Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 18 Sep 2017, 22:52

Lav Nikolajevič Tolstoj: Sakupljač ženskih srca i tvorac velikih riječi

Image

Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti još nije došlo. Pa šta onda postoji? Samo ona tačka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj tački je sav naš život, svojevremeno je govorio Lav Nikolajevič Tolstoj, ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca i novelista, koji je svoju besmrtnost obezbijedio romanima "Ana Karenjina" i "Rat i mir". Nema čovjeka koji barem jednom u životu ne citira Tolstoja ili se ne uplete u njegovu filozofiju života koju je protkivao kroz svaku svoju napisanu rečenicu. Nema žene koja nije zaplakala nad sudbinom njegove Ane Karenjine ili čovjeka koji se nije prepoznao u nekom od karaktera koje je tako znalački i slikovito predstavljao čitalačkoj publici.

Genije je rođen

Rođen je u mjestu Jasna Poljana 9. septembra 1828. u pokrajini Tula, kao četvrto od petoro djece (Marija, Nikolaj, Sergej, Dimitrije, Lav) Nikolaja Iljiča i Marije Nikolajevne Volkonski. Njegova porodica bila je plemićkog porijekla. Titulu grofa njegovim precima dodijelio je u 18. vijeku lično Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete, pa su ga podigli i za njega se brinuli rođaci. Gubitak roditelja podstiče ga na razmišljanja o životu, smrti i sreći. Zaključio je kako smrt može doći bilo kada te da se sreća može postići samo u sadašnjosti. Uvjerio je sebe da, ukoliko nauči da trpi patnju, nikada neće biti nesrećan te se bičevao dok ne proplače. Sa osam godina upoznaje svoju prvu ljubav, devetogodišnju Sonječku Kološin. Poslije Sonječke zaljubio se u Ljubovu Isljenjoevu, koja je stanovala u susjedstvu. Mnogo joj se divio i bio je strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugom. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom, u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica.


Zaljubljenost pri svakom susretu


Sa 18 godina počinje patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. Zbog toga u prisutnosti žena postaje stidljiv i zbunjen. U to vrijeme često je zaljubljen, a da bi se zaljubio bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svog prijatelja, zatim u jednu udatu ženu, a nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide, cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim, stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću, prepustio se porocima. Udvarao se damama, a spavao je sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnaestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu, njegova tetka je otjerala tu sluškiju, koja je ubrzo umrla tragičnom smrću. U to vrijeme puno se druži s bratom Sergejom, čija je kuća uvije bila puna lijepih Ciganki. Tu se predavao porocima. Prvo alkoholu, a zatim i kocki, na kojoj će izgubiti velik dio posjeda i nekoliko kuća. Poroka kocke neće se riješiti godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu, najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće supruge. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, muzike i pjesama, koje su bile za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku, samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići ženama, nije mogao odoljeti. Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastaće "Priča jučerašnjeg dana". Poslije su se redale druge ljubavi, tu je bila Valerija, prva komšinica, mlada kneginja Livov, Aleksandra Tolstoj, djedova kćerka, Marenjka (koja će postati Marija u njegovom romanu "Kozaci"), Teodorina, Sonja, kćerka Ljubove Isljenjeve postala mu je žena. Imao je veze i s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom.

Kobni dnevnik

Tolstoj je odlučio da isprosi Sonju, kćerku svoje simpatije, koju je zbog ljubomore bacio s balkona. Pred vjenčanje, na Sonjino insistiranje da pogleda njegov dnevnik, Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu života svog budućeg supruga. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila. Posljednju nedjelju prije braka Tolstoj je imao seksualne odnose s nekom mjesnom seljankom. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjem od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Brak je ubrzo ušao u problematičnu fazu, jer je Sonja neprekidno mislila na žene koje je Tolstoj poznavao prije nje. Naročito je mrzila Aksinju, s kojom je imao sina, seljanku koja je tri godine bila ljubavnica njenog supruga. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmijene pod u kući. Krv joj je uzavrela i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim ulicom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.


Sestra Tanja


Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme Tanja je imala velikog uticaja na Tolstoja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je mislio je na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana "Rat i mir". Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat, ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru, čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu, koja mu je mnogo pomagala u njegovom radu, ali na Sonjino ustrajavanje da je otpusti Tolstoj je popustio. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavaoca - mladog poručnika Polivanova. Kako je brak trajao sve duže, Sonja i Lav međusobno su bili sve udaljeniji. Oboje su se osjećali usamljenim. U to vrijeme Tolstoja hvata manija bježanja od supruge. Sonja, sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak, pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željezničkoj stanici Astopov, gdje završava svoj veoma buran život 20. novembra 1910. zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kom je pisalo: "Umro Tolstoj".


