"DUŠA"

[KOMESAR]

Oni koji ne osjećaju ovu Ljubav
kako ih nosi poput rijeke,
oni koji zoru ne piju
kao da je čaša izvorske vode
i koji zalazak sunca ne večeraju,
oni koji se ne žele promijeniti,
neka spavaju.
Ova Ljubav nadilazi izučavanje teologije,
te stare prevare i licemjerja.
Želiš li tako razvijati svoj um,
spavaj dalje.
Ja sam od svog uma odustao.
Razderao sam odjeću
i bacio je.
Ako još nisi sasvim gol,
svoj lijepi ogrtač od riječi
omotaj oko sebe...
i spavaj.

[STEPSKI VUK]

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

[STEPSKI VUK]

Da nema okova
Zemlje
Oči ne bi
žudile slobodu
Neba

[Biba]

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena..
(Tin Ujevic)

[STEPSKI VUK]

Danas je zalepršao
prvi snijeg
A meni se činilo
to leptirice bijele
lepršaju
od mene do tebe
Nježnost razdaju
žuđenu

[STEPSKI VUK]

Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli.

[STEPSKI VUK]

Toliko sam sanjao o tebi,
Da gubiš svaku svoju realnost.
I da li je još uvijek čas da dostignem to
živo tijelo i da poljubim na tim usnama
rađanje glasa, što mi je tako drag?

Toliko sam sanjao o tebi,
Da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenu,
Spoje na mojim grudima, ne bi li možda osjetile
Obrise tvoga tijela,
I da sam pred stvarnom pojavom onoga, što me
tako muči i upravlja sa mnom već danima
i godinama, postao bez sumnje sjena.

O, osjećanja neodlučnosti!
Toliko sam sanjao o tebi, da je bez sumnje
Prošlo već vrijeme moga buđenja.
I ja sada spavam stojeći s tijelom izloženim
Svim pojavama ljubavi i života,
I da bih tebi, o jedina, koja i danas za mene
još uvijek sve značiš,
Mogao teže dodirnuti čelo i usne,
Nego bilo koje usne i bilo koje čelo.

Toliko sam sanjao o tebi,
toliko hodao, govorio i spavao sa tvojom sjenom,
da mi sad više ništa ne preosta, a možda i zato,
da postanem prikaza među tim prikazama
i sjena sto puta više nego sjena, koja se šeta
i šetaće se radosno
po sunčanom satu tvoga života.

[KOMESAR]

Samoća

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih I dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…

[KOMESAR]

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

[sann]

"Dajem ti iskrenost za iskrenost
tihi osmijeh za slatki drhtaj
toplu riječ za čarobnu noć
dajem ti put…
Dajem ti misao za nadanja
kaplju čežnje za kišu nježnosti
cvjetnu romansu za vrčeve ljeta
dajem ti istinu…
Dajem ti jedno danas za novo sutra
otvorena vrata za zakopčane kofere
plave ruže snova za zelene krošnje stvarnosti
dajem ti život…
Dajem ti svoje mostove vječnosti
i mirisna krila mojih anđela
uklesano obećanje u kristale večernje zvijezde
i jedan neprekinuti dan…
Dajem ti ludilo bijele zime
i prolistalu suzu na jastuku
topot nebeskih kočija
i rasap svjetova u mozaiku sudbine…
Dajem ti zapravo sve …"N.N.

[sann]

I ako kreneš, ostavi snove,
oni su moji !!!
Kuda li to idem i šta tražim
na ovom putu
gdje ruka mi trne, a stisnuta šaka
stiska kamenje ?

Ima li kraja dugim lutanjima
i silasku u grobnice uspomena ?
Drhti drveće od zloglasja i čari
nebeskog plašta, a u meni stalo nešto
niti miče, niti stari !

Ogledalo me gleda,
čudeći se. kao nekom,
ko je ponovo svratio
u život na kratko,

ljubavi da se napije
i opet negdje da se skrije.
Da se nagledam cvijeća,
naslušam poja ptica
Da me potok začara,
pjesme klokotom
i vode bistrinom !

To želim čuti i tebe udahnuti !

Neka me malo, s kraja ću samo
u život zaviriti i otići iz grudi ti !
Da snivam čari što nisu došle
da ne dišem više, preko volje !

A bila sam rada znati, može li sreća
u očima cvjetati ...N.n.

[sann]

Nisam dovoljno dobra, znam,
lutam od nemila do nedraga,
još uvek se tražim po pećinama.
još uvek ne znam gde sam ostala.
Zaboleše me misli od naprezanja
da otkriju tajnu prokletstva
i pomognu mi da se iščupam
iz mreže tvojih odbijanja.
Poželim i ja nežnost, zamisli,
nisam otporna na lepe reči,
a kad me dodirneš daljinom,
kroz mene prostruje vatre,
poteče uzburkana krv,
probuđeni vulkan uzdahne.
Nisam dovoljno dobra, znam,
zato me zaobilaziš u širokom luku
kroz tanane maglene zavese,
utabanim stazama za nadmoćne.
Svakim pokretom mi pokazuješ
gde mi je mesto, gde treba da budem,
a ja ne prihvatam, borim se za tebe
kao za ono malo duše u kamenu
koji odoleva morskim talasima.
Volim te kao što se voli život,
ma kakav bio prema nama,
volim te više od sebe u pesmama,
mada nisam dovoljno dobra za tebe...N.n

[sann]

Dok u postelju
uvlačim se polako,
prazninu osjetih neku,
i tamu,
što kroz sobu se vuče,
grči se tjelo,
grlim jastuk
na ljevoj strani ležaja
nestajem.

