Džamonjizmi :o

[Masamune]

Jbg pogodila ga pjesma... al čovjek je gospodin samo takav

pogriješih smiley...

[bagra]

znam
upozno sam ga. jest dingospo nema sta
par exelans
moracemo i o njem temu, vidim ja vec...

[Shadow]

Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje...”

[Shadow]

Ukrast cu momenat

[bagra]

kakav sad "momenat"

nije ti ovo "Dario Dzamonja: Chat za Anonimne Alkoholicare"
ovo je zamisljeno kao ozbiljna tema sa najljepsim ljubavnim
citatima doticnog gosp. stoga il to meći il zanavjek muči. ae.
a to stosise ti (u fufeta onog) zaljubila... koga to jos zanima

[Shadow]

A ja sam ti se samo htjela zahvalit sto me branis, a gore mi se bas ne da ici a ti tako



Treba nam tema (neobavezna neka) a da nije ova, i da nije chat.
Mozda neke misli nas forumasa


Necu sad nista, kad bolje razmislim.
Eto tebi Fufe a i Korak, vidim crkava od smijeha jel'

[Fuddo]

Prvi put sam procito post od bagre
Tj, nije njegov post, vec Dzamonjina prica.
Sam sam mu kae ja doso na dzenazu
Kakva ljudina.
Svidja mi se tema
Bagra nista ne pisi, samo udri copy paste

[Koraci_u_noci]

SVE ŠTO PROČITATE,

UZMITE S REZERVOM

Poštovane domaćice (i domaćini, ako mogu dodati), kako je ova rubrika,

kao i sve prethodne, koje sam ispunjavao slovima dugi niz godina, namijenjena

vama, tako vam dugujem izvinjenje i objašnjenje, koje slijedi: ja sam

HEBOIDAN tip.

Šta to znači - ni sam nisam znao, kad me na invalidskoj komisiji na Ilidži

godine 1972. proglasiše takvim (što me, usput budi rečeno, uskrati mog prava i

oslobodi obaveze da služim JNA), sve dok nisam prelistao neke medicinske

enciklopedije sa puno stručnih termina, čije značenje sam, opet, pokušavao

doseći u drugim knjigama - i napokon, nabasah na jednu prastaru, koja nudi

suvisao opis mog stanja:

"...oblik shizofrenije praćen dečačkim ponašanjem i u zrelim godinama

života; subjekt sklon preterivanju i laganju; remisije retke; šanse za oporavak

bedne." (Završen citat.)

Dakle, kad god steknete utisak da ja u Americi ne radim ništa drugo do

"sjedim, pijem, pušim i špricere rušim - narav mi je pogana", sjetite se moje

dijagnoze i sve što čitate uzmite s rezervom.

Tako, i kad napišem da sam se jutros probudio u šest sati (a radio sam do

dva sata po ponoći), uskočio u farmerke, majicu, navukao tene i pitao

Amerikanku na bosanskom:

"Je l' danas utorak? Obećao sam Hamiću da ću doći da mu pomognem

nešto na sito-štampi...", ne lažem ja druge, nego sebe, jer ne mogu i neću da

prihvatim da su mog Hamića četnici ubili prije šest godina; hoću da mu

pokažem svoju bašču gdje paradajz, patlidžani i paprike upravo cvjetaju, da mu

sameljem kafu, ponudim ga pivom, provedem po gradu i kažem mu da se ništa

njegovom smrću nije promijenilo, da ćemo nabasati na Kilu, otići u Pozorište

mladih i zajebavati Neku Tulića; svratiti do Aramisa da popijemo piće sa

Sorgom; Dubravko će naići kolima, pa ćemo otići na Pale, kod Tihe ili Goce,

okrenuti janjca i duboko u noć sjediti pored vatre, raspravljati pitanja od

"životne važnosti", kao što je "je li teža daska ili iverica".

