Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Frankey]

Postoji jedna kineska legenda o dvoje ljubavnika koji se nikad ne uspiju sastati. Zovu se Noć i Dan. U čarobnim satima sumraka i svitanja ljubavnici se dodirnu i gotovo se susretnu, no to se nikad ne dogodi. Kažu da ako pažljivo slušaš, možeš čuti njihove jadikovke i vidjeti nebo obojeno u crveno od njihove ljutnje. Legenda tvrdi da su im bogovi htjeli podariti pokoji trenutak sreće, te su stoga stvorili pomrčine, tijekom kojih se ljubavnici uspiju sastati i voditi ljubav. Ti i ja također čekamo našu pomrčinu. Sad kad smo shvatili da se više nikad nećemo susresti, da smo osuđeni na razvojen život, da smo noć i dan.


“Četiri prijatelja” David Trueb

[srculence7]

Skoro će zima, a i bez nje ljudi su postali dovoljno hladni. Na žalost, ne znaju mnogi koliko malo je potrebno da se zagreje srce.
Osmeh, lepa reč, gest... A kad je oko srca toplo i prsti manje zebu.
Ž.Laušević

[Frankey]

Želim da se igramo žmurke i da ti poklonim svoju odeću i kažem da mi se sviđaju tvoje cipele i da sedim na stepenicama dok se kupaš i masiram tvoj vrat i ljubim tvoja stopala i držim te za ruku i da idemo negde da jedemo i da mi ne smeta kad pojedeš moju porciju i da se nađemo kod Rudija i pričamo o proteklom danu i da kucam tvoja pisma i nosim tvoje kutije i smejem se tvojoj paranoji i da ti poklanjam kasete koje ne slušaš i da gledamo sjajne filmove i da gledamo očajne filmove i da negodujem zbog radio programa i da te fotografišem dok spavaš i da ustajem da ti spremim kafu i pecivo i da idemo kod Florent da ispijamo kafu u ponoć i da mi ti kradeš cigarete i nikad ne možeš da nađeš šibicu i da ti pričam o TV programu od prošle noći i da te vodim kod očnog lekara i ne smejem se tvojim šalama i da te želim ujutru ali te puštam da spavaš još malo i da ljubim tvoja leđa i milujem ti kožu i kažem ti koliko volim tvoju kosu tvoje oči tvoje usne tvoj vrat tvoje grudi tvoju zadnjicu i da sedim na stepeništu pušeći dok tvoj komšija ne dođe kući i da sedim na stepeništu pušeći dok ti ne dođeš kući i da se brinem kad kasniš i obradujem kad stigneš ranije i da ti poklonim suncokrete i dođem na tvoju zabavu i igram dok sve ne zadivim i da mi je krivo kad zabrljam i da se radujem kad mi oprostiš i da gledam tvoje slike i želim da si oduvek bila tu i da čujem tvoj glas u svom uhu i osećam tvoju kožu na svojoj koži i da se uplašim kad pobesniš i jedno oko ti pocrveni a drugo poplavi i tvoja kosa očešljana nalevo i tvoje lice orijentalno i da ti kažem da izgledaš divno i da te smirujem kad se uznemiriš i grlim kada te boli i da te želim kad osetim tvoj miris i da te vređam svojim dodirom i da cmizdrim kad sam pored tebe i da cmizdrim kad nisam i da se odmaram na tvojim grudima i ušuškam te noću i da se smrznem kad ti uzmeš ćebe i skuvam kad ga ne uzmeš i topim kad se osmehuješ i rastapam kad se smeješ i da ne razumem zašto misliš da te odbacujem kad te ne odbacujem i da se čudim kako možeš i da pomisliš tako nešto i da se pitam ko si ali te prihvatam bez obzira na to i da ti pričam o anđelu drveta i začaranom šumskom dečaku koji je preleteo okean zato što te je voleo i da ti pišem pesme i pitam se zašto mi ne veruješ i da osećam to tako duboko da ne mogu da nađem reči i da ti kupim mače koje posle zamrzim jer mu posvećuješ više pažnje nego meni i da te zadržavam u krevetu kad moraš da kreneš i plačem kao beba kad konačno odeš i da ubijam bubašvabe i kupujem ti poklone koje ne želiš i posle ih nosim nazad i da ti predložim da se udaš za mene i ti ponovo kažeš ne i da nastavim da te pitam jer iako ne veruješ da mislim ozbiljno mislim od prvog puta i da lutam kroz grad osećajući kako je pust bez tebe i da želim ono što ti želiš i mislim kako gubim sebe ali znam da mogu da ti verujem i da ti ispričam najgore o sebi i pokušavam da ti dam najbolje od sebe jer ti ne zaslužuješ ništa manje i da odgovaram na tvoja pitanja i kad radije ne bih i kažem ti istinu i kad ne želim i pokušavam da ne prećutim ništa jer znam da ti tako više voliš i da mislim da je sve gotovo ali ostajem još samo deset minuta dok me ne izbaciš iz svog života i zaboraviš na mene i da pokušavam da ti priđem bliže jer je divno upoznavati te i u potpunosti vredno truda i da pričam s tobom na lošem nemačkom i još gorem hebrejskom i vodim ljubav s tobom u tri ujutru i nekako nekako nekako uspevam da izrazim delić sveprožimajuće bezuslovne nepokolebljive posvećene beskrajne ljubavi koju osećam za tebe..

