Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Heidi]

"Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj".

Miroslav Krleza

[srculence7]

"...nestala si, ni senku ostavila nisi, kamoli pečat usana tvojih, pogled lepršavi i nestvarni...zaustavila si vreme na mom putu stvarnosti i zabluda...uspela si da me digneš do neba i ostaviš tamo, da povratak ne poželim...nisam te imao, neću te imati ni u svetu sanjara...imaću te u duši i ime tvoje večno na usnama mojim ostaće..."
S.Prodan

[Heidi]

ŠAHDIDAR-HANUMA – BAJKA O JEDNOJ LJUBAVI


O lijepoj robinji po imenu Šahdidar ne znamo mnogo. Spominje se da je rodom iz Sarajeva i da je bila robinja kod Gazi Husrev-begove sestre Neslišah. Zaljubljeni beg oslobodio je robinju i oženio se njome. Udajom je postala kaduna (hatun), a kasnije i vakifa, jer je sagradila jednu džamiju i mekteb uz tu džamiju



Postoje stvari koje se mogu saznati jedino pričom: šta je sreća ne možemo nikako reći, ali ako pročitamo Pepeljugu saznamo, to nam je Pepeljuga objasnila. Ne znamo ni šta je ljubav, ali onima koji su čitali Goetheovog Fausta to je jasno. Postoje stvari koje možemo saznati jedino pričom. Bajke nam često objašnjavaju upravo te i takve stvari i vjerovatno je to razlog njihove popularnosti. Postoje desetine tumačenja bajki, a postoje i racionalisti koji nas uporno pokušavaju uvjeriti da su bajke izmišljene, nemoguće priče koje čitamo samo zato što nam obećavaju ispunjenje snova i želja, tako da je bajka postala sinonim za nešto nemoguće, neostvarivo, nešto čega nema.

Ljudima koji čitaju bajke i poznaju život jasno je da to nije istina jer se veoma često bajke događaju i u životu. Jedna od takvih bajki iz života jeste i priča o lijepoj robinji u koju se zaljubio i oženio najznamenitiji bosanski namjesnik, najveći vakif Sarajeva i veliki vojskovođa Gazi Husrev-beg.

Predaje o Gazi Husrev-begu

Legenda kaže da „i sada stare Sarajlije znaju mnoga predanja o Gazi Husrev-begu, stvarnom dobročinitelju i graditelju Sarajeva. Od davnina se znalo da je Husrev-beg ostavio čitav svoj imetak za gradnju i izdržavanje svojih zadužbina u starom Sarajevu.

Pričalo se kako je, jednom, došao Gazi Husrev-beg na sud, da pred sudijom prepiše i ostavi sve svoje imanje u dobrotvorne svrhe. Kažu da je dao sve, čak i odijelo sa sebe, te da je ostao samo u košulji. Ipak, sud mu pokloni odjeću i kuću da u njoj stanuje dok je živ. Tom prilikom je za održavanje svojih zadužbina ostavio i jedan skupocjeni tespih (brojanica), koji može – ako zatreba – da nadoknadi sav novac od njegova imanja.“ (Vlajko Palavestra: Legende iz starog Sarajeva, Zemun, 2000.)

Prema drugoj predaji uvakufio je opet cijelo imanje, ali je prije toga rođacima u novcu isplatio vrijednost onih dijelova posjeda koje bi oni nakon njegove smrti naslijedili. Predaje sadrže i sjećanja na neke druge pojedinosti iz njegovog života – mjesto na kojem je živio, džamiju u koju je išao i njegovo prijateljstvo s Murat-begom Tardićem, islamiziranim Dalmatincem, upraviteljem njegovog vakufa. (Esma Smailbegović: Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo, 1986.)

Legenda nam dalje pripovijeda da je „Husrev-beg stanovao u Ćurčića mahali i vele da su se sve donedavno vidjeli temelji njegovih dvora u jednoj bašti. A kadgod bi se poveo razgovor o tome da se u Sarajevu može dobro trgovati i lijepo zaraditi, stari su ljudi znali reći da je to zbog toga što je na Sarajevu Gazi Husrev-begov blagoslov! Ko god je u Sarajevo u opancima došao, iz njega je u čizmama otišao. U to se tvrdo vjerovalo.“ (Vlajko Palavestra: Legende iz starog Sarajeva, Zemun, 2000.)

Ja načinih od kasabe šeher Saraj‘vo

Iz historije znamo da je Gazi Husrev-beg rođen oko 1480. godine u Serezu u Grčkoj, od majke sultanije Seldžuke, kćerke sultana Bajazida I, i oca Ferhat-bega, porijeklom iz Trebinja. Već od ranog djetinjstva imao je priliku obrazovati se i vrlo brzo napredovati u službi. Pod njegovim vodstvom osvojena su velika područja u jugozapadnoj Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji. Ti ratni uspjesi donosili su ogromne materijalne prihode koje je uglavnom potrošio na izgradnju svojih zadužbina. Upravu nad bosanskim sandžakom preuzeo je 1521. godine.

Prvo njegovo namjesnikovanje trajalo je od 15. septembra 1521. do juna 1525., druga uprava u Bosni trajala je od januara 1526. godine do proljeća 1534., a treća od maja 1536., pa do smrti 18. juna 1541. godine. Njegova uprava u Bosni ostavila je snažan pečat, pogotovo u Sarajevu, gdje je svojim zadužbinama i ogromnim bogatstvom svoga vakufa znatno doprinio razvoju grada. Ili, kako nam on sam govori u narodnoj pjesmi: „Ja načinih od kasabe šeher Saraj`vo…“ (Puče puška)

U maju 1529. godine zatražio je Gazi Husrev-beg od Dubrovčana da mu pošalju majstore za gradnju njegovih zadužbina. Vijeće umoljenih odobrilo je 10. jula 1529. da mu pošalje kovače, zidare i tesare i tom je odlukom započela decenija izgradnje Gazi Husrev-begovih zadužbina u Sarajevu. Za ove zadužbine uvakufio je ogroman imetak, razne nekretnine, dućane i imanja (npr. „šezdeset dućana koji su međusobno povezani i koji se nalaze u ulicama zaštićenog grada Sarajeva, u blizini karavanseraja rahmetli Gazi Isa-bega i jedan drugi prostrani dućan koji je pripremljen za trgovce koji se bave prodajom svile i ječma.“).

Osim toga, uvakufio je veliku sumu gotovog novca, razno zlatno i srebreno posuđe, skupocjeni zlatni nakit ukrašen biserima i raznim dragim kamenjem, sablje ukrašene dragim kamenjem, zlatne noževe optočene draguljima, nekoliko konaka i kuća. Izgradio je džamiju, hanikah, imaret, mekteb, Kuršumli medresu, bezistan, Tašlihan (kameni han), biblioteku, sahat-kulu, hamam (jedini objekat ove vrste sačuvan u Sarajevu).

Od robinje do kadune i vakife

O lijepoj robinji po imenu Šahdidar ne znamo mnogo. Spominje se da je rodom iz Sarajeva i da je bila robinja kod Gazi Husrev-begove sestre Neslišah. Zaljubljeni beg oslobodio je robinju i oženio se njome. Udajom je postala kaduna (hatun), a kasnije i vakifa, jer je sagradila jednu džamiju i mekteb uz tu džamiju. Sigurno je da nisu imali djece, da mu je Šahdidar bila jedina žena i da je živjela još dugo nakon muževe smrti (1541. godine).

Iako se u nekim djelima spominje da je Gazi Husrev-beg imao sina po imenu Mahmud, naša poznata historičarka Behija Zlatar utvrdila je da to nije tačno: „Naime, u defteru Bosanskog sandžaka iz 1541. godine zapisano je decidno da su neki čifluci koje je Gazi Husrev-beg posjedovao u Bosni, pošto nema muških potomaka prema carskom zakonu dati pod tapiju. Da je imao sina, onda ne bi desetina sa njegovih čifluka svake godine išla za carsku blagajnu, a prema defteru iz 948. (1540) ti čifluci su dati velikom veziru Rustem-paši.“. (Behija Zlatar: Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 2010.)

Za svoje je zadužbine Šahdidar ostavila gotov novac, kao i jednu kuću u Jahja-pašinoj mahali, poznatijoj kao Ćurčića mahala. Pretpostavlja se da su Gazi Husrev-beg i Šahdidar hanuma i stanovali u toj kući odakle se pružao lijep pogled na njegove zadužbine. Nažalost, nije moguće utvrditi gdje se tačno nalazila ta kuća. Prema vakufnami, to je bio kompleks od više kuća s dvorištem. U kući je boravila do kraja života, a poslije njene smrti namijenila je da se proda za 15.000 dirhema. Uvakufila je još jednu kuću uz mesdžid i odredila da u njoj stanuje onaj ko bude učitelj u školi i imam u mesdžidu.

Šahdidar je svoju džamiju i mekteb uz džamiju izgradila između 1540. i 1556. godine, sjeveroistočno od Gazi Husrev-begovog hamama, pa je džamija u narodu postala poznata kao „Džamija za banjom“. U koncepciji su islamskog grada mesdžidi predstavljali središte oko kojeg se razvijalo naselje. Mahala koja se formirala oko džamije Šahdidar hanume u zvaničnim dokumentima nazivala se Mahala mesdžida Gazi Husrev-begove supruge Haseći hatun.