Prihvatite s rezervom - i to da sam jučer, zgađen monotonim i besmislenim

poslom u tekstilnoj fabrici, svom šefu rekao, tako da me svi čuju:

"Ne volim lezbače. Nemam ništa protiv lezbača, ali ne mislim, također, da

zbog toga treba biti ponosan i pokazivati to u svakoj prilici." (Odnosilo se to na

debelu kontrolorku, koja mi se taj dan svezala u peha, a sad slušala i crvenjela

od ušiju do slonovskih nogu u bermudama.)

"Watch you language - pripazi jezik - Dario", kaže mi Matt tiho, jer u

Americi Crnci nisu Crnci, nego Afrički Amerikanci, Indijanci nisu Indijanci,

nego Prvobitni Amerikanci, kurve nisu kurve, nego seksualne radnice, a pederi i

lezbijke su veseli. "Ti si dobar radnik i ne bismo voljeli da te izgubimo."

"Hej, hej, stani malo! Kako to misliš da me izgubite? Prvo treba da me

dobijete da biste me mogli izgubiti. Jasno?"

Nije mu jasno, a nisam ni očekivao da će biti.

Na pauzi za ručak, koja je u pola devet po ponoći, pokušavam popraviti

štetu, podvlačim rep i sav sam se pretvorio u osmijeh:

"Mogu li ti kupiti piće poslije posla", pitam kontrolorku, baš kao da se ništa

nije desilo.

Ona mi odgovara pogledom mrtve ribe: "Imaš neki poseban razlog za

slavlje?"

"U stvari, imam. Igrao sam LOTO danas. Premija je 69 miliona dolara."

"Pa?"

"Šanse su mi 50%-50%."

"Kako?"

"Fino brate; ili ću izgubiti ili ću dobiti."

Ona me gleda ispitivački, pa zaključuje da se iza mog poziva na piće ne

krije ništa drugo i kaže nešto što ni u snu nisam mogao očekivati:

"Ti mora da si neki heboidan tip, Dario."

Šta je dalje bilo te noći, to jedan džentlmen - čak i kad je HEBOIDAN -

prešućuje.

[Taare]

Ope bagra kreno mećat nekake ponjave

[HAVANA]

Vrhbosnici je jedan od omiljenih pisaca.

[insomnia]

Fali mi sebijica

[HAVANA]

Uzmes fino ovu i ocejfis

[bagra]

Prvi put sam procito post od bagre

lazes vala ko 'seto

Bagra nista ne pisi, samo udri copy paste

radje bi tebe u plexus
al dobro sad da ne narusavam
ovo nam krhko primirje
dzamonja it is...

Ope bagra kreno mećat nekake ponjave

o cem ti mali fufe
ma nije brate fufe nas dragi forumasu stoljeca,
postovi su sasvim prosjecne duzine vec se tebi
velikim cine radi tvojih tih skromnih proporcija

[Shadow]

Prevrćem se, ne mogu zaspati. Stavio sam knjigu pod jastuk, jer tako, dok spavaš, uđe sve znanje u glavu. Slavina na česmi je pokvarena. Čuje se jednolični
zvuk kapanja. Miriše na vlagu.
Okrenem se na leđa i opružim se. Onda se stresem, od neke groze. Mislim,
ovaj me položaj suviše podsjeća na položaj leša u sanduku, kada bih ovako
zaspao, sigurno bih umro do jutra. Bojim se tako zaspati. Najsigurnije mi je
kada se okrenem na bok, stavim ruku pod glavu i skupim noge. Taj položaj
mi je najživotniji.
Nailaze perači ulica. Čujem ih dok su još daleko. Prijatno mi je čuti šum
vode prigušen daljinom. Podsjeća me na ljeto. Kroz razbijeno okno u sobu
ulaze zvijezde. Perači su sve bliže. Kao da osjećam sitne kapljice što mi hlade lice...
Spavam.

[bagra]

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
U bunaru

Vraćao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastičnih kesa. Na ulicama nije bilo skoro nikog. Dijelom što je bila nedjelja, a dijelom što je vrućina natjerala sviju da potraže neki svoj komadić hlada. Već kod Banke sam skontao da postoje samo dvije mogućnosti: ili ću umrijeti hodajući do kuće ili ću presvisnuti u tramvaju. Odlučio sam se za bržu varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekšalog asfalta ispred mene.

