Džamonjizmi :o

[Shadow]

sjajna prica bravo šedi
kako nadmasit sad ovo hmm...

Posavjetuj se sa Fufetom

[bagra]

[bagra]

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

SKRUŠEN I PONIZAN


“Cijela kuća mi miriše na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj pijaci i… Ne prekidaj me kad ti pričam”, kažem Goranu Cindriću preko telefona. “Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare gramofonske ploče: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano… Šta radim? Evo, čistim ih. Bile su masne kao da je neko ručao na njima, pa sam ih prvo oprao deterdžentom, a sad ih čistim losionom pošto nemam 90% alkoho­la… Dobro, dobro – imam flašu vina. Hoćeš li navrnuti? Kad kas­nije? Dok mi se kuća ne izluftira… Hajde, vidimo se.”

Jutros sam sjedio na ivici kreveta obučen u gorčinu i brojao si godine. Premalo ih je da se mogu s nečim podijeliti, a previše ih da bi se podijelile s nekim. Osjećao sam se kao potplaćeni bokser koji za “trideset srebrnjaka” mora predati meč nekom talašika pro­tivniku, ali, da bi sve izgledalo uvjerljivije, trpjeti udarce do posljednje runde. Kada će kao trkaće grlo, konj, halapljivo progutati jabuku s dlana vlasnika, nagradu za to što mu je upravo istrčao novi milion dolara. Osjećao sam se kao pas koji liže ruku što ga hrani, ali ga cijelog života drži na lancu, a tek rođeni dan, u kojem mi valja dokazivati da jesam i da sam bio i da hoću biti, još je puzao kroz prozor, a neka mi je Bog na pomoći kad se uspravi i kad se zalaufa i počne mi oduzimati sipljivi dah…

U nekom beskrajnom šalterskom redu, ljudi ispred mene (a, svi su bili ispred mene – nikog iza!) držali su svoje živote uredno složene u raznobojne fascikle, u svežnjeve uvezane gumicama za kosu, a svi dokazi mog postojanja su bili razasuti po džepovima kao mrvice duhana, iskrzani i ispolijevani kafom i pivom… To se, na kraju, pokazalo prednošću, jer se službenica nije ni potrudila da ih pogleda, a kamoli da ih prelista, nego je opalila muhur na neki komad papira i ja sam se skrušeno i ponizno, ne okrećući joj leđa, povukao iz “njenih odaja”, odviše zahvalan da bih pitao šta mi je raditi dalje, treba li to ovjeriti, kopirati, kome proslijediti…

Prošetao sam do Merkatora. Obletio sam cijeli grad u potrazi za onim kovertama što iznutra imaju one balončiće što ih je toliki merak pritiskati dok ne prsnu uz malo “pop”, ali nema ih ni za lije­ka… Valjda ću ih tamo naći.

Sjajno osvijetljeni, golemi prostor me uvukao u sebe i progutao, ali sam nekom ludom srećom iz prvog pokušaja našao ono što sam tražio, a da nisam morao tražiti pomoć i idiotski objašnjavati: znate, to su one što “popnu” kad ih pritisneš. Svejedno, osjećao sam se neprijatno pred kasom primjerenijom nekom aerodromu nego malo većem “granapu”, što Merkator u suštini jeste, samo s tri koverte u niklovanim kolicima u koje bi lako mogle stati petorke, pa sam ih napunio pancetom, gorgonzolom, ljutim senfom, kranjskim kobasi­cama, renom – sve dobrim stvarima koje mi je zabranjeno jesti.

Na povratku, u tramvaju sam gurnuo kartu s prave strane u poništač i osjećao se ponosnim i sigurnim u slučaju da naiđu revi­zori. Kartu nisam držao u ruci. Stavio sam je u džep da bih mogao za trenutak produžiti taj osjećaj ispunjene “gradske dužnosti” (skrušenosti i poniznosti!) kad mi je zatraže “na pokaz”. Prošla su njih dvojica kroz tramvaj. Nisu me ni pogledali. (Osjećao sam se na neki način izdanim, prevarenim. Nije me tješilo to što ni nikom drugom nisu prišli.) Dok su išli prema stražnjim vratima, čuo sam kako mlađi objašnjava starijem: “Psihologija, sve ti je to, jarane moj, psihologija.”