Književni rad

U mladosti Tolstoj čita Sterna i oduševljava se Puškinom, dok ga Ljermontova proza uči topografskoj tačnosti (koju koristi u "Ratu i miru"). Njegov prvi književni rad, "Istorija jučerašnjeg dana" (1851.), je bio pokušaj pričanja o duševnim stanjima jednoga dana. Šklovski ga smatra ranom pojavom "toka svijesti" i pristupom poetici snova - koja će dobiti znatno mjesto u strukturi "Rata i mira". U prvoj polovini pedesetih godina 19. vijeka nastaje Tolstojeva trilogija: "Djetinjstvo" (1852.), "Dječaštvo" (1854.) i "Mladost" (1857.). Opisujući opsadu Sevastopolja u Krimskom ratu, Tolstoj se vraća načelima ranog ruskog realizma, tzv. naturalne škole, i žanru objektivnog "ogleda". Već 1861. Tolstoj je pisao ruskom političkom emigrantu Gercenu u London kako je naumio pisati roman u kojem junak treba da bude povratnik dekabrist. Tako se postepeno rađao najveći Tolstojev roman "Rat i mir". Prethodio mu je "Dekabrist" (1861.), s uvodom u kojem se spominje pobjeda ruske vojske 1812. i poraz 1855. godine. "Ana Karenjina" je nastajala između 1875. i 1877, pisana u nastavcima, pa se nizanjem dvije paralelne fabule pojavljuju motivi društvenog i kulturnog života, ali i ruske privrede tih godina. Roman u kojem providnost kažnjava nevjeru (Vronski nestaje u Srbiji, Ana se baca pod voz) prevladao je piščevu moralistiku. Prelomna godina u Tolstojevom životu je 1881. Obraća se vjeri, posjećuje manastire, razgovara s pristalicama sekti, zaključuje kako se samo ćudorednim usavršavanjem može postizati napredak u društvu. Zlu se ne valja suprotstavljati, nego treba prosvjećivati puk, uzgajati u njemu hrišćanska načela. Tome ima služiti knjiga, pristupačna mnoštvu, a to u Rusiji znači seljaštvu. Traži književni oblik koji bi dopirao sve do izgladnjelog sela u "Pučkim pripovijestima" (1887.), koje su pisane kao jevanđeoske parabole. Međutim, u vrijeme svoje najveće popularnosti, Tolstoj doživljava tešku duševnu krizu, podstaknutu i porodičnim sporom. Umire na željezničkoj stanici.

Zagovornik mira

Osim kao veliki književnik, Tolstoj će ostati upamćen i kao veliki zagovornik mira i nenasilja. Pismo koje je napisao jednim indijskim novinama 1908, naslovljeno "Pismo Hindusima", rezultiralo je intenzivnim dopisivanjem s Gandijem. U tom dopisivanju Tolstoj je uvjerio Gandija da odustane od nasilnih metoda i prihvati politiku neoružanog otpora. Kasnije će Gandi u svojoj autobiografiji Tolstoja nazvati "najvećim apostolom nenasilja današnjice".

Najpoznatija djela:

"Istorija jučerašnjeg dana"
"Djetinjstvo" "Dječaštvo"
"Sevastopoljske pripovijetke"
"Mladost" "Dva husara" "Porodična sreća"
"Dekabrist" "Napredak i određenje obrazovanja"
"Kozaci" "Platnomjer"
"Rat i mir"
"Azbuka"
"Kavkaski zatvorenik"
"Ana Karenjina"
"Ispovijed"
"Šta nam je onda činiti"
"Smrt Ivana Iljiča"
"Pučke pripovijesti"
"Krajcerova sonata"
"Otac Sergije"
"Uskrsnuće"
"Gospodar i sluga"
"Hadži Murat"


Poznate Tolstojeve izreke:

- Ništa nije važno osim onoga što radimo u sadašnjem trenutku.
- Pobijediti loše navike čovjek može samo danas, a ne sutra.
- U prepirkama se zaboravlja istina. Prepirku prekida onaj ko je pametniji.
- Ne slušaj nikad one koji govore loše o drugima, a dobro o vama!
- Daj više odmora jeziku nego rukama.
- Mozak besposlenog čovjeka je omiljeno prebivalište đavolovo.
- Sedam puta prevrni jezik prije nego što počneš govoriti.
- Zadovoljstva bogataša stvaraju se suzama siromaha.
- Bojimo se samo onoga što volimo.
- Plod niče iz sjemena, a djela iz misli.
- Zloba ljudska uvijek polazi od nemoći.
- Žena je kamen spoticanja za karijeru jednog čovjeka.

nezavisne.com
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Mala_Mu
atomica
atomica
Posts: 63332
Joined: 09 Feb 2014, 13:14
Location: Dolina Mumijevih
Mood:
Has thanked: 551 times
Been thanked: 1385 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mala_Mu » 19 Sep 2017, 16:55

:ok
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by KOMESAR » 23 Sep 2017, 20:03

“A nema veće patnje od osame. Kad je čovjek sam, onda ga um i srce svom žestinom prigovaranja kore i muče. Onda su bolovi teži, a misli crnje nego da se ma kome, ma kako tužno ispovijeda. Savjest je nekada žešći i okrutniji sudac od svih šerijata i kadija koji su ikad postojali.”