Nosila je pristojno kratku haljinu od nekog nestvarno lakog i prozračnog materijala, bijele sandale bez peta, a noge su joj bile preplanule i duge, duge… Kosa joj je bila malo slijepljena znojem na sljepoočnicama iznad istaknutih jagodičnih kostiju. Obrisala je maramicom nenašminkane usne, pogledala me tamnozelenim očima i nasmiješila mi se kratko. (Ili mi se to samo učinilo?)

I ja sam se nasmiješio njoj: ‘Izvinite, mogu li nešto da Vas pitam? Podnose li lijepe žene vrućinu bolje od ostalih?’

Opet se nasmiješila (sad sam bio siguran da mi se nije učinilo), uzdahnula: ‘Vjerujte da je i njima isto.’

Odmahnuo sam glavom: ‘Ne vjerujem Vam. Žao mi je, ali ipak mislim da je Vama lakše.’

Spustila je, pa podigla duge trepavice: ‘Zašto bi bilo? Ne vidim kakve to veze ima s izgledom?’

Povukao sam duboki dim i, kao da se obraćam nepažljivom učeniku, objasnio: ‘Vidite: Vama je samo vruće, a meni je vruće, a nisam lijepa žena.’

Opet je spustila trepavice: ‘Hvala.’

‘Hvala?!’, kao začudio sam se ja: ‘Zato što Vam ne vjerujem?’

Mahnula je rukom bez prstena ispred očiju: ‘Ma, ne. Mislim na ono drugo što ste rekli.’

Već sam se osjećao sigurnije: ‘Izvinite, ali mozak mi je proključao na ovoj vrućini i ne mislim ništa drugo nego kako bih popio nešto hladno. Bilo bi idealno kad bih imao s kim…’

Podigla je oba ramena: ‘Izgleda da imamo iste želje i isti problem.’

Sad sam već u rukama držao ‘meč-lopticu’ i servirao: ‘U kafani preko puta je debela hladovina, a imaju i najbolji ledeni čaj u gradu. Nije onaj flaširani. Sami ga prave i serviraju sa santom leda i plantažom limuna. Pa?’

Namjestila je končanu torbicu na ramenu: ‘Ne zvuči loše.’

…Kosa joj je bila malo slijepljena znojem iznad istaknutih jago-dičnih kostiju. Obrisala je maramicom nenašminkane usne. Povukao sam duboko dim iz cigarete, isisao je do kraja i čik zgazio nogom, okrenuo glavu, s mukom pokupio ručke plastičnih kesa, uprtio ih i uputio se niz ulicu. Prvi hlad me je čekao kod Šipada, a onda sve do kuće ravna, usijana crta ‘staze smrti’ do prvog odmorišta, do prve kafane u kojoj je jedina svrha ventilatora bila da mulja vreli zrak i raznosi pepeo iz pepeljara. Društvo je bilo staro, a konobar novi. Iza leđa mi je protutnjao tramvaj. Trebalo mi je par sekundi da mi se oči priviknu na polumrak.

Za jednim stolom je sjedio Božić (ko li ga tako prozva i zašto, to zaista ne znam). Kao i uvijek, sam. Nije njemu ništa falilo osim, kao što to jednom neko primijeti: mozga, srca i duše, para, ljepote i šarma. Od drugih je odskako i po tome što je dahom iz usta (koja nikad nije zatvarao) mogao ubiti muhe ili ošamutiti manje životinje. I sad je pričao i nije mario sluša li ga ko ili ne: ‘Imam jednu divnu komšinicu, znate: osobu suprotnog pola…’ Za drugim stolom je bio Kliko, naljevao se lozom i ‘mezio’ svoje nokte i zanoktice. Zoka ga je prekinuo: ‘Ostavi nešto i za večeru.’

