Miroslav MIKA Antic

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
Post Reply
User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3617 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by srculence7 » 16 Aug 2016, 03:19

Image
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3617 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by srculence7 » 30 Aug 2016, 17:51

Žmurke

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.
Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.

Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.
Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.
Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,
kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,
mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,
samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 30 Aug 2016, 20:27

Sjecam se, kad sam prvi put pokusala da meditiram, koristila sam djelice pjesme 'zmurke'. :hihi
Hvatala zvijezde u letu i zamisljala da se kotrljaju kroz mene :rozi :ooo
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 30 Aug 2016, 20:29

Image

Ta ja jos uvijek sasav letim, i zivim...


Hiljadu devetsto trideset i druge, četrnaestog dana prvog prolećnog meseca u godini, na severu Banata, u selu Mokrin, rođen je jedan od naših najšarenijih i najveličanstvenijih savremenih umetnika-romantika-boema – Miroslav Antić.
Osnovnu školu i gimnaziju Mika je pohađao u Kinkindi i Pančevu, a nikada završene studije ruskog i češkog jezika i književnosti - u Beogradu. Najviše je učio od života i kontakata sa ljudima, a najmanje iz knjiga. Svoje stvaralaštvo doživljavao je kao iskazivanje nemira inspirisanog životom, ljudima, razgovorima i događajima u okruženju.

Za pedeset i četiri ovozemaljske godine uspešno se bavio poezijom, novinarstvom, filmom, slikarstvom, a prema sopstvenim rečima, bio je i zidar, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, stolar, radio kompresorima, obrađivao drvo, glumio u lutkarskom pozorištu, vodio televizijske emisije, bio konferansije...

Ovaj svestrani umetnik proleća, snova, zvezda, krila, plaventila, o kome se previše ćuti, a čije su knjige još uvek nepročitane i nedočitane, veći deo svog života proveo je u Novom Sadu odakle je kretao na mnoga putovanja i stizao do bluza u njujorškim predgrađima, do peterburškog hotela u kom se ubio Jesenjin, do upoznavanja sa Preverom u Parizu, do peskovite letonske obale, do oduševljenosti Pradom u Madridu, do dece naših iseljenika u Cirihu, do Bagdada sa 1001 danom umesto 1001 noći, do Skandinavije, Australije, Portugalije, Mongolije...

Bio je otac šestoro dece i imao tri braka koje je, prema njegovim rečima, doživeo sa mnogo ljubavi pretvorivši ih delimično u poeziju.

Voleo je boks, džudo i fudbal, more, svoj čamac, plovidbu Dunavom, kafanu, oduševljavao se naukom, posebno nebom, kosmosom, zvezdama, rado se bavio baštom, spremanjem ribe ili pasulja, više puta se lečio od alkoholizma, bio je zaljubljenik u život, u druženje sa ljudima. Njegovi prijatelji bili su kako poznati slikari, vajari, glumci, pisci, novinari, kritičari, muzičari, univerzitetski profesori, tako i kasapini, zlatari, berberi, prodavci novina, čistači ulica...

Sam je govorio da ne priznaje vidljive biografije koje podsećaju na krštenicu, karakteristiku u vojnoj knjižici ili radni dosije, one biografije koje sadrže precizne bibliografske podatke sa naslovima i datumima. Ipak, u ime sećanja na ovog velikog i toplog stvaraoca-večitog dečaka zavirimo bar u poneku sliku i boju njegovog životnog kaleidoskopa.

«Bežati u svet poezije – to je moja naivnost»
Prva Antićeva pesma Majka objavljena je 1948. godine u časopisu Mladost, a prva knjiga pesama Ispričano za proleća odštampana 1950. godine. Nakon toga usledile su mnoge knjige Plavo nebo, Roždestvo tvoje, Nasmejani svet, Psovke nežnosti, Koncert za 1001 bubanj, Poslednja bajka, Plavi čuperak, Šašava knjiga, Garavi sokak, Živeli prekosutra, Krov sveta, Prva ljubav, Mit o ptici, Nebo u oku, Druga strana vetra, Svašta umem, Hodajući na rukama, Horoskop, Tako zamišljam nebo, Izdajstvo lirike, Savršenstvo vatre...

Antić je rado recitovao svoje stihove u školama, kafanama, bibliotekama, domovima kulture, fabrikama, kasarnama, bolnicama - šarmantno, temperamentno i vrelo, ponekad pomalo zamuckujući i ističući je da je stihove pisao krvlju, sa mukom, teško, spaljujući i bacajući mnogo, porađajući svoje pesme. Govorio je da su na njega uticali svi – Milovan Glišić, Lao Ce, Boš, Brojgel, Sveto pismo, Tolstoj, Fokner, njegova majka Melanija...

