Miroslav MIKA Antic

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
Post Reply
User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80757
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9947 times
Been thanked: 6772 times
Status: Online

Miroslav MIKA Antic

Post by Julia-Klara » 30 Jun 2012, 23:23

Jedan od najutjecajnijih pjesnika bivse Jugoslavije... Ovo je tema posvecena njemu, njegovom djelu.
Dobro nam dosli!

Evo sta je rekao o sebi:

"Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama... Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.

Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije...
Imam i neke nagrade i priznanja. Dve "Nevenove". Jednu za životno delo u poeziji za decu. Goranovu nagradu. Nagradu Sterijinog pozorišta. Zlatnu arenu za filmski scenario. Nagradu oslobođenja Vojvodine. Sedmojulsku nagradu Srbije. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napise bezbroj stranica. Recimo: uređivao list "Ritam" ili uređivao Zmajev "Neven"...

Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima.

Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi "In memoriam".
I u svim ostalim svojim pesmama."
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80757
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9947 times
Been thanked: 6772 times
Status: Online

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Julia-Klara » 30 Jun 2012, 23:25

"Mi smo se suvise sretali..."
Mi smo se suvise sretali na raskrscima neznanim
Mada smo razlicitim putevima koracali
Tinjalo nebo vecernje u siprazima zvezdanim
I uvek oblaci zdralova sa prolecem se vracali.

Mi smo se suvise sretali a reci rekli nismo
I u leta kovrdzava sa preplanulim licima
Pod kapom zelenih dudova za casak zastali smo
Pa onda prosli, odlutali svako za svojim vidicima.

U novembru su oblaci kao buktinje rudeli
I vetar kisama umio sivo popodne ogolelo
A putevi se duzili i raskrsca su zudela
Za nesto kratko u susretu sto se toliko volelo.

U zime snezne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi
Dugo si, dugo cekala pod jablanom, na smetu
I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja
Jer znam: na nekom raskrscu necu te videti vise
Pruzices nekome dlanove, prestace putovanja
I pod krov neki svratices da se sklonis od kise.

Spusticu tvoju maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom - drugarom otici nabranih vedja
Jer meni zivot prestaje ako sidjem sa staza
I pred necijim vratima skinem torbu sa ledja.
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80757
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9947 times
Been thanked: 6772 times
Status: Online

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Julia-Klara » 30 Jun 2012, 23:28

Hvala Heidi :pusa

Samoća


Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Krokodil Behko » 30 Jun 2012, 23:31

Odlična tema Julija :ok

Evo Antićeva slika. Djeluje baš pjesnički

Image


Kroj

Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i
pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe
skidati. Na meni ces se raspasti.
Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju
ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.

Zashivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati
moju kozhu s tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prozimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje mastom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoce.
online

User avatar
blento59
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11733
Joined: 18 Aug 2011, 23:07
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by blento59 » 30 Jun 2012, 23:34

KAD BI JASTUCI PROGOVORILI

Kad bi jastuci progovorili
o tome sta neko sanja i krije,
kada bi zaista progovorili
o tome sta neko radi kradom,
o devojcici,
na primer,
sto imitira starije
i nesto spletkari... spletkari,
sva izbrljana pomadom,
ili o decaku
sto se tupim ziletom brije
- kao: kuburi covek s bradom,
i sve ostalo kad bi progovorili
o tebi
i o meni,
bilo bi da se place i smeje
i da se pocrveni.


Srecom: jastuci nista ne govore.
Cuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
Oni su kao ladje,
velike bele ladje,
sto plove u nemoguce,
u snove,
u bezmerja.
Uvece te odvedu.
U zoru te dovedu,
I zna se: sve je uredu...


PESMA ZA NAS DVOJE




Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako....



Danijela




Svi imaju usred glave,
nesto cime misle.

Neko ima zelen mesec.
Neko ima zuti dukat.
Neko kolac, neko prsten,
ili zlatnu mindjusu.

Svi imaju usred glave
neku lepu pamet..

Ja u glavi imam jedno
sasvim prazno - nista.
Sve sto stavim pod celo
- u to nista propadne.

Takvo mu je otvoreno dno
od te moje glave.

II

Svi imaju usred grudi
nesto cime zive.

Neko ima crven cvet,
Neko ima slatku pcelu.
Neko sunce, neko potok,
ili saren propeler.

Svi imaju usred grudi
neko lepo srce.