Na tren ti osjetih blizinu
korake začuh tvoje
negdje iz daljine
k'o poznate pjesme stih
nježno da miluju me
ruke tvoje,
jastuk stežem još jače,
znam,ako otvorim oči
sve će nestati osim tišine.

Ne budite me
iz sna što budna sanjam,
u hladnoj postelji
dok nestajem polako,
pustite da bosa prošetam,
prostranstvima dalekim,
u snu dok sretna
držim ga za ruku
zvjezdanim stazama šetam,
a znam da nije tu
i da ga nema.

U zoru sjenka nestaje tvoja,
gubi se polako,
sama u postelji hladnoj,
noć bih zadržat htjela
i sjenku tvoju što nestaje
čvrsto grleć
posljednju zvjezdu na nebu....NN.

[sann]

Stranica uspomena

Umacemo nasu besmrtnu ljubav pred nase skute
i lagano koracamo po nasoj prelepoj postelji
zalivamo tela vlaznim poljupcima, pod cebe
pozude nestajemo, sladimo se krisom od tudjih
pogleda, ljubav, koja nasa ljuljanja vodi kroz
obrasle lavirinte uspomena i secanja.
Kroz uspomene osecam trganje stranica nasih
smelih dogadjaja, pomalo ishabanih korica
osecao se miris parfema, dotrajao uzdah ceznji
tiho sa usana culo se po jos koje neme reci
a onda je usledila lavina ljutnje, katkad kao sad.
Jednostavno, volim pretrcati listovima nasim
pomalo zastati na rubovima emocija, pomirisati
sazvezdje dodira i uliti jos malo klupko uspomena,
a ti si znala hodati bosa, poput kosute usred
proleca, zastajkivati pod vec iole zaboravljenim
srcima.
Moram katkad posustati, jer ta nasa ljubav je znala
prosuti male kapljice i obrisati svako minulo vreme,
znalo je i samo, da nam se blizi kraj ovih stranica.
Kad se otvaras ponocnom mesecu, vesto zavodis svemir
da ti dodje pred dlanove i umela si da gospodaris
nasim trenutkom divljih zelja, znala, a cutala si.
Dok plovimo po vec ishabanim stranicama, zalijmo
jos po koju casu razgovora i u nadi se nadajmo
da smo bili, tu nakraj nasih dusa, onako samo,
izdvojeni od svih, pomalo zaboravljeni, a opet isti...N.n.

[sann]

Vratiću ti svaku suzu
putem vjetra,
sunca,
kiše,
i onu jezu
što me obuze
dok slušah
danima, noćima
tvoj spjev,
dok sam gušila
u sebi gnjev,
radjala nove vilenjake,
pojila stare čarobnjake,
da mi kažu
na kom si prstenu
sjedio,
kada si me za
dušu ujeo!
Koja li te vila dojila
i to srce bijelo
bez kapi krvi
bez milosti osvojila.

Samo pazi,
gusto je "nebo"
platno je tanko....NN.

[sann]

ONA

Vidiš li ovu kožu ?
Crvenu,ogrebanu,
Suncem spaljenu,vetrovima išibanu
Vidiš li ove bore,tragove srca koji govore
Sve je to moje
A ovu u mojoj koži ne poznajem
Gotovo neljudski muči me
Stalno smo u sukobu
Ne razumemo se
Kada se ona smeje, meni su suze u očima
Kada je tako vražje hrabra, ja se bojim
Kada drugima pokaže put,
ja ne znam gde ću
Kada sam na početku svega
Ona je već na kraju vremena
Kažem joj: "Stani, ne može to tako .."
Govorim joj: "Stani da razgovaramo .."
Neće da sluša
Prokleti sanjar, izgubljena duša
Još uvek u ljubav i trista čuda veruje
Godine ne priznaje
A da godine ko pita i one nju ne bi priznale
Krije poeziju u njedrima
Boji muziku u plavo
Premešta prstom planine
Putuje mislima kao da su krila
Delove neba otkida pa u mozaik snova slaže
Sve hoće i sve može
Urla strast u vetar
Čuva neviđeno
Čeka sa svima koji čekaju
Prezire sve koji ne veruju
Niko ne zna šta u srcu ima
Kada je to pitam
onda dugo zagrljene ćutimo
i jedna drugu slutimo
Ta budala u mojoj koži
moju dušu ima..NN.