Legenda kaže da je Šahdidar hanuma lično nadgledala izgradnju džamije i da je to bila jedna od ljepših džamija u Sarajevu – drvena, srednje veličine, s vitkom munarom. Izgorjela je u pohodu Eugena Savojskog 1697. godine, ali je ubrzo obnovljena. U velikom je požaru koji je zahvatio Sarajevo 1879. godine ponovo izgorjela i nije više nikad obnovljena. Uz džamiju je bilo i malo groblje u kojem je bila ukopana i Šahdidar, ali je ekshumirano 1950. godine, a nišani uklonjeni. Danas je na tom mjestu velika stambena zgrada. Zapis je s njenog nišana prepisan i sačuvan, a u zabilješkama prepisivača stoji da se na nišanu nije moglo razaznati je li muški ili ženski, a bio je sedmougaone osnove i visok oko 30 centimetara.

Velika ljubav na koju još uvijek nema odgovora

Mi danas možemo samo nagađati kako je mala robinja zadobila toliku ljubav velikog junaka i dobročinioca. Nema nikakvih tragova o njihovom zajedničkom životu i očito velikoj ljubavi. Na pitanja kako je izgledala ta njihova bajka nema odgovora. Rijetki su oni koji znaju da se u Sarajevu početkom 16. stoljeća dogodila jedna prava bajka, da je robinja Šahdidar postala supruga bogatog i slavnog namjesnika, a potom i vakifa. Nije joj se ispunila želja da njena „djela traju dok je vremena (svijeta i vijeka)“, ali je zato otkrivena njena vakufnama (koja, nadajmo se, neće gorjeti kao džamija koju je napravila), pa tako ipak znamo ponešto o njoj preko ovoga teksta.

Znamo npr. da je „spoznala da je ovaj svijet izvor obmane, a ne mjesto radosti, da je to mjesto propasti, a ne kuća postojanosti, čije su blagodati sjenke koje prolaze, onaj koji boravi u njemu je gost koji dođe i prođe, njegove odjeće obmanjuju, a njegovi su ciljevi povezani s uništenjem, sretnik je onaj ko ga učini da mu bude popudbina za povratak (na onaj svijet) i ko ga utroši za (stvaranje) zalihe (za budući život). Kod vakufa obnavljaju se njegove koristi i u slučaju (čovjekove) prolaznosti i za života, kao i u periodu njegovog postojanja i (momenta) smrti, u smislu riječi Vjerovjesnika i Predvodnika bogobojaznih – neka se na Njega spusti Božiji blagoslov na dan davanja nagrade ili kazne – kada umre čovjek, prestaju njegova djela, osim u tri slučaja, nauka kojom se (ljudi) koriste, dobro dijete koje se moli za njega i trajno dobro djelo (op.a. Hadis), neka je Allah uputi da učini dobra djela i da zaradi dobročinstva.“

Ovu priču o oslobođenoj robinji Šahdidar i najslavnijem bosanskom namjesniku Gazi Husrev-begu ne možemo završiti onako kako se završavaju prave bajke jer je ovo stvarna priča o jednoj ljubavi u Sarajevu s početka 16. stoljeća. Ali možemo podsjetiti na ženu koja je imala veliko srce i bila tako mudra da ništa nije zaboravila niti prepustila slučaju pa je u vakufnami dala precizne upute kako se i šta treba uraditi u njenom vakufu: za upravitelja je imenovala Sinanudina Jusufa-vojvodu, odredila da nakon njegove smrti službu preuzme upravitelj Husrev-begove zadužbine. Zatim je odredila da upravitelj kad daje na zajam novac iz njene zadužbine to učini uz znanje nadzornika, što navodi na zaključak da je ona kao nadzornik aktivno učestvovala u poslovanju svog vakufa.

U Sarajevu više nema njenih zadužbina, preselile su se u priče i legende, zajedno s pričama i legendama o mnogim drugim slavnim i sjajnim Sarajkama o kojima ćemo pisati u narednim brojevima.

Stav.ba

[ina]

Ti plesi i smjesi se. Voljenim ljudima nikad ne prilazi pretjerano blizu... ugusices ih. Nikad im ne dopusti da odu predaleko... odlutace.
Sagradi sebi krug.... plesi i smjesi se. I drugi ce pozeljeti isto... mada nece znati o cemu je tacno rijec.
Plesi i smjesi se.
Kad to savladas postaces neovisna... a oni ovisni o ritmu tvoje melodije.

[srculence7]

Osho: Shvatite, a onda se povucite, bez ožiljka na duši

Buntovnik nije onaj tko se suprotstavlja i bori protiv društva, već onaj tko ga ”ignorira”, onaj tko shvati čitavu ‘igru’ i elegantno se izvuče iz nje, bez pravljenja buke.
Društvo i predstava koja se u njemu odigrava postaju mu beznačajni. On se tome ne protivi. To i jest ljepota buntovništva, to je sloboda.

Revolucionar nije slobodan. On se konstantno bori protiv nečega – kako on može biti slobodan? On stalno reagira na nešto – kako reakcija može da bude slobodna kada je uvjetovana početnom akcijom? Sloboda podrazumijeva razumijevanje. Pojedinac je shvatio ‘igru’, shvatio je kako ona funkcionira i kako sprečava čovjeka da se razvije, i da bude ono što jest.

Nakon što je shvatio, povukao se iz te predstave, bez ožiljka na duši. Zaboravlja i oprašta, ne zadržava nikakvu vezu s društvom, bilo da se ona zasniva na ljubavi, ili na mržnji. Za buntovnika društvo jednostavno prestane da postoji.

On može da se izolira od društva, a može i da nastavi fizički živjeti u društvu, ali on mu više ne pripada; postao je autsajder.

[toxic]

Stepski Vuk je, dakle, imao dve prirode, čovečju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni retko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičje, riblje ili zmijsko, ne osećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovek i lisica ili čovek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažuci jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su doterali daleko i kojima zavide pre su postigli uspeh lisica i majmun negoli sam čovek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živeo samo da bi onom drugom naneo bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak.

Naš Stepski Vuk je, doduše živeo osećajuci se čas kao vuk čas kao čovek, kako je to slučaj kod svih polutana, ali kada je bio vuk, uvek bi ga vrebao čovek, posmatrajući, ocenjujući i osuđujući a u vreme kada je bio čovek, to isto je činio vuk. Na primer, ako je Hariju kao čoveku dolazila neka lepa misao, neko prefinjeno, plemenito osećanje, ili ako bi izvršio kakvo, takozvano, plemenito delo, tada bi vuk u njemu iskezio zube, smejao se i pokazivao mu sa surovom ironijom kako smešno i rđavo pristaje ovakvo plemenito pozorište stepskoj životinji, vuku, koji u svojoj duši sasvim tačno zna šta mu prija, naime: da usamljen kaska stepama, da se povremeno naloče krvi ili da juri za nekom vučicom. Sa gledišta vuka svaka čovečja delatnost postajala je strahovito komična i neprilična, glupa i sujetna. Ali je bilo isto tako i kada se Hari osećao i ponašao kao vuk, kada bi iskezio zube na druge, kada bi osećao mržnju i smrtno neprijateljstvu prema svim ljudima i njihovom lažnom i izopačenom ponašanju. Tada bi, naime, vrebao u njemu onaj ljudski deo prirode, posmatrao vuka, nazivao ga stokom i zveri, i tako kvario svaku radost jednostavnog, rđavog i divljeg vučjeg stvora. Takve su bile osobine Stepskog Vuka, i, sudeći po njima, Hari nije imao baš ugodan i srećan život. Ali time nije rečeno da je bio naročito nesrećan (iako se njemu samom tako činilo, kao što svaki čovek svoje patnje smatra najvećim). To ne bi trebalo reći ni o jednom čoveku. I onaj ko ne nosi vuka u sebi ne mora zbog toga da bude srećan. I najnesrećniji život ima svojih sunčanih časova i, pod peskom i kamenjem, svoje sitne cvetiće sreće. Tako je to bilo i kod Stepskog Vuka. Obično je bio veoma nesrećan, to se ne može poreći, a mogao je da unesreći i druge, naime, ako ih je voleo, a i oni njega. Jer svi oni koji bi ga zavoleli videli su samo jednu njegovu stranu.

[Heidi]

BRANISLAV NUŠIĆ: RAMAZANSKE VEČERI

HADŽI JAKUB BERBER

Sunce već leglo; na Barjak-džamiji se uznio mali crven barjačić; top sa kaleta oglasio iftar a mujezini sa minareta otpjevali akšam-ezani. Hoće da bude lijepa, hladovita noć a ima li ljepših noći od ramazanskijeh. Proiftarili smo dobro; ispili po jednu čašu studene vode, pa onda pripalili po jedan duvan te hajd, u koga ćemo večeras.

Ja sam Bog'me svakad rado odio u Hadži-Jakuba berbera. Ima lijep čardak u bahči, tu ti odmah kod ruke češma da dohitiš vodu a da se i ne pomjeriš sa sidžadeta, pa onda, Jakub je muhabedžija da ga rijetko ima. Prošao je mnogo svijeta; još dok je mlad bio; išao je u askeriju ovamo i onamo, od jednog kraja carevine pa na drugi, a išao je i na ćabu, pa da je jedan put, nego dva put. Jedan put je išao za svoj esap a jedan put za drugog. Kad on stane kazivati, kad stane pričati iz starog vak'ta; muarebe ono tamo, muarebe ono onamo; pa se vidio i zborio s carem; pa kako se tukao jedan put sa dvaest eškija; pa kako jedan put naišao na zmijskoga cara… e slušao bi ga cijelu noć do zore. Koj put se u priču zanese, zanese pa zaboravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m'oš uho da odvojiš, misliš najljepšu knjigu čitaš.

