do Pozorišne kafane; sjedimo ispod lipe na kamenom zidu.

“Sjećaš li se fontane koja je nekad bila ovdje?”

“Kako ne sjećam – još imam sliku gdje ja hranim golubove.”

“Bože, kako si ti bio lijepo dijete!”

“Još uvijek sam, tata. Ali, ti – ti, zašto si me ostavio?

Ne vidim mu lice, samo žar cigarete:

“Znaš, sine, potpuno je normalno da djeca sahranjuju roditelje…”

Prekidam ga:

“A, ja? Jesi li se ikad upitao kako je meni? Ti si izvukao svoju guzicu, a ja sam ostao sam!”

“Nisi, Daco, sam – imaš mene.”

* * *
Budi me nimalo nježno guranje pendrekom u bubrege; pored mene je flaša mastike u kojoj je jedva ostao prst, a drot me pita za ličnu kartu i već što slijedi: adresa stanovanja (baš kao da nije dovoljno samo “adresa”), ime oca (Vlatko), godina rodjenja?

Sav sam ukočen od spavanja na kamenom zidu Pozorišne kafane i uzalud pogledom tražim svog oca, a drot mi kaže:

“E, sine, sine – šta će ti otac reći kad te vidi takvog!”

Ne odgovaram mu ništa, ali mislim o tome kako me se moj otac uvijek sjeća kao ono dijete u “špilhoznama”; tu pored fontane, s golubovima oko mene…

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

klasik sta rec :inasab :(

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 10 guests