[sann]

NEMA SMISLA

Ne znam da li sam to sanjala
ili mi priču o njemu ispričao neko
možda sam ga i lično znala
ali o tome neću,ne smem i nema smisla!
U mom snu on je ušetavao kada mu se prohte
bez kucanja ,naglo, zatresla bi se vrata srca
pomislila bih čudovište a bio je samo iluzija
neko koga je odnosio dan kao i ovu priču
koja nije bajka jer nema srećan kraj.
Dolazio je danima ispalih iz kalendara
bez posebnih znakova, kretao mi se kroz misli
nekad sasvim tiho a drugi put bi i zvezde budio
mirisao na zabranjeno voće i greh
možda sam ga i lično znala
ali o tome neću, ne smem i nema smisla!
Ljutila bih se na njega, terala ga
''Šta ceš u mojim mislima kada nisi moj
i zašto mi se bespravno useljavaš u snove''
A jutrom nisam znala da li je stvarno bio tu
ili su to bile samo noćne more
Ostajala sam u dilemi jer je s danom nestajao i san
bez traga i glasa ostavivši mi samo
u nozdravama miris dima njegovih cigareta
Da li su snovi bili pravi ili je java bila stvarna
to zaista nisam znala ali sam znala s lakoćom
zameniti masku straha s maskom hrabrosti
i čekati dane i trenutke ukradene od vremena
sakupljati iluzije u kutiju šarenih laži
plašeci se oluje u njegovom srcu
da ga ne odnese u nekim tuđim snovima
A onda naglo nije ga bilo dugo
srce mi je reklo da se povukao u zaborav
zdrav razum je slavio neku glupu pobedu
a meni je danima nedostajao
i mrzela sam noći u kojima ga nije bilo
Ne znam da li sam to sanjala
ili mi priču o njemu ispričao neko
možda sam ga i lično znala
ali o tome neću,ne smem i nema smisla !
Danas ga se sećam s nekom tugom, a ponekad
uhvatim sebe da još uvek ga čekam
i ne znam u čijim snovima ovih dana šeće
Znam da je bilo slatko ko zabranjeno voće
I da sam ga u belškama mojih pesama krila
i još uvek je tamo ali tu pesmu ne bih objavila, nikada.
Ne znam da li sam to sanjala
ili mi priču o njemu ispričao neko
možda sam ga i lično znala
ali o tome neću,ne smem...NN.

[sann]

PLES LJUBAVI

Postoji u ovom svetu od stakla
dvorac u oblacima
sama sam ga sagradila
njegovi su zidovi od izgubljene ljubavi
bez prozora
bez vrata
u njemu samo ćutim i slutim
i osećam jednu dušu
duboko u grudima ..
tamo postajem stručnjak
za skrivanje boli
govorim reči koje nikad ne bi rekla
slusam pesmu koju nikada ne bi čula
tamo gde ljubav život čeka
mislim na jedne oči
bez žaljenja i bez straha
postojim samo da volim ...
U tom dvorcu u oblacima
grebala sam i iskopala
malu pozornicu snova
gde plešem čarobni ples
za jedne izgubljene oči
Dobrodošao na predstavu !!
samo molim oprez
možda ti srece zakuca brže
mozda ostaneš bez daha
možda ti poteku suze
a možda svet postane dvorana
gde će suze postati kiše
od kojih niču suncokreti u grudima
možda ples nikad ne prestane
dozivotno traje ...
Svejedno !
U tom dvorcu od stakla
gde ljubav život čeka
i ja čekam ...
Oslušni ....osećas li moju dušu ?NN.

[sann]

Mirišu li ti još u sobi
Prepunoj sećanja
Moji pogledi
I moja ćutnja

Osećaš li u zraku
Kako se bol proteže
Po svakom komadu nameštaja
I pravi prašinu
Koja nas guši
Iako nismo zajedno u njoj

Veliko spremanje je na pomolu
Da očistimo svaki kutak
U kome se nalazimo
Nevidljivi

Kada nas Sunce
Pospe svojim zracima
U toj istoj sobi
Zavladaće razum

Osmehnućemo se životu
Prepunom uspomena
I poslednju knjigu na polici ljubavi
Zatvoriti ...

Znam
A znaš i ti
Da ćemo sećanja na nas
Zauvek u srcu sačuvati

Bilo je
I nije bilo ništa
Ali će i dalje
Tinjati zgarišta

I niko se neće usuditi da ih gasi
Ni ti
Ni ja
Ni pesma moja
Ali ćemo se pretvoriti
U kamen spokoja....NN.

[sann]

Dok svetla grada tonu u mrak
zamućena kišnom izmaglicom,
magična muzika se čuje
Tišini ponestaje dah…
Na podijumu lepršaju žive pahulje…
U jednom plesnom koraku
zaustavljaju večnost
Titrajem usana pokrenuše
zaglušujući vodopad potištenosti
niz obraze vreli mlaz…
Koža vrišti od bola
dok bakarno crvene nijanse
po sećanju urezuju njegov lik..
NN.