Ja ukrala jedan sat
i sakrila pod rebra.
Da ne budu grudi prazne.
Da ne duva kroz njih vetar.
Da ja imam nesto zivo
unutra.

Lepo mozes da ga cujes
kako kuca pod kosuljom.

Ako mislis da je srce
- varas se.
Srce mi je u petama
od kad sam se rodila. Dirneš li strast u duši, shvatićeš da istinu bez sumnje nikada nećeš naći.....


platiti izlaz

hteli ste silom da me naterate
na vaš preživeli način kretanja.
način kretanja tvrdih i sporih stvari.

grlili ste me,
a ipak niste znali gde sam.
u tom očajničkom neznanju,
tražili ste da odredite svoje mesto u meni.

jedno je: platiti ulaznicu,
a drugo: platiti izlaz.

ko uđe, a ne ume da iziđe,
nije trebalo ni da se bavi kretanjem.


epilog

ovo nije ispovest.
ovo je gore nego molitva.

hiljadu puta od jutros
kao nekad te volim.
hiljadu puta od jutros
ponovo ti se vracam.

hiljadu puta od jutros
ja se ponovo plasim
za tebe,
izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat
ko zna kakvim ljudima.

da li sam jos uvek ona mera
po kojoj znas ko te boli?
po kojoj znas koliko su pred tobom
svi drugi bili goli?

ona mera po kojoj znas ko te otima,
a ko placa?

da li sam jos uvek
medju svim tvojim zivotima
onaj komadic najcistijeg oblaka u grudima,
i najkrvavijeg saca?
Kada je živ onda je visok, a kada je mrtav onda je dugačak

User avatar
Major
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1775
Joined: 24 Dec 2011, 23:30
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Major » 30 Jun 2012, 23:38

KAD BI JASTUCI PROGOVORILI

Kad bi jastuci progovorili
o tome sta neko sanja i krije,
kada bi zaista progovorili
o tome sta neko radi kradom,
o devojcici,
na primer,
sto imitira starije
i nesto spletkari... spletkari,
sva izbrljana pomadom,
ili o decaku
sto se tupim ziletom brije
- kao: kuburi covek s bradom,
i sve ostalo kad bi progovorili
o tebi
i o meni,
bilo bi da se place i smeje
i da se pocrveni.


Srecom: jastuci nista ne govore.
Cuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
Oni su kao ladje,
velike bele ladje,
sto plove u nemoguce,
u snove,
u bezmerja.
Uvece te odvedu.
U zoru te dovedu,
I zna se: sve je uredu...

Mika Antic


*jao blento nesreco jedna, pa i ti postavio, al' nej' se postavicemo jos jednu
Last edited by Major on 30 Jun 2012, 23:40, edited 1 time in total.
"In dem Augenblick, in dem ein Mensch den Sinn und den
Wert des Lebens bezweifelt, ist er krank"....Sigmund Freud

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80757
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9947 times
Been thanked: 6772 times
Status: Online

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Julia-Klara » 30 Jun 2012, 23:39

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?


:klanja
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Major
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1775
Joined: 24 Dec 2011, 23:30
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Major » 30 Jun 2012, 23:43

Nikad ti nisam rekao
koliko do suza volim
tvoju tršavu glavu
koja u sumrak mirise
na sapun i jesenji vetar.

Glavu u kojoj stanuju
samo visoke boje,
ogromne, nedostižne,

sposobnu da razume
spirale nebeskih ognjeva,
geometriju sna
i hrabrost novih Ikara
koji će krenuti sutra
ka nepoznatim suncima
brzinom prema kojoj je
svetlost obično puzanje.
***

Mika Antić
"In dem Augenblick, in dem ein Mensch den Sinn und den
Wert des Lebens bezweifelt, ist er krank"....Sigmund Freud

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 30 Jun 2012, 23:44

....njeznost je zarazna. ko me dodirne ili udahne usnama, bice romantican.
nemoj da pijes iz moje case. dobices potrebu da volis ljude, cijeli svijet, covjecanstvo. :)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80757
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9947 times
Been thanked: 6772 times
Status: Online

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Julia-Klara » 30 Jun 2012, 23:48

Split na Gripama, 1950.