Valjda mu je objašnjavao tajnu uspjeha na poslu, a onaj je klimao glavom i ponavljao za njim: “Sihologija, sihologija…”, mada čisto sum­njam da je ikad prije čuo tu riječ, a još manje šta bi ona mogla značiti.

* * *

Ploče su sad sijale kao crna sunca, ali su i dalje preskakale. Na prvi pogled nije bilo ogrebotina na njima. Valjda je igla na gramofonu otišla u *urac, šta li? Sjetio sam se da sam prije u tom slučaju na ručicu stavljao praznu kutiju šibica i sve bi bilo k’o picino oko. Puna kuća praznih upaljača, ali gdje naći praznu kutiju šibica? Ne mora biti prazna. Može biti i puna, pa se isprazni, glupavo sam razmišljao. Ali, niko više ne sluša ploče, niko više ne pali cigarete šibicama. Bitne promjene su se odigrale u mom životu. Zaspao sam dok je Dylan ponavljao i ponavljao: “Lay lady lay, lay upon my bed… Lay lad lay…”

Opet sam bio s Goranom na Zlatištu. Poslije drotovske vježbe u gađanju. Tražili smo prazne čaure. Obično su to bile maloka­libarske, jer se one nisu brojale. One prave puščane su se, kao i meci, morale “pravdati”: punili smo čaure fosforom s glavica šibica, svinuli bismo ih kombinirkama, a onda prasnuli ciglom… Bože, kako je to rokalo – jebo te pištolj na kapisle. Jednog dana sam u travi našao cijeli, neispaljeni puščani metak. Gocine oči su se zažarile od uzbuđenja, a moje od straha:

“Šta ćemo?”

“Sakrij to, jebote. Večeras ćemo ga, kad niko ne gleda, baciti u vatru na Pehinom brdu. Svi će se sasrati od straha.”

“Ne budali, mogao bi neko poginuti…”

“U tome i jeste fol”, rekao je Goco.

Nisam se dao nagovoriti, pa sam silazeći s brda stiskao metak u mokroj ruci i jedva čekao kad ću ga dati prvom milicioneru kojeg sretnemo i bio sam opijen slikom kako će me on pomilovati po glavi, pohvaliti, kako će me kao dobrog “Titovog pionira” slikati za novine s maramom i kapom na glavi…

Drot je pogledao metak, provjerio da nema traga udarne igle na čauri, strpao ga u džep, namjestio pendrek i rekao: “S’jevaj.”

Probudio sam se, a Dylan je i dalje zvao gospođu da legne na njegov krevet… Zapalio sam cigaretu i čekao Gocu. Otkud mi taj san? Onda sam se sjetio kako sam tražio šibicu, revizora koji je ponavljao: “Sihologija, sihologija…”

Da sam onda poslušao Gocu i da sam bacio metak u vatru, da je srećom još i neko poginuo, možda bi moj život poprimio sasvim drugi tok, možda bi…?

Ovako: hvala na pažnji i izvinite, molim vas, izvinite, ako sam…

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

nadmasi ovo Osjenčena

[Shadow]

Awwww

Hocu

[Koteljubi_kadnisamtu]

ovaj Dzamonja je bio genijalac kako je pisao, al neki problem je imao pa mu je privatni zivot bio pravi haos
kako da se nije nigdje bas pronasao

[Shadow]

LOŠA PRIČA



Pišem jednu lošu priču, lošu da lošija ne može biti. Zašto je loša i, na kraju konca, zašto je pišem kad već znam da će biti loša?! Pokušaću to objasniti sve nestrpljivijem čitaocu. Loša će biti zato što sam se svetom šutnjom obavezao da neću otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove priče, jer on već odavno spava s muzama (gdje mu je i mjesto), da neću otkriti izvor do kojeg sam sasvim slučajno došao, da neću (u sebi svojstvenom, već ogavnom maniru) iskoristiti svoju ‘faktografiju’ u svrhu veće ubjedljivosti, da će me, ipak, više obavezati dostojanstvena šutnja… Najvažniji razlog jeste to što se od genijalne pjesme ne može napraviti čak ni prosječna priča. Ali, neka ova loša priča najzad krene – od svog kraja prema početku.