Legenda o Ali-paši
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 25 Sep 2017, 01:19

Misao na smrt


Dinko Šimunović

Ljepota rodne jeseni bijaše u punom jeku, a u pitomoj dolini, gdje je selo Topolje, ovo doba godine tako divno bujilo, da bi do jedno oko, što bi to milinje sagledalo, zakrijesilo radošću. - Učitelj i posjednik Luka Vukadin sjedio u školskom vrtu ispod golema oraha, jer je sunce kroz mirni uzduh jako grijalo, kao što češće biva i u samim zadnjim danima mjeseca rujna. Bijela krajina blistala stotinama šara i opajala stotinama mirisa, a učitelj Vukadin bijaše ipak tužan.
Iz blizih vinograda i voćnjaka dopirahu k njemu radosni uzvici i smijeh, te gledaše kako djevojke i momci gađaju jedno drugo zrelim breskvama, kao grudama mirisnog i rumenog snijega. Tamo su i njegova dva sinčića, kao dvije zlatne jabuke i mlada i lijepa ženica: trgaju slatko grožđe, u njihovu vinogradu, a u srcu Lukinu ipak bijaše gorko. Osjećaše se zdrav i krepak, a ne morile ga nijedne veće brige, no, od neko doba, jako ga kinjila misao o smrti, što ga neminovno čeka. Nije baš žalio da će nekad umrijeti, jer vjerovaše u drugi, vječni život, ali ga plašilo samo umiranje: oni zadnji dani i teška borba samrtna ... Zašto sva radost i ljepota na svijetu - mišljaše kad se sve dokončava groznim patnjama, koje će trajati više dana i mnogo dugačkih, crnih noći?
Zato se, od neko doba, prihvatio medicinskih knjiga što su ih učeni liječnici pisali, u nadi, kako će barem tamo naći utjehu ili neko razjašnjenje o bolesti i koncu života. No živci mu bijahu toliko nemirni i bistrina uma zastrta, pa ne samo što je u tim knjigama nalazio strahotu svakojakih bolesti, nego i to, da njihovu klicu u sebi ćuti. Doktor, koji ga je češće polazio, molio ga i savjetovao da takve knjige ne čita, jer da samo liječnik pravo raspoznaje bolest, a neupućenu čovjeku da takovo štivo može samo škoditi. No Vukadin svejedno govoraše o bolesti i umiranju, pa ljudi, videći ga onako rumena i čila, osmjehivali se, a njegovi se jako zabrinu. Žena mu ponavljala riječi doktorove: - Zdrav čovjek neka čita samo ono, što će ga poučiti da se od bolesti sačuva, a kad se razboli neka zove liječnika.
No govorili uzalud, jer Vukadin i dalje kupovao ne zdravstvene, nego stručne liječničke knjige, a one stranice gdje se opisivalo najteže slučajeve najtežih bolesti, čitao i više puta. Utuvio, kako duševne i tjelesne muke pred konac života sve jače rastu, a u času smrti dostignu takav užas, koji nadmašuje i crnu mu utvaru. Samo je po tome dubao, te mu gorko bijaše svako jelo, pa i dječji osmijeh i ženin zagrljaj. Naročito kad bi se noću probudio, odmah bi mu pala na um samrtna borba i više ne bi mogao da usne.
Napokon ta postojana i crna misao natjera učitelja k očajničkoj odluci: - Barem ću prije samrtnih muka nasladiti se što više, jer živio ovako ili onako, i s t o me čeka. Njega misao o teškoj smrti ponuka da traži zadovoljstvo u jelu, piću i pušenju, a to mu, početkom, od ruke išlo te zavaravalo: žestoka jela budila žeđu, rakija i vino želju da puši, a od cigareta nova se žeđa stvarala. No kasnije, radi živaca otrovanih žestokim pićima i duhanom, sve više osjećao neke bolove i sve jaču bojazan od umiranja.
Vukadin je toga popodneva, tople i bogate jeseni, zavidio ženi i djeci, u šarenilu boja, u mirisu i pjesmi, a ujedno svu čeljad po voćnjacima i vinogradima prezirao, što ne znaju kako je sva ta njihova radost djetinjarija, prema užasu onoga što ih čeka. Na smrt mislite, glupani, i mrzite život! mrmljao je u sebi i ne pomišljajući, da i on traži veselje života samo drugojačije: u tome da sebe izgara i u očaju traži sreću.
Sunce je s vedrog neba sjalo, mirisala jesen i po brežuljcima kliktala mladež, no u duši učitelja Vukadina postajala to crnje, sve od misli na patnje što ga pred smrt čekaju.
Željezna vratašca na bašti zaškripe i zamalo sagleda momčića po narodnu odjevena, kako se primiče.
- Gospodine učitelju, moj bi djed Milan želio da namah dođete k njemu. Poslao me je s kolima po Vas.
- A zašto? upitao je Vukadin svoga nekada njeg učenika ponešto ustrašen, jer se je svake nenadne počeo bojati.
- Veli: - Još ću danas umrijeti pa neka napiše testamenat (oporuku), jer niko drugi u selu ne zna bolje od njega! rekao je dječak.