- Sarah Kane - A's Monologue, Crave

[Heidi]

Carl Gustav Jung – O postajanju ličnosti

Švicarski psihijatar Carl Gustav Jung smatra se utemeljiteljem analitičke psihologije čiji se interes nije zaustavljao na teoretskoj psihologiji i kliničkoj praksi, nego se protezao do alkemije, mistike, istočne i zapadne filozofije, astrologije i mnogih drugih područja koja su mogla dati odgovore na pitanja o smislu ljudskog postojanja.

Zbog toga je život ovog originalnog i vrlo utjecajnog mislioca XX. stoljeća bio izrazito dinamičan i neuhvatljiv strogo definiranim znanstvenim okvirima.

U svojoj autobiografiji Sjećanja, snovi, razmišljanja zapisao je: Život mi je uvijek nalikovao biljci što raste iz gomolja. Njen istinski život je nevidljiv, skriven u gomolju. Dio koji se pojavi iznad zemlje, traje samo jedno ljeto. Potom nestane – samo kao kratkotrajna utvara. No ja nikad nisam izgubio osjećaj da nešto živi i traje ispod vječnog toka. Ono što vidimo je cvijet, koji je prolazan. Gomolj je onaj koji ostaje.

Carl Gustav Jung umro je 1961. godine u 86. godini života.



Najvažnija djela iz njegova iznimno opsežnog opusa su: Preobrazbe i simboli libida, Psihološki tipovi, Odnos između ja i podsvijesti, Psihologija i religija, Psihologija i alkemija, Mysterium coniunctionis, Čovjek i njegovi simboli, Sjećanja, snovi, razmišljanja, itd.

Oslanjajući se nešto slobodnije na dva Goetheova stiha često se citira:

Najveće blaženstvo na zemlji će biti radost koju će nam ličnost pružiti.


A time i iskazuje mišljenje da krajnji cilj i najveća želja svega leži u razvoju one cjelovitosti čovjekovog bića koju označavamo kao ličnost.

“Odgajanje ličnosti” danas je postalo odgojni ideal nasuprot standardiziranom kolektivnom ili normalnom čovjeku, forsiranom od strane opće masovnosti, u ispravnoj spoznaji povijesne činjenice da su velika, oslobađajuća djela svjetske povijesti proizašla od vodećih ličnosti, a nikada od uvijek sekundarne, trome mase, kojoj je čak i za najmanji pokret uvijek potreban demagog.

