Miroslav MIKA Antic
- Heidi
- Forum [Bot]
- Posts: 45896
- Joined: 01 Sep 2011, 22:10
- Location: Kosmicki raspor
- Been thanked: 5 times
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
gospodjica zolja
ja ne mislim da to dobro znam, ali znam:
ni neznano mi nije.
ja stvarno ne mislim da vas dobro znam, ali ni neznani mi niste.
dozvolite, zato, da pljunem u pravcu onog grada gde ste me ostavili da vas cekam.
ja ne mislim da to dobro znam, ali znam:
ni neznano mi nije.
ja stvarno ne mislim da vas dobro znam, ali ni neznani mi niste.
dozvolite, zato, da pljunem u pravcu onog grada gde ste me ostavili da vas cekam.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.
Re: Miroslav MIKA Antic
In Memoriam
Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
Odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
Rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
Daleko u Lenjingradu
I taj Antić što me je upropastio I kao
Pisca I kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju
Sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
Čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
Kako je meni
I dokle mi je
O meni se najlepše brinu oni koji me
Ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
Mog ateljea
Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
Mojim plavušama
Dere se u mojoj kući ogovara me svašta
Laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tušira pravi se da zna sve
O zenbudizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
Sinu kupuje sladoled
Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
U Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive
U nekom bednom hotelu
I vrati kući i rasplače me
Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
A ne njega
Više ga voli više mu veruje I on to još kako
Koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
Ja dižem spomenik
On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen
Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio
Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom
Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer
Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo
Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
Odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
Rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
Daleko u Lenjingradu
I taj Antić što me je upropastio I kao
Pisca I kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju
Sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
Čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
Kako je meni
I dokle mi je
O meni se najlepše brinu oni koji me
Ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
Mog ateljea
Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
Mojim plavušama
Dere se u mojoj kući ogovara me svašta
Laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tušira pravi se da zna sve
O zenbudizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
Sinu kupuje sladoled
Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
U Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive
U nekom bednom hotelu
I vrati kući i rasplače me
Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
A ne njega
Više ga voli više mu veruje I on to još kako
Koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
Ja dižem spomenik
On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen
Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio
Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom
Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer
Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Saputnici
Znam : sve se neće na isti osmeh svesti.
Znam : neće svima jednako biti sunca.
Na istoj cesti uvek će se uplesti
Crni trag povratnika
I bele stope begunca.
Hodaće oba u jednom istom smeru
Tegleći svako svoju drukčiju veru.
Pa i mi tako
jedan uz drugog,
nemo,
po istoj cesti vučemo živote i dane.
I uporedo,
Rame uz rame,
Idemo.
I jedan drugog nikad ne prestižemo.
I trpimo se koliko god umemo
I lagaćemo kako se razumemo,
Sve dok na kraju zajedno ne stignemo
Tim istim putem na dve suprotne strane.
Znam : sve se neće na isti osmeh svesti.
Znam : neće svima jednako biti sunca.
Na istoj cesti uvek će se uplesti
Crni trag povratnika
I bele stope begunca.
Hodaće oba u jednom istom smeru
Tegleći svako svoju drukčiju veru.
Pa i mi tako
jedan uz drugog,
nemo,
po istoj cesti vučemo živote i dane.
I uporedo,
Rame uz rame,
Idemo.
I jedan drugog nikad ne prestižemo.
I trpimo se koliko god umemo
I lagaćemo kako se razumemo,
Sve dok na kraju zajedno ne stignemo
Tim istim putem na dve suprotne strane.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Neregrutovani heroj
Ne razumem se ja
u mudrost kamenja što miruje,
i to mi je sva krivica.
Možda sam samo zbog ljuljaški
imao obraza da ostanem
ovom svetu u gostima.
Šta inače da radim,
ovako divno pogrešan
sa ovih milijardu ptica
u mojoj krvi i kostima.
Možda postoji molitva
koja sve rešava
i sve prašta.
Možda i u kockicama
uzidanim u drumove
živi neki nemir,
neprestan
i dug.
Ali,šta ćemo,
kad nas ima i ovakvih
koji uvek ponovo moramo da cvetamo
kao bašta,
od aprila do septembra,
pa od septembra do aprila,
i onda ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo u krug.