Sjedili smo u bašti SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove vani. Šaroliko društvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno… Ne, nismo ništa slavili nego nas je jednostavno ‘krenulo’ tog dana. Nijaz je pričao kako sam se u ratu učlanio u SDP i dobio člansku kartu s brojem 51, a on mi rekao:

‘E, baš si ti sretan, Daco.’

‘Što sam, bolan, sretan?’

‘Pa, zato što prvih pedeset komada strijeljaju bez suđenja.’

Neno me je pitao da mu napišem scenario za film: prijatelji smo od djetinjstva, a još ništa zajednički nismo napravili…

‘Hoću, kako da neću. Samo kad bih ja to znao’, odgovorio sam.

Marko nam priča kako je ušao s jednim piscem u ‘foto-optik’. Ovaj je tražio ‘naočale za pisanje’. Prodavač ga je začuđeno pogledao: ‘Gospodine, imamo samo naočale za čitanje, a prvi put čujem naočale za pisanje.’

‘E, jebiga. Čitati znam, ali da mi je još naučiti pisati.’

Miki je (a šta bi drugo?) recitovao: ‘DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI, / KO ZNA S ČIM SAM SE SPAJAO, / A NISAM GA NI TAKAO?’

Ti stihovi mi se učiniše čudno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi put čuo, a kad je nastavio: ‘MOŽDA SAM BORAVIO I U SVOM ŽIVOTU, / MOŽDA POSTOJE IZVESNI ZNACI, / ALI KAO DA JE NEKO STRAN.’

Tad kao da sam propao u neki vremenski bunar i našao se opet na Internom odjeljenju ondašnje Vojne bolnice; prikačene mi flaše za infuziju, Goca mi drži jednu ruku, a neko koga ne prepoznajem, tihim, umirujućim glasom govori: ‘ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO. / SA MNOM JE OPASNO IĆI, JA SE NIKAD NE UMARAM.’

Zamolio sam Mikija da mi napiše tekst te pjesme, jer ja sam više vizuelni tip, a i pomalo nagluh, pa, uprkos Mikijevom gromoglasnom glasu, jedva čujem nastavak: ‘VALJDA SAM JEDINI SVEDOK KOJI SUMNJA U SEBE / SVE ČEŠĆE MI SE ČINI / DA NISAM NIKAKAV OBLIK / VEĆ DA SLOBODNO JEDRIM / KROZ SOPSTVENO PIJANSTVO – / PREPUŠTEN SUNČEVOM VETRU / ODLIVAM SE I DOLIVAM.’

Da ne znam da nikad u životu nisam pisao pjesme (i to pogotovo na ekavskom), glavu bih na panj stavio da sam to ja napisao: kao sad da se sjećam da sam Sabini upravo rekao, zamolio je da sa mnom ostane samo četrdeset osam sati: ‘ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO, / SA MNOM JE OPASNO HTETI, JA NIKAD NE ODUSTAJEM.’

I ne samo da me ti stihovi sunovraćaju u prošlost, nego me vraćaju nazad u surovu stvarnost: ‘NEISKVARENI ISKUSTVOM, POSEBAN SLUČAJ SAMOĆE. / PONEKAD IZMISLIM SADAŠNJOST, / DA IMAM GDE DA PRENOĆIM. / I SUVIŠE SAM VIDEO, DA BIH SMEO DA TVRDIM, / MNOGO TOGA SAM SAZNAO, DA BIH IMAO IJEDAN DOKAZ.’

S jezom čitam nastavak, jer znam da me je neko, nekad zahvatio iglom i stavio pod leću mikroskopa, opisao sav moj život, i onaj koji sam živio i onaj koji mi nije preostao, jer me je Sabina, nakon četiri godine, ostavila kao prebijeno pseto i znam kako sam se osjećao: ‘ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO, / SA MNOM JE OPASNO VOLETI, JA NIKAD NE ZABORAVLJAM.’

Već mi se plače, već mi je muka od tog nepoznatog koji secira moj život na najsitnije komadiće i ne znam šta hoće od mene i ne znam kojoj to svrsi služi: ‘POKUŠAVAM DA SHVATIM UČENJA KOJA MENE SHVATAJU. / NEJASNA MI JE VERA, SPREMNA U MENE DA VERUJE. / TEŠKO JE BITI OKOVAN U MOJU VRSTU SLOBODE. / LAKO MI JE S NEMIROM, NE MOGU DA UMIRIM MIR.’