…Naše se doba ushićeno slavi kao “era djece”. Ovo neizmjerno proširenje dječjeg vrtića istovremeno ide ruku pod ruku s potpunim previđanjem odgojne proble­matike koju je genijalno naslutio Schiller. Nitko ne ospo­rava važnost djetinjstva niti ga podcjenjuje, odviše su jasna teška, često trajna oštećenja nastala zbog glupavog odgoja u kući a kasnije školi i odviše je neodbaciva neophodnost razumnih pedagoških metoda. Međutim, ako čovjek želi ovo zlo dohvatiti doista u njegovom korijenu, onda se ozbiljno mora postaviti pitanje: kako je došlo do toga i kako to da je i danas još slučaj da se primjenjuju glupe i ograničene odgojne metode?

Tko želi odgajati, treba i sam biti odgojen. Danas se još uvijek primjenjuje učenje napamet, a mehanička primjena metoda uopće nije odgajanje, niti za dijete, niti za samog odgajatelja. Neprestano se govori o tome da dijete mora biti odgojeno kao ličnost. Ja se, naravno, divim ovom visokom odgojnom idealu. Ali tko odgaja te buduće ličnosti? To su na prvom i najvažnijem mjestu obični, nekompetentni roditelji koji su često i sami cijelog života polu ili sasvim djeca. Tko će na kraju očekivati od svih tih običnih roditelja da budu “ličnosti”, i tko je ikada razmišljao o tome da osmisli metode kojima bi se “ličnost” mogla usaditi roditeljima? Zbog toga se, naravno, više očekuje od pedagoga, od obrazovanog stručnjaka, koji je temeljito upućen u psihologiju – naime u gledišta ovih ili onih, često dijametralno suprotnih mišljenja o tome kakve su vjerojatno osobine djeteta i kako ih treba tretirati. Za mlade ljude koji su pedagogiju odabrali za svoj životni poziv pretpostavlja se da su i sami odgojeni. Nitko vjerojatno neće tvrditi da su istovremeno i svi oni ličnosti. … Od prosječnog odgajatelja naprosto se ne može očekivati više nego od prosječnih roditelja. Ako su dobri stručnjaci, onda čovjek s njima mora biti zadovoljan isto onako kao i s roditeljima koji svoju djecu odgajaju na najbolji mogući način.

Bolje je visoki ideal odgajanja ličnosti ne primjenjivati na djeci. Jer ono što se obično podrazumijeva pod “ličnošću”, naime određena psihička cjelovitost koja po­sjeduje otpornost i snagu, jest ideal odraslog čovjeka koji se želi nametnuti djetetu u dobu u kojem pojedinac nije ­svjestan problema odraslog života ili – što je još gore – kad ih svjesno izbjegava.

… Ne dijete, nego odrastao čovjek može dostignuti ličnost kao zreli plod ovom cilju usmjerenog životnog rada. U dosizanju ličnosti leži ništa manje do najbolji mogući razvoj cjeline jedne određene osobe. Uopće se ne može sagledati koliki je beskrajni broj uvje­ta neophodno ispuniti da bi se ovo postiglo. Za to je potreban cijeli ljudski život sa svim svojim biološkim, socijalnim i psihičkim aspektima. Ličnost je najviše ostvarenje urođenog svojstva posebnog ljudskog bića. Ličnost je djelo najviše životne hrabrosti, apsolutna potvrda individualnog postojanja i najuspješnije prilagođavanje na univerzalnu datost, uz najveću moguću slobodu vlastitog odlučivanja. Nekoga za to odgajati izgleda mi da nije mala stvar. To je svakako najveći zadatak koji je postavio moderni duhovni svijet.


… Ličnost se razvija tijekom života iz teško ili pak sasvim nejasno dokučivog zametka, i tek kroz naša djela postaje očigledno tko smo. Mi smo kao Sunce koje hrani život Zemlje i stvara svakojake ljepote, rijetkosti i zla: mi smo kao majke koje u krilu nose nepoznatu sreću i patnje. Mi prije svega ne znamo kakva su u nama djela ili nedjela, kakva sudbina, kakva dobra i kakva zla: i tek navečer postaje jasno ono što je započelo s jutrom.