Ne razumem se ja
u mudrost kamenja što miruje,
i to mi je sva krivica.
Možda sam samo zbog ljuljaški
imao obraza da ostanem
ovom svetu u gostima.
Šta inače da radim,
ovako divno pogrešan
sa ovih milijardu ptica
u mojoj krvi i kostima.
Možda postoji molitva
koja sve rešava
i sve prašta.
Možda i u kockicama
uzidanim u drumove
živi neki nemir,
neprestan
i dug.
Ali,šta ćemo,
kad nas ima i ovakvih
koji uvek ponovo moramo da cvetamo
kao bašta,
od aprila do septembra,
pa od septembra do aprila,
i onda ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo u krug.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
“Zamislite tu nesreću kad neko ne ume da bude ono što zaista jeste, i da u tome što jeste bude i svečan i uspravan, nego vam stalno zavidi što ne zna da bude: vi.”
- mentalist
- Aktivni forumaš
- Posts: 3948
- Joined: 20 Mar 2013, 19:32
- Has thanked: 5 times
- Been thanked: 1 time
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
“Ako u nekom ostavimo bosih stopala trag, al’ urezan u kamen od ogromne upornosti, onda je postojati ili ne postojati potpuno ista stvar. Ostaje staza koja vodi u našem smeru. Ostaje smer ka kom će neko ipak stići. Ostaje stizanje koje vodi u nemoguće. Ostaje nemoguće koje vodi u sve mogućnosti.”
Re: Miroslav MIKA Antic
Kad sam rođen, svi mi kažu,
ja sam bio jedna lepa beba.
Lepa kao reklama za sapun.
Samo su me zamenili
u porodilištu
za nekakvo gadno dete,
nosato i buljavo.
- A šta možeš,
takav ti je život.
ja sam bio jedna lepa beba.
Lepa kao reklama za sapun.
Samo su me zamenili
u porodilištu
za nekakvo gadno dete,
nosato i buljavo.
- A šta možeš,
takav ti je život.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Senka
Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.
Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.
Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješi da ne želiš da se vratiš.
Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba zbog
svega što smo najlepše hteli.
Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.
Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.
Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješi da ne želiš da se vratiš.
Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba zbog
svega što smo najlepše hteli.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Bolest
Volim te kao sveži beli zalogaj seljačkog znoja i truda
i dana jesenjih na crnoj popucaloj ravnici.
Proći će proleće kao san razbarušen i čudan
što liči crvenoj ptici.
Doleteće i odleteti danas sva cvetanja
bićemo i meki i okoreli, i u radost i u setu ćemo zaroniti.
Izgaziću tvrdim usnama tvoja ramena detinja,
a zvezde će zvoniti ... zvoniti ...
Ima u nama prostranstvo za koje ne znamo.
Izgubićemo se u njemu i opet dohvatiti.
Ima u nama srce, u krpe smeha i plača vezano.
Kako ćemo se iz sebe vratiti ?
Proći će proleća ... Ona nose tragove i cvrkutanja.
Ona nose mir od kog se ruke ježe.
Mir. Samo malo mira, malo kiša, šaputanja,
tamo gde se nebo za njive zakiva i veže.
Mir radi budućih nemira, radi ludovanja,
na uzglavlju od tvojih toplih detinjih šaka,
pa da dugo zvazdama mašem i odzvanjam
prepun kikota i cvetnih naramaka.
Volim te. Eto. A nebo je u proleće plavo
kao nešto čega se nikad setiti neću.
Ništa ... Samo crvene ptice nad glavom uzleću ...
Volim te kao sveži beli zalogaj seljačkog znoja i truda
i dana jesenjih na crnoj popucaloj ravnici.
Proći će proleće kao san razbarušen i čudan
što liči crvenoj ptici.
Doleteće i odleteti danas sva cvetanja
bićemo i meki i okoreli, i u radost i u setu ćemo zaroniti.
Izgaziću tvrdim usnama tvoja ramena detinja,
a zvezde će zvoniti ... zvoniti ...
Ima u nama prostranstvo za koje ne znamo.
Izgubićemo se u njemu i opet dohvatiti.