A u ovim noćima ramazanskim, ako hoćeš da te prođe san; ako hoćeš da ti prođe noć onako, kako je Alahu drago, a ti hajde u Hadži-Jakuba. U bahči mu se razgranala lipa, pa onaj miris čisto te uspavljuje, a tu žubori češma, a tamo neđe u konšiluku udara neko u garnetu: gore na nebu igraju zvijezde kao drago kamenje prosuto po ćilimu; ti vučeš lako dim iz čibuka a srčeš sade-kavu, a Hadži-Jakub nekim mekim, toplim glasom priča ti, priča, a ti kroz tu priču ideš za njim, ideš, ideš, a ne skidaš očiju sa njega, pa ti se i čibuk ugasi…

– Ja se u hanu uspavao – veli Hadži-Jakub pričajući priču, kako se po drugi put vraćao sa hadžiluka — a karavan, cijelo moje društvo, krenulo pred zoru. Kad se ja probudim a handžija veli: “Odoše oni, nego ti požuri za njima; nijesu izmakli ni polovin sata!” – Kako ću ih stignuti, kad ja puta ne znam? – “Eto tako” – kaže handžija – “ispod tih selvija pa sve tako pravo, nemoj vrdati ni lijevo ni desno!”

Poslušam ga ja pa hajd pođi tako. Idem, idem, idem, polovin’ sata, pa jedan sat i dva i tri i četiri… nigdje moga društva. Dođem tako do jednog mjesta a tu se put dijeli. Što ću sad, mislim se; ako zalutam, teško meni, zemlja mi nepoznata, tuđe kasabe, drugi adeti, kako ću i što ću ja. Udarim desno, jer ovako se domislim: ako mi je pisano da se izgubim zagubiću se a udario desno a udario lijevo. Idem tako još tri četiri sata a nigdje hana i nigdje žive duše na drumu te da se upitam. Pade već i akšam a ja gdje ću, nego velim zanoćiću tu kraj puta, pa sjutra u ime Alahovo dalje. Legnem ja tako i naslonim glavu na jedan kamen, te studen onaj kamen pa jedva sklopih oči. Spijem ja, kad ono, kao da mi neko šapće nešto na uho. Rekoh, snim ja to, ali nije nego sam budan. Opet se ućutim, a san već ne može više da me uhvati; ućutim, ućutim, kad ono opet šapće nešto pod kamenom: “Jakube, Jakube, ne diži glavu sa ovoga kamena dok ga ne zagriješ!” Što li će to biti, mislim se ja u sebi, te me san više i ne dohvati ali ne digoh glavu sa kamena, već svaki čas poturam ruku pod obraz, da vidim je li se zagrijao kamen. Kad se kamen dobro zagrijao a nešto pisnu pod njim: “Jakube, diži sad kamen.” Ja ga digoh, a kad pod njim jedna zmija, duga tako koliko moja ruka i još malo duža.

– Jakube, je si li sevaplija? — pita me zmija.

– A da bogme da jesam, sa ćabe idem!

– Pa hoćeš li mi učiniti jedan golem sevap?

– A da ti učinim, kad si i ti meni. Mogla si me i ujesti, pa nijesi.

– Nijesam htjela – veli zmija – a i nijesam mogla, jer mi nijesi kriv. Nego nosi me doma pa ću ti reći sve.

– A gdje da te nosim?

– Metni me u njedra, pa pođi tako pravo od ovoga kamena, pa na onaj gô brežić; kad se popneš na taj brežić vidjećeš daleko na zapad jednu rasutu kulu, tu kod kule stani te me izvadi iz njedara.

– Učinim ja tako. Evo i sad me još tuga po njedrima, kad vam ovo pričam…

I tu Jakub prekide priču i stade puniti lulu a mi svi se ućutali, te čekamo čas prije da na-stavi.

– Efend'm, – poče Jakub pošto pripali čibuk i povuče dva tri dima – dođem ti ja na brežić, siđem ti i do rasute kule, a taman nekako ponoć. Izvadim zmiju iz njedara i spustim je na zemlju a ona veli: “E ajde, Jakube, sad za mnom, samo pazi nemoj mi zagubiti trag.” – Ama, što ću za tobom i gdje ću? -, pitam je ja. Veli: “Tebi se treba odmoriti, gladan si, žedan si a i tvoj put da ti sutra pokažem, jer sam ti dužna za tvoje dobro!”

Idem ja tako za njom a ona puzi hitro i lako preko onog kamena, dok ne dođosmo na sred one kule, te tu ona pisnu, kao što zmija može pisnuti. A na to se diže jedan veliki kamen ozdo, kao iz nekog bunara, prosu se na polje grdna svjetlost, kao da je sunce u tom bunaru bilo skriveno pod kamenom. Meni zasinuše oči te trljaj, trljaj, trljaj, a kad otvorih oči, nema moje zmije, već na onome grotlu i u onoj svjetlosti stoji jedna djevojka raspletene kose i sva u bijelo odjevena.

– Hajde za mnom, Jakube! – veli mi, a ja ajd za njom, te koračim u onaj bunar i kamen se odmah nada mnom zatvori. Idi ja niz neke stepenice idi, a sve za onom djevojkom, dok ti ne dođosmo do jedne kapije bijele, staklene, ja li je od leda, ja li od biljura, ni sad ne znam vam kazati. Otvoriše se te kapije te mi uđosmo. Eh, efend'm, što sam tamo vidio, to se ne može ni upamtiti ni kazati. Grdna velika prostorija, pa sve golemi stubovi i duvari, onako kao i kapija od biljura. Svijetli se u toj odaji, kao da griju pet sunca; pendžeri sve od bisera a džamovi na njima od dijamanta. Tu ti sovre od biljura i što ti duša zamisli na njima; voća sa svih strana svijeta, meda, šerbeta i vode, sve u zlatnim i srebrnim bokalima i ibricima. I miriše najskuplja izmirna i đul a ja samo blenem i mislim u sebi:

– Hadži-Jakube, Hadži-Jakube, gdje si ti ovo?

A tu preko sto i dvjesta valjada djevojaka; sve ljepša od ljepše i jednako u bijelo odjevene; oči im lijepe i vatrene; kose crne kao ponoć a grudi im kao merdžani. Ali sve ćute i sve su nevesele. Ja se osvrći ovamo i onamo, te kao našao se u nezgodi; ko me dovede ovamo i što ću i kako ću? A tek će jedna, najljepša među djevojkama:

– Jakube, ja sam te dovela ovamo.

– Ama – iščudih se ja – ono bijaše zmija.

– Ja sam to bila, veli ona, nego ti si umoran i žedan i gladan, pa napij se i najedi, a taman dotle će i zazoriti, a tad ćemo mi sve što nas vidiš opet se pretvoriti u zmije i razinićemo se iz ovih dvora, pa tek ćemo se sabrati sjutra u veče.

Za to već ti ovdje sjutrašnji dan prospavati, a kad u veče dođemo, imaćemo kad cijelu noć, te ću ti ja ispričati što ti valja znati.

Zasjednem ti ja tako te jedi, braćo moja, koliko mi je trbuh ponio! Evo još i sad sam željan onih jela i onog voća i one vode!… Odvedoše me i da spavam a ni sad vam ne umijem reći, kakvi ono bijaše jatak i oda šta, ali, pet cara da združe svoje blago, ne bi ga mogli otkupiti. Svileni dušeci sve čistom paučinom punjeni a kreveti zlatni i biserom iskićeni. Čirak, bolan, od jednoga dijamanta a svijeća od dragoga kamena, pa se i ne pali već onaj dragi kamen svijetli bolje no da si upalio sto svijeća. Legnem ti ja tako carski, škripi ona svila poda mnom a povija se pamučina i tada mi padoste vi svi na pamet, te velim u sebi: šta li radi sad ona moja sirotinja što spava na slamnjim i vunenim dušecima, a svijetli joj lojana svijeća!…

Tu se Hadži-Jakub zasmija a i mi svi, te danusmo jedan čas, a taman i dijete donese još po jednu kavu, te ulijepismo i pripalismo još po jednu cigaru a Hadži-Jakub nastavi:

– Cio sam dan slatko prespavao, a i ko bi se sjetio u tako carskim dušecima, da se budi. Kad dođe pred akšam a moja svijeća od dragog kamena opet zablješta, jer preko dan nije toliko sjala, te me udari onaj blijesak u oči, pa htio ne htio probudih se od one svjetlosti; umih se đul-vodom a iz zlatna legena, te kad izađoh iz odaje, a u dvoru sve djevojke na okupu, sjede onako nevesele i ćute.