Učitelj se zgranuo videći kako se momce veselo smješka, kao da ga zove na pir.
- Srami se! zaviče Vukadin. Djed ti umire, a ti se keljiš poput majmuna!
Onda mu pade na um, kako prosti seljaci ne znadu ni što je život ni što smrt, jer ne razmišljaju, pa zamukne, i ako se momče dalje smiješilo, ne razumijevajući pravo, zašto se njegov učitelj srdi.
Iz daleka javio se ženi i djeci, uzeo papira i tinte, pa se zaputio s momčetom u odaljeni komšiluk. Porodica djeda Milana bijaše na glasu, te i radi sebe i radi sela ne mogoše odbiti molbu, iako mu bilo vanredno teško vidjeti čovjeka pri smrti. No ujedno vukla ga tamo i želja da sazna što je uistinu ovaj tajanstveni događaj o kome je do sada tek maštao: bijaše ovog trena sličan onome, što na svome tijelu otkriva granu i neizlječivu ranu da je vidi. S momčetom i ne progovori niti ga je što upitao, jer je ono vozilo i pjevušilo sve dok nisu prispjeli: istom onda momče zašuti. Zato je Vukadin bio ne samo začuđen i neveseo, već i srdit.
Pred kućom djeda :Milana raslo nekakovo drveće i s njega je po njemu stalo padati savenuto lišće kao glasnik umiranja, pa se još više sneveselio i zahvatio ga jači nemir. U taj časak i ne pomišljaše, da je prirodna čovječja smrt isto što i tiho padanje jesenskog lišća.
II
Kuća staroga Milana bijaše na nisku i položitu breščiću i pročeljem okrenuta podnevu. Zapravo nije to bila kuća nego kućica, ali joj prozori veliki, oko nje voćnjak, cvijeće, i sve pometeno, čisto, kao što ne biva oko drugih seljačkih domova.
I u samoj kući bilo prijatno te sjalo i mirisalo čistoćom, no učitelja Vukadina ipak se neprijatno dojmilo, što je vidio u toj porodici. Još nikad ne bijaše u kući gdje je neko umirao, te je mislio kako u tim prilikama svi plaču, kose čupaju i glavom o zid lupaju pred užasom onoga što vide i radi pomisli da to i njih čeka. Naprotiv, idući kroz kuhinju, opazi da nevjeste starčeve i najmlađi sin čiste zelje i krumpire da bi spravili večeru te mirno razgovaraju, kao da se u kući i ne zbiva strašno otajstvo.
Jednako se začudio kad ga dovedoše u izbu, gdje je ležao starac. Mišljaše naći čovječje tijelo, što se od pustih muka trza i susresti očajnički pogled, no starac je napola sjedećki ležao i zatvorenih očiju, kao da spava. Uistinu je drijemao a lice mu bijaše mirno i neko blaženstvo sjalo na njemu, kao u čovjeka što se odmara.
Uz krevet sjedio jedino sin Veljko, postarija, kršna ljudina, pa gledao u starca kako mirno diše.
- Kako je djedu? zapita Vukadin šapćući i zadihavajući se od neurednog klopota svoga srca.
- A eto, čeka smrt! ... Sve do nekidan radio lakše poslove, a sad kaže da je umoran i željan počinka. Kaže, da će još danas umrijeti... Nikada za svoga vijeka ne bijaše bolan, pa kako da sada, odjedanputa umre?
- A koliko mu je godina? Zapitao je učitelj i opet šapćući, ne dižući očiju s onoga mirnoga lica starčeva.
- Pa, bijaše nešto preko devedeset, a uvijek je govorio da čovjek od zdravih roditelja, koji pametno žive, mora navršiti barem stotu godinu.
- I, veliš, radio sve do prekjučer?
- Radio! . . . Nikada ne sjeđaše besposlen. Doduše, s prvim mrakom lijegao, no prvom zorom ustajao. I mi smo tako morali. Pa i hranili smo se kako htjede: samo onim, što je kuća i bašta davala, a kupovati u gradu ne smjedosmo ništa, jer da je sve loše i u fabrici napravljeno. I tako, moradosmo jesti što i on: voće, sočivo, povrće, mlijeko, med... a samo nedjeljom i o blagdanima, zaklali bi što živo. U jesen, kad bi otrgali vinograd, mogli bi do sita zobati i još dosta grožđa ostaviti da se suši, a sye ostalo prodao bi trgovcu. Ne htjede da se u nas ni masti ni peče. Eto, kakav je bio!
Ove zadnje riječi izgovori nehotice glasnije, pa starac rastvori oči i makne spruženim rukama. A učitelj Vukadin od toga razgovora smirio se, utješio i bez straha pogleda u starca, što kaže da će umrijeti. Nasmiješio mu se i zapitao:
- Poznaješ li me?
- Kako te ne bih znao! progovori djed Milan. Samo me je obuzela nekakova slabina i drijem ... Poručio sam da dođeš: želim da mi napišeš, kako sam rasporedio imetkom, da kasnije ne bude ni pravdanja ni svađe.
- Pa ti još nećeš umrijeti, kad tako bistro misliš i jasno govoriš!
- To je u božjoj ruci, no ipak slutim, kako ću večeras na drugi svijet. Tako mi se čini u duši i cijelom životu.