Ima u nama srce, u krpe smeha i plača vezano.
Kako ćemo se iz sebe vratiti ?
Proći će proleća ... Ona nose tragove i cvrkutanja.
Ona nose mir od kog se ruke ježe.
Mir. Samo malo mira, malo kiša, šaputanja,
tamo gde se nebo za njive zakiva i veže.
Mir radi budućih nemira, radi ludovanja,
na uzglavlju od tvojih toplih detinjih šaka,
pa da dugo zvazdama mašem i odzvanjam
prepun kikota i cvetnih naramaka.
Volim te. Eto. A nebo je u proleće plavo
kao nešto čega se nikad setiti neću.
Ništa ... Samo crvene ptice nad glavom uzleću ...
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Gospodjica Mašta
Često nisam uspevao da je dozovem.
Tu maštu za koju sam govorio da treba, za sve dečake i devojčice, zagnjurene u jastuke noći, kao lokomotiva da juri.
Mašta je čarolija.
Možda ju je najtačnije definisala ona moja dugorepa, brbljiva, sveznajuća i prozračna ptica:
najvažnije na svetu to je umeti videti vetar i čuti sneg kako pada; umeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesečine.
Mašta je moja prva ljubav.
Često nisam uspevao da je dozovem.
Tu maštu za koju sam govorio da treba, za sve dečake i devojčice, zagnjurene u jastuke noći, kao lokomotiva da juri.
Mašta je čarolija.
Možda ju je najtačnije definisala ona moja dugorepa, brbljiva, sveznajuća i prozračna ptica:
najvažnije na svetu to je umeti videti vetar i čuti sneg kako pada; umeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesečine.
Mašta je moja prva ljubav.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Probaš i uspeš...
I odjednom sam shvatio:
postoje reči bez usana.
I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas,
kao da te začikuju da nešto nećeš uspeti,
a ti probaš i uspeš.
Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriši da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.
Objašnjavanjem stvari,
oduzimamo im nešto od one lepe čarolije,
od onog zlatastog omota,
ispod kojeg se kriju tolika čudesna
značenja svega što izgleda isto.
Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene.
Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena,
ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja.
I odjednom sam shvatio:
postoje reči bez usana.
I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas,
kao da te začikuju da nešto nećeš uspeti,
a ti probaš i uspeš.
Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriši da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.
Objašnjavanjem stvari,
oduzimamo im nešto od one lepe čarolije,
od onog zlatastog omota,
ispod kojeg se kriju tolika čudesna
značenja svega što izgleda isto.
Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene.
Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena,
ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Mi smo oboje nalik na jedan osmeh davni,
i tako cudno slicni ponekoj suzi jasnoj.
Mozda je sreca samo sto smo ko nebo ravni
sišli sa istog voza na jednoj stanici kasnoj,
i pronasli u sebi da zajedno umemo
da docekamo drumom i cvetanja i vetar,
pa da idemo bosi... da idemo...
idemo...bez straha da l' postoji sledeci kilometar.
i tako cudno slicni ponekoj suzi jasnoj.
Mozda je sreca samo sto smo ko nebo ravni
sišli sa istog voza na jednoj stanici kasnoj,
i pronasli u sebi da zajedno umemo
da docekamo drumom i cvetanja i vetar,
pa da idemo bosi... da idemo...
idemo...bez straha da l' postoji sledeci kilometar.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Lepo smo udesili stvar
Lepo smo udesili stvar, o uganuto doba naše mladosti. Iz velikih daljina laje dan. Vetar klija kroz grane. Pupoljci vetra.
Tinjaju jutra. U pepelu tišine tek poneki plamičak ili žar; ne volim malokrvna svitanja pod koja ne bih pristao da se potpišem. Hoću da kipe i da se prosipaju izvan ramova moga vida.
Paljbe lasta i dalje mi se rugaju brzinom i lepotom. Plotuni mogućnosti da munjevito iščeznu. Treba izići iz sebe kroz neshvatljiva raskršća, malo zamišljen, verovatno.