Čitalačkoj publici poznat je pre svega po zbirci pesama o godinama prvih ljubavi Plavi čuperak. Kako su ljubavne pesme za decu bile nešto sasvim novo i drugačije, ovo Mikino neposredno i toplo obraćanje onima koji nisu ni mali ni veliki, kao i posredno obraćanje njihovim mamama i tatama, nailazilo je u početku na nerazumevanje i negativne recenzije kritičara dečje poezije, tako da je godinu i po čekalo na objavljivanje. Plavi čuperak je po izdavanju doživeo veliki uspeh i postao kultna knjiga za mlade

Osim poezije za decu i mlade, Mika nam je podario i predivnu refleksivnu i ljubavnu poeziju za odrasle u Koncertu za 1001 bubanj, Savršenstvu vatre, Mitu o ptici... Ti stihovi, više desetina godina nakon što su napisani, još uvek strpljivo čekaju da budu na pravi način pročitani i vrednovani, kako od strane čitalaca, tako i od strane kritike.

Uz poeziju pisao je i prozu (romani Stepenice straha, Sveti vetar) i dramske tekstove (Parastost u belom, Ženidba na oglas, Povečerje, Otužni marš, Rt Dobre Nade). Neke svoje drame sam je postavio na pozorišnu scenu, neke su zaživeli u obliku radio-drama, a Otužni marš i Parastos u belom doživeli su i internacionalno izvođenje u Parizu, odnosno u Montrealu.

Dela su mu prevođena na ruski, makedonski, engleski, albanski, turski, mađarski, slovački, češki, francuski, rumunski, poljski, slovenački... U Njujorku krajem sedamdesetih u okviru antologije poezije i proze iz celog sveta Novi smerovi objavljeni su i njegovi stihovi.

Prepevavao je pesme sa mađarskog i slovačkog pesnika Ferenca Fehera, Palja Bohuša, Mihaila Babinke, Jana Labata, Vjere Benkove... Bio je član Udruženja književnika Srbije. Više puta je bio nagrađivan - prvi je dobitnik Zmajevog štapa u okviru Zmajevih dečjih igara, primio je dve Nevenove nagrade, jednu za životno delo za poeziju za decu, Goranovu nagradu...

«Bežati u svet novinarstva – to je moja potreba da živim»
Novinarstvom - koje je smatrao svojim poštenim i časnim poslom, a koje ga je oduševljavalo jer mu je pružalo priliku da se upoznaje sa umnim ljudima, kao i da mnogo putuje - Mika je počeo da se bavi kao dvadesetdvogodišnjak u nedeljnom listu Pančevac. Nakon svega godinu dana prešao je u novosadski Dnevnik u okviru kog je delovao kao jedan od najzapaženijih novinara-autora, bio je izuzetan reporter, a njegove rubrike Obično petkom, Žurnal Miroslava Antića, Galerija savremenika čitale su se sa interesovanjem. Kao obožavac džeza, ozbiljne i ruske muzike pokrenuo je i uređivao reviju za džez i zabavnu muziku Ritam. Takođe je uređivao dečji informativni list Pioniri i Zmajev Neven. 1986. godine dobio je novinarsku nagradu za životno delo.

«Bežati u svet filma – to je moja surovost»
Na film je, uostalom kao i na slikarstvo, novinarstvo, pozorište, gledao kao na svojevrstan vid svoje poezije, filmove nije potpisivao kao režiser - na svim njegovim filmovima stoji: Ovaj film je napravio pesnik Miroslav Antić.

Snimio je više kratkometražnih, uglavnom dokumentarnih filmova. Neki od njih su Trojica iz starog Sombora o slikaru Milanu Konjoviću, kompozitoru Petru Konjoviću i piscu Veljku Petroviću, Vals za gospođicu Amaliju o manastirima Krušedol, Bođane i Hopovo u terezijanska vremena, Spomenik, Hajde da rastemo, Potpis, Zemlja, Druga obala, Fruška gora, Vreme dobra i vreme zla...

Prema pesmi Dušana Radovića režiro je animirani film Strašan lav.

Tema njegovog prvog dugometražnog igranog film Sveti pesak bila je infrombiro i zbivanja 1948. godine, dok je za drugi film Doručak sa đavolom koji priča o Vojvođanima u vremenima posleratnog otkupa i velikih poplava, a u kom su glumačku ekipu činili Mira Stupica, Pavle Vujsić, Bata Živojinović, Fabijan Šovagović, dobio Zlatnu arenu za scenario na pulskom festivalu.