I nije ti žao?
- A za čim bih žalio?.. Svoj sam kruh pojeo, naradio se, imetak unapredio ... Vraćam se kući: onamo, odakle sam i došao.
Starac govoraše lagano, postajkivajući, no svaka riječ bistro se čula u tišini izbe, koju osvijetljivaše sunce što je zalazilo.
- A boli li, starino, jako?
Pa što bi me boljelo ? ... Ta ja umirem od starosti, kao što je Bog odredio ... Teško umiru samo oni, što ne živu kako moraju, već sami sebi ili jedan drugome kidaju život. Samo mi je srce malo nemirno - to je sve ... No ipak mi je nešto žao: žao mi je što neću dočekati stotu godinu, kao moj otac... On je taj dan proslavio. .. Nego ti hajde napiši ono što ti rečem, pa je sve u redu... I svjedoci neka ovdje budu: biće tamo kod vatre, a obadva znaju pisati. Kad je oporuka bila gotova i potpisana, već se je uhvatila noć. Užegoše svijeću i donesoše ponude učitelju i svjedocima, a starac ih je gledao kako se časte, mirno i sa smiješkom na blijedim usnama, kao da gleda igru male djece.
- Hoćeš li, djede, mlijeka ili meda? zapitala ga nevjesta, što je donosila ponude.
- Meni više ništa ne treba, samo mi zovite sitnež (mala, sitna dječica), dok ne polijega ... Hvala Bogu, moj čas nije daleko - neka ih zadnji put vidim.
Unučad su i praunučiće, po djedovoj želji, sazvali, pa dovrviše kao pilad: bilo ih i većih i manjih, no svi ga poljubiše u ruku i odlažahu jedno za drugim uzvikujući:
- Dobra noć, djede!
- Zbogom!
- Laka ti noć!
A djed je svakome od njih pomilovao lišce ili kosicu i nježno im šaptao:
- Dobra vam noć, golubići moji ...
Slatko mi spavajte!
- I ti djedo! reklo je najzadnje djetešce, te na vrata iščeznulo.
U izbi nastade tišina, samo što je vjetar zašumio suhim lišćem i njima posuo okna izbe. Stari Milan umukne i zaklopi oči, pa kao da se je i osmijehnuo nečemu što vidi i razumije, a drugi ne mogu. Zatim je opet progovorio:
- Kad umrem, nemojte me čuvati, nego zaspite. Ionako imaćete sjutra i prekosjutra dosta posla i brige za moj ukop, a noć je da se počiva.
Učitelj Vukadin zablenuo se u starog Milana i sve druge, što su u izbi kod njega sjedili.
Sada je o smrti mislio posve drugojačije i ona mu se više ne pričinjala onako strašna.
- Umrijeti je isto što i zaspati - pomisli - ali treba zaslužiti ovako laganu smrt.
Starac se gane i prošapta:
- Užežite mi svijeću ...
Najstariji sin užurba se i reče:
- Pa svijeća gori ... Hoćeš li i drugu, oče?
- Užežite onu voštanu... Evo ...
Zapališe je i nakon malo, starac se protegne i uzdahne poput čovjeka kad sa sebe zbaci teret, što ga je dugo nosio. Na njegovu licu ukaza se pokoj, kao na licu djeteta, kad ga mati, od nečeg prestrašena, zagrli - i samo jedna suza pod zatvorenim okom zasvjetlucala, poput kapljice rose.
Svi se ukućani, osim djece, kod mrtvoga tijela okupiše: sinovi zaplaču a nevjeste tiho zabruje, spominjući čovještvo pokojnika i kiteći njegovu uspomenu riječima, što im se činilo najljepše. No topoljski učitelj znadijaše da bi djed Milan, samo kad bi mogao, sve njih zamolio da ne plaču i ne bugare, već zapjevaju hvalu Bogu, a onda polijegaju i usnu.
Još neki dio noći provedoše u razgovoru kod mrtvaca i Vukadinu prolazili časovi hitro, kao da je na običnom sijelu i sluša pripovijetke o živu čovjeku.
A kad se je vraćao, udisaše hladan vjetrić, koji mu širio prsa, misli mu postajahu vedrije, te ga ispunjavao sve ugodniji osjećaj. Ponajviše radi čvrste odluke da će otsele živjeti kao pravi čovjek, tražiti sreću u zdravlju i radu, pa mirno čekati »da se vrati kući: onamo, odakle je i došao«. Živeći prirodno i čuvajući se zla, u kasnoj starosti neće umirati, nego spokojno zaspati, kao što je usnuo i djed Milan.
Kod škole, momče što ga je pratilo, nazove mu: - Dobra noć! a učitelju pade na um pozdrav unučadi starcu koji umire, i nasmiješi se. Tada mu ni misao o smrti ne bila onako strašna kao nekad: o tome više niti da je mislio, pa je golem teret dignuo s duše i k ognjištu se njihovu vratila sreća.
A u osamdeset i petoj godini, doživio je i blagu smrt: ne da je umro, već slatko zaspao, kao čovjek iza sretno završena rada te mu unuci i praunuci, isto kao djedu Milanu, ljubili ruku i govorili:
Zbogom djede! Laka ti noć!
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Femea » 28 Sep 2017, 13:05