Između dva ‘zalogaja’, Kliko je promrmljao: ‘Ne zajebaji’, ali je prestao na čas, strusio lozu u sebe, zadovoljno osmotrio svoje ruke kao da se upravo vratio od najskupljeg pedikera u gradu i pokušao skrenuti pažnju zrikavom konobaru koji je htio izravnati tek postavljenu Željinu sliku na zidu. Kad se skroz naherila, sretno je razvukao usta: ‘Sad je k’o pišta!’ Kliko je kucnuo svojom praznom čašom o ljepljivi sto, pokazao na Zokinu čašu, a mene pitao: ‘Šta’š ti, Daco??’

‘Ajs-ti.’

‘Ha?’, beknuo je konobar.

‘Ajs-ti. Ajs-ti’, ponovio sam konobaru, a on je s visine odgovorio: ‘Ne držimo to!’

Kliko je planuo: ‘j.... te gluha i glupa!’

Digao sam se od stola, kese nisam bio ni ispustio iz ruku kad sam ušao:

‘Hvala. Drugi put, Kliko.’

‘Znaš li gdje ćeš?’

‘Da nađem neki bunar, da skočim u njega da se rashladim malo.’

Pored mene je opet protutnjao tramvaj. Tek me dotakla pomisao: ‘Možda sam ipak trebao…?’

Odgovorila joj je druga pomisao: ‘A, šta da ti je rekla: odjebi, kretenu! Šta, šta?’

Ništa, ništa – samo sam pomislio… Ništa, ništa… Zaboravi. U bunaru je hladno. I sigurno.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~


awwww
ovo isto ko kasam ja naletio na šedi
na bascarsiji i nisam joj smio pric

bila je s deckom treba i to rec

[Mon]

"Šta to toliko imaš protiv golubova?"
"Podsjećaju me na ljude. Okupljaju se bez veze i samo seru."

D. Dz.

[bagra]

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Telephone Lover

Glupo mi je i otrcano početi pismo sa “Dragi Daco”, pa ga počinjem sa:

Najdraža, svaki moj dan se može opisati kao “hard day’s night”, sve dok ne primim tvoje pismo ili ne čujem tvoj glas. Sinoć sam ti rekao samo jedan od mojih užasa vezanih uz ili za tebe, to što ne mogu ni u jednom svom tekstu (priči) pomenuti tvoje ime, pa zato sad koristim priliku da, umjesto eufemizama, kao “djevojka iz jedne daleke zemlje” (čuj, ba mene – djevojka), iz sveg glasa i iz sveg srca izgovaram i pišem tvoje ime.

Jutros sam otaljao svoj tekst za Oslobođenje. Poslao bih ti ga, ali ne vjerujem da bi bila sretna pročitati ga, jer je živi odraz onoga kako se osjećam. (Isključujući tebe, naravno.)

Da te malo više volim, ja bih ti preporučio da nemaš nikakva posla sa mnom, ali pošto sam ja jedno jako sebično (ne mogu biti tebično!) stvorenje, pišem ti ovo pismo zato što se ja osjećam bolje – a kako je tebi, živo me boli…

Još jučer sam odlučio da bivšoj punici neću dati televizor, ali jutros mi ona banu na vrata – i, jebaji ga, šta ću? Dadoh joj ga. Eto, takva je moja čvrsta volja.

Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne želim nikome nanijeti bol, ali ova prokletinja od života kao da me tjera da nanosim bol i tugu samo onima koje volim.

Znam da je sve ovo jako konfuzno – nisam navikao pisati lju­bavna pisma nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honorišu.)

Ti to mnogo bolje radiš. To je ono što me izluđuje i zato se “gušim od ljubavi” prema tebi.

Opet skačem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja zapili, prenoćili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo već mogli biti, poslali smo njegovu tadašnju ženu da nam kupi cigara i nešto za doručak i obaveznu Politiku. Sidran ju je uzimao zbog šahovskih problema.

Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, baš kao da je stan ozvučen:

“Vidićeš da mi neće kupiti novine.”

“Otkud znaš?”

“Zato što me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na čelo, ja bih ga volio do kraja života.”