Ona moja – opet vam kažem najljepša među tolikim ljepotama – uze me za ruku, te izvede u bahču, pa sjedosmo na jednu biljurnu klupu. Kakva je to bahča ne umnjem vam je opisati i ja je se tek ovako ne mogu sjetiti, već kad zažmurim, pa tako dugo, dugo ućutim a ono izađe mi pred oči, te se sjetim i onih potočića što ne žubore kao ovo naši potoci, nego njihov žubor to je najljepša pjesma što si je kad god čuo, pa svaki potok drugu pjesmu žubori; pa onda ono cvijeće, kao da svaki cvijet u kruni ima svijeću ili kao malo oko, ja li kao zvijezdu; pa onda bilbili na grani poje pa sačekavaju jedno drugo. Ih, ih, ih, te bahče ne ću nikad zaboraviti! Što zaželiš to ti zamiriše, ja velim: nek miriše feslijen a ono miriše cijela bahča feslijenom; poslije kažem zimbil, pa đul, pa zambak, pa sve redom što zaželiš to ti miriše.

Sjedimo ja i djevojka tako u sred te ljepote, te ona mi poče kazivati:

– Jakube, Jakube, vidim da si sevaplija čovjek, te ti neće ostati nezahvaljeno za ovo što si mi dosad učinio a ako mi i dalje uščiniš, što će te zamoliti, ni to ti neće biti badjava.

– Što mogu učiniću – rekoh ja a ne mogu oči skinuti sa one ljepote, nego sam se zakovao za klupu, pa dršćem od njenih očiju.

– E onda da ti kažem. Ja sam ćerka jedinica Abdula samardžije, u prestonici koja je daleko odavde tri dana i tri noći. Moj otac nije bio bogat čovjek, ali je zarađivao toliko, da smo mogli lijepo živjeti i još preko toga, da me odjene kako prilikuje. Majka mi je davno bila umrla, pa smo otac i ja sami živjeli.

Do naše kuće sjedio je kadija, vrlo poznat sa svoje učenosti i mudrosti no siromah, jer je bio prav i velikodušan.

On je imao sina Ahmeta, koji se i sam knjizi naučio, ali nije toliko mario za knjigu, koliko za lov, za konje i druge zabave. A bio je lijep kao upisan, najljepši čovjek u gradu i u svoj državi. Mi kako smo bili u konšiluku, viđali smo se, pa i zamilovali smo se. On mi se kleo na vječitu vjernost i tu kletvu ponavljao mnogo puta a i ja sam ga voljela neizmjerno. Bih obezumila da ga ne vidim bar svakog dana po jedan put, ako ne i više puta a i on tako isto. Ako je lov donio, poslaće i meni, ako je pazar, te je našao što lijepo, kupio je i meni a ako me jedan put na dan vidi, tri puta mi i četiri šalje pozdrave.

Sultan, koji je tada u našoj državi vladao, bio je čovjek loše ćudi. Njegova ćud bila je dogrdila svima i mal te se nije narod bunio protiv njega, no on opet bio je toliko mudar, te je znao šta valja činiti da se narod zavara. Kad je osjetio u narodu nezadovoljstvo protiv sebe a on odmah otjera velikog vezira, pa uzme onog za vezira koji je narodu najomiljeniji; drži ga dvaest i triest dana, dok se narod utiša i svak legne na svoj posao, pa ga onda otjera i uzme opet onoga, koji će ugađati njegovim ćudima. Tako jedan put, kad je dogrdilo i narod se mnogo uzbunio, uzme on kadiju, Ahmetovog oca, za velikog vezira, jer je kadija, kao učen i velikodušan a prav, bio vrlo omiljen u narodu.

Ali, kadija je znao da će ga sultan za tim otjerati, pa mu kaže: “Meni nije do vezirstva, dosta mi je i što sam kadija; a nije mi ni do toga da se igraš, care, sa mnom te da me poslije ni kriva ni dužna tjeraš. Budem li kriv, sam ću položiti glavu na panj, pa ti sijeci; budem li prav, pa me otjeraš i ocrniš mi obraz, neću ćutati?” Car proguta ove oštre riječi svoga novog velikog vezira što je tada bio na muci, ali ne prođe ni dvaest dana a on otjera kadiju, pa još ga osramoti što naredi da mu na sred pijace udare degeneke.

Tada se kadija razgoropadi i iskupi oko sebe sav narod, te cara napustiše i njegovi najbolji prijatelji. A kad vidje car da je ostao sam, a on sjede noću na najboljega hata i pograbi blaga što je mogao, te pobježe u drugu državu. Narod osta bez cara te proglasi kadiju za svoga cara i postavi ga na prijesto. Tako on od siromašnoga kadije postade car a njegov sin Ahmet princ, najljepši među prinčevima sviju država.

Ali tad ni onaj Ahmet ni daj Bože, zaboravi sa svim na sirotu ćerku Abdule samardžije; ni da me pozdravi, ni da čuje za mene. A jednoga dana… sav u zlato i u svilu obučen, sa velikom pratnjom, ode u drugu državu i malo za tim dovede otud sultansku ćer i oženi se njome. A na skoro za tim umrije i kadija, te carstvo ostade na Ahmetu.

Kako je meni bilo i kako mi je još i sad, ne umijem ti, Jakube, kazati jer ja Ahmeta nijesam prestala voljeti, pa ga volim evo još i sad! Ali, kad mi na skoro za tim umrije otac, te ostah samohrana na svijetu, bješe mi još teže i zaklela sam se, zaklela sam se na grobu očevom, da ću se Ahmetu osvetiti. Molila sam se Alahu dan i noć da me pretvori zmijom i da me snabdije najljućim zmijskim otrovom, te da bi se mogla osvetiti i, Alah mi evo ispuni želju.

Sad sam zmija, a i sve ove druge djevojke što ovdje vidiš, sve su to zmije i sve su moje sudbine. Ostale su samohrane, bez oca i majke, bez brata i bez ikoga, koji bi ih osvetio a svaku je izdao njen dragan, te su se umolile Alahu i postale su zmije. Mi sve ovdje zajedno boravimo, te združili smo svoje jade. Noću se pretvorimo u djevojke te se ovdje zberemo i tješimo i krijepimo, a danju svaka postane zmija, te hodimo po poljima i šumama i tražimo: nije li gdje u lov izašao onaj, kome ima koja da se osveti; ili uđemo u grad, zavlačimo se u bahče, zavlačimo se pod kućni prag i čekamo kad se možemo osvetiti ali tako, da onaj osjeti, koliko je teška osveta prevarene djevojke. A mi se možemo lako osvetiti, jer smo pune i prepune zmijskoga otrova. O, koliko sam puta ja u lovu mogla Ahmetu i smrt zadati ali nijesam htjela, jer tražim takav način osvete da on zna, pa i da cio svijet sazna, kako se sveti unesrećena djevojka!…

Tu djevojka zaćuta a zaćutah i ja, jer me čisto neka hladnoća poduze, a kad joj pogledah u oči mene opet prođe nešto toplo, te me zagrija.

– I juče – nastavi djevojka – kad si me našao pod kamenom, skrila sam se da dočekam zoru, jer me bijaše noć uhvatila a i umorna sam bila od dugog tumaranja po planini; za to sam te i molila da me poneseš. Ali, Jakube, nemoj ostati na tome dobru, već mi učini jošte jedno a ja ću te srećnim učiniti.

Ja se i ne razmišljah dugo, nego odmah rekoh: “Što god hoćeš i što god mogu učiniću ti, djevojko!”

– Ja sam, veli, smislila kako ću se osvetiti Ahmetu a ti mi moraš pomoći. Sjutra kad zazori, uzećeš me u njedra, pa ćeš me nositi u prestonicu u kojoj Ahmet sultanuje. Tamo ću se pretvoriti djevojkom, a ti ćeš se kazati trgovcem iz daleke zemlje i mojim ocem i staraćeš se da se raščuje po gradu da imaš lijepu ćer.

Kako ona reče to veče tako i učinismo. Sjutra u zoru, uzeh ja zmiju i metnuh je u njedra. Pođoh tako na put i putovao sam tri dana i tri noći sve putem, koji mi zmija kazivaše; dok četvrti dan, taman u zoru, a ja uljegoh u kasabu.

A prekrasna kasaba. Ima valja da hiljadu minareta i velike konake; pazar sve na svodove sveden, na češme na svaki ćoš a na raskrsnice šedrvani; pa onda mnoge i bogate bahče i prelijepi hamami. I lijepa kasaba i bogata. Puni oni dućani svile, pamuka, ćitajke, merdžana, sedefa i srme i već što ti srce i oči žele. Čim stigosmo, ja siđi u jedan veliki han, te uzmi jednu malo odvojenu odaju sa haremlukom. Još kad smo htjeli da uljegnemo u grad a zmija se pretvorila u djevojku, a zmijsku košuljicu ostavi da joj ja čuvam i zakle me kao da mi je najskuplji amanet dala. Ona se maksuz nije mnogo krila, te koje tad što opaziše a koje u hanu, u brzo pršte glas po gradu e je stigao jedan bogat i učeni hadžija iz dalekih zemalja i doveo sobom ćer, ljepotu, da joj u ovome bijelome svijetu nema ravne. Što koj dan duže sjedismo u gradu, taj se glas sve više rasprostirao, pa došao bog'me i do carskih ušiju. A car mlad čovjek, pa zaželio imati tu ljepotu djevojku.

Dođoše jednog dana meni carske sluge pa vele: “Takva i takva i takva stvar. Car je čuo, u tebe ima ljepota djevojka, da joj na ovome bijelome svijetu ravne nema, pa ti se car pozdravio da mu je daš a išti koliko ti drago blaga. Ne dadneš li mu je lijepim, uzeće ti je silom. Eto to ti je, na se razmisli!”