Teški, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da će nam razjebati ovo sijelo. Nisam se prevario – kiša počinje da pljušti i mi silazimo u podrum… Odlažem taj trenutak kada ću morati da pročitam posljednju strofu ove pjesme koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve drugo, mora završiti: ‘ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO, / SA MNOM JE ČUDNO ČAK I UMRETI…’ …sad se pitam da li je jedna od tih munja što paraju nebo namijenjena meni, i izazivam je: udri kurvo, više mi ne možeš nauditi!, ali uskoro sve utihne, sunce ponovo sija, mi se vraćamo u baštu, nastavljamo se keseriti, ja pitam Nijaza: ‘Znaju li tvoji kući da ti pišeš?’

Nailazi Nermina i sklanja mi sijed čuperak s čela, a ja, krišom od samog sebe, virkam i gledam saldo mog života, kraj ove pjesme… S neizrecivim olakšanjem čitam, nesvjesno naglas: ‘JER JA SE NE ZAVRŠAVAM.’ Slijedi potpis autora čije ime (obećao sam na početku) neću otkriti i ja kažem konobaru: ‘Menso, daj nam rundu’, a u sebi ponavljam: ‘Hvala ti, hvala ti, Miko – sve do sada si bio u pravu. Izvini što te nisam prepoznao onog dana kad sam ležao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgneš jednu…’

[Shadow]

Dario i Mika

[bagra]

ovaj Dzamonja je bio genijalac kako je pisao, al neki problem je imao pa mu je privatni zivot bio pravi haos
kako da se nije nigdje bas pronasao

yes, alkos teski. al takvi smo mi pisci, moramo
se odat nekom poroku, inace ne funkcionisemo
ja vozim biciklo na primjer evo

Dario i Mika

vala luda si ako mislis da cu ti ja sve ovo citat sad
svrsih s poslom mi, odo doma
zaludu sise trudila... nisi nadmasila onaj gore moj

[Koteljubi_kadnisamtu]

Cuj pisac, nisam znala
svata bi te pitala ali ne moze pp do tebe da prodje

[Doris]

Dario je bio alkoholičar. Alkoholizam je bolest ovisnosti i povod za prezir i gađenje okoline.

Iza svakog alkoholičara ima priča, iza nekih bezbroj zanimljivih priča.

U Sarajevu danas ima Zavod za bolesti ovisnosti KS. Tamo imaju odjeljenje na kojem pacijenti mogu doći na odvikavanje u raznim aranžmanima, da danonoćno borave tu ili da dolaze preko dana. Provjerava se da li su trijezni, razgovaraju s psihijatrima, jedni s drugima.
U dnevnoj bolnici tog zavoda, od pacijenata se traži da svakodnevno počnu voditi bolju brigu o sebi. To dijelom dokazuju boljom ličnom higijenom. Svakodnevno se tamo pojave muškarci koji bi da se obriju makar za pokaz ali nemaju ni za najjeftiniji jednokratni brijač. Dolazi i veliki broj žena.

Na području KS djeluje više klubova liječenih alkoholičara. Na tim klubovima se čuju segmenti često zanimljivih života. Kao u sloganu ovog foruma, svi donose radost a mnogima se obraduju kad odu.
Ne znam da li iko zapisuje ijednu od tih priča a ima baš zanimljivih i često nevjerovatnih životnih priča.

[Shadow]

Cuj pisac, nisam znala
svata bi te pitala ali ne moze pp do tebe da prodje

Ima mail. Tacno i meni dodje da ga nesto priupitam kao ali necu

[bagra]

Dario je bio alkoholičar. Alkoholizam je bolest ovisnosti i povod za prezir i gađenje okoline.
Iza svakog alkoholičara ima priča, iza nekih bezbroj zanimljivih priča.
U Sarajevu danas ima Zavod za bolesti ovisnosti KS. Tamo imaju odjeljenje na kojem pacijenti mogu doći na odvikavanje u raznim aranžmanima, da danonoćno borave tu ili da dolaze preko dana. Provjerava se da li su trijezni, razgovaraju s psihijatrima, jedni s drugima.
U dnevnoj bolnici tog zavoda, od pacijenata se traži da svakodnevno počnu voditi bolju brigu o sebi. To dijelom dokazuju boljom ličnom higijenom. Svakodnevno se tamo pojave muškarci koji bi da se obriju makar za pokaz ali nemaju ni za najjeftiniji jednokratni brijač. Dolazi i veliki broj žena.
Na području KS djeluje više klubova liječenih alkoholičara. Na tim klubovima se čuju segmenti često zanimljivih života. Kao u sloganu ovog foruma, svi donose radost a mnogima se obraduju kad odu.
Ne znam da li iko zapisuje ijednu od tih priča a ima baš zanimljivih i često nevjerovatnih životnih priča.