Ličnost se nikada ne može razviti a da čovjek svjesno i sa svjesnom moralnom odlukom ne izabere vlastiti put. Ne samo kauzalni motiv, nužda, već i svjesna moralna odluka mora pozajmiti svoju snagu procesu razvoja ličnosti. Ako nedostaje prvo, naime nužda, tako­zvani razvoj samo je vježbanje volje; ako nedostaje drugo, naime svjesna odluka, razvoj zastaje u nesvjesnom automatizmu. Čovjek se, međutim, svjesno može odlučiti za vlastiti put samo onda kad ga smatra najboljim. Ako bilo koji drugi put smatra boljim, tada će živjeti i razvi­jati tu drugu ličnost umjesto vlastite. Drugi su putovi konvencije moralne, socijalne, političke, filozofske i religiozne prirode. Činjenica da konvencije uvijek na neki način cvjetaju dokazuje da ogroman broj ljudi ne bira vlastiti put već konvenciju i zbog toga ne razvija samoga sebe već metodu i način života na račun vlastite cjeline.

… Pothvat razvoja ličnosti je u stvari nepopularna odvažnost, nesimpatično skretanje sa širokog puta, isposnička ćudljiva težnja za podvojenošću, ili što se već misli o usamljenim čudacima. Stoga nije nikakvo čudo da se oduvijek samo mali broj upuštao u ovu avanturu. Da su svi odreda bili budale, mogli bismo ih kao ιδιωται, kao duhovno “privatne ljude” izbrisati iz vidnog polja našeg zanimanja. Ali na nesreću, te ličnosti su po pravilu legendarni junaci čovječanstva, obožavani, voljeni, sla­vljeni, pravi sinovi božji, čije ime “ni u vjekovima ne zalazi”. Oni su pravi cvjetovi i plodovi, plodonosno sjeme stabla čovječanstva. Pogled na povijesne ličnosti dovoljno objašnjava zašto je razvoj ličnosti ideal i zašto je prijekor individualizma pogrda. Veličina povijesnih ličnosti nikada se nije sastojala od njihovog bezuvjetnog pokoravanja konvencijama, već naprotiv od njihovog oslobađanja od konvencija. Kao planinska litica oni strše iz mase, koja se grčevito drži kolektivnih strahova, uvjerenja, zakona i metoda – i biraju vlastiti put. Oduvijek je običnom čovjeku izgledalo čudnovato da se čvrsto utabanim puto­vima s poznatim ciljevima treba pretpostaviti vrletni i uski puteljak koji vodi u nepoznato.

Što je, konačno, nekome povod da izabere vlastiti put i da se na taj način kao iz magle izdigne iz nesvje­snog identiteta s masom? Nužda ne može biti, jer nevolja nailazi na mnoge i svi se oni spašavaju pomoću konvencije. Ne može biti niti moralna odluka, budući da se čovjek po pravilu odlučuje za konvencije. Što je to, dakle, što neumoljivo odlučuje u korist neobičnog?

To je ono što se naziva nutarnji izbor; iracionalni faktor koji sudbinski gura prema emancipaciji od stada i njegovih utabanih putova. Prava ličnost uvijek ima izbor i vjeruje u njega, ima vjeru u njega kao u Boga, iako je to, kako bi rekao običan čovjek, samo individualni osjećaj izbora. Ovaj izbor, međutim, djeluje kao božanski zakon od kojega nema odstupanja.

… Tko posjeduje izbor, čuje nutarnji glas, on je izabran. Zbog toga legenda i vjeruje da on ima privatnog demona, koji ga savjetuje i čije zadatke mora izvršavati. Najpoznatiji primjer ove vrste je Faust, a povijesni slučaj je Sokratov daimon. Primitivni su vračevi imali svog zmijskog duha, kao što je i Eskulap, zaštitnik liječnika, predstavljan pomoću epidaurske zmije. Ovaj je osim toga imao privatnog demona Kabira Telesfora, koji mu je izgleda čitao ili davao recepte.