Mene te riječi mnogo zbuniše, te poteci hanu i reci djevojci sve šta je i kako je a ona se od toga ni malo ne preplaši, nego se stade zadovoljno smijati. Veli: “Pa to sam ja i htjela!”

– Pa kako ćeš? – pitam je ja.

– Ništa, daćeš me, a išti koliko ti drago blaga, te budi srećan čovjek.

– Neću – velim joj ja – neću blaga već hoću ako opet stečeš ljubav Ahmetovu, da me učiniš velikim čovjekom.

– Biće ti i to, ali pazi dobro da učiniš što ću ti reći. Sad će doći carske sluge da me vode i večeras već ću biti u ložnici Ahmetovoj i sa njime noć provesti. Ja ću ostaviti kod tebe moju zmijsku košuljicu pa kad bude pred zoru, kad čuješ prve pijetle a ti ćeš tu košuljicu sažeći na plamenu.

– A za što tako da učinim? – pitam je ja.

– Ako mi se sažeže košuljica – veli ona – a ja ne mogu više zmijom postati, već ću ostati djevojka.

Dođoše carske sluge pa mi odvedoše djevojku, a kad bi te prođe ponoć i skoro pred zoru; kad prvi pijetli zapojaše, ja uzeh onu košuljicu iz njedara te je sažegoh na plamenu. Vaj meni, šta učikih i što je poslušah!…

I tu Jakub zaćuta, dugo zaćuta a mi nestrpeljivo, svi kao u jedan glas:

– A što, Jakube?

– Prevari me djevojka – nastavi Jakub – ona bez te košuljice ne mogaše ni jedan dekik živiti i kad sam joj spalio košuljicu, ja sam joj bio i život uzeo. A ona je to i htjela.

– Ama, pa za što tako učini? – opet mi svi.

– Evo za što. Kad je Ahmet ušao u ložnicu, zadivi se njenoj ljepoti i odmah je stade grliti a ona mu se kaza da je Abdula samardžije kći. Ahmet se bijaše skamenio od čuda, no ona mu reče: “Željna sam te bila i želja mi je samo jednu noć da te ljubim, pa me nemoj više!” Ne moga Ahmet odoljeti pred tolikom ljepotom, nego je stade grliti i ljubiti, a kad mu ona obisnu oko vrata i poljubi ga u usta, prosu sav onaj zmijski otrov, što je imala u sebi i Ahmet taj čas ostade mrtav. Tako mrtvog, ona ga je sve do zore grlila i ljubila i kad bi pred zoru i zapjevaše prvi pijetli i ona (jer ne htje da ga preživi) izdahnu kraj njega, jer tada sam baš ja spalio njenu košuljicu. Eto tako se osveti caru Ahmetu ćer Abdula samardžije. Kad je svanuo dan a njih nađu oboje zagrljene ali mrtve!…

I tu Jakub stade, jer je svršio priču, a mi svi se ućutali, pa se samo čuje ono tiho žuborenje češme i lipin list kako igra i šušti i onaj meki glas garnetin iz one druge mahale i sat kako otkucava na sahat-kuli, ali ga niko ne broji. Svi se zadubili i mislimo, mislimo nešto, pred očima nam se kolutaju slike iz Jakubove priče, te zmija djevojka, te plameni bunar i biljurni dvori i dvoje mrtvih, zagrljenih u carskoj ložnici.

Jedva u jedvite jade Sadik-aga kujundžija veli:

– A bolan, Jakube, bar da uze silno blago, što ti ga nuđahu; ovako te izvara djevojka ban badjava!

– Jok, ne izvara! – tvrdi Jakub.

– Kako ne izvara?! – potekosmo i mi.

– Eto tako! – reče Jakub, pa prođe dva-tri put prstima kroz bradu. – Ne izvara! Sjutra dan kad narod ču’ da ostade bez cara, a on što će nego da bira novog cara. Raščulo se bilo po gradu da sam ja mudar i mnogo učen, te dođe narod meni i veli mi: Ti da nam budeš car, ja li niko drugi!…

– A ti? – povikasmo svi.

– Ne primih se. Gdje ću ja carovati u tuđoj zemlji? Ne mogu… volim u svojoj zemlji, među svojim ljudima biti i berber, no u tuđem memlećetu i međ’ tuđim ljudima car… pa eto… i dan danas sam berber!… – I tu nas Jakub sve redom pogleda u oči, kao da vidi vjerujemo li, a mi svi oborili oči u zemlju, te jedan drugog kradom pogledamo.

– Ne vjerujete mi, je li? – dodade Jakub. – Ako. Dosta ste mi i vjerovali, dok sam vam cijelu priču ispričao!…

A mi svi prsnusmo u smijeh, te onda udri u šale i u drugi muhabet; dok tako ne prođe vrijeme a tada ispismo još po jednu čašu one studene vode pa svaki fenjer u ruke, te hajde kući. Skoro će top, pa valja i malo jesti, jer dug je dan za tim.

[Heidi]

BRANISLAV NUŠIĆ: RAMAZANSKE VEČERI

PRVI JAŠMAK


Ispod širokog krova Bejtula-age kasapa iskupi se uvijek mnogo djece, sav konšiluk. Širok krov hvata gotovo polovinu sokaka, pa kad ima sunca ladovina je a kad je kiša, suvota je. Tek ne možeš nikad tu rahat proći od djece. Tu Bejtula-agina Ziniše, tu Jonuz Ismajil-efendije ćatiba u nufuz‑idare, na troje djece telegrafdžijine, na onda još neka dječurlija, te ne znaš koje je od kojega gore. To stane dreka, vika, dževa; more, penju se na plot, krše ćeramide, tuku se, i šta već ne čine. Ako prođe koj te protjera kravu, navale te joj čupaju dlaku da grade topke; ako prođe koji seljak s kolima, natovare mu se svi na strčenik, a već psu ili magaretu što će učiniti ili pjanu što će se nasmijati, to da Bog sačuva.

I ne znaš koje je nestašnije: dječaci ja li djevojčići. Bejtula-agina Ziniše ponajnestašnija i najđavolastija. Ima joj tako jedanaest ili biće i dvanaest godina, živih očica a lakih nogu, pa kao košuta čas je ovamo a čas tamo. Jedan put se i potukla sa Jonuzom Ismajil-efendijinim te ga svog izgrebla a još je i konšija i zajedno odrasli. Ismajil-efendija već petnaest godina sjedi u toj kući do Bejtula-agine, tu se Jonuz i rodio, jedva je godinu dana stariji od Ziniše, te su zajedno i rasla djeca. Ali čudo, nikad se nijesu trpjela. Tako Ziniše sjedi koji put u bahči sa drugim djevojčicama, prostrle sidžade, podavile nožice, uzele kapak od kakve kutije te pjevaju i udaraju u kapak, kao bajagi to im def, a Jonuz preko plota, na tek punu šaku pijeska te među njih; ili, Bajram, pa Ziniše obuče nove dimije što joj teza skrojila od crvenog lauraća i tek što izađe na kapiju a Jonuz šibljikom pljesne po bari, pa je blatom svu isprska; ili, koji put ona ostavi nal'ne pred vrata, te potrči niz sokak sa djevojčicama a on joj nal'ne baci na krov. A jedan put čak, kad je đuveč nosila na furunu, te metla tavu na glavu, a on je gurnuo te joj se tava prevrnula i cio đuveč sručio u oluk.

A već, ni Ziniše njemu nije ostajala dužna. Koliko puta Jonuz siromah nagradi učurtmu, okiti je amajlijama od zelene i crvene hartije, pa iznese pred kuću da je pušta, a ona mu ga prstom ili pjesnicom probuši; pa onda mu metne iglu na prag od kuće te on sjedne; ili tako pred petak koji put on dao metalik te mu se fes metnuo na kalup, a ona mu ga ščepa s glave te udri o zemlju i još ga šorne nogom.

Te gotovo svaka igra pod krovom Bejtula-aginim svršava se tim, što će se Jonuz i Ziniše potući. On će nju dočepati za kosu a ona njega grepsti ili, ako je pobjegao, bacati se nal'nama za njim dok ga ne pogodi ili dok ne zamakne u kapidžik.

Koliko su puta zbog te njihove omraze i stariji imali belaja. Eto baš onda, kad Jonuz podmetnu nogu Ziniši te joj se sruči đuveč, diže se Refike-hanuma, Zinišina majka, u Ifet-hanume Ismajil – efendijine, te riječ po riječ, pa dođe do kavge. Boga mi ta kavga poslije dođe dotle, te Bejtula-aga uze keser i zakova kapidžik, kroz koji se iz kuće u kuću prolazilo. Čitav belaj, ama ne potraja dugo. Sramota bješe od svijeta da se prve konšije zavade, i za što, za dječije rabote i za jedan đuveč. Izmiriše se poslije lijepo, otkovaše kapidžik te ne prođe i bez zijafeta, jer Bejtula-aga veli Ismajil-efendiji:

– Izmirile nam se kuće ama ti da daš kurban.

– Ja velim: ti! – veli Ismajil-efendija, domišljajući se kako već četiri mjeseca nije primio ajluk.

– Ama, ti si borčlija; ti si meni đuveč prevrnuo, te ja ostao bez ručka. Hak je…

– E, hak je!…

Jedan put za tim, prešla Refike-hanume, tako u jutru, kod Ismajil-efendije. Sjede obje hanume u sobi kraj pendžera i eglenišu ja ovo, ja ono.