Bez uvrede, lepo kažem – ne vređam, meni jedan “majmun” već decenijama stavlja ruku na čelo, a ja toga nisam ni svjestan.

Znaš (nemaš pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvuči i pomalo bolesno, ali se teško naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje – ako si cijelog života bio lišen toga, pa si sam u sebi stvorio jednu životinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je važno preživjeti, a da su emocije samo teret kojeg se moraš otarasiti.

Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o čemu smo pričali. (To, uostalom, nije prvi put.)

Samo znam da s moje strane nije bilo ništa pametno. Čak mi se čini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila.

Mom deliričnom raspoloženju je djelimično doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Znaš kako Hamlet kaže: “Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od čaplje, ali kad duva jugo, ja sam lud čovjek.” Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati.

Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploče. Nisam baš nešto bio oduševljen, ali smo se strašno proveli.

Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i pošaljem ga svojoj kćerci Neveni, jer je ona ludo za­ljubljena u njega.

Sreo sam i Malinu i njegovu ženu Lidiju i, naravno, neizbježnog Zlaju Peglu. Nije se ništa promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je: “Moram nešto večeras prignječiti, pa makar i uš.”

Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgo­vorio (znam da ovo zvuči prosto): “Moj Zlaja – nekad sam sanjao da spavam sa ženama, a sad sanjam da drkam.”

Dobio sam kanarinca na poklon – tek toliko da u kući imam živo biće. Evo, nemam ga ni sedam dana, a već bih ga zadavio.

Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga: “Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasiš?”

Od Afana Ramića sam tražio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi reče:

“Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada.”

“Pa, kako ću ti, bolan, Afane, vratiti?”

“Znam da mi sto pedeset nikad u životu nećeš vratiti. A, ako mi je neko dužan – više volim da mi je puno dužan.”

Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila šansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli.

Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da ćemo se uskoro čuti. I vidjeti.

Pošto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti šaljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sandučetu za poštu ne bih nalazio samo račune.

Otrcano bi bilo završiti ovo pismo kako se obično završava. Ti znaš!

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

[Koraci_u_noci]

Jedna od njegovih oprostajnih. Slutio je kraj i da nece vise vidjet kcerku

GORČINA PROTEKLIH GODINA

Jutros sam se potrudio sa čudnim simptomom mamurluka. Ne samo da mi

glava otpada, da sam bacio uobičajeni ključ poslije prve zapaljene cigarete, da se

tresem k'o Agadir, nego me i leđa bole?!

Uskoro otkrivam uzrok: drška od metle. Naime, naša seja Goca je S. Eriću i

meni zaprijetila da će nam, ako se još jednom olešimo, ona suditi po leđima kad

bandakujemo.

Izvlačim se k'o kurva na stražnji izlaz, kroz dvorište, jer znam da će me ona

daviti sa doručkom, a meni je samo hladno pivo na pameti.

Drhtavih i klecavih koljena kozjom stazom se spuštam do Rifatove kafane i

pokušavam da rekonstruišem prethodnu noć. Sve je krenulo lijepo: pekli smo i

gulili paprike za ajvar. Onda je u posjetu došla komšinica sa kljunom neke

egzotične ptice. Počela su uobičajena pitanja: "Kako je u Sarajevu?", "Kako

izdržite s Muslimanima?", "Ima li posla za Srbe?", a onda: "A, jeste li vi bili na

ratištu?"

Odjednom se u meni skupila sva gorčina proteklih godina, pred oči su mi

izašle krvave ulice Sarajeva, brda iznad, načičkana "ratnicima", ljudi koje više

nikad neću vidjeti, pa sam, ne krijući bijes, odgovorio:

"Nisam, draga gospođo! Bio sam na strelištu, a ja sam bio meta!" Pogledala

me je kao vanzemaljca i nastavila da guli paprike. Ali, mene je od tog trenutka

krenula loza i obuzela pamet.

Ptici sam izašao s jednim konkretnim prijedlogom, a ona mi je konkretno

odgovorila da s pijanim ljudima nema šta da priča, a kamoli radi.