"Donijeti odluku da stvoriš dijete je presudna. To znači odlučiti da će do kraja života tvoje srce hodati van tvog tijela."

Elizabeth Stone
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 01 Oct 2017, 00:00

Nije ona majka samo ovdje sa nama, na zemlji na kojoj zivi . Ko zna kud lutaju njene misli. Na koga misli? Sta sluti? Iskradi se I pogledaj majke su najzamisljeniji ljudi na svijetu. I dok je tako ispotiha gledas: njeno lijepo celo, sa blagim borama briga, obasjano je neobicnom svjetloscu. Povuci se tiho. Mozda bas tebe prati na nekoj stazi buducoj, koju nisi doslutio. Ona je tu kraj tebe. Ili je sama dio nje. Ko zna!? (B.V. Radicevic)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 01 Oct 2017, 23:05

Ne smrt, zaborav rjesava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, rijeci i lica, nego svega sto postoji i zivi. Zaborav tijela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i zivjeti dalje u tijelu bez sjecanja, sa duhom bez imena. Zaborav, smrt sa pravom na nadu. (Ivo Andric, Znakovi pored puta)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 02 Oct 2017, 22:39

Ljepsa dusa dublje jeca. (Ivo Andric)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Femea » 03 Oct 2017, 21:44

U nekim kratkim tišinama,
pronašla sam više odgovora,
nego li u mnogim dugim razgovorima u kojima sam očekivala nešto više,nešto ljepše.
Tišine ne lažu.
Riječi znaju da sakriju ono pravo.


M. Lavrić
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Femea » 09 Oct 2017, 20:54

"O tuzi se ne govori kao ni o sreći.
To je nešto što drugi ne mogu "nositi."
Ako je sreća boli ih.
Ako je tuga ne razumiju je.."

M. Lavrić
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 10 Oct 2017, 15:10

RAZOTKRIVAJUĆI PREVARANTA


Najzad, oko deset uveče, stigoh s nekim čovjekom kog sam tek površno poznavao, a koji mi se usput nakačio i vukao se za mnom čitava dva sata kroz ulice, pred kuću gdje me je očekivalo društvo.

„E, pa…“ rekoh sa olakšanjem i pljesnuh dlanovima dajući znak da je sada već krajnje vrijeme da se raziđemo. Već sam pokušavao u nekoliko navrata, mada bezuspješno, da ga se oslobodim. Bio sam već umoran.

„Idete li odmah gore?“ upita u namjeri da me još zadrži, a u njegovim ustima čulo se škljocanje zuba.

„Idem.“

Već sam mu to usput rekao i njegovo pitanje bilo je suvišno. Bio sam pozvan u goste i svakako da sam u tom trenutku želio da budem tamo umjesto da stojim tu dole pred kapijom, gledajući u prazno, negdje iza ušiju svog sagovornika. Nastala je neprijatna tišina u kojoj smo stajali kao osuđeni da na tom mjestu provedemo dugo vremena. Toj tišini pridružile su se i kuće koje su stajale svuda okolo, i tama koja se dizala sve do zvijezda. Iz te tišine, kao da im oduvijek i zauvijek pripada, odjekivali su koraci nevidljivih prolaznika, čije puteve ne bih želio da pogađam, vjetar koji je zavijao uz suprotnu stranu ulice, gramofon koji se oglašavao kroz zatvorene prozore nečije sobe.

Moj pratilac se nasmiješi i, kao da se sa tom činjenicom miri i u svoje i u moje ime, podiže desnu ruku uza zid i na nju nasloni obraz zatvorivši oči.