… Izbor ili osjećaj izbora nije samo prerogativ velikih ličnosti, već i malih sve do najmanjeg formata, samo sa smanjenjem veličine ovo postaje sve maglovitije i nesvjesnije. Izgleda kao da se glas nutarnjeg daimona sve više udaljava i da govori rjeđe i nejasnije. Naime, što je ličnost manja, tim više postaje neodređena i nesvjesna i konačno se nerazličita stapa sa zajednicom, predajući na taj način svoju cjelovitost i pritom se rasplinjujući u cjelini grupe. Na mjesto nutarnjeg glasa stupa glas socijalne grupe i njenih konvencija, a na mjesto izbora kolektivne potrebe.

… Ukoliko svaka individua ima svoj urođeni životni zakon, onda svaka ima teoretsku mogućnost prije svega slijediti ovaj zakon i tako postati ličnost, to jest dostići cjelovitost. Ali kako živa bića egzistiraju samo u obliku živih jedinki, to jest individua, životni zakon u krajnjoj liniji uvijek je usmjeren na individualno proživljen život. Dakle, iako objektivno psihičko, koje se u osnovi ne može zamisliti drugačije nego kao univerzalna i istovjetna datost, znači isti psihički preduvjet za sve ljude, ono se ipak, čim se želi pojaviti, mora individualizirati, budući da nema drugog izbora nego da se izrazi kroz jedinku.


Kao što velika ličnost socijalno djeluje rješavajući, razrješavajući, preinačujući i sređujući, tako i rađanje vlastite ličnosti ima ljekovito djelovanje na individuu. To izgleda kao kad se ustajali močvarni rukavac ponovno ulije u maticu nekad izgubljene struje ili kao kad se ­ukloni kamen navaljen nad sjemenkom koja tada može proklijati i početi sa svojim prirodnim rastom.

Unutrašnji glas je glas punijeg života, šire, obimnije svijesti. Zbog toga se u mitološkom smislu rađanje heroja ili simbolično ponovno rađanje poklapa s izlaskom Sunca, budući da postajanje ličnosti ima isto značenje kao i povećanje svjesnosti. Iz istog razloga većina heroja se označava atributima Sunca, a trenutak rađanja njihove velike ličnosti naziva se prosvjetljenjem.

Strah, koji većina prirodnih ljudi osjeća od unutrašnjeg glasa, nije toliko djetinjast koliko bi se moglo pomisliti. Sadržaji koje susreće ograničena svijest, kako pokazuje klasičan primjer Kristovog života ili isto tako karakterističan doživljaj Mare iz legende o Budi, uopće nisu tako bezazleni, već u pravilu znače opasnost koja je specifična za dotičnu individuu. U pravilu, ono što nam šapuće unutrašnji glas nije ništa dobro, već zapravo zlo. To mora biti prije svega zbog toga što čovjek obično nije toliko nesvjestan svojih vrlina koliko mana, a i stoga što znatno manje pati od onog dobrog nego od onog lošeg u njemu. Kao što sam ranije spomenuo, unutrašnji glas prinosi svijesti ono od čega pati čitava zaje­dnica, bilo da se radi o narodu ili o čitavom čovječanstvu. Ali ovaj glas to pruža u individualnom obliku, tako da čovjek u početku može pomisliti kako je sve to zlo individualna osobina njegovog karaktera. Unutrašnji glas unosi zlo tako uvjerljivo da bi doveo do toga da mu čovjek podlegne. Ako mu ne podlegne, onda u naše Ja ne prodire ništa od tog prividnog zla, i tada ne može doći do obnavljanja i izlječenja. (Zlo unutrašnjeg glasa nazivam “prividnim”, što zvuči odviše optimistički). Ako Ja potpuno podlegne unutrašnjem glasu, tada djeluju njegovi sadržaji, kao kada bi umjesto njih bilo isto toliko vragova, drugim riječima ovome slijedi katastrofa. Ako Ja podlegne samo djelomično i uspije se kroz samopotvrđivanje spasiti od potpunog uništenja, tada može asimilirati glas i tada se ispostavlja da je zlo bilo samo privid zla, dok u stvarnosti donosi spas i prosvjetljenje.