"Draga gospođo, da sam trijezan, ja na Vas ni bicikl ne bih naslonio, a

kamoli šta drugo."

Prihvatio sam se posla da dokrajčim drugu flašu loze, što sam, očigledno,

po tome kako se jutros osjećam, uspješno priveo kraju.

Sad idem do Rifata i nadam se da će raditi Snježa, konobarica iz Sombora,

inače jedino pristojno izgledajuće biće suprotnog pola u Kručama.

Znam da sam izgorio kod nje, jer sam joj nudio sve: od braka do posla i

stana u Sarajevu, vječne ljubavi i vjernosti, osim onog glavnog - maraka. (Ne

mislim na poštanske.)

Ali, svejedno, prevariću mamurluk pričajući o tem Somboru, o Mostongi,

hotel Slobodi, kafani Slon, abnormalnim pljeskavicama u Ugostiteljskoj školi,

ribljem paprikašu...

Ali, hoćeš!

Snježa više ne radi, a meni se ne sjedi s Rifatom, pa već razmišljam o

povratku.

Vraćam se kući, gdje me dočekuje "đeneral mrtve vojske", Zoran, Gocin

muž, koji se vratio s višednevne dežure na albanskoj granici i sada se zevzeči sa

njihovom kćerkom Jelenom, što tjera na suze, jer srednje ime moje kćerke, koju

vjerovatno više nikad neću vidjeti je Helen, pa bih iz svoje kože iskočio, jer ne

samo da je ne mogu vidjeti, nego joj ne mogu čuti ni glas - zbog vremenske razlike

mi valja čekati ponoć da telefoniram.

Ležim u svojoj sobi i j.... si mater što sam ikad napuštao Ameriku i

pokušavam da skontam šta li su sve ove odvratne muvetine, koje mi ne daju da

zaspim, našle, pored svih kokošjih, svinjskih i ostalih govana u dvorištu,

interesantno na meni.

Nameće se samo jedan zaključak - lete na najveće govno.

* * *

Usput budi rečeno - ajvar je ispao super.

[Shadow]

Čičak u kosi


Bila su to teška vremena. Ni porediti sa sadašnjim, ali, opet, na svoj način - teška. Ma, bila su to ista vremena - čekali smo i nadali smo se boljem, a nismo shvatali da je jedino izvjesno na ovom svi jetu u našem postojanju samo plima i oseka, koju mi ne možemo kontrolisati - ona ne samo da ima utjecaj na mora i jezera, nego na svaki fluid u živućem svijetu, tako i na našu krv i našu spermu...

Poneseni tom nekakvom plimom, kao djeca smo sanjali obo gatiti se - što je značilo kupiti si "šangajke" tene i "superriflice", pa smo išli na Ciglane i na Betaniju i ljepilom mazali stabljike čička da bismo nahvatali štigliće, koje bismo onda pakovali u kartonske kutije "Jaffa" narandži i prodavali na pijaci.

Naravno da se od te rabote nikad nismo obogatili, ali bilo je dovoljno za "grčku baklavu" i bozu kod komše ili za "solo" grah u Ekspresu, bilo je dovoljno para da zaigramo "ćize", da bi nam onaj jalijaš Davor (kojim im je moj djed uvijek prijetio: "Ako ne budeš slušao - završićeš kao Davor") uzeo i zadnju petobanku.

Odmalena smo shvatili da je život surov i da je bog šaljivdžija, da nekom dijeli vilama, a nekom lopatom, da je svako pokazivanje neke nježnosti ili sentimenta samo znak slabosti koja može izazvati jedino prezir u očima drugih... Ali krv i sperma su već dolazile u fazu plime, pa se nije moglo sakriti ko nam je "simpatija" (rečeno tadašnjim rječnikom).