Refike-hanume, kao gošća, sjela u ćoše na šilte a Ifet-hanume na ćebe, na zemlji, privukla bliže sebi mangalu, te turila u pepeo džezvu i kuva kavu a obje pripalile cigare te se niska soba ispunila dimom.

– Tirjaćija ti ovaj tutun, hanume – veli Refike-hanume.

– Kačak je. Dobio ga moj efendija od jednog zabita.

Kafa provri, te Ifet-hanume nali dva fildžana i nastavi razgovor.

– Fitnet-hanume miralajevoj umrlo djevojče, jesi li čula?

– Nijesam. A što mu bi, zdravo djevojče bješe?

– Pisani dan, hanume. Ništa mu nije bilo, ama stiže ga njegov dan.

– Evet, hanume. Alah rahmet ejls'n!

Ifet-hanume savi još jednu cigaru konšiki, jer se ovoj baš svidio tutun, te je cigaru za cigarom pila.

– Baš, hanume – dodaje više kao uz riječ Refike-hanuma – reci onom tvome da se smiri malo. Sinoć se baci kamenom za Zinišom te mal mi ne polupa pendžere.

– A ko će ih smiriti, hanume. Ni tvoja Ziniša bolja ni moj conuz gori. Koliko ga je puta efendija i tukao, pa već sad, eto, mrzi me i da govorim efendiji, samo se ljuti badjava. Ne znam, Alaha mi, što je toj djeci.

– Pravo kažeš, hanume. A i ja što ću, kad je ono šejtan a nije djevojče.

– Ti mu i možeš naći čare — veli Ifet-hanume.

– Kamo da mogu, kamo da mogu!

– Možeš. Pokrij je, zadjevojči je. Jašmak ti njoj, pa ne će moći više juriti po sokacima i mahalama, te će i ovaj moj smiriti se, a ovako zor, dina mi. Mrze se djeca kao da su krv jedno drugom dužna.

– Mislila sam ja na to, hanume, da je pokrijem, pa žao mi je. Dijete je još, mlado je, neka se nagleda još malo svijeta.

– Istina je, ama drugo čare nema.

Refike-hanume se zamisli, povuče dim dva, pa i sama dodade:

– Valah, nema drugo čare.

Poslije već udarile u drugi muhabet; o stambolskoj basmi što je o ramazanu stigla Kerim-efendiji; o udovici Hurmiz-hanumi, kako je prodala kuću; o harelmu Mehmed-begovom, kako se iselio na čiflik; o baklavi, što ju je napravila Rešid-agina hanuma za mutesarifa, te muterarif-paša kazao da bi ta baklava mogla i pred cara. I tako, vodio se muhabet te o ovome te o onome, kao što muhabetu i nema nikad kraja.

To veče Refike-hanume ne reče nikom u kući što će sjutra činiti a sjutra dan pozva tezu, te joj veli:

– Znaš što, da skrojiš Ziniši feredže. Teza ze pljesnu rukama, pa veli:

– Što, more?!

– To, što ti kažem.

– Aman, Refike, ne čini grijeha. Mlado je još, imaće i za to kad, nek se nagleda svijeta.

– Mlado je, ama vidiš kakvo je! Ajlaz; hoće da napravi kakav r'suzl'k; hoće da se nauči na mahale i sokake, pa će poslije biti poteže i za nju i za mene.

A Ziniše tu, pa čuje laf, pa kud veće radosti za djevojče već da dobije feredže i jašmak; da nosi čad'r i da hodi barabar sa hanumama. O koliko je puta taj san snivala Ziniše i koliko puta djevojčice njenih godina to snivaju! Samo, nikad nije smjela majci pomenuti, bojala se izgrdiće je i ismijaće joj želju. Ali, kad sad majka počinje razgovor, Ziniše joj obisnu oko vrata te moli, voli i amani a tezu ljubi u ruku, u obraze, u čelo.

– Hoću, hoću feredže; hoću jašmak!

– Kad hoćeš, neka ti bude – veli joj teza – ama ćeš zažaliti.

A poslije već ne prođe ni dva dana a teza srezala feredžu, a izabrala najljepšu basmu u Kerim-efendije, te Ziniše, kad je vidje, sva srećna i presrećna. Časom zagleda u feredžu, turi je na se, pogleda se u ogledalo; skide je opet te otrča, skakućući s noge na nogu, preko avlije, te na sokak, pa u konšije Sajit-begove hanume. Pohvali se tamo djeci kako će ona od sad biti prava djevojka, pa onda hajde u druge konšije Ašir-čauševe hanume i tamo se pohvali djeci, te preko sokaka kući a uz put srete još jedan put Jonuza i, kao pošljedni put da učini ćeif, dohvati kamen te đus njega u leđa.

Jonuz jauknu. Potrča za njom, sustiže je na kapiji i tu se junački pokrviše. On nju dočepao za kosu pa joj glavu lupa o kapiju a ona skinula nal'nu, pa njega sve u leđa gruva. Prođe nekako sokakom Muharem-efendija evzadžija te ih razvadi a onako, ko zna dokle bi su nosili. Jonuz ode niz sokak pipajući se po leđima i kuneći se, da će jnj razbiti glavu kad je još jedan put sretne a Ziniše uleće u kapidžik, sva usplahirena, izgrebana i zamršene kose.

– Vaj bana! – uzviknu sirota Refike-hanume. – Ti se opet namjerila sa onim čapk'nom. Aman, zar si za to izašla pošljedni put na sokak. E, biti, kz'm, biti! Haj ti feredžu, pa od sad nema više kapidžik i mahala.

Kad se jedan put stavi feredža i jašmak, više se ne može skidati, ali Ziniše dok je u kući nema je zašto stavljati, za to Refike-hanume smisli da izađe po podne u teze, pa poslije bilo i bitisalo djetinjstvo. I tako, poslije podne, namjesti se Refike-hanume; obuče se i Ziniše, te hajde u teze. Oh, Bože, kad se otvorio kapidžik pa naprijed izašla Refike-hanume a za njom Ziniše na sokak, pa pokrivena, eh, eh, eh! Osvrće se desno i lijevo, pa u prvi mah ne umije ni da hodi, smeta joj, a hoće da visoko nosi glavu, ponijela se, pa se spotiče o svaki kamen.

Pa joj teza sjedi daleko u Muhadžerskoj mahali, ima da se prođe preko Uč-bunara, na kroz čaršiju, te pored Mamud-begove džamije, na Taš-ćupriju, pa u muhadžersku mahalu.

Taman dosta vakta Ziniši da se ponosi. Pa koliki ih uz put sreli. Prošao baš onaj Muharem-efendija evzadžija mimo njih, pa prošao Ismajil-efendija, pa prošao i Islam-čauš i Remzi-efendija hodža. Ono istina, niko ih nije poznao a Ziniše je baš voljela da su je poznali, da su je vidjeli, kako je ona već djevojka.

Pa onda, kao za pakost, ni kad ode ni kad se vrati od teze, ne srete pod krovom ni jedno dijete sa kojim se do juče igrala. A kako je to imala ćeif. A sjutra dan, pod širokim krovom Bejtula-aginim, iskupio se opet sav konšiluk. Tu Bejtula-agina djeca, pa telegrafdžijina, pa Sajit-begova, pa Ašir-čauševa i ko ti tu nije. Salmo Ziniše nije tu, niti smije izviriti na sokak. Ona stoji tu kod kapidžika iz avlije, pa sluša i gleda kroz rupicu kako veselo djeca igraju i čisto joj dođe da grune u kapidžik, da izleti i ona, ali — sad već više ne smije, ona se sad već mora kriti.

A djeca veselo igraju i Jonuz među njima. Prave topove od blata te ih grunu o kaldrmu i pucaju tako; pa onda uhvatili nekakvu pticu, čavku, vezali joj uzicom nogu pa je puštaju, te čavka taman da poleti od kud je i došla a ono se zategne uzica, te se ona vrati djeci a ova u smijeh. Oh, kako bi Ziniše voljela na polje, makar malo, makar sa svim malo!… Pokajala se sirota što je onoliko željela feredžu ali sad je to dockan. Tako danas, tako sjutra. Kad god se djeca na polju igraju, a ona kao zarobljena ptičica stoji kod kapidžika pa gleda i sluša.

Dođu joj, istina, po koji put djevojčice, te se u bahči zabavljaju, ali nju sad kao i sramota da se igra one djetinje igre a ona bi baš te igre htjela. Jedan put baš djeca se igrala a ona navalila na Refike-hanumu da idu u teze. Nije joj toliko do teze već samo da prođe pored djece, da ih vidi i ona nju da vide. Nije, da Bogme, kazala majci da je napunila šaku pepelom, pa kad prođe pored djece a ona da pospe Jonuza po glavi, samo tako od šejtanluka. Obuče se Refike-hanume, obuče se i Ziniše, pa kad otvorile kapidžik i izašle na sokak a Ziniše u jedan put osjeti kako to nije lijepo; kako je ona djevojka već i, najzad, kako joj Jonuz nije ništa ama baš ništa kriv. Pa otvori šaku i pusti polako, krišom, da niko ne vidi, pepeo na zemlju, a prođe ozbiljno, sa svim ozbiljno mimo djecu.