«Bežati u svet slikarstva – to je moje lukavstvo»
Mikin slikarski moto bio je slikati dahom, a ne bojom, prolaziti kroz platno kao što se prolazi kroz svetlost, slikati beskraj u prostoru, slikati da bi bio čovek, ne da bi bio slikar. Sa strašću je tušem crtao krokije, aktove, portrete. Umazan slikarskim bojama do vrata stvarao je akvarele, retko ulja. Opčinjen svetlošću često je slikao suncokrete. Učestvovao je na tridesetak izložbi, od kojih su polovinu predstavljale samostalne izložbe.

Miroslav Antić je umro u šestoj deceniji života od neizlečive bolesti. Njegova poslednja volja ispisana na parčetu papira glasila je: Kada me iznose, neka pročitaju «Besmrtnu pesmu». A kad me pokopaju neka Janika Balaž ili Tugomir odsviraju «Pira manđe korkoro». Niko ne sme da mi drži govor! Tako je i bilo... Na Novom novosadskom groblju, 26. juna 1986. godine.

A mi koji smo u vreme prvih ljubavi odrastali uz Mikine pesme, a sada uz iste odrastamo do deteta, delimo njegovu veru u besmrtnost, pa noću - izlažući se čuđenju velikih i ozbiljnih ljudi - nasmešeno namigujemo najtreperavijoj, najavgustovskijoj, antićevskoj zvezdi na nebu dok u srcu zvone stihovi: Uprkos danima sivim/kad vidiš neku kometu/da nebo zarumeni,/upamti: to ja još uvek/šašav letim, i živim. (Biljana Ličinić)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 30 Aug 2016, 20:49

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

&


http://www.youtube.com/watch?v=l4QiF3CeeOc
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 30 Aug 2016, 21:10

KAD SAM BIO GARAV

U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnoga se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, nikada se više neće roditi.

Ubili su ga fašisti u drugom svetskom ratu, 1942. godine, i sad leži negde ka selu Jabuci, kod Pančeva, u velikoj zajedničkoj grobnici bezimešzh žrtava. Dve humke. U ravnici, na nekadašnjem dnu Panonskog mora, gde je sve nisko, one i danas liče na dve sumorne planine. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem.

Čudan je bio taj moj drug Mile Dileja. Sećam se, iako najmanji, sedeo je uvek u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin.

Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži sa đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kraj sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki đavo, i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke... i donosio mi sa nekom čudnom, psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika. Jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, što je ponekad mnogo teže nego da se ukrade.

Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao na licu mesta one stare, koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, kao u nekoj čudnoj groznici, govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohanu što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno.

Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: zato je loš đak, što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i matematiku, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao taj rat. Došlo je strašno Čohano koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga Baba-Rogom, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga čime god hoćete — vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči:

— Mir! Ide Čohano!

Dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

Kad je došao rat, u kućama u Garavom sokaku u Pančevu, dvadeset dana neprekidno su gorele sveće, jer vlada verovanje da se Čohano boji svetlosti, pošto je duh mraka i smrti.

— Čohano jede sveće — kažu oni. — Palite zato jednu na drugu, da se produži svetlost.

Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se jednom da smo, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. U šlemu, pod oružjem, a jedva da je bio pet ili šest godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, rumeno lice, u prvi mah učinilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi i upitao, uz vrlo srdačan osmeh:

— Čega se to vas dvojica igrate?

— Ničega — rekao sam. — On se boji, pa mu čuvam strah.

— A šta je on tebi kad mu čuvaš strah?

— Brat — kazao sam.

I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko da sam morao da se uspnem na prste.

— A koga se to bojiš? — upitao je Mileta.

Mile je ćutao i gledao u zemlju.

— Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče — kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osećao sam da mi nozdrva polako puca.

— A ti se ne bojiš?

— Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati — rekoh.

— A gde je tvoj stariji brat?

— Nemam ga, gospodine vojniče — kazao sam. — Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred Miletom ne smem. Moram da čuvam njegov strah.

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u raskrvavljenoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola nisam umeo da mislim ništa drugo i stalno sam ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeh bez nosa.

Vodio me je tako dva ugla. Onda mu je, iznenada, sve to dosadilo, ošamario nas je obojicu i oterao. I danas, kad me Cigani zagrle i kažu mi: brate, ja se pipnem za nozdrvu. A onu žutu traku čuvam za uspomenu, složenu u jednoj knjizi kao što deca u spomenarima čuvaju neki, samo njima dragi, cvet.

Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. A ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

Odlazim i u kafane gde sviraju dobre ciganske klape. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam, i sad već polako neki dobri orkestri, kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme.

— Iz poštovanja — kaže mi Steva basista. — Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas.

I ja, evo, već godinama, lutam i izmišljam pesme Roma. Romi — to je isto što i Cigani, njihovo pravo ime sa mnogo poštovanja i časti, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u tom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.

Uvek ga je tako mnogo želeo.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3617 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by srculence7 » 31 Aug 2016, 16:42

Heidi wrote:Sjecam se, kad sam prvi put pokusala da meditiram, koristila sam djelice pjesme 'zmurke'. :hihi
Hvatala zvijezde u letu i zamisljala da se kotrljaju kroz mene :rozi :ooo
Meni je jedna od dražih, što nije ništa čudno za nas sanjare :cvijece
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 31 Aug 2016, 20:40

Zato nam je poklonio Plavu zvezdu :)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 05 Nov 2016, 23:07

Umesto jednog spomenika

Ima na svetu ljudi: dobri, a ne znaš zašto. Svi kukaju, a jedan među njima ćuti, ili se smeška bezazleno, ali ostale teši. Ima i on svoj roman, sa trzavicama, kuburama, malim ličnim dohotkom, ponekim većim snom, ali ga nećete čuti da se ispoveda. Čuva za sebe svoj tihi svet briga i radosti, pa i ako ga čujete jednom u godini da plane, ili ga vidite o prvom maju da je popio čašu više, nekako vam smešan, neuk, pravi amater među profesionalcima i biznismenima života.

Ima takvih ljudi. Ako ti treba lud i jak, pozoveš jednog od njih, i on ti na leđima preseli čitavu kuću. Zna se: on to ume, on nikoga nije odbio, pa je nekako i razumljivo da baš njega pozoveš. I razumljivo je, naravno, da od njega tražiš na zajam alat, kad treba nešto da se popravi. I da ručaš kod njega kad ne znaš gde ćeš. I da ga tapšeš po ramenu i da mu stalno ponavljaš:

– Ti si, stvarno, jedan veliki drugar.

Kad praviš kod kuće neku sedeljku, on je taj koji najbolje zna da spremi meso na žaru, ribu, pasulj sa rebarcima. Opašeš mu kecelju, ćušneš ga u kuhinju među žene i neprekidno ga hvališ kako je kulinarski genije. A on se smeška. Milo mu.

Kad treba da ti se popravi struja, brava, nešto na kolima, nešto u kupatilu – on to zna. Bojlere menja kao od šale. Kad ne dihtuju prozori, za jedno popodne on to uredi.

Sreo sam pre neki dan takvog jednog čoveka, starog prijatelja. Dugo se nismo videli. Ima čitavih pet godina. Šeta sa ćerkicom po suncu, a neobična mi slika: on prosed i proćelav, a dete malecno kao miš, upliće mu se oko nogu, jedva hoda, batrga se, sapliće...

Sedimo uz kafu na hladnom aprilskom suncu u bašti kafanice i razgovaramo o životu. Dete uz njega, mazi se, a on onako ogroman, pa nezgrapan, četvrtast, sa rukama kao lopate, miluje ono malo stvorenje, privija ga uz sebe, podetinjio zajedno s njim, tepa... I ja sam roditelj, i video sam i druge roditelje, ali čini mi se da sam tog prepodneva upoznao najveću ljubav na svetu: nešto ljudsko, malo, sa kikama i prćastim nosem, nešto što ne zna kako mu je ime, nešto bespomoćno belo, a već kao ume i da se duri, i da se krije iza stolica, i da se raduje, a uz njega nešto dobro i veliko, ljudina jedna sa srcem velikim kao bundeva, jedan pravi tata, koji je svima pomogao u životu, koji ima snage za tri kubikaša, a sad ume pažljivo da obriše dugmence nečijeg balavog nosa, da tepa, da recituje stihove o nekim kucama i macama, da imitira ptice i tu-tu i da menja pelene svojoj upiškenoj princezi.

Čitav dan mi nekako ispao lepši. Odlučio sam da ne odem na jedan važan sastanak, da ne pokvarim nešto u sebi samom posle ovog susreta. Odlučio sam da ne posetim neke prijatelje, da budem sam, da mi bude dobro, da mi bude kao da sam se istuširao od tmurne svakodnevice u kojoj svakog dana nekom nešto ne valja.

