Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Shadow]

Dešavalo mi se da se probudim u dva-tri sata ujutru i da ne mogu više da zaspim.
Tada bih ustajao iz kreveta, odlazio u kuhinju, sipao sebi viski i pio ga.
S čašom u ruci, dugo bih s prozora posmatrao groblje u tmini i podno njega, na putu,
farove automobila koji su tuda prolazili. Ti sati koji su vezivali noć i praskozorje,
bili su dugi i mračni. Ponekad sam pomišljao da bi mi bilo lakše kad bih mogao da
zaplačem. Ali, nisam znao zbog čega bih plakao. Nisam znao ni zbog koga bih
plakao. Bio sam previše samoživ da plačem zbog nekog drugog, i prestar da plačem zbog sebe samog.

Haruki Murakami

[Nora Ibsenova]

"Majka mi je danas umrla. A možda i juče, ne znam."


Ovo su dvije od nekoliko rečenica iz knjiga koje su mi ostale urezane u sjećanje. Ustvari, ostao mi je urezan u sjećanje i osjećaj koji sam imala kada sam otvorila knjigu, i prvo što sam pročitala bilo je ovo. Vraćala sam se, iznova i iznova na tu prvu stranicu i čitala prvu rečenicu. Godinama nakon čitanja, ponovo sam se vraćala toj knjizi, otvarala je, samo da bih pročitala tu prvu rečenicu, uvijek mi se činilo da je nisam dobro zapamtila. U meni je nekad ostajala urezana kao: "Danas su ubili majku." iz ma kojeg razloga. Nekad sam je pamtila i kao: "Danas je umrla majka."

Ne znam, tako prosto, jednostavno, bezdušno, reče nešto što meni zvuči kao da iza sebe ima puno duše, i bola.

Valjda sam, zbog te naizgledne bezdušnosti, u svom sjećanju uvijek imala primisao da se otuđuje od majke, da je ne prisvaja, da nema ovog meni, samo ubili su MOJU majku.

...

Ostaću čitav život zbunjenja, i duboko pogođena, sa samo dvije proste rečenice...

[medvjed23]

Ta ravnodušnost se provlači kroz čitav roman... Meni je ovdje zanimljiva:

Te večeri Marija dođe po mene i upita me da li bih se s njom oženio. Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to učiniti ako ona želi. Tada je ona htela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao što sam to već jednom učinio, da to ništa ne znači, ali da sam siguran da je ne volim. »Zašto onda da se sa mnom ženiš?« — izusti ona. Objasnih joj da to nije važno i, ako ona želi, možemo se venčati. Ona je to, uostalom, tražila, i meni je preostalo da na to pristanem.

[Nora Ibsenova]

Da, istina je da je lik kroz čitavu knjigu operisan od emocije, zato i jeste toliki impact na mene ostavila uvodna rečenica.

[Koraci_u_noci]

Uvijek kada ima izbor izmedju dvije mogucnosti, odluci se za onu goru. Al to nije ni vazno je njegov stav.
Meni se urezala jedna recenica, al ne uspijevam da je pronadjem. Nesto kao, sta ja mogu sto mi fizioloske potrebe uticu na emocije, tipa kad sam umoran, ne mogu da osjecam, ravnodusan sam. Il tako nekako.
Jedna od meni omiljenih knjiga, pronalazim se u njoj i uvijek joj vracam

[Nora Ibsenova]

Glavni lik ima neki psihički poremećaj, samo mi je teško da odgonetnem koji.

[Koraci_u_noci]

Prije je to stanje duha nego poremecaj, odslikava kamijevu filozofiju apsurda, ne bih rekao da ga je htio prikazati kao psihicki bolesnu osobu

[Nora Ibsenova]

Na ovom djelu sam se nasmijala:

"Još jednom sam nastojao da skrenem tok svojih misli. Slušao sam svoje srce. Nisam mogao da zamislim da bi ovaj šum koji me je pratio tako dugo, mogao ikada prestati. Nikada nisam imao istinske mašte. Pa ipak sam pokušavao da zamislim izvestan trenutak u kome se otkucaji ovog srca neće više produžiti u mojoj glavi. Ali uzalud. Zora i moja molba za pomilovanje bili su stalno prisutni. Najzad sam sebe ubedio da je najrazumnije da se ponašam prirodno."

A on se kroz čitavu knjigu ponaša upravo suprotno od onoga kako bi se ponašao čovjek u njegovoj situaciji.