… Problematika unutrašnjeg glasa je puna tajnih zamki i klopki. To je najopasnije, najklizavije područje, isto tako opasno i besputno kao sam život, ako se odrekne ograda. Ali onaj tko ne želi izgubiti svoj život, neće ga niti dobiti.

… Da li se zbog toga čovjek može ljutiti na čovječanstvo i na sve one dobronamjerne pastire stada i zabrinute očeve, kada podižu zaštitne zidove, postavljaju djelotvorne slike i preporučuju prohodne putove koji zaobilaze ponore?

Na kraju krajeva, heroj, vođa i spasitelj je onaj tko ­otkrije novi put k višoj sigurnosti. Moglo bi se sve ostaviti po starom da ovaj novi put bezuvjetno ne zahtjeva da bude otkriven i da čovječanstvo ne pati pod svim pa­tnjama Egipta sve dok novi put nije pronađen. Neotkriveni put u nama je kao nešto psihički živo, što klasična kineska filozofija naziva “Tao” i uspoređuje s vodenim tokom koji neumoljivo teče svome cilju. Biti u Taou znači potpunost, cjelovitost, ispu­njeno opredjeljenje, početak i cilj i potpuno ostvarenje smisla egzistencije koji je urođen stvarima. Ličnost je Tao.

Prema izvorniku: K.G. Jung, Duh i život, Novi Sad, 1984.
Priredio Luka Marić

[Mala_Mu]

.

[KOMESAR]

"Kada su Radisavu naredili da legne, on je oklevao jedan trenutak, a onda je ne gledajući Cigane ni sejmene, kao da ih nema, prišao bliže Plevljaku, gotovo poverljivo, kao nekom svom, i rekao mu tiho i potmulo: "Slušaj, tako ti i ovog i onog svijeta, učini dobro i probodi me, da se ne mučim kao pas. Plevljak se trgnuo i viknuo na njega kao da se brani od tog suviše poverljivog načina razgovora: "Sikter, Vlaše! Zar si ti toliki delija da carsko rušiš a ovamo bogoradiš kao žena. Biće kako je naređeno i kako si zaslužio.“ Radisav obori glavu još niže, a Cigani mu priđoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Na grudima se ukazaše rane od veriga, potprištene i pocrvenele. Ne govoreći više ništa, seljak leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji. Cigani priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuuše svaki na svoju stranu i široko mu raskrečiše noge. Za to vrijeme Merdžan (Cigan musliman, NF) je položio kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao seljaku među noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, oštar nož, kleknu pored ispruženog osuđenika i nagnu se nad njim da mu zaseče sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u telo. Taj najstrašniji deo krvnikova posla bio je, srećom, za gledaoce nevidljiv. Videlo se samo kako vezano telo zadrhta od kratkog i neprimetnog uboda nožem, kako se podiže do pasa, kao da će ustati, ali ponovo pade natrag i tupo udari o daske.

Cim je to svršio, Ciganin skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stede njime da udara donji, tupi deo koca, laganim i odmerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo telo u koje zabija kolac a zatim dvojicu Cigana, opominjući ih da vuku lagano i jednomerno. Telo raskrečenog seljaka grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se svijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Tišina je na obe obale bila tolika da se jasno razabirao i svaki udarac za sebe i njegov odjek negdje na strmoj obali. Najbliži su mogli čuti kako čovek udara čelom u dasku i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk ni vapaj ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je celo to rastrgnuto i mučeno telo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koga gaze ili drvo koje lome. Posle svakog drugog udarca odlazio je Ciganin do ispruženog tela, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uverio da nije povredio nijedan od najvažnijih živih delova iznutrice, vraćao se i nastavljao svoj posao. Sve se to slabo čulo i još manje videlo sa obale, ali su svima noge drhtale, lica bledela i hladneli prsti na rukama. U jednom trenutku kucanje prestade. Merdžan je video kako se nesretniku pri vrhu desne plećke mišići ratežu i koža odiže. On priđe brzo i proseče to ispupčeno mjeto unakrst. Bleda krv poteče, najprije oskudno pa sve jače. Još dva - tri udarca, laka i oprezna, i na prosečenom mjestu stade da izbija gvoždem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovek je bio nabijen na kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozledio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Merdžan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično telo, zaobilazeći krv koja je curila sa mesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama. Dvojica Cigana okrenuše ukrućeno telo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Merdžan je gledao da li je čovek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je najednom došlo podbuhlo, šire i veće. Oči su bile širom otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obe usne ukočene u grču; iza njih su belasali stegnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića više nije mogao da vlada; stoga mu je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i pluća radila kratkim ubrzanim dahom.