I reče moja misao: Ko zna kolika Sunca gore od postanka svetlosti za ovaj krhki trenutak zemaljske svečanosti, kad ti prođeš kraj mene i prepoznam svoj lik u tvome oku kao odjek. Ne uči, nego izmišljaj to što je nezamislivo. Budućnost će dokazati da smo imali pravo.
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
blento59
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11733
Joined: 18 Aug 2011, 23:07
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by blento59 » 30 Jun 2012, 23:50

imam od njega kamaru stvari ali nemam sad vremena
uskoro ce vecera a hladan rostilj nije rostilj
Kada je živ onda je visok, a kada je mrtav onda je dugačak

User avatar
hojla
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2468
Joined: 22 Aug 2011, 22:58
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by hojla » 30 Jun 2012, 23:50

»Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu”
Our solution mind revolution

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80757
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9947 times
Been thanked: 6772 times
Status: Online

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Julia-Klara » 30 Jun 2012, 23:51

Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće.
Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti?
Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera.
Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena na nas.
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

dacina_curica
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by dacina_curica » 01 Jul 2012, 00:41

Posle Dzamonje moj omiljeni pisac s prostora bivse Juge :srce :srce :srce

(da prosirim svoj potpis):

VLAJKO


Uvek kada se igramo,
meni kažu: bićeš konj

I ja , šta ću - moram.

I još neki budu konji,
a ostali sednu nam na leđa,
pa se trkamo.

Mi,koji smo konji,
dok trčimo do cilja
u konje se pretvorimo,majke mi.

I srce nam konjsko.

I oči nam konjske.

I mozak nam konjski.

I mogu ti reći : kad si konj
uopšte nije važno da budeš baš prvi.
To je uvek važno samo onom
što te jaše...

:klanja

dacina_curica
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by dacina_curica » 01 Jul 2012, 00:43

Epitaf za obmanute

Kad umrem,
tako mi je zao sto ce mi obuci frak
i zadenuti u rever cvet umesto rane,
a ja sam za zivota
sa vojnickih kosulja uzimao kroj.

Zar niste primetili da mi se ochi
neznije od aprila
duboko negde u vidicima
vecito potmulo dime!

Ja sam onaj neznani junak
koji je bezbroj puta s vama odlazio u mrak
i ponovo se vracao u svaki zivi stroj
od Termopila do Hirosime.

Dobro zapamtite ovu koracnicu
sastavljenu od reci pomalo prljavih i modrih.
Hteo bih da se ona zarije u vase srce
kao bajonet u vojnicke zivote.

Ja sam sadio groblja u travi
i iz kalpaka srkao corbu na Odri;
ja sam Evropu kupio za jetrenu pastetu,

a ujutro joj pucao u trbuh od sramote.

Dobro zapamtite ovu koracnicu.
Ja sam nosio brnjicu od bodljikave zice
i pevao i smejao se
ponekad i polulud od bolova.

Ja sam bio kapela,
ljuljao sam se obesen i zut na raskrscima
i zvonio kao zvona celog sveta sam.

A danas,
samo sam obicna kozna vreca puna kostiju
i secanja
i olova,

ali bar znam da me niko nece prevariti
jer suvise znam.

Kad cujem tisinu,
zatvoricu se u sobu i jaukacu.
Tisina je zlocin s predumisljajem,
topla i meka omcha licemerja oko vrata.

Tisina je lirska medjuigra za fabrikovanje dece
i dvolican nacin da se covek izleci od straha
i pokusa da bude jos jednom jak.

Samo,
ja vise nemam hrabrosti za takvu ljubav
zbog koje cu ponovo ici da ubijam
mrtve vojnike iz poslednjeg
i pretposlednjeg rata.

Dobro zapamtite ovu koracnicu.
Hocu da vam se zarije duboko u gola srca
kao usijana zvezda u avgustovski mrak.

Ja,
koji sam nekad zubima srljao
u zadimljene godine
i sakama vidike deljao i dero,
ja,
koji sam nekada mlatarao vetrenjacama udova
i gromko pevao velikim poderanim ustima,
taj isti ja,
danas,
samo sam mali,
zalosnosmesni,
neregrutovani heroj,
osudjen da raspredam paucinu svakidasnjice
svojim rapavim prstima.

Ismejace me
ako gospodju mater,
boze mi oprosti: trudnu,
uhvatim za ruku i odvedem na bal,
da bi buduce bebe bele od mleka i zuba
naucile na vreme dvolicnost ove igre
u kojoj se gomila uskomesala.
Izrugace se
sto ne razumem ovu svilenu tugu
i ovu svilenu ljubav,
i sto od iste duge krojim i shal
i vesala.