I kroz čitavu knjigu to provlači: Prirodno ponašanje, dok ništa u njegovom razumnom, činjeničnom, ravnodušnom ponašanju nije prirodno. On je potpuno otuđen od okoline, očito neosjetljiv i nesvjesan društvenih normi, zbog kojih ga zauzvrat i društvo posmatra kao čudaka, zločinca. On je uistinu stranac, to je njegova najdublja karakterna osobina, stranac je čitavom svijetu, a i on svijet doživljava kao nešto njemu strano.

Tek kada dobije rješenje o pogubljenju, u njemu se javlja želja za nečim, želja za življenjem, iako je čitav život proveo dangubeći, kao da mu je mrsko što i živi. Pa ipak, uprkos tome, on i svoju smrt čeka smireno, onako kako on misli da je prirodno: “Kazah mu da nisam očajan. Samo me je strah, što je sasvim prirodno.”

Zadivljujuće djelo stvarno, a vrlo jednostavno za čitati.

[Nora Ibsenova]

Prije je to stanje duha nego poremecaj, odslikava kamijevu filozofiju apsurda, ne bih rekao da ga je htio prikazati kao psihicki bolesnu osobu

Da, ali odsustvo emocija i empatije, razumjevanja za svijet oko tebe, u biti jeste psihološki poremećaj.

Ja mislim da je Kami u neku ruku oslikao i odnos društva prema osobama koje ne osjećaju i ne doživljavaju životne događaje onako kako je očekivano, onako kako većina to doživljava.

On je totalno nesvjestan društvenih normi, kada mu izjavljuju sućut zbog majčine smrti, on je iznenađen što mu je izjavljuju u tom trenutku, očekivao je da će to biti tek kada obuče crninu, jer je vidio da je društvena norma da se ljudima koji nose crninu zbog smrti izjavljuje sućut. Nesvjestan drugog i dubljeg značenja iza tog čina.

[Koraci_u_noci]

Da,i sve to mu je otezavajuca okolnost. On u sustini i biva osudjen zbog svog ponasanja prije i poslije ubistva, za samo djelo bi mozda i bio oslobodjen krivice

[Nora Ibsenova]

Pa da, upravo zato što ne reaguje na vanjske podražaje onako kako je normativno da reaguješ. Normu postavlja društvo.

On je osuđen samo i zbog svog ponašanja nakon ubistva, na sudu se kao dokaz iznosi "Otišao je na kupanje i imao nedozvoljen odnos." kao da je to samo po sebi zločin.

[Nora Ibsenova]

I ovaj me odlomak razvali uvijek. Baš ga osjećam kao nešto sebi blisko, isuviše poznato pa stoga i bolno.

"Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.

Volio sam djevojku koja je i mene voljela, ali morao sam da je ostavim.
Zašto?
Ne znam. Bilo je to kao da je okružena oružnicima koji su koplja držali napolje uperena. I kad bih joj se približio, naletio bih na šiljke, bivao ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.
Da li je za to djevojka bila imalo kriva?
Ne verujem, ili sam čak siguran da nije. Poređenje od maločas nije bilo potpuno, pošto sam i ja bio okružen oružnicima koji su koplja držali okrenuta unutra, naime prema meni. Kad bih se primakao djevojci, naleteo bih najprije na koplja svojih oružnika i već tu je moje napredovanje bilo zaustavljeno. Možda do djevojčinih oružnika nikad nisam ni dospjeo, pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to već krvareći od svojih kopalja i bez svijesti.
Da li je djevojka ostala sama?
Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i ničim spriječavan.
Iscrpljen sopstvenim nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodušno kao da sam vazduh kroz koji su njihova lica nalegla jedno na drugo u prvom poljupcu. "

Franc Kafka

[Mutevelija]

"On je strpljiv i skroman zanatlija koji izrađuje igle,
sitne, bezazlene igle. Takvim se kazuje i pokazuje, ali ne
kaže da te igle služe posle svirepim sadističkim policajcima da ih zabijaju pod nokte vezanim
ljudima, da bi im iznudili priznanje svakojakih krivica" Znakovi pored puta.

IVo Andrić

[Chloe]

ZAŠTO ČOVJEK MOŽE SHVATITI SAMO SEBE

Život svakog čovjeka je put ka samom sebi, pokušaj jednog puta, nagovještavanje jedne staze. Nijedan čovjek nije nikad bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane nikad čovjek, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nama je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

Herman H.