Taj njegov smiješak nisam u prvi mah baš dobro vidio, jer sam se zbog neprijatnosti naglo okrenuo u stranu. Zapravo, tek sam ga zahvaljujući tom smiješku prepoznao i shvatio da je to prevarant, i ništa više. A ja, koji sam već mjesecima boravio u gradu, vjerovao sam da te varalice seljaka već odlično poznajem; počev od onih što nam noću, raširenih ruku, kao gostioničari prilaze iz bočnih uličica, što se nevješto gurkaju iza nekog oglasnog stuba, kao da se igraju žmurke, a uvek barem jednim okom špijuniraju okolo; onih što na uličnim raskrsnicama, kada nas spopadne strah, najedanput iskrsnu na trotoaru pred nama! Eto, poznavao sam ih stvarno dobro; bili su to moji prvi gradski poznanici u malim krčmama, kojima mogu da zahvalim za prva iskustva u sticanju nekakve nezavisnosti, koju sam sada u sebi osjećao kao nešto što je oduvijek bilo dio mene.

A oni su, uporno, i dalje iskrsavali pred našim očima, mada smo im već odavno umakli i nisu nam više ništa mogli podvaliti. Kao da neprestano lebde tu oko nas, samo su nas posmatrali pogledima koji su, čak i na odstojanju, djelovali uvjerljivo.

A manir im je bio uvijek isti: isprsili bi se pred nama u svoj svojoj veličini; zamajavali nas kako bi nas skrenuli s puta kojim smo krenuli i za uzvrat nam velikodušno nudili svoju zaštitu, a kada bi konačno uspjeli da izazovu u nama bujicu osjećanja doživljavali su to kao naš čin zahvalnosti i spremno bi nam se bacali u prisni zagrljaj.

No, i ovaj put sam te stare smicalice prepoznao tek nakon toliko zajedno provedenog vremena. U osjećanju stida pred samim sobom trljao sam vrhove prstiju kao da sam time htio da izbrišem sramotu.

Moj prikan se još uvijek samouvjereno oslanjao o zid smatrajući sebe uspješnim prevarantom, i po licu mu se samozadovoljno razlivalo rumenilo.

„Prozreo sam te!“ rekoh i znalački ga potapšah po ramenu. Zatim požurih uza stepenice. Susret sa bezrazložno vjernim licima služinčadi gore u predsoblju obradova me kao neko lijepo iznenađenje. Uputih im ljubazan pogled dok su mi skidali kaput i brisali prašinu s cipela. Zatim sam se, sa uzdahom olakšanja, protegao i dostojanstveno ušao u dvoranu.

Franz Kafka
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3617 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by srculence7 » 11 Oct 2017, 01:18

"Nekad se jednostavno dese mimioilaženja. Ljudi odrastu zajedno, ali ne srastu. Požele drugačije stvari. Požele drugačije ljude. Ili su i dalje jednako zaljubljeni u osobu koja više ne postoji."
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 12 Oct 2017, 22:03

Noću
Franz Kafka

Uronjen u noć. Onako kao što ponekad spustimo glavu da razmislimo, potpuno utonuli u mrak. Okolo ljudi spavaju. Mala predstava, nevina iluzija da spavaju u kućama, solidnim krevetima, pod sigurnim krovom, rašireni ili sklupčani na dušecima, na čaršafima, pod ćebadima; u stvarnosti oni su se okupili kao davno jednom i opet kasnije u pustoši; logor na otvorenom, nebrojeni ljudi, vojska, narod, pod hladnim nebom na hladnoj zemlji, bačeni tamo gdje se nakad stajalo, čela oslonjenog o ruku, licem prema zemlji, dišući tiho. A ti bdiš, ti si jedan od noćobdija, pronalaziš sledećeg vitlajući zapaljenim drvetom iz gomile pruća pored tebe. Zašto bdiš? Neko mora da bdije, rečeno je. Neko mora da bude tu.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Chloe » 14 Oct 2017, 22:31

IMG_20171014_222953.png
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mohr » 14 Oct 2017, 22:36

Budal(ic)a si!!!

:D.

:pusa

User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Chloe » 18 Oct 2017, 07:25

Mohr wrote: 14 Oct 2017, 22:36 Budal(ic)a si!!!

:D.

:pusa
:sram ... pomalo ... :D. :pusa
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mohr » 19 Oct 2017, 20:29