Da su bar zadimljene davne godine,
ne bi imalo sta da se objasnjava.
Reklo bi se: bio je,
pa sta,
- bar zore na njega liche.
A ovako sam penzionisani budilnik
koji uvek zakasnjava
iako srljam da prvi svitanja otkukuricem.

Ponekad mi se jos u ocima
usire daleki vetrovi sto zaudaraju na pokolj,
zar niste primetili,
usire se davni ridji brodolomi,
pa lomim sanjive ruke od bola i od zhelja.

Tu nece moci da pomogne nijedan ochni lekar:
nama su duse razroke jer gledali smo siroko,
siroko kao kraj u kome su nas okotile
matere nase ruzne i voljene
zelene od loze i kisa,
zute od sveca i cutanja,
i plave od uspavanki i veselja.

Sta cu ja u ovoj tisini
kad sam za nemire stvoren?
Sta cu tu gde je ljigavo
od negovanih ruku?

Sunce mi se kao svrdlo uvrce u potiljak
i poslednji se osmeh od moga daha zborao.

Sad i ako tuku
- drukcije nekako tuku,
i nijedan mrav nije postao orao,
mada je dosta da samo pozeli
i postao bi orao.

Nema vise oluja.
Reke odevene u kichme od mulja,
u bedra od riba,
odevene u trbuhe od algi,
ravnodusno teku.

Nema vise oluja
u krvi zutih trava
i grana nad bivsim brzacima.

Sta mi vredi da izvirem
i svake noci sanjam da cu odlutati nekud,
kad sam izgubio ushce,
pa se smuseno osvrcem i kotrljam preko obala
pod nebom
preoranim suncanim zracima.

Pokusao sam najiskrenije,
ali ne razumem se u kamenje sto miruje
i to mi je sva krivica.

Mozda sam samo zbog ljuljaski imao obraza
da ostanem
ovom svetu u gostima.

Inace,
sta cu ovako divno lud sa ovih 25 ptica
u mojoj krvi i kostima?

Mozda postoji nekakva molitva koja sve resava
i sve oprasta.
Mozda i u kockama uzidanim u drumove
zivi nekakav nemir neprestan i dug.

Ali sta cemo kad nas ima i ovakvih
koji uvek ponovo moramo da cvetamo
kao basta
od aprila do septembra,
pa onda opet ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo u krug.

Sta cemo
kad smo se mi trudili sve da razumemo
a nismo sve razumeli?

Sta cemo kad smo posteno navlacili bezazlene grimase
na oljustena lica?

Sta cemo
kad smo silom u sebi davili grmljavine
i shumeli,
ali nakazno shumeli,
nepromisljeno razapeti izmedju rachundzija
i samoubica?

Da su mi opet one stare, zadimljene godine,
lako bi mi bilo da se igram ludosti
i drvecu u kosu vezujem duge.

Ili da shirim ruke neka se slapovi neba
na mene s urlikom rushe.

Svracao bih u jednu divnu krcmu
na drumu odavde do tuge
gde su stolovi burad baruta,
a gosti smeju da puse.

Javno bih okolo pricao da sam toranj,
da strah za oblake znacim,
i trcao bih niz polja
da se s matorim sumama rvem.

Uopste,
lako bi mi bilo da se igram ludosti
i u sve dane zmureci zakoracim,
pa posle,
kad se osvrnem,
da pljunem na katastrofe
koje su pretile da me zgaze i smrve.

A ovako,
u meni sve vreme skrguce
jedan neugledni Don Kihot
i ja bih vecito da se borim!

A trube su pretopljene u cajnike.
Sad ponovo samo violine sviraju.

Svake veceri tempiram krevet i budilnik
i opet nikako da izgorim,
jer i mine su postale starije i pametnije,
pa prvo dobro razmisle,
a onda – ne eksplodiraju.

Pustite neka za mnom kao slucajno
masu zelene ruke granja.

Pustite neka na mene pljuste svetovi.
Moram da kisnem ovako nerazuman.

Oprostimo se od nekih stvari obicnim gestovima
i odlutajmo bez osvrtanja.

Sacuvajmo ochi za nove neke svetlosti
sto se ljuste kao cvetovi
iza prvih suma.