doris doista si pravo osvjezenje. pisi de vise
a u pravu si to, alkoholicari su najcesce puni
kojekakih (dal nuzno poucnih?) zivotnih prica
eo ja bi recimo bas volio da cujem sta bi brt
insomija imao za reci na tu mucnu tematiku

Cuj pisac, nisam znala
svata bi te pitala ali ne moze pp do tebe da prodje

ma kakav pisac i *****, palac
pitaj nam seficu maju eto imal
od mene materijala za taku robu
osim ako si i pisac iako te niko ne
cita. onda povlacim ovo gore receno

Ima mail. Tacno i meni dodje da ga nesto priupitam kao ali necu

ne lazi ba Osjenčena da mi se (mejl) vidi
kako bi ? to mi je sakriveno u opcijama tamo
ama lazes dosad bi mi neko napiso nesto vec
reci da si lagala to je manja muka od toga da
nikad niko nije osjetio potrebu napisati nista

[Shadow]

Ne mislim da ti se vidi adresa, znas ti sta sam ja mislila
Nije lijepo govoriti starijima da lazu.

[bagra]

nekontam iako kazes da bi trebo.
al haj nebitno, da ne duzimo jel sad...
tema je Dario Džamonja ne ja Jadonja.

[Shadow]

nekontam iako kazes da bi trebo.
al haj nebitno, da ne duzimo jel sad...
tema je Dario Džamonja ne ja Jadonja.

Kontas ti kontas, bas sve

Screenshot_20210327-192337_Chrome.jpg

Vidis moze se doci do tebe nisi ti bas tako nedostizan kako mislis

[Koraci_u_noci]

Kod mene pise send email to bagra. Kratko i jasno, kao sto bi i Dzamonja rekao

[Shadow]

Awww koji si ti meni englez

[Mon]

Hvala za textove. Ne zelim sve da ih procitam odjednom...nego se vracam svako malo

[Koraci_u_noci]

Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija.

Prvi belaj će vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za

prokašljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan.

Slijedeći (prvi) korak, a već slijedi drugi belaj: garant ćete nagaziti na

naočale koje ste sinoć ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po

sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokušaćete da slomljeni,

plastični okvir "zalijepite" upaljačem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne.

U kupatilu će pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostaviće se da

je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ćete, pokušavajući ga izvaditi

kombinirkama, preživjeti blagi strujni udar. Ako vam još nisu isključili plin, uz

čaj pokušavate da rekonstruišete protekli dan i noć - a ono: bjelina. Najbolji

način je da provjerite džepove. Dođe vam da zaplačete: sinoć ste taksisti umjesto

pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je."

Već vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubijete.

Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro će propast svijeta ("nek

propadne, nije šteta"), pa bi to samo bio bespotreban trošak i dever za vaše

bližnje (pod uslovom da ih imate).

U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinoćnji" što vam ponavlja

po stoti put "prvo pročitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu,

nebuloznu priču koju "samo ti možeš napisati".

Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema ništa."

Pred vama je još jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom,

tješeći se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deložirati, baš

sam sretan što nemam kola, pa mi ih niko ne može ukrasti, nemam posla i niko

me ne može poslati na "čekanje", nemam cipela da bi ih morao čistiti, nosim

stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji više

ne mogu biti...

[insomnia]

NEKROLOG

Hoda gradom, u obje ruke mu upaljene cigarete i naizmjenično povlači žudne dimove; za uši mu zataknute dvije cigare, presreće ljude i pita: "Imaš du'an?"

Pola njih okreće glavu i ubrzava korak, pola vadi marku iz džepa i nudi mu, a on im odgovara: "Mrš u pičku materinu, nisam ja prosjak."