Sve mi se više čini da je ozbiljnije biti večan, nego pripasti porubljenosti vremena. Falsifikujem zato potpis mog neponovljivog sebe u dnu jednih ogromnih staklenih vrata i odlazim neopaženo u jaru.
Šta će mi biografija koju sam već doživeo. Da bi mi ovaj život bio bar malo životniji, moram ga opet izmišljati i proći kroz najdeblje staklo, ne zamrsivši usput nijednu boju svog čuđenja.
Ja ne slikam kad živim. Ja samo ulepšavam nevidljivo.
Lepo smo udesili stvar, o uganuto doba naše mladosti. Iz velikih daljina laje dan. Vetar klija kroz grane. Pupoljci vetra.
Tinjaju jutra. U pepelu tišine tek poneki plamičak ili žar; ne volim malokrvna svitanja pod koja ne bih pristao da se potpišem. Hoću da kipe i da se prosipaju izvan ramova moga vida.
Paljbe lasta i dalje mi se rugaju brzinom i lepotom. Plotuni mogućnosti da munjevito iščeznu. Treba izići iz sebe kroz neshvatljiva raskršća, malo zamišljen, verovatno.
Sve mi se više čini da je ozbiljnije biti večan, nego pripasti porubljenosti vremena. Falsifikujem zato potpis mog neponovljivog sebe u dnu jednih ogromnih staklenih vrata i odlazim neopaženo u jaru.
Šta će mi biografija koju sam već doživeo. Da bi mi ovaj život bio bar malo životniji, moram ga opet izmišljati i proći kroz najdeblje staklo, ne zamrsivši usput nijednu boju svog čuđenja.
Ja ne slikam kad živim. Ja samo ulepšavam nevidljivo.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Otkrića
Ogroman je trud moga razmišljanja ove noći.
Ništa ja ne znam o znanju, sine moj.
Istorija otkrića možda i nije red, nego
nered radoznalosti nas koji sve više znamo
da ne znamo.
Tebe će učiti znanju, ali se ne rugaj neznanju.
Evo da ti pročitam poruku Karela Čapeka:
"Zamisli onu tišinu, koja bi nastala na
svetu, kad bi ljudi govorili samo ono što znaju."
Muka je sve to sa znanjem, veruj mi. Ono se
zasiti sebe i prestaje da saznaje. Neznanje
je početak hiljadu novih početaka. I nemoj
ga se nikad stideti.
Svetlost znanja je slična svetlosti vasione.
Sve su se misli dogodile odavno, kao
zvezde.
Lepota traženja nije u nalaženju, nego u našoj
odluci da tražimo.
2.
Ja, koji ne znam šta je čulo starosti i samoće,
jer okružen sam stalno ogledalima dečjih
očiju, posmatram ovaj život kao nešto
šareno,
kao mnogostruki oblik, ogromni luna-park,
kao vrtešku igre i vrtešku neznanja koja
je kruna mudrosti.
Izlazim iz svog tela. Pevač sam i otac himni.
Lutam po udaljenim mestima. Opsenar
sam i svetac koji je sišao sa freske.
Mozeš me upotrebiti kao nalepnicu.
Umem da oblikujem vatru dlanovima i
hodam po peni reka i okeana. Učenja kažu
da je to nemoguće. A vidiš, moguće je,
jer sve činim neznanjem.
3.
Badava Njutnova razglednica: "Priroda nije
slična tebi, već sebi samoj".
Ima ih koji su verovali i starom Sokratu:
"Onaj ko ne zna, samo bi trebalo da se
seti sebe".
"Jer znanje se" - kaže Platon - "u ljude ne
unosi učenjem. Donosis ga rođenjem na
ovaj svet".
Ne znam kome da verujem. Najbolje ti je
da pitaš Ajnštajna. Taj je sve izbrisao,
i sve počeo iz početka.
Brižljivo neguj neznanje i razlikuj se od
onih koji, ošamućeni od sreće, likuju što
uspevaju na nov način da izgovore neku
potpuno istu stvar.
Mogućnosti
Staviš li težak teret na pleća, hodaćeš posrćući
celo jutro. Ako ga odbaciš, odlepršaćeš
stopalima.
Isto je tako i sa težinom saznavanja.