... Ima jedna bitna stvar u kojoj se politički lažac razlikuje od drugih lažaca, a to je da mora imati kratko pamćenje. To mu je potrebno radi različitih prilika na koje nailazi kada svakog sata proturječi sam sebi zaklinjući se obima suprotstavljenim stranama i nalazeći osobe pripravne da ga slušaju. Pri opisivanju vrlina i poroka ljudskog roda prikladno je da u svakoj točki imamo pred očima neku uglednu osobu koju preslikavamo u našem opisu. Ja se strogo držim toga pravila i ovog časa moja uobrazilja predočuje mi stanovitog velikog čovjeka čuvenog zbog tog talenta kojemu, služeći se njime stalno, duguje svoj dvadesetogodišnji dobar glas najvještije glave Engleske u vođenju lijepih poslova. Nadmoć njegova genija ne leži ni u čemu drugom do u neiscrpljivoj zalihi političkih laži koje obilno dijeli svake minute dok govori, te ih neusporedivom velikodušnošću zaboravlja i dosljedno im proturječi u slijedećih pola sata. On još nikada nije razmatrao da li je neka tvrdnja istinita ili lažna, već samo odgovara li sadašnjem trenutku i slušateljima da bi je potvrdio ili zanijekao. I tako, ako smatrate prikladnim bolje objasniti njegov iskaz i protumačiti da je sve suprotno od onoga što kaže, još uvijek niste na čistu i ustanovit ćete da ste jednako obmanuti vjerovali to ili ne. Jedini je lijek pretpostaviti da ste čuli neke neartikulirane zvukove bez ikakva značenja, a osim toga to će vas riješiti užasa koji bi bas mogao zahvatiti slušajući zakletve kojima stalno popraćuje početak i kraj svake svoje tvrdnje; premda istodobno mislim da se ne može optužiti zbog krivokletstva kada zaziva Boga ili Krista, jer je često lijepo dao znati svijetu da ne vjeruje ni u jednog ni u drugog...


Uzevši u obzir prirodnu sklonost mnogih ljudi da lažu, a mnoštva da vjeruje, zbunjen sam što učiniti s maksimom, tako čestom u svačijim ustima, da će istina prevladati...




http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... ganja-2560

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 25 Oct 2017, 19:11

Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Socrates » 25 Oct 2017, 19:19



I’m a modern man, a man for the millennium, digital and smoke-free, a diversified multi-cultural post-modern deconstructionist, politically, anatomically, and ecologically incorrect.

I’ve been uplinked and downloaded, I’ve been inputed and outsourced, I know the upside of downsizing, I know the downside of upgrading. I’m a high-tech lowlife, a cutting-edge, state-of-the-art bi-coastal multitasker, and I can give you a gigabyte in a nanosecond.

I’m new wave, but I’m old school, and my inner child is outward bound. I’m a hot-wired, heat-seeking, warm-hearted cool customer, voice-activated and biodegradable. I interface with my database, and my database is in cyberspace, so I’m interactive, I’m hyperactive, and from time to time, I’m radioactive.

Behind the 8-ball, ahead of the curve, riding the wave, dodging the bullet, pushing the envelope. I’m on point, on task, on message, and off drugs. I got no need for coke and speed. I have no urge to binge and purge. I’m in the moment, on the edge, over the top, but under the radar. A high-concept, low-profile, medium-range ballistics missionary. A street-wise smart bomb, a top-gun bottom-feeder.

I wear power ties, I tell power lies, I take power naps, I run victory laps. I’m a totally ongoing bigfoot slamdunk rainmaker with a proactive outreach. A raging workaholic, a working rageaholic, out of rehab and in denial. I got a personal trainer, a personal shopper, a personal assistant, and a personal agenda. You can’t shut me up, you can’t dumb me down, ’cause I’m tireless, and I’m wireless. I’m an alpha male on beta blockers.

I’m a non-believer and an overachiever, laid back, but fashion forward, up front, down home, low rent, high maintenance; super size, long lasting, high definition, fast acting, oven ready, and built to last. I’m a hands-on, footloose, kneejerk headcase, prematurly post-traumatic, and I have a love child who sends me hate mail.

But I’m feeling, I’m caring, I’m healing, I’m sharing, a supportive, bonding, nurturing, primary caregiver. My output is down, but my income is up. I take a short position on a long bond, and my revenue stream has its own cash flow. I read junk mail, I eat junk food, I buy junk bonds, I watch trash sports. I’m gender specific, capital intensive, user friendly, and lactose intolerant.

I like rough sex, I like tough love, I use the F-word in my e-mails, and the software on my hard drive is hardcore, no soft porn. I bought a microwave at a minimall, I bought a minivan at a megastore, I eat fast food in the slow lane. I’m tollfree, bite size, ready to wear, and I come in all sizes. A fully equipped, factory authorized, hospital tested, clinically proven, scientifically formulated medical miracle.

I’ve been prewashed, precooked, preheated, prescreened, preapproved, prepackaged, postdated, freeze dried, double wrapped, vacuum packed, and I have an unlimited broadband capacity. I’m a rude dude, but I’m the real deal, lean and mean, cocked, locked, and ready to rock; rough, tough, and hard to bluff. I take it slow, I go with the flow, I ride with the tide, I got glide in my stride. Drivin’ and movin’, sailin’ and spinin’, jivin’ and groovin’, wailin’ and winnin’. I don’t snooze, so I don’t lose. I keep the pedal to the metal and the rubber on the road. I party hardy, and lunch time is crunch time. I’m hangin’ in, there ain’t no doubt, and I’m hangin’ tough, over and out.”
Last edited by Socrates on 25 Oct 2017, 19:35, edited 1 time in total.
. . . . . . . . .

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 25 Oct 2017, 19:29

Kralj :ok
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 16 guests