A kad me budu proneli
govorice se kako je umro jedan jablan
koji je svakog jutra brstio visine,
pa je svu njusku zvezdama pozlatio.

Ispasce
kao da nisam ziveo do bedara u mulju
u barama zelenim.

Najzad:
ako izbrojimo na prste,
- svima se isto hvata.

Mojsije,
onaj sto je rasklapao mora
i izmisljao obecane zemlje,
zakonodavac i pesak
i ukrotitelj hlebova,

Odisej,
onaj sto je svisnuo od zevanja i dosade
kad se vratio,

i ja,
- svi mi smo na kraju posteno udeseni.
Izmislice da smo vodili drvorede,
a bili smo samo procvetali chiviluci
za susenje odranih kozha.

Izmislice da smo u dahu nosili svezine,
a bili smo ustajali u svojoj nespretnosti,
odeveni u nakazanu koru.

Nista mi nismo uticali na jutro
da se ne presijava kao ostrica noza.

Ziveli smo,
i sa zivotinjskim smislom za prakticno
organizovali zanimljive programe
za telad koja cekaju,
dok smo odraslima vezivali za gubice
korpu cutanja
uoci poslednjeg velikog crvenog mukanja
u zoru.

Mika Antic

dacina_curica
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by dacina_curica » 01 Jul 2012, 00:47

Pećine

Ovog aprila sam odlučio da predjem planinske vrhove i spustim
se ka moru.
Od zime bio sam opčinjen jednom vešću iz novina i neobičnim
slikama okeanskih dubina.
Neko je dole pronašao novu vrstu života.

U petnaestoj godini dečaci kao ja znaju za mnoge tajne i odmah
prepoznaju pesmu u svemu što ih okružuje.
U čavrljanju trava ili u mrmljanju vetra. U mekom coktanju reke što
rije usnama sprudove. U blagom dahtanju šljunka i
otkucaju srca neke bube na dlanu.

Kasnije, mnogi potroše čitav usplahiren život da sve to ponovo
otkriju. Da opipaju. I provere. Da objasne. I dokažu.

Ljudi najteže vide ono što je nevidljivo. Za takve stvari je
potrebna ogromna mudrost očiju.

Onda: ta vest. Te slike. Taj svet karbohidrata. I materinstvo
hemije.
Ti zagonetni sistemi života, što se ne otvara iz sunca i iz
svetlosti, nego ga plodi mrak, jer obasjano je ljubavlju vulkana
što se mehuraju pod strahovitim pritiskom vodenog
zagrljaja.

Džinovski cevasti crvi, koji umesto očiju imaju purpurne
kreste. I laticama vrebaju. I brste vreli mulj.
Šta će boje u tami, u dubinama mora, razmišljaju dečaci u
petnaestoj godini, dok u sebi pevuše svoja purpurna pitanja.
I otkud krabe i pauci što gmižu po magmi? Ili korali i alge
sa hemoglobinom u krvi, kao u kapilarima sisara?

Ljudi najteže shvataju to što je nezamislivo.
Za takve stvari je potrebna ogromna mudrost mudrosti.

Ushićen i potresen otkrićem te čudne prirode, za koju ne bih ni
saznao da sam se ovde na zemlji rodio stoleće ranije, išao
sam ka moru kao ka zvuku iz sna.
Pa valjda zato i nisam primetio na vreme kako me neko prati,
ali ne planinskim stazama, već iznutra, kroz stene.

Naviknut da se stvarnost od polovine marta ponaša prema meni
nekako pomereno, i da mi raspršuje razum kao severni vetar
oreole maslačka, odlučio sam da ćutim, da posmatram sa
strane i pravim se ravnodušan.
Ko me sledi, taj sigurno ima dubokih razloga.

Tim pre, što je i dečak. I ima moje oči. I moje crte lica.
I ima moje godine i moju tihu upornost.
Što onda ne bi imao i moju lepu radoznalost?

Znao sam: neće izdržati. Pojaviće se iz kamena.

Izišao je iz stene u smiraj šestog dana. Čitavu milju preda
mnom. Spustio se do potoka i zapalio vatru.
Prao je čelo i oči dok sam mu prilazio. Onda sede na kamen i izvadi
iz nedara pregršt nezrelih narova. Pružio mi je pola.
"Na čudan način stižete", rekoh umesto pozdrava.