Gomila prolećnih paukova se grohotom smejala
dok je, nošena vetrom, slušala kinesku
poslovicu: "Samo strpljenje i vreme pretvaraju
dudovo lišće u svilu".
Pa evo, rekoše oni, mi svakog trena možemo
isplesti toliko niti da prekrijemo nebo.
Kako objasniti prolećnim paucima da nije
važno plesti i ukrašavati vazduh lepotom
svoga tkanja? Važna je upotreba nti.
Još nisam nosio košulju od paukove svile.
Zato ja više verujem jednoj svilenoj bubi i
strpljivom Heraklitu koji misle da ljudi
ogromna znanja nalaze u malim svetovima,
a zaborave traže u većem i zajedničkom.
I verujem Francuzima. List je čak iz Normandije.
Datum 1726: "I sitne kiše jedu velike puteve".
Zašto se kaže: beskorisno i korisno? Zašto
se kaže: usplahireno i spokojno? Kao što
postoji ponašanje čoveka, sine moj,
tako postoji i ponašanje njegovih misli.
Rado bih nešto dodao Aristotelu. Recimo
da je rekao: "Mudrost je jedina nauka koja
se bavi mudrošću, a ne naukom".
I onda bih ga i pod ovo potpisao, jer mi je
potrebna i takva razglednica: "Ljubav
je jedina umetnost koja se bavi ljubavlju
a ne umetnošću".
Kjerkegor kaže: "Nema nikakvog Ovde i
Tamo. Postoji samo nekakvo Svuda i
Nigde".
A stari dobri momak Ričard Bak dopisao je
ispod toga nešto potpuno suprotno.
Obojica su u pravu.
Ovako kaže Bak: "Kad bi nam prijateljstvo
zavisilo od vremena i zavisilo od prostora,
savladavši ih, mi bismo upropastili naše
druženje.
Savladamo li prostor, ostaje samo Ovde.
Savladamo li vreme, ostaje samo Sada.
I zar ti se ne čini da ćemo se nas dvojica
na tom čudesnom putu između Sada i
Ovde ipak ponekad sretati?"
Sad shvataš, sine moj, da ću morati da ti
objasnim neke stvari.
Ogroman je trud moga razmišljanja ove noći.
Ništa ja ne znam o znanju, sine moj.
Istorija otkrića možda i nije red, nego
nered radoznalosti nas koji sve više znamo
da ne znamo.
Tebe će učiti znanju, ali se ne rugaj neznanju.
Evo da ti pročitam poruku Karela Čapeka:
"Zamisli onu tišinu, koja bi nastala na
svetu, kad bi ljudi govorili samo ono što znaju."
Muka je sve to sa znanjem, veruj mi. Ono se
zasiti sebe i prestaje da saznaje. Neznanje
je početak hiljadu novih početaka. I nemoj
ga se nikad stideti.
Svetlost znanja je slična svetlosti vasione.
Sve su se misli dogodile odavno, kao
zvezde.
Lepota traženja nije u nalaženju, nego u našoj
odluci da tražimo.
2.
Ja, koji ne znam šta je čulo starosti i samoće,
jer okružen sam stalno ogledalima dečjih
očiju, posmatram ovaj život kao nešto
šareno,
kao mnogostruki oblik, ogromni luna-park,
kao vrtešku igre i vrtešku neznanja koja
je kruna mudrosti.
Izlazim iz svog tela. Pevač sam i otac himni.
Lutam po udaljenim mestima. Opsenar
sam i svetac koji je sišao sa freske.
Mozeš me upotrebiti kao nalepnicu.
Umem da oblikujem vatru dlanovima i
hodam po peni reka i okeana. Učenja kažu
da je to nemoguće. A vidiš, moguće je,
jer sve činim neznanjem.
3.
Badava Njutnova razglednica: "Priroda nije
slična tebi, već sebi samoj".
Ima ih koji su verovali i starom Sokratu:
"Onaj ko ne zna, samo bi trebalo da se
seti sebe".
"Jer znanje se" - kaže Platon - "u ljude ne
unosi učenjem. Donosis ga rođenjem na
ovaj svet".