Bio je najmlađi doktor elektronike u zemlji, ali ga ja ne pamtim po tome, nego po faktu da je (poslije mog djeda) bio najbolji igrač preferansa, da je napisao i objavio knjigu o toj čudesnoj igri, da je palcem otvarao pivske flaše, da je mogao popiti nemjerljive ko­ličine napolice u Hvaru (kod Božane), Vlašiću, Lovcu... i da je bio strahovito dosadan.

Stalno je pričao o ženama, a niko ga nikad nije vidio s jednom. Izmislio je slogan: "Mislim, dakle - neoženjen sam!", otišao je u Ameriku na postdiplomske studije i vratio se "puknut"...

Sretnemo se u ulici "kako li se nekad zvala ili kako li se sad zove" i on me grli upaljenim cigaretama: "Ma, Daco, jesi li to ti? Imaš du'an?"

Vadim kutiju iz džepa, a on je kao pas kost grabi i stavlja u džep. (Jebaj i ga - imam rezervnu.)

"Kadire, hoćemo li na piće?"

"Ne pijem ti ja."

"Može kafa?"

"Bi', ali puno pušim uz kafu."

"Sok?"

"Ma, dobar je sok, ali je dosadan... Nego, znaš šta bih te zamo­lio - da mi napišeš nekrolog."

"Daj, Kadire, ne zajebavaj se..."

"Ne, ne.... ozbiljno ti govorim. Pročitao sam, još davno, par koje si napisao i sviđalo mi se, jako. Ali, jebiga, oni o kojima si pisao su već bili mrtvi i nisu mogli pročitati to što pišeš - daj, sreće ti, da za života pročitam nešto o sebi: nije važno šta. Dobro ili loše."

"Pa, moj Kadire - ja ti ne znam napisati ni dobro ni loše: ja samo mogu pisati istinu ili debelo slagati."

Prolazili su ljudi pored nas, a Kadir je, u po bijela dana, svakog pozdravljao sa "dobarveče" a oni su mahinalno odgovarali istim "dobarveče", da bi se tek nakon desetak koraka (možda prvi put u svom beznačajnom životu) upitali: "Šta li ja ovo radim?"

"Otkud ti, Kadire, bolan ne bio, veče kad je, vidiš i sam, u podne zvizdan upekao?"

"Meni je, moj jarane, davno pao mrak na oči. Noć je, noć je i samo noć..."

Pogledao me je tamnim očima i rekao: "Bolje je imati mrak na očima, nego mrak u očima."

Ja više nisam bio tu - bio sam nigdje i mislio da razmišljam šta mi valja raditi danas, sutra, prekosutra, ljetos...

Kadir je iza uha izvadio cigar i pripalio na još goreći čik u jed­noj ruci:

"Nešto mi nisi raspoložen danas?"

Htio sam ga poslati u pičku materinu, ponoviti mu njegove vlastite riječi: "sretan sam što sam blesav", uz ispravku da sam ne­sretan što nisam blesav.

Umjesto toga sam mu rekao: "Nisam, ali biću kasnije."

Stojim na (u) toj ulici gdje sam se rodio, u ovom čontretu od glave mi pada na pamet "da li je ispravnije reći - gdje sam rođen", jer nisam se ja rodio, valjda me je majka rodila, a ja sam samo preuzeo svoj život.

Zaboravio sam da imam još jednu kutiju cigara u džepu i pitam Kadira: "Daj mi cigar."

Njemu se smiješe oba uha iza kojih se kriju cigare: "Nemam, jarane."

"Ma, j... se, Kadire", opipam džepove vindjakne i pripalim, a Kadir viče za mnom:

"Hoćeš li napisati onaj nekrolog?"

"Već sam ga napisao", odmahujem rukom.

I dalje se dere on: "Za koga?!"

Kao da me sajlom povukao, vratim se i u neiživljenom bijesu mu skinem cigare s ušiju i pogazim ih nogom; on se blesavo smiješi:

"Za koga?!", ponavlja.

Sinu tračak svjetlosti u mojim očima, pa ga samo upitah: "Što se nisi obrijao?"

Kadir me pogledao svojim tamnim očima i reče: "Zato što ne mogu dići ruku na sebe!"
* * *
Penjem se uz ulicu, pušim i češkam se po novoizrasloj bradi, a u glavi mi fanfare Kadirove:

"A, ti?"

Još ne kontam na šta je mislio: da li da se obrijem ili...