On je lomio plodove i neko vreme ćutao. Na licu mu je treperio
zlatnocrveni odsjaj od soka, vatre i sunca što se po nama
grušalo.
Nabacujući granje, reče: "Pridjite vatri."

Lepljivi krici ždralova još uvek su mi mirisali na sever i na
sneg.
U ovom kraju je bilo škorpiona i zmija. Zato sam ležaj prostro
uz samu obalu potoka.
On reče: "Budite spokojni. Paziću na Vas dok spavate."

Magla sa vode, na mahove, kao da je dobijala pamučne napade
kašlja.
Ostali čvorovi sumraka polako su se vezivali u pepeljastu
tišinu.

Sunce je odavno zašlo. Ćutali smo i jeli dve ribe što sam
ulovio u viru ispod kamena.
Onda legoh na ledja i zagledah se u nebo. Jedan cvet - bela
kometa, sa dugim repom peteljke, obleteo je galaksiju mog
užarenog uha.

Rekoh: "Iako nemam neke vidovite oči, ja sam Vas ipak posmatrao
zatvorenog u kamen i želeo bih da shvatim, čestiti
prijatelju, je li to lavirint pećina kroz koji se Vi krećete,
ili u sebi nosite nekakav urodjen dar da prolazite kroz
tvrdo?"

Seo sam levo od njega, niže za čitavu glavu, odajući mu tako
dostojno poštovanje.

On reče: "Postoje dva sveta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas
teraju. Od koje ste Vi vrste?"

Od koje sam ja vrste?

Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I
kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega
i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da
svako najdalje ima svoje još dalje.

Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde,
neće moći završiti.

Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne
mogu saznati samo očima.
Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha,
metala, ikre, semenja...

Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To
beskraj po meni hoda.

Od koje sam ja vrste?

Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima.
Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem.
Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane,
neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.

Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice
prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.

Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik.
Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica
realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u
tačku i produžetka u nedogled.

Dečak je i dalje ćutao.

Ovako sam mu rekao:

"Seme sam, što čuva u sebi neproklijalo vreme. A siguran sam
u jedno: nemam pamet od magle.
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga
otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke
uspomene.

Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam
živeo u onom što još ne poznajem.
I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici.

Zato izgledam izgubljen i neprekidno se osvrćem. A u sebi se
smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.

Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i u nekakvom
prostoru, ako u sebi ne nosi sva vremena i prostore?"

I ovako sam mu rekao:

"Pokret od mene do mene nije ni ulaz u mene, ni izlazak iz
mene, već lice moga naličja.
Tu negde ispod kože, tu negde bliže kičmi, gde rskavica okoštava,
množi se novost već poznatog.

Pokret od mene do mene nije umeće sazrevanja. Šta bih ja, da se
uobličim u krošnju svoga konačnog?
Šta bih ja, kad bih prestao da iscrtavam trajanje, u
premorenom vazduhu medju pepelnim senkama?

Neukrašen i običan, bavim se odgonetanjem. Vidite kako se
igram. Vidite kako to umem.
Igra je neobičan i nepogrešiv život.

Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem."

Od koje sam ja vrste?

Postoje ljudi iz prošlosti koji žive i danas. Ko se pažljivo
zagleda, možda ih može primetiti već negde u budućnosti.
Eto od koje sam vrste.
Sve što mi učini prolaznost, ne prima se: ni poljupci, ni
ožiljci, ni starenje.

Pokret od mene do mene nije umeće šarenila, mada mi se sva
tkanja poznaju kao ćilimu.
Tu negde oko očiju, tu negde oko usana, moj osmeh čita petlje i
blaži nesklad boja.

Prislanjam jezik uz nepce. Tu je sav okus prostora. Mili po
meni tišina.
Otvaram poklopce noktiju. Moji prsti mi pevaju.

Pokret od mene do mene nije ni umeće venjenja. Ja samo uplićem
smisao večitih ornamenata u ovu prelepu njušku, mokru od
sopstvene svetlosti.

"Verujte", reče mi on, "odavno nisam sreo nekoga ko je u sebe
tako aljkavo preobučen.
Vi osećate stvari kao što životinja oseti zemljotres, šumski
požar, poplavu ili smrt.
Ali to nije dovoljno.

Mučite se da mislite dalje od odmišljenog.

Da li se drveće muči dok lišćem rezbari prostore? Da li se
okean muči dok brsti stenovite obale?
Da li se izvori muče dok putuju kroz zemlju? Da li se vetrovi
muče dok bez napora udišu jedno po jedno nebo?