Ne znam kome da verujem. Najbolje ti je
da pitaš Ajnštajna. Taj je sve izbrisao,
i sve počeo iz početka.
Brižljivo neguj neznanje i razlikuj se od
onih koji, ošamućeni od sreće, likuju što
uspevaju na nov način da izgovore neku
potpuno istu stvar.
Mogućnosti
Staviš li težak teret na pleća, hodaćeš posrćući
celo jutro. Ako ga odbaciš, odlepršaćeš
stopalima.
Isto je tako i sa težinom saznavanja.
Gomila prolećnih paukova se grohotom smejala
dok je, nošena vetrom, slušala kinesku
poslovicu: "Samo strpljenje i vreme pretvaraju
dudovo lišće u svilu".
Pa evo, rekoše oni, mi svakog trena možemo
isplesti toliko niti da prekrijemo nebo.
Kako objasniti prolećnim paucima da nije
važno plesti i ukrašavati vazduh lepotom
svoga tkanja? Važna je upotreba nti.
Još nisam nosio košulju od paukove svile.
Zato ja više verujem jednoj svilenoj bubi i
strpljivom Heraklitu koji misle da ljudi
ogromna znanja nalaze u malim svetovima,
a zaborave traže u većem i zajedničkom.
I verujem Francuzima. List je čak iz Normandije.
Datum 1726: "I sitne kiše jedu velike puteve".
Zašto se kaže: beskorisno i korisno? Zašto
se kaže: usplahireno i spokojno? Kao što
postoji ponašanje čoveka, sine moj,
tako postoji i ponašanje njegovih misli.
Rado bih nešto dodao Aristotelu. Recimo
da je rekao: "Mudrost je jedina nauka koja
se bavi mudrošću, a ne naukom".
I onda bih ga i pod ovo potpisao, jer mi je
potrebna i takva razglednica: "Ljubav
je jedina umetnost koja se bavi ljubavlju
a ne umetnošću".
Kjerkegor kaže: "Nema nikakvog Ovde i
Tamo. Postoji samo nekakvo Svuda i
Nigde".
A stari dobri momak Ričard Bak dopisao je
ispod toga nešto potpuno suprotno.
Obojica su u pravu.
Ovako kaže Bak: "Kad bi nam prijateljstvo
zavisilo od vremena i zavisilo od prostora,
savladavši ih, mi bismo upropastili naše
druženje.
Savladamo li prostor, ostaje samo Ovde.
Savladamo li vreme, ostaje samo Sada.
I zar ti se ne čini da ćemo se nas dvojica
na tom čudesnom putu između Sada i
Ovde ipak ponekad sretati?"
Sad shvataš, sine moj, da ću morati da ti
objasnim neke stvari.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Mart
Kad mi dođe da idem,
mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud
- unutra u mene.
Vetar mi je gudalo.
Ja sam violina.
Vetar svira na meni
u „E“ žicu kad plačem,
u „E“ žicu kad pevam,
u „E“ žicu kad sanjam,
jer ja nemam drugu žicu
osim „E“
- unutra u mene.
Za travu se tabanima hvatam
da me vetar nikud ne oduva.
Al kad dođe da idem,
strašno moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno zašto ću.
Krv se sva u žeravicu pretvori.
Nebo dlanom poravnava puteve.
Široko me kiše zaobilaze.
Obuva mi sunce žute cipele.
Kad mi tako strašno mnogo dođe
samo idem, idem kao lud
- unutra u mene.
Kad mi dođe da idem,
mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud
- unutra u mene.
Vetar mi je gudalo.
Ja sam violina.
Vetar svira na meni
u „E“ žicu kad plačem,
u „E“ žicu kad pevam,
u „E“ žicu kad sanjam,
jer ja nemam drugu žicu
osim „E“
- unutra u mene.
Za travu se tabanima hvatam
da me vetar nikud ne oduva.
Al kad dođe da idem,
strašno moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno zašto ću.
Krv se sva u žeravicu pretvori.
Nebo dlanom poravnava puteve.
Široko me kiše zaobilaze.
Obuva mi sunce žute cipele.