Ali kad je prolazila a njoj se napunile oči suzicama; baš bi rado ostala; bacila bi s glave jašmak, sjela bi na kaldrmu, dočepala bi ono blato ili bi ščepala iz Jonuzovih ruku uzicu sa čavkom, pa onda… onda bi se i potukla sa Jonuzom. Kad je stigla u teze, te skinula jašmak, a na njenim trepakicama blista se rosa od one suze što joj se otkide kad se pokaja za djetinjstvom.

– A što ti je’ ta suzica, kz'm? – pita je teza i miluje po kosi. A Ziniše joj priča kako joj žao bilo.

– Brák, brák, brák! Ostavi, Boga ti, što ima djece da ti je žao? Zar ne vidiš, kako su edeps'z? Pa onda neka ti dođu, zovi ababije.

Brák — ostavi; ababije — drugarice.

– Jest – veli Ziniše – ama žao mi Jonuza!

– Bre, bre, bre! – čudi se teza a Refike-hanume otvorila oči, pa ne umije da se povrati od čuda.

– Aman, aman, Ziniše! Što zboriš, more? Kaži još jedan put, ostarila sam, pa ne čujem valja da. Je l ti ga žao što ne možeš da se kavžiš s njime?

– Jok! – oteže Ziniše. – Sad, kad sam ga vidjela, žao mi ga je, ne bih se više tukla. Od kako imam feredže i jašmak, drukči mi se vidi Jonuz.

Teza i Refike-hanume povaljaše se po sidžadetu od silna smijeha, pa jedva teza mogaše i ovoliko kazati:

– Jest, jest, ćerime, jest, drukčije se to gleda kroz jašmak. Stara sam ali pamtim, kad sam prvi put metla jašmak na oči i onaj koga sam najviše mrzila drukčiji mi se vidio, baš kao ovo tebi, Ziniše.

– A mora biti – dodade Refike-hanume – da ti Jonuz sad izgleda i veći.

– Jest, porastao je za ovu havtu što ga nijesam vidjela! – dodaje Ziniše, a čudi se što joj se to smiju kad ona ništa ludo ne zbori.

Kad dođe u akšam Refike-hanume kući a ona samo što prisloni čad'r za vrata, te brže kroz kapidžik u Ifet-hanume. Nađe je taman u bahči, čučnula pod orahom, napunila krilo pirinčom pa trijebi za pilav večeras.

– Eh, hanume, hanume! Jedva sam dočekala da dođem, da ti kažem što nijesi ni u snu čula.

Eto, taka i taka i taka stvar… i ispriča joj sve što je bilo u teze i što je Ziniše kazala. I Ifet-hanume da se iskida od smijeha. Prošlo poslije od to doba i čitav mjesec dana a jedno jutro Refike-hanume izađe na čardak, te vidi, Ziniše u bahči šuška nešto oko kapidžika Ismajil-efendijinog.

– Šta ti to, more, tamo? Ajd’ ovamo u kuću.

– Ništa! – veli Ziniše. – Htjela sam da vidim Jonuza.

– Ama kakvog Jonuza, vaj bana?

– Pa našeg Jonuza! Nijesam ga vidjela već mjesec dana…

– Ovamo, u kuću! Gle ti nje! Sakrivena djevojka ni smije koga gledati, ni koj nju vidjeti.

Ziniše se posrami, te uđe u kuću. A kad je i to Refike-hanume pričala Ifet-hanumi, ova veli:

– More, i onaj moj žali nju. Ček baš da se prošalimo malo – pa diže kavez sa avlijskog pendžera te viknu Jonuza, koji je bio na vrh jednog duda, te gore rezao grane i pravio nešto.

– Jonuz! Gel Jonuz!

– Siđe on, a pod pazuhom mu puno nasječenih grančica.

– Što? – veli.

– Otur!

– Th, jok! — veli Jonuz i maše glavom.

– Sjedi, more, kad ti kažem.

– Da mi daš jednu cigaru – veli – pa da sjednem.

– Ajde de, ugursuz!

Dade mu hanuma cigaru i on je pripali kao kakav matorko, te kleče kod vrata, a granje što je imao pod pazuhom, ne ispušta.

– Znaš, što lafimo sa konšikom? – pita ga Refike-hanuma.

Jonuz klimnu glavom i naprći usnice, tvrdeći, da ne zna.

– Lafimo, da te ženimo, hoćeš?

– Jok! – veli Jonuz.

– Ama, zar nikako nećeš?

– Jok! – tvrdi Jonuz.

– Ama, eto hoće i efendija (otac).

– Neću! – veli Jonuz. – Jesi li me za to zvala?

– Pa, jes, za to.

– E eto! — veli Jonuz, pa se diže i pođe, a kad izađe on ostavi ruku na kvaki, pa s polja provuče ponova glavu te dodade:

– Neka mi konšika da njenu Zinišu, pa hoću! — pa onda brzo zatvori vrata i pojuri niz basamake te sva kuća zatutnja pod njim.

A hanume prostrle se po sidžadetu, jedna na jednu a druga na drugu stranu; uhvatile se za srce pa se tresu i ne mogu da se povrate. Jedva Ifet-hanume ustade te ispi čašu vode i povrati se žena malo, na brišući oči od suza dodade:

– Idi dijete, džaba te bilo!

A ne prođe ni jedna havta još, kad eto ti jednog dana Ifet-hanume. Obukla se lijepo, kao da je Bajram, pa ne prolazi kroz kapidžik, kuda joj je put, nego kroz sokak, pa lupa na kapiju u Refike-hanume.

– Aman, šta je to? – pita Refike-hanuma začuđeno.

– Alaha mi, čućeš, pa ćeš se začuditi. Ajde u kuću, pa spremi kahve.

Tek što sjedoše i tek što uzavre džezvica, a Ifet-hanume, pošto pripali cigaru, poče:

– Eto tu, da čuješ što je. Kad napravi onaj maskarluk moj Jonuz a ja onaj akšam pričaj mome efendiji sve redom, šta je i kako je bilo. Efendija se slatko nasmija to veče, kad sjutra veče, on belki nešto mislio i esapio tu noć, veli on meni: “Znaš što je, hanume. Ja nemam drugo dijete, nego Jonuza; ima trinaest godina. Ako, dosta je. Ljudi smo, ko zna šta dan nosi a što noć. Mogu omrknuti a sjutra da mi svane pisani dan, pa za što da ne vidim radost svojim očima? Istina, djeca su, i Jonuz i Ziniše, pa neka, neka zajedno rastu, neka u haremu igraju kao što su prije na sokaku. Nego, ti se obuci sjutra, pa, Alah'n emr'ile, u Refike-hanume, naredite se!..”

Poslije već što je bilo i kako je bilo, što ću vam pričati. Bila je radost golema i zijafet još veći. Sedam sofri je promijenio Bejtula-aga o svadbi. Na prvu je pozvao zabitlare i mejmure sve od ućumata; na drugu sve što mu je rod, po njemu ja po ženi; na treću begove i age; na četvrtu pozvao je tuđare iz čaršije; na petu Hrišćane, sa kojima je konuštisao neka se i oni ovesele; na šestu je pozvao begove i kreme sa sela a na sedmu sirotinju. Preko toga još poslao je dvjesta oka hljeba apsenicima i jednog pečenog vola u astahanu. Jednu njivu, jednu livadu i hiljadu šinika žita prodao je, te od tog novca učinio je svadbu, ali bar i danas se priča kad je Bejtula-aga davao Zinišu a Ismajil-efendija ženio Jonuza.

[Heidi]

Ljubav je vatra
Ona sagori svakoga
Ona razoblici svakoga
Ona je opravdanje svijeta
za njegovu nakaznost

Leonard Cohen

[Heidi]

Strasno je voljeti te na mjestu tako krhkom
kao sto je svijet.
Mucno je voljeti te u tom kraju
punom nesavrsenstva
Gdje nas sve lomi i usutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja.

Sophia de Mello Breyner Andresen

[Heidi]

Ernest Hemingway, dok je još bio mlad, bio u društvu kolega pisaca, te rekao da može napisati priču sa samo 6 riječi. Kolege nisu vjerovali, pa su odlučili složiti okladu. Svak je stavio 10 dolara da Ernest to neće moći učiniti, napisati pravu priču sa svega 6 riječi.

Hemingway je zatim uzeo salvetu sa stola i na njoj napisao šest riječi.

Nije ju pročitao naglas, već poslao drugima da je pročitaju. Kad je salveta obišla cijeli stol, svi su se složili da je 6 riječi apsolutno dovoljno da se napiše priča.

A ona je išla ovako:

Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.

Iako nema povijesnih čvrstih dokaza da je Hemingway autor ovih riječi, sigurno je to da se tužna priča može napisati sa samo 6 pažljivo odabranih riječi.