Probaću da vam objasnim neke obične stvari. Ali vas upozoravam:
najteže je razumeti ono što je razumljivo.
I najteže je čuti ono što vam prećutim. Za takve stvari je
potrebna ogromna mudrost ušiju."

Sedeli smo do svitanja. On reče da u kamenu nema nevidljivih
hodnika, niti mora postojati nekakva posebna lukavost da se
prodje kroz tvrdo.
Jednostavno se bira prvi, najpreči put, i to je čitava pamet.

Prepreke, ako ih ima, ne nalaze se u stvarima, nego u našoj
nemoći.
Jer zašto na njih ne naidju oni koji ih ne vide? Ili ih vide, a
preziru?

Nema ni tajni, ni trikova, niti se takve stvari mogu negde
naučiti.
Treba zadržati dah, zažmuriti, i zatim, zagnjuriti se u
planinu.

Poneko nikad ne primeti, ushićen lepotom svog vida, da zagledan
u neobično, smeta njegovoj običnosti.

Gledao sam ga zbunjeno: "Samo mi nemojte reći da prolazak kroz
stenu zahteva isti napor kao i hod kroz vazduh".
On se zamisli začas i reče: "Imate pravo. Teže mi je kroz vazduh.
Mučim se da ga savladam.
Vazduh je dosta žilav, neposlušan i razmažen. I uvlači se u
čoveka."

"O ovom bi", rekoh, "valjalo razmisliti. Ako nije čarolija, i
ako svako može da se kreće kroz tvrdo, znači: i ja bih mogao.
Biću vam blagodaran ako uspem da shvatim čime se tamo ulazi."

"Ćutanjem", reče on. "Vi koji prolazite samo kroz razredjeno,
isuviše ste brbljivi.
Zadihani u srcu, retko kad osetite istinski ukus reči.

Ja, i kad najviše žurim, žurim vrlo polako. To nazivam
razmišljanjem."

I ovako je rekao:

"Treba dopustiti mislima da se smire i stalože, da bi Vam od
svega ostalo tek nekoliko reči, oljuštenih i čistih,
lišenih nepotrebnog.
Sve teže se odlučujem na upotrebu govora. Velika je to smelost
i opaka je nevolja, i beskrajna je slava i čudovišan jad, usuditi
se kazivati.

Sjaj i dragocenost vatre. Nemir lišća i oblaka. Čvrstina i grč
planine. Istrajnost jezerskih voda. Dah vetra u dolinama.
Miris sunca u semenju.
Sve su to dostojanstva pred kojima sam postidjen i kad pogrešno
slušam, a kamoli kad pokušam i da ih objavim rečima.

Govor je opasna umetnost."

A zašto nam je potrebno da znamo svetle reči?

"Da ih u sebi nosimo, prostodušne i smirene, kao čestitu opremu
protiv lukavstva i zablude."

A koliko je potrebno takvih istinskih reči da se ispuni
život?

"Deset. Možda čak dvanaest. Ko shvati tih dvanaest reči, uspeće
da odabere na kraju onu najsvetliju, i odbaci sve ostale.
Jer u poslednjoj reči sadrži se sav govor."

A zašto nam je potrebno da znamo najčistiju reč?

"Da je u sebi ljuštimo kao svoj način ćutanja. To je jedini ključ
kojim se može otvoriti najtvrdja stvar na svetu."

Tako mi je govorio. Kroz polusan sam video kako polako gricka
poslednje zrno nara.
U potoku je svitalo, u vatri se smrkavalo.

Jesam li išta primio? To što u sebi nosimo, prevazilazi
dokaz, ali dobro je saznati kako se misli bez napora.
Ko tako ume da misli, taj ima oslonac u nečujnom. Ko ume tako
da odluči, taj ima oslonac u nevidljivom.

Bio sam sanjiv i umoran, sav nešto nežno ošamućen. Umalo da
mu priznam, ni učtivo, ni oholo, da mu obazrivo verujem.
Drukčiji sam od ostalih i to je moja muka. Težak, od jezgra
načinjen, ja lečim metalnu potrebu da briznem u gvozdeni
plač od straha i lepote.
Ali čemu priznanja? Ko je mene razumeo?

Duboko se poklonio. Reče da smatra čašću što mi je pomogao da
budem manje umišljen. Zahvaljuje mi na tome.
Više se nismo sreli. Odlutao je kroz kamen.