Kad mi tako strašno mnogo dođe
samo idem, idem kao lud
- unutra u mene.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Molitva
Poslusaj me, Boze, veliki gospodine,
ako me jos nekad budes pravio,
molim ti se, udesi mi da ne budem
ni milicajac,
ni car
ni Ciganin.
Pretvori me u jedno veliko drvo.
sto godina tako da rastem
i da me onda poseku.
Nacve od mene da naprave.
Sto godina u meni testo da mese.
od leba sav da se raspadnem.
Poslusaj me, Boze, veliki gospodine,
ako me jos nekad budes pravio,
molim ti se, udesi mi da ne budem
ni milicajac,
ni car
ni Ciganin.
Pretvori me u jedno veliko drvo.
sto godina tako da rastem
i da me onda poseku.
Nacve od mene da naprave.
Sto godina u meni testo da mese.
od leba sav da se raspadnem.
-
- Status: Offline
Re: Miroslav MIKA Antic
Zovu ga Pera Cipela, iako mu je prezime njegosevsko: Petrovic. Nadimak mu je ostao od dede. Kazu da je imao toliko popucale noge, da nije mogao da obuje cipele. Ide taj deda ulicom, lupa tabanima kao gojzericama, i sad mu Kovilj, potomke drukcije i ne zna nego kao Cipeline.
A potomaka ima koliko volis.
- Pet i po pari dece! - kaze Pera sa ponosom. - Pet sinova i sest kceri. I dva unuceta pride...
Biografija - u pet reci. Radio. Posle, kad je trebalo da se odmara, on opet radio, a sad opet radi, i radice dok ne umre. Petar Petrovic Cipela, radnik zemzadruge, otac jedanaestoro dece i deda dva unuceta (za pocetak)... sa dve flase piva ispod pazuha ide kuci s posla: to mu je za njega i zenu, za veceru, a deca...
- Snadju se oni - kaze Pera. - Ima pun lonac popare.
Licni dohodak 1.400 dinara u proseku.
Ima ljudi s kojima kad razgovaram - napunim pola beleznice. Od Pere jedva da izvucem tri podatka. Kao da se u zivotu bas nista sem rada i rodjendana nije dogadalo. Zena stoji malo podalje, iz pristojnosti, premesta se s noge na nogu, mati jedanaestoro dece koja nista u zivotu nije imala sem rada i postovanja prema muskima i starijima.
Postoji na svetu Njujork i Vladivostok, lete ljudi na Mesec, rone pod more, zbivaju se ratovi, padaju vlade, bude se kontinenti, a njih dvoje, zgrceni tako, godinama istim sokakom idu kuci posle rada, hrabri, najveci junaci u svojoj ulici, u svom selu, na svom malom svetu i ja, sedeci celog dana u Kovilju zatrpan podacima, brigama, rezultatima, uspesima, planovima mladih i starijih, odjednom nista ne vidim, ni novu biblioteku, ni skolu, ni manastir, ni privredu, ni ribe, ni camce, ni arkanj... vidim samo Peru Cipelu i njegovu zenu, vidim ih kako se smeskaju, Pera pomalo seretski, njegova zena setno, kao za sebe, idu niz koviljsko vece, nose dve flase piva i veruju u zivot. Veruju nekako detinjasto, nekako neodgovorno, nekako ljudski.
Posle me neki u Lovackom domu, uvece, pitaju stvarno prijateljski:
- Zar si ti, bogamu, lud, kad nista od celog sela ne vidis, nego Peru? Sta mozes sa Perom?
Ne znam. Zaista ne znam sta cu sa Perom. Ostavicu nekoliko sturih podataka u beleznici, pa jednom, kad tako budem prevrtao pozutele listove, a zazelim se nekakvog mira, nekakve sigurnosti, neceg ljudskog, neceg divno sasavog, znacu da se zivelo i bez mrznje, pakosti, podmetanja, nabedivanja, zurbe, jagme za novcem, standardom...
Jednom mi je jedna pristojna umetnica u Ljubljani rekla:
- Svako dete vredi koliko i jedna kola. Da niste imali troje nego jedno - mogli ste kupiti dve "fice".
