Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Heidi]

Da je ne bih sreo
Franz Kafka, kratke price


Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.

Volio sam djevojku koja je i mene voljela, ali morao sam da je ostavim.

Zašto?

Ne znam. Bilo je to kao da je okružena oružnicima koji su koplja držali napolje uperena. I kad bih joj se približio, naletio bih na šiljke, bivao ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.

Da li je za to djevojka bila imalo kriva?

Ne vjerujem, ili sam čak siguran da nije. Poređenje od maločas nije bilo potpuno, pošto sam i ja bio okružen oružnicima koji su koplja držali okrenuta unutra, naime prema meni. Kad god bih se primakao djevojci, naletio bih najpre na koplja svojih oružnika i već tu je moje napredovanje bilo zaustavljeno. Možda do djevojčinih oružnika nikad nisam ni dospio, pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to već krvareći od svojih kopalja i bez svijesti.

Da li je djevojka ostala sama?

Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i ničim sprečavan. Iscrpljen sopstvenim nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodušno kao da sam vazduh kroz koji su njihova lica nalegla jedno na drugo u prvom poljupcu.

[greeneyes]

A takve ljude moraš čuvati. Pojave se jednom u sto godina i pripadnu baš tebi. Možda ih nisi ni zaslužio, ali nekim čudom Bog je odlučio da budu na tvojoj strani. Posebni su i svjestan si toga.
Pogledaš li svoj život unazad vidjećeš da si od rođenja nailazio na pogrešne i sebične. Davao si mnogo, iako ništa nisi dobijao zauzvrat.
A sada, kad si skoro odustao došao je tvoj spas. Spas u obliku neodoljivog osmjeha, krupnih očiju i pomalo blesavog karaktera. Osjecaš se potpuno drugačije. Slobodno i zauzeto u isto vrijeme. Konačno uviđaš kako nije važno koliko su te drugi razočarali, sve dok imaš sa kim zakrpiti stare ožiljke.

Djevojka crvene kose

[carobnjak N]

Ropstvo je zakon zivota, i drugi zakon ne postoji, jer ovaj mora da se postuje bez ikakve mogucnosti pobune ili oslobodjenja. Neki se radjaju kao robovi, drugi padaju u ropstvo, trecima je ono dato. Nasa kukavicka ljubav prema slobodi-koju bismo, da je dobijemo, svi odbacili jer ne bismo mogli na nju da se naviknemo- stvarni je znak naseg teskog ropstva. I ja, koji sam upravo rekao kako bih volio da zivim u kolibi ili pecini gdje bih bio slobodan od monotonije svega, odnosno monotonije samog sebe, da li bih imao hrabrosti da se uputim u tu kolibu ili pecinu, znajuci iz iskustva da ce me ta monotonija, buduci da potice iz mene, zauvijek i svuda pratiti ? I ja, koji se gusim tu gdje sam zato sto jesam, gdje bih disao lakse ako je ono sto me tisti u mojim plucima, a ne u stvarima koje me okruzuju? I ja, koji ceznem za cistim suncem i prostranim poljima, za pogledom koji puca na okean i za citavim horizontom, da li bih mogao da se naviknem na novi krevet, ili hranu, ili na to da vise ne silazim niz cetiri sprata stepenica do ulice, da ne nazdravljam dobar dan besposlenom berberinu ?
Sve sto nas okruzuje postaje dio nas, uliva se u nasa osjecanja od krvi , mesa i zivota, i poput mreze velikog Pauka, njezno nas vezuje za ono sto je blizu, uljuljkujuci nas u meku postelju spore smrti, gdje se ljuljuskamo na vjetru.
Sve smo mi i mi smo sve; ali cemu to sluzi, kad je sve nista ?
Zrak sunca, oblak cija nas sjenka upozorava na njegov prolazak, iznenadni dasak vjetra, tisina koja za njim zavlada, jedno ili drugo lice, neodredjeni glasovi, slucajni smijeh djevojaka, a zatim noc iz koje bez ikakvog smisla izranjaju izlomljeni hijeroglifi zvijezda.
( Fernando Pesoa 20.06.1931 god.)

[dadojović]

Makni mi se malo sa sunca ( Nunc quidem paululum a sole ) Odgovor filozofa Diogena, Aleksandru Velikome, kada ga je ovaj pitao želi da učini za njega.

[carobnjak N]

Iz jednog filma

moje srce se nadima kao nar
i iz njega ispadaju sitni rubini
kotrljaju mi se niz ledja
i svijetle kao svici , putevima kojim sam prosla...

[Chloe]

Nikada ne znate ko vas može cuti
“A ako nešto kažete sa dovoljno žara,
i ako bogovi nemaju pametnija posla, vaseljena ponekad ume da se sklupca oko vaših reci.
Reci su odvajkada imale snagu da promene svet. Pazite šta želite.
Nikada ne znate ko vas može cuti.
Ili šta, kad smo vec kod toga.
Jer nešto možda lunja kroz univerzume i nekoliko reci koje pogrešna osoba izgovori u pravom trenutku može zazvucati veoma primamljivo…”

Teri P.

[Femea]

"Ima ljudi koji misle da se širenje pozitivne energije može naučiti, da postoje fraze, riječi ili rečenice koje stvaraju pozitivnu energiju same po sebi. Nije tako. Energija, pozitivna ili negativna, nalazi se u čovjeku. Ne može iz čovjeka izaći ono čega tamo nema. Da bismo mogli širiti mir, moramo se najprije mirom napuniti. Da bismo mogli širiti radost, mora nam najprije srce biti radosno.