Proveo sam dve nedelje kao u blistavom bunilu, trudeći se da
izdvojim bar nekoliko reči za koje doista verujem da su
neukaljane.
Prvo sam rekao: majka. I ponavljao: majka.

Kad mi se sasvim učinilo da je ta reč od svetlosti, odlučih da
je progutam kao malenu semenku i sačuvam za sebe.

Da je nikad više ne upotrebim uzalud.

Onda sam pokušao da me misao o njoj provede kroz kamenu
liticu.
Udario sam čelom i pao licem ka zemlji sa punim ustima mleka.

Govorio sam mlekom. Vilice su mi bile otečene i rovite.

Onda sam rekao život. I rekao sam sloboda. Ponavljao sam te
reči.
I kad mi se učinilo da imam u ustima svetlost, odlučih da ih
progutam kao zalogaj saća i sačuvam u sebi.
Da te dve reči nikad ne upotrebim uzalud.

Dogodilo se isto. Udario sam čelom o liticu pred sobom i pao
licem ka zemlji sa punim ustima vatre.
Govorio sam žar, i desni su mi bile u plikovima i ranama.

Izabrah još neke reči. Dugo sam ih ponavljao. I videh da govorim
meso i da govorim dim. I videh da govorim kišu i da govorim
korenje.

Skoro sam se udavio.

I tek tada sam shvatio da svaka reč na svetu sadrži u sebi govor,
ma bila i najobičnija.
Reč: ptica. I rel: hleb. I sreća. I ljubav. I istina.

Jer veličina reči nije u njenom značenju, nego mome značenju.

Zagrizao sam vetar na samoj ivici usne, tu gde počinje osmeh.
Jesam li, najzad, siguran? Ako ni u šta drugo, bar u svoj neuki
um?

Bio sam, napokon, spreman da se ponovo vratim rečima kao: majka,
sloboda ili život.
Ali ne da ih govorim, ali ne da ih mislim, već da ih živim u sebi,
žureći polako i oprezno.

Postoje mnoge stvari koje sam zanemario.

Dok gledam kako april silazi u dolinu i u naručju odnosi
nezrele plodove kiše, ljuštim se, ali se provlačim kroz
okočtali vazduh i rskavicu nevidljivog.
Da li ću ikada biti dovoljno mudar i upućen u rastvaranje
prepreka?

Kad budem ravan vodi, koja bez ikakvog oslonca drži na plećima
brodove natovarene nebom, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan nebu, koje bez ikakvih eksera zakiva zvezde u
prazno, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan vetru, koji bez kičme i kostiju nosi težinu
ptica, možda ću to razumeti.

Kad budem ravan sebi, možda ću to razumeti. Vreme je da
odrastem bar do sopstvenog temena.

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80757
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9947 times
Been thanked: 6772 times
Status: Online

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Julia-Klara » 01 Jul 2012, 13:37

"O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru." :djed
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Major
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1775
Joined: 24 Dec 2011, 23:30
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Major » 02 Jul 2012, 13:36

A tako bih voleo ja koji sam mrzeo sve kraljeve,
da postaneš noćas kraljica,
da te nose po gradskim trgovima klanjaju ti se,
kliču i pišu stihove o tvojim očima i tvojoj kosi.

Miroslav_Mika_Antic
"In dem Augenblick, in dem ein Mensch den Sinn und den
Wert des Lebens bezweifelt, ist er krank"....Sigmund Freud

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80757
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9947 times
Been thanked: 6772 times
Status: Online

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Julia-Klara » 02 Jul 2012, 13:39

Major wrote:
A tako bih voleo ja koji sam mrzeo sve kraljeve,
da postaneš noćas kraljica,
da te nose po gradskim trgovima klanjaju ti se,
kliču i pišu stihove o tvojim očima i tvojoj kosi.

Miroslav_Mika_Antic
:julia kako lijepo
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
blento59
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11733
Joined: 18 Aug 2011, 23:07
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by blento59 » 02 Jul 2012, 20:36

hajmo ovako

Plavi cuperak-kompletna knjiga

Code: Select all

http://rapidgator.net/file/3694906

Mit o ptici-knjiga

Code: Select all

http://rapidgator.net/file/3694566
Kada je živ onda je visok, a kada je mrtav onda je dugačak

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 17 guests