Ficukam ja na "fice", i Pera Cipela zajedno sa mnom, ficukamo cetrnaest puta, pedeset puta, hiljadu puta, na sav glas...
Nek nam lupaju tabani trotoarima, makar celog veka isli bosi. Drzeci se rukama za neki nepostojeci volan zivota, mi, koji vise volimo decu nego kucice i macice, vozimo se u nemoguce, krivudamo, lupamo se i lupaju nas sa svih strana.
Sa pogonom na dve flase piva i nocas cemo prevaliti kilometre i svetlosne godine o kojima mnogi i ne slute.
A potomaka ima koliko volis.
- Pet i po pari dece! - kaze Pera sa ponosom. - Pet sinova i sest kceri. I dva unuceta pride...
Biografija - u pet reci. Radio. Posle, kad je trebalo da se odmara, on opet radio, a sad opet radi, i radice dok ne umre. Petar Petrovic Cipela, radnik zemzadruge, otac jedanaestoro dece i deda dva unuceta (za pocetak)... sa dve flase piva ispod pazuha ide kuci s posla: to mu je za njega i zenu, za veceru, a deca...
- Snadju se oni - kaze Pera. - Ima pun lonac popare.
Licni dohodak 1.400 dinara u proseku.
Ima ljudi s kojima kad razgovaram - napunim pola beleznice. Od Pere jedva da izvucem tri podatka. Kao da se u zivotu bas nista sem rada i rodjendana nije dogadalo. Zena stoji malo podalje, iz pristojnosti, premesta se s noge na nogu, mati jedanaestoro dece koja nista u zivotu nije imala sem rada i postovanja prema muskima i starijima.
Postoji na svetu Njujork i Vladivostok, lete ljudi na Mesec, rone pod more, zbivaju se ratovi, padaju vlade, bude se kontinenti, a njih dvoje, zgrceni tako, godinama istim sokakom idu kuci posle rada, hrabri, najveci junaci u svojoj ulici, u svom selu, na svom malom svetu i ja, sedeci celog dana u Kovilju zatrpan podacima, brigama, rezultatima, uspesima, planovima mladih i starijih, odjednom nista ne vidim, ni novu biblioteku, ni skolu, ni manastir, ni privredu, ni ribe, ni camce, ni arkanj... vidim samo Peru Cipelu i njegovu zenu, vidim ih kako se smeskaju, Pera pomalo seretski, njegova zena setno, kao za sebe, idu niz koviljsko vece, nose dve flase piva i veruju u zivot. Veruju nekako detinjasto, nekako neodgovorno, nekako ljudski.
Posle me neki u Lovackom domu, uvece, pitaju stvarno prijateljski:
- Zar si ti, bogamu, lud, kad nista od celog sela ne vidis, nego Peru? Sta mozes sa Perom?
Ne znam. Zaista ne znam sta cu sa Perom. Ostavicu nekoliko sturih podataka u beleznici, pa jednom, kad tako budem prevrtao pozutele listove, a zazelim se nekakvog mira, nekakve sigurnosti, neceg ljudskog, neceg divno sasavog, znacu da se zivelo i bez mrznje, pakosti, podmetanja, nabedivanja, zurbe, jagme za novcem, standardom...
Jednom mi je jedna pristojna umetnica u Ljubljani rekla:
- Svako dete vredi koliko i jedna kola. Da niste imali troje nego jedno - mogli ste kupiti dve "fice".
Ficukam ja na "fice", i Pera Cipela zajedno sa mnom, ficukamo cetrnaest puta, pedeset puta, hiljadu puta, na sav glas...
Nek nam lupaju tabani trotoarima, makar celog veka isli bosi. Drzeci se rukama za neki nepostojeci volan zivota, mi, koji vise volimo decu nego kucice i macice, vozimo se u nemoguce, krivudamo, lupamo se i lupaju nas sa svih strana.
Sa pogonom na dve flase piva i nocas cemo prevaliti kilometre i svetlosne godine o kojima mnogi i ne slute.
Re: Miroslav MIKA Antic
volio sam antića..volim ga i sad ali ništa baš nisam pročita od njega....legenda..
..slobodan čovik kad tad bude baniran..
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 19 guests