[Heidi]

"Igranje je uvijek ophođenje s igračkama. Već se po igrački može vidjeti da se igranje ne zbiva samo u unutarnjosti duše i bez oslonca u izvanjskom objektivnom svijetu. Svijet igre sadržava subjektivne elemente fantazije i objektivne elemente. Fantaziju poznajemo kao moć duše, poznajemo san, unutarnje zorove, šarolike sadržaje fantazije. Ali šta treba značiti objektivni privid?
Postoje naime u zbilji stvari koje su same nešto neporecivo zbiljsko, a ipak u sebi sadrže moment nezbiljnosti. Zvuči neobično i začudno. No svako od nas zna nešto tome slično, samo što ove stvari obično ne označavamo tako podrobno i abstraktno. To su naprosto objektivno postojeće slike. Tako jablan uz obalu jezera baca svoju zrcalnu sliku na ljeskavu površinu vode. Osvjetljene stvari bacaju sjene, drveće uz obalu zrcali se u jezeru, okolne se stvari odsijevaju na glatkom i sjajnom metalu. Šta je slika u zrcalu?
Kao slika, ona je zbiljska, jest zbiljski odslik zbiljskog, originalnog drveta. Ali u slici predočeno je neko drvo, ono odsijava na površini vode, no ipak tako da se tamo pojavljuje samo u mediju zrcalna privida a ne u zbilji. Privid takve vrste je samostalna vrsta bića i sadrži kao konstitutivni moment svoje zbiljnosti nešto specifično nezbiljsko u sebi – a osim toga je utemeljen i nekim drugim, naprosto zbiljskim bićem. Zrcaljenje jablana je kao zrcaljenje, tj. kao određeni svjetlosni fenomen, zbiljska stvar i obuhvaća u sebi nezbiljski zrcalni svijet jablana."

(Oaza sreće, Eugen Fink)

[srculence7]

Hajde ovde ću da je stavim, može u priče da se svrsta, a dobro me je nasmejala

Radetu Šerbedžiji su pre nekog vremena, u Beogradu, pošle suze kada je počeo da se priseća "najboljeg glumca" na svetu, a jedan deo iz njegove knjige savršeno objašnjava kako doživljava srpsko - hrvatske odnose.
- Ja sam čovek koji ništa ne čuva kod sebe. Nemam kod kuće slika, svojih filmova, CD-ova, nemam ni knjiga. Bezobrazno se ponašam kao da ću trajati večno. Kao otac sam želeo da svoju decu zaštitim od takvih stvari, da se ne osećaju posebni jer su deca nekog popularnog glumca, i mislim da sam u tome uspeo - rekao je Šerbedžija.

Otkrio je da nikada nije želeo da bude glumac.

- Ja sam hteo studirati književnost, pokušati biti pesnik ili pisac, i to je bila moja strast od ranog detinjstva - rekao je.

Jaku poruku je poslao Šerbedžija. Poruku o tome koja je naša najvažnija uloga.
- Bez obzira šta radimo, naša najvažnija uloga bez obzira da li smo uspešni glumci, doktori, pisci, radnici, jeste odnos prema čoveku drugom, nepoznatom čoveku. Taj vid blagosti. Ljudi koji to uspeju su mudraci. To je za mene nešto vrlo značajno - rekao je.

Prisećajući se kolege Ljube Tadića sa suzama u očima.

- On je možda bio najveći glumac na svetu, neću reći meni najdraži...najbliža duša iz glumačke sfere. Toliko silno sam ga voleo, baš silno - izgovorio je s težinom u glasu.

Jedna priča iz njegove knjige "Do poslednjeg daha" možda najbolje dočarava kako doživljava srpsko- hrvatske odnose. Ovako ide ta priča.

Razgovarali su Dragan Nikolić, Zoran Radmilović i Rade Šerbedžija. Zoran Radmilović je Radeta uvek zvao Hrvat - kako si moj Hrvat, gde si Hrvat,...

- A što ti Radeta zoveš Hrvat, kad je on Srbin? - pitao ga je Gaga Nikolić.

- Ne lupetaj gluposti, konjino jedna - uzvratio je Radmilović Draganu i počeo da ga čašćava raznim imenima - Otkud Rade da bude Srbin? Pogledaj kako lepo izgleda, kulturan čovek iz Zagreba, nije baraba ko ti.

- Ajde Rašo - obrati se Gaga Radetu - kaži mi šta si, leba ti.

- Otac i majka su mi bili Srbi.

Zoran je zatvorio oči, kako je on to znao činiti kada je želeo nešto važno da kaže. Podigao je čašu do usana...okrenuo se ka Radetu i gotovo ga poljubio nosem u nos. Gledao ga je smešnim, prodornim pogledom i dramski, kroz zube prosiktao:

- Otac i majka su ti Srbi?

- Da - rekao je Rade.

- Majka i otac su ti Srbi? -ponovo je upitao.

- Da.

- Lažeš.

- Ne lažem

- Lažeš.

- Ne lažem.

Dragan je počeo pobedonosno da se smeje.

- Ćuti barabo, tebe ništa nisam pitao - rekao je Radmilović i nastavio - Zakuni se u Miru Banjac.

- Kunem se u Miru Banjac- rekao je Rade.

Gledao ga je i dalje ošto i napeto kao da se radi o životu i smrti. Zatim ispio na eks svoj viski i uzdahnuo.

- U majku mu, gde sada da nađem svog Hrvata?

[Mala_Mu]

[damir5]

[Chloe]

sara.jpg

[greeneyes]

"Uvijek sam znao da ću je pronaći kad se vratim, ne da obnovim ljubav, već da obnovim nježnost. I ona je bila lasica, Kola Brenjon, vitka i gipka, lijepa i mila, i šta sve ne bi mogli reći o djevojci koju smo voljeli, znale su nas sve zapuštene staze Tašmajdana, klupe Kalemegdana, svi ćoškovi Palilule, i svuda smo krali poljupce, stideći se prolaznika što su nailazili kroz tamu. Govorili smo nježno glupe riječi (tada nisu bile glupe), preklinjali jedno drugo da ljubav traje vječno, svako veče iznova zaboravljali na grdnju kojom će je majka dočekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto oduševljeni što je samo jedna takva ljubav na svijetu: naša."

[srculence7]

*Kad pomišljamo želju, zatvaramo oči. Kad smo na vrhuncu nekakvog užitka, opet zatvaramo oči. Nije li već to dovoljan pokazatelj da ono najlepše postoji u nama, a ne izvan nas? I oni koji krenu na put oko sveta, kad se zateknu usred neke neviđene lepote, udahnu duboko, sklope oči i osete blaženstvo. Lepota može da bude okidač, dobrota takođe; razni podsticaji mogu doći spolja, ali zadovoljstvo, vrhunsko - ono je naše, samo naše. Osećamo ga jer smo sposobni za to. Sva lepota sveta postoji ispod trepavica. Podižemo ih da bi se svet divio lepoti našeg bića, jednako kao što se čovek divi prirodnim lepotama...

Brankica Damjanović

[Femea]

I šta ti više treba u hladno nedeljno sarajevsko jutro, imaš taj topli samun iz pekare, puste ulice, cvrkut ptica i sunce koje umiva uglačanu kaldrmu. Teško ti je to dokučiti ako ti miris tek pržene kafe u šišu nije od djetinjstva punio nozdrve, ako ti nije bilo žao zagaziti u tek oprani harem Begove džamije, ako nisi barem malo provirio kroz odškrinuta vrata Katedrale. Šta ti bolan ne bio više treba? Jel ti misliš da te mogu prigrliti ulice svjetskih metropola i da će te miris bečke torte podsjetiti na mušepke i stara avlijska drvena vrata, ispucala duboko koliko su duboki tvoji korjeni u ovoj sarajevskoj zemlji?

A šta ako si rodom iz neke druge čaršije? Može li išta odmjeniti miris mostarske kiše i onaj duboki zeleni biser? Kako ćeš bolan i gdje proći kraj Osmanovog mezara pa se podičiti onim ćirilićnim slovima i turbetom što su ga za njega sazdali. Kako će ti jutarnja rimska graja odmijeniti miris smokve dok čekaš da se sunce pomoli?

Ko će ti, jadna li ti majka, namiriti tvoju Banja Luku i Vrbas u sumrak? Da ti možda na ulicama Pariza neće ljepše zvoniti usukane štikle na osušenim štulama nego zvonki smijeh banjalučkih ljepotica?

O čovječe Bosne kakvo si ti nesretno čeljade, zar pored najljepše zemlje moraš svijetleće goleti svijeta obigravati? Zar moraš?

Ne bi morao da nije bolesti, al' moraš. Bolest čovjeka tjera da ide tražiti lijeka, ne može se sjediti i čekati da te bol slomi, da se srušiš nemoćan i beznadan. Idi, kad si bolestan, traži si lijek, šta drugo?

Nek ti hladne neznane ulice donesu mir jer bolje je bolest liječiti nego od nje skapati. I ne krivi sebe, jer nisi ti bolestan zbog sebe, tebi su šiš i smokva i smijeh dovoljni, ti si bolestan zbog njih jer u njihovom kraju sreće nema pa oni na sreću nisu ni navikli. Oni su tu da ti uzmu dušu, a ti samo jednu dušu imaš pa je Boga mi ne daj.

A ako jednom kakva pošast pokosi ove zlotvore vrati se jer šta ti više treba u hladno nedeljno sarajevsko jutro, imaš taj topli samun iz pekare, puste ulice, cvrkut ptica i sunce koje umiva uglačanu kaldrmu.


T. Đikić

[Heidi]

Bila je divna noć, onakva noć kakva može jedino onda biti, ljubazni čitatelju, kad smo mladi. Nebo bješe tako zvjezdano, tako svijetlo, te kad ga pogledaš, i nehotice si morao da sebe zapitaš: zar pod takvim nebom, mogu da žive svakakvi srditi i hiroviti ljudi? I to je novo pitanje, ljubazni čitatelju, posve novo pitanje, ali bog ti ga što češće slao na dušu!

(Dostojevski, Bijele noci)