- Carl Gustav Jung

[Chloe]

"Šepurila se po sobi u svilenoj spavaćici i mome predugačkom crnom kaputu.
"Pogledaj kako mi crno odlično pristaje"
nasmijala se
"Jednog dana postaću oficir, nosiću ovakve kapute, i ako me ikada ostaviš, poslaću svoju ogromnu vojsku da te uhvati!"
Bože, kako sam je volio u tom trenutku.
"Dođi, zagrli me oficirko" rekao sam
"Takve kao ti se ne ostavljaju. Nikad."

Ali ipak sam otišao jednoga dana.
Naime, to je ono što mi, mangupi muškarci, često činimo bez razloga.
Ona nije poslala vojsku za mnom, iako sam itekako zaslužio da budem prebijen.
Istina, tražila me je još dugo i zbunjeno, a onda je odustala.
Malena oficirka je izgubila bitku života.
Ali ja sam izgubio rat... "

[Rum]

Debra je prekrstila noge i suknja joj se zadigla.»Imaš veoma lepe noge, Debra. I znaš da se obučeš. Podsećaš me na devojke iz vremena moje majke. Onda kad su žene bile žene.«»Ti se sjajno držiš, Henri.«»Znaš na šta mislim. To posebno važi za L.A. Nedavno sam biona putu i kad sam se vratio, i znaš li kako sam znao da sam opet ovde?«»Pa, ne znam ... «»Zbog prve žene koju sam ugledao na ulici. Imala je na sebi toliko kratku suknju da su joj se videle gaćice. I kroz prednji deo gaćica —pardon —videle joj se dlake na pizdi. Znao sam da sam opet u Los Anđelesu.

[Chloe]

"Čudno ljudsko sjećanje. Zaboravlja se ono za šta se misli da se nikada neće zaboraviti, a pamti nešto što nije ni postojalo kao događaj. Ostane lice koje, povremeno se javljajući iz sjećanja, prati kroz život. Nosi se isječak nečijeg vremena, djelić života nekoga koga smo slučajno sreli, zapamtili i sačuvali. Svako u sebi, a da toga nije ni svjestan, nosi djeliće tuđeg života."

Radmila Mišev, Uspomena

[Mala_Mu]

FB_IMG_1560378065848.jpg

[Vanilla]

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost. A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje.

[Chloe]

Bože moj, čudan je život i saputnica mu sudbina. Trnovitim i istrošenim stazama čovjek prođe, da bi spasio dušu, a ne vidi da je kroz trnje ogoljenu na vlastitim dlanovima pruža.
Samo tražiš sklonište da udomiš istu, a prodaš je jeftino. Za par slatkorječivih neistina, pokoji zagrljaj i za nadu, koja te posljednja napusti. I živiš tako, ni živ ni mrtav, lebdiš dugo u nekoj sredini, jer tobože, sredina je u svemu "najbolji izbor". Letiš ka gore, a praznina te vraća dole."


Senada Mujezinović , "Februar duše"

[Chloe]

"Kažu da postoji negdje mjesto pravog suda i pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve što je među ljudima bilo skriveno i tajno, kazuje sve što je ostalo prećutano i nerečeno, ispravlja sve što je ikad bilo naopako i krivo, vraća sve što je utajeno ili oteto, dosipa onom kome je zakinuto, odasipa tamo gdje se presipalo. Tu se pitanje ljudskog postojanja pravo postavlja i, ukoliko to zavisi od čovjeka, do kraja rješava. To je mjesto gdje istina sja kao sunce koje ne zalazi, gdje pravda caruje."


Ivo A.

[Chloe]

"Kad jedno odredjeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja, dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete, za život čula, za muku duha."


Ivo A.

[Mala_Mu]

FB_IMG_1562852216003.jpg

[Mala_Mu]

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.

[lejlamo]

....mislio dam da su mi dani odbrojani, i užasno, nisam želio da umrem. odjednom sam ugledao svaki list, jarke boje, blistavo nebo, izrazito sivi asfalt, pukotine na njemu, a u njima mrave kako snuju. ne, posmislio sam, treba ih zaobilaziti. žao mi ih je. ne želim da umru. od mirisa šume vrtelo mi se u glavi.....miris je snažnije delovao od boja. lake breze.....teške jele.....i sve to neću više gledati? da mi je da živim duže, samo jedan sekund, jedan minut!
zašto sam toliko vremena, časova, dana presedeo pored televizora, među hrpom novina?
shvatio sam da smisao ima samo živo vreme....naše živo vreme.

[mentalist]

Tišina je carstvo izgubljenih ljudskih glasova.
Tišina je zapravo jedini način da se istinski razgovara s ljudima. T
ako se traže i nalaze izgubljeni ljudski glasovi, kao umorni konji u nekoj pustopoljini, koji se udruže da bi putovali zajedno. *

Može se slušati, a ne čuti.
To je tišina...

Tišina ima svoju ulogu u svijetu čula sluha.
Ima trenutaka, ima mjesta koja su označena svojom tišinom.
Uho se napreže, sve više i više se budi u svojim prazninama.
Muzika zna da ih rasporedi.

Ima i drugih tišina.

Postoji funkcija tišine u okviru kakve situacije;
u razgovoru, kad odjednom nedostaje odgovor;
u rađanju jedne ljubavi;
u ruševini jedne nade... **

*Talhe ili Šedrvanski vrt, Irfan Horozović
**nepoznati autor

[Vanilla]

Ostao si prećutan na mojim usnama. Nikada nisam prevalila te teške riječi preko usana, da si moj na neki čudan, samo nama shvatljiv način i da sam te opet na još čudniji, nekako i imala...Bez sekunde pripadanja, ipak imala...