Svoju ljubav smo izražavali na čudan način: ganjali smo svoju "izabranicu" po Velikom parku i zabijali joj čičke u kosu. Mi, "muškarčine" smo tad redom bili ošišani na "tarzanke", ali su cure nosile duge kose, povezane "rajfovima" i (pretpostavljam) bilo je jako bolno izvaditi čičke iz kose, a, bogami, ako je ljubav bila veća - što znači više čičaka u kosi - sljedovalo je šišanje. (U Ann Harbouru, u državi Michigen, nakon jednog bijednog nastupa čitanja moje priče - dan prije sam izvadio šesnaest zuba - prišla mi je sasvim nepoznata djevojka i pitala me da li je se sjećam. Pojma nisam imao, ali sam je pokušao šarmirati svojim bezubim osmije hom:

"Pa, ko bi zaboravio tu crnu kosu i zelene oči", a ona mi je odgovorila:

"Kosa je narasla - morala sam je ošišati nakon što si mi zabio grm čičaka u nju.")

Bila su to i vremena nadimaka. Možda okrutnih, ali tačnih. Nismo se dijelili po imenima, nego po nadimcima. Sjećam se Slunte, braće Usre i Posre, nekog Ljige, Smote-smotanog, Pedera (u školu je dolazio obučen u odijelo, s leptir-mašnom), Poguzije (sve bi dao za dva para kranjskih kobasica u Grilu), Ušlje, Klempe... mene su zvali veliki Nosonja ili Surlaš!

Ali, najviše pamtim Čička.

Nadimak je dobio po tome što je hvatao najviše štiglića od sviju nas, ali ih je puštao na slobodu. Kad bismo ga pitali zašto ih uopšte hvata, on bi svojim bezazlenim osmijehom odgovorio:

"Da ih pustim."

Vremenom će taj nadimak dobiti sasvim drugo značenje:

"Eno Nikole - dosadan je k'o čičak."

Što je i bilo istina: on bi vam krvi dao, ali što bi vam se krvi mogao napiti svojom nebuloznom pričom! Više se i ne sjećam šta mi je sve u životu pričao. Pamtim samo jedan njegov projekat kada je od trešnjevog drveta izrezbario figure za šah. Prva liga. Ali, ja sam primijetio da su oba kompleta bijela. On je samo teško uzdah nuo: "Uh, jebote."

Onda se ozario: "Pa, obojicu ih."

Sutra mi ih je pokazao - oba kompleta bila su obojena u crno!?

Često smo sjedili u Sanu - sami. Ko god bi ga vidio sjediti u kafani, brisao je kao od kuge, ali kako sam ja bio vječni kokuz, za bokalić vinjaka sam se pravio da slušam šta priča. Vremenom je ta dosada prešla u prijateljstvo, jer sam shvatio (kad sam ostao sam) da i on na le ima nosi taj nepodnošljivi teret samoće, da mu treba uho za slušanje i "rame za plakanje", da čeka telefonski poziv: "Hej, Čičak. Hoćemo li na tekmu?"

Jedne ratne noći mi je banuo na vrata i pitao me mogu li ga primiti na spavanje. (Mora da mu se baš nešto bilo zguturilo, ali ja nikad ne pitam ljude o njihovim nesrećama da me ne bi podsjetile na moje), pa sam mu kratko odgovorio:

"Odjebi. Pun mi je kurac sebe, a kamoli tebe."

"Mislio sam ... mislio sam... znači, ni ti me ne voliš?"

Čuo sam mu tužni korak niz stepenice i izletio za njim:

"Čičak! Čičak", zvao sam, a odgovorio mi je samo muk i zvuk zatvaranja izlaznih vrata haustora.

* * *

Slučajnošću sam dobio telefonski broj one cure što sam je ga ao čičcima, u Kanadi, nazvao i pitao:

"Sjećaš li se ti mene? Ja sam ...", prekinula me je:

"De, bogati, imam ja svojih problema..."

Sad sjedim s rajom u kafani i počinjem priču, a oni mi uglas odgovaraju:

"Samo ti pričaj - niko te ne sluša."

Osjećam čičke u stomaku i srcu.

[bagra]

sjajna prica bravo šedi
kako nadmasit sad ovo hmm...