Dvojica Cigana stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Merdžan je vikao na njih da paze da ne drmaju telom; i sam je pomagao. Uglaviše donji debeli dio koca u zemlju, zatim pozadi podupreše kratkom žiokom koju prikovaše za kolac. Kad i to bi gotovo Cigani se izmakoše i pridružiše ostalima a na onom praznom prostoru ostade sam izdignut za čitav metar od zemlje, uspravan, ispršen i go do pojasa Radisav na kocu. Iz daljine se samo naslućivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri člancima, dok su mu ruke vezane na leđima. Tad Cigani priđoše ponovo mučeniku i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. Bio je živ i svestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile na vratu kucale, oči su kolutale sporo ali neprekidno. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale pojedine reči: - Turci,Turci.. - grcao je - ... da paski skapavate... paski pomrete!...

(Na Drini ćuprija)

[Mala_Mu]

..

[srculence7]

"Nebo te podseća da treba da podigneš glavu i da isplaziš jezik, čak i kad prospe kišu po tvojoj ljušturi. Nema tu filozofije, nebo je jednostavno – nebo. Nije jednostavno ono pod njim."

Tijana Banović

[Mala_Mu]

FB_IMG_1505770359005.jpg

[Veca]

[Mala_Mu]

[srculence7]

„Ljudski um je ograničen na ono što je video i čuo, a ludilo je jedino bezgranično i slobodno od svih ledenih zakona svesti i saznanja. Sloboda, to je ludilo; i samo ludaci su slobodni.“
– Jovan Dučić, „Blago cara Radovana“

[Heidi]

"Srcu ne treba vjerovati. Srcu bas najmanje." - Cika Tin Ujevic

[srculence7]

"Srcu ne treba vjerovati. Srcu bas najmanje." - Cika Tin Ujevic

Pa da, ima ona - Srcu ne treba verovati, ono ionako samo lupa

[Femea]

"Ne mogu se ljutiti što me ne vole zbog onoga što verujem da jesam.
Verovatno nisam. Pravo vide, kad ne vide.
Niti mi laska kad me vole, jer vole ono što misle da jesam,
što im je potrebno da jesam, a ne što zaista jesam."

[Heidi]

Istina je, nije bas tipican sarmer, ali ima ono nesto sto dosad jos nisam nikada vidjela! (Ljepotica i zvijer)

[Heidi]

"Srcu ne treba vjerovati. Srcu bas najmanje." - Cika Tin Ujevic

Pa da, ima ona - Srcu ne treba verovati, ono ionako samo lupa

'ta zna suplji misic

[Mala_Mu]

IMG_5215.JPG

[Mala_Mu]

"Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu, da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari... A ima ih... Verujte!"

Mika Antić

[Chloe]

Osmo pravilo: Što god vam se u životu dogodi, bez obzira koliko se teškim činilo, ne prepuštajte se očajavanju. Čak i kada su sva vrata zatvorena, Bog će stvoriti novi put samo za vas. Budite zahvalni! Lako je biti zahvalan kada je sve dobro. Sufi je zahvalan ne samo za ono što mu je dato već i za sve ono što mu je uskraćeno.

(40 pravila ljubavi )