[Nora Ibsenova]

"Misticizam, kao stvar ličnog opštenja, nespojiv je sa normativno – racionalističkim, zdravo – razumskim, “trezvenim” duhom palanke, pa je otud ovaj normativni teizam, daleko više etički nego spekulativno-metafizički (a najmanje mistički), skroz “pozitivan” i pozitivno (pozitivistički) dnevan, a u svojoj suštini jedan “ateizam”, i to ateizam kojim filosofija palanke potvrđuje da je bog za nju samo funkcija, stavljena u službu njenih normi, bog “socijalnog” života, bog Dana a ne bog Noći."

Filozofija palanke
Radomir Konstantinović

[Shadow]

Ponekad nam se čini da više nema zmajeva na zemlji, da više nema vitezova, i da više nijedna princeza ne luta tajanstvenim šumama i svojim osmehom očarava jelene i leptire.
Ponekad pomislimo da živimo u vremenu bez granica, bez pustolovina; da je sudbina negde daleko, s one strane obzorja i da su sjajne utvare odavno odjahale, da se više nikada ne vrate.
Veoma mi je drago sto nismo u pravu. Ne samo da su princeze, vitezovi, čarobnjaci i zmajevi, tajne i pustolovine svuda oko nas, već predstavljaju jedinu istinsku stvarnost ovoga sveta!
Tokom ovog stoleća, naravno, promenio se način odevanja. Zmajevi danas nose uniforme vladinih činovnika, isledničku odeću i opremu za uništavanje. Grozni demoni društva će se, uz jezivi urlik, stuštiti na nas ako samo podignemo pogled ili skrenemo desno na uglu ulice gde su nam rekli da je dozvoljeno isključivo skretanje ulevo. Princeze i vitezovi su se toliko izveštili u prerušavanju da više nisu u stanju da prepoznaju jedni druge, pa čak više ne prepoznaju ni sami sebe.
Ipak, gospodari stvarnosti nas još uvek posećuju u snovima govoreći nam da nismo izgubili štit koji nas brani od zmajeva i da još uvek posedujemo ogromnu snagu munje koja nam omogućava da menjamo svet kad god to poželimo. Intuicija nam šapuće da nismo prah; mi posedujemo magiju!

R. Bah

[Shadow]

"Ako se ikada sretnemo...
ne iznenadi se što mi
još uvek pišeš u očima
jer nista lepše
zapisati nisam znala
sve ove godine
za kojih se nisam iz mesta makla
za hiljade dana
za koje ne znam
zašto mi još uvek stoje
u petama i struku
tamo gde me nikada
tvoja ruka nije
nije takla..."

[Zanki]

Tamo gdje se vali lome
ostavljaju prostor otvoren
ispada se vrlo lako
al' se zato tesko uspinje

Moj se napor
razbija o stijene
hridi kamene
...

Tjerao sam sve do kraja
al' sloboda ti je namjera
crveno me more slomi
valom s tvojih carnih usana

O, boginjo luda
sto me volis
uzurpirana

[dadojović]

Tamo gdje se vali lome
ostavljaju prostor otvoren
ispada se vrlo lako
al' se zato tesko uspinje

Moj se napor
razbija o stijene
hridi kamene
...

Tjerao sam sve do kraja
al' sloboda nije namjera
crveno me more slomi
valom svojih carnih usana

O, boginjo luda
sto me volis
uzurpiraj nas

Štulić
:-)

[Shadow]

Te noći sam se zaljubio u glas. Samo u glas. Nisam hteo da cujem ništa vise. Digao sam se i otišao.
Bila je kao vrba. Kakva li ce biti u zimu, u mojim godinama? Još uvek je vidim, uvek ću je videti ocima Adama. One nespretne, duge noge, dok izlazi iz aviona, povijeno telo dok džara vatru, sa nama, u logoru, lakat savijen u mom pravcu dok pije vodu iz termosa.
Nekoliko meseci kasnije, prilikom jednog glupog izlaska u Kairu, igrala je sa mnom valcer. Iako pripita, imala je neosvojivo lice. Čak i sada verujem da se tada, tim izrazom lica, najvise otkrivala. Onda kada smo oboje bili pripiti, a ne ljubavnici.
Sve ove godine pokušavao sam da otkrijem šta je htela da mi kaže tim pogledom. Meni je to onda ličilo na prezir. Sada mislim da me je proučavala. Njenu čednost je iznenadilo nešto u meni. Ja sam se ponašao onako kako se obično ponašam u barovima, ali ovoga puta u pogrešnom društvu. Imao sam razne vrste ponašanja za razne ljude."

Engleski pacijent - Majkl Ondatje