Ništa veliko nismo nas dvojica jedan drugom ispričali. Popili smo kafu, on je uhvatio kćer za ruku i otišli su dalje, da šetaju po suncu, jedna mala lopta, zakotrljana kraj jednog ogromnog brda koje se zove: moj dobri, veliki tata.

– Zašto vas ovaj drugar zove: Bivši prijatelju? – pita me kelner dok naplaćuje račun.

– Dugo se nismo videli, a nekada smo bili gotovo nerazdvojni, pa on to tako u šali... Inače, dobar čovek.

– I jeste valjan neki i pošten čovek – kaže kelner. – Samo, takvi pošteni uvek prođu najgore. Već pet meseci traži posao. A to dete, što vidite, usvojio ga kao bebu. Našao malu na autobuskoj stanici i odneo kući. Žena nije mogla da mu rodi, pa je usvojio dete. Ima ih koji usvajaju kerove, dragi moj.

– Manite to sa kerovima – kažem. – I kerovi su na neki način ljudi. Kad su majmuni ljudi, mogu valjda i kerovi da budu...

A dan mi odjednom ispao kao da nema sunca. Moja stara dobričina, moj dobri "bivši prijatelj", muči svoju muku sam, pod kestenovima što su tek olistali, i raduje se sam, na svoj način, sa jednim malim ljudskim bićem koje mu se sapliće oko nogu i sve je manje, klikerastije, što dalje odmiču niz ulicu.

A on, koji je svima pomogao, i kome sad niko ne ume da pomogne, on, koji se smeškao dok je sa mnom pio kafu i nijednom nije zakukao, nijednom se nije požalio, nijednom nije zatražio uslugu, što više odlazi u daljinu izgleda mi sve veći, kao da raste, viši od kestenova i od krovova.

Kao da je sam sebi digao spomenik.



25. april 1975.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 21 Nov 2016, 19:07

Psovke nežnosti


Sad shvatam:
nismo došli zadovoljni ko trave
što rastu da se zgaze kroz cvrkutave zore.

Mi smo zvezde
što ludo u mrak se stmoglave
i zbog jednog bljeska ne žale da izgore.

Imamo ruke
dobre
kao pijane laste
da se grlimo plavo i gasimo u letu.

I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
u saksijama oka ponekome u svetu.

Prejeli smo se davno i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža šape i nova čuda traži.
A sve je smešno,
i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre i ove dobre laži.

Prejeli smo se,
kažem, i svako ume da sanja,
i svako ume da psuje i ore daljine glavom.

I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.

I svesni da smo lepi isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gmiže
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali,
i znamo šta smo dužni,
i šta smo juče hteli
i sutra šta ćemo hteti.

Goreli smo,
al nismo postali pepeo sivi
od kojeg bujaju žita i obale u cvetu.

Uvek smo bili živi,
pa ipak:
drukčije živi
od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu.

I najzad:
tako je dobro što nismo samo trave,
što talasanja svoja nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave
željne da budu sunce makar trenutak samo.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 29 Nov 2016, 22:04

"Ovo je pesma jedne kosulje..."

Ovo je pesma jedne kosulje,
zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu stipaljku, i glasi:
Drzis me na ovoj ljuljasci da se ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu.
Zahvaljujuci tebi moci cu malo da se nasalim sa stokom i zivinom u ovom dvoristu.
Nadimacu se. Raskopcacu svu dugmad na svom platnenom telu.
Celo prepodne bicu zastava koja rukavima samara vetar i mirise na sapunicu i nebo.
Drzi me cvrsto, ali nemoj da mi zavidis. Mene popodne peglaju.

Novi Sad, 1954.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 29 Nov 2016, 22:19

MORE HLEBA I NEVOLJE


Lepo kažem sebi: neću da idem na selo, nisam ja više za one stare tesne kože. Pokvario me asfalt, mašina za pranje veša, senf iz Dižona, tapete na zidovima... Deca mi uče engleski, razumem se u Čajkovskog i dizajn, dušu ispustim na nos kad je lift u kvaru... Ničeg više u meni zdravog, seljačkog, kao da sam, bože mi oprosti, rođen u svili i dojili me belom kafom. Postoji još malo dobrog sećanja na detinjstvo i prvu mladost, i jedna tuga, što me svrbi u nozdrvi kad stanem pred onih nekoliko grobova obraslih u travu pokislog seoskog groblja.

A odem, đavo me odneo, vuče me nešto: jesen valjda, ili novo vino, stari prijatelji, kaljavi sokaci, golo bagrenje, miris novembra... Odem, pa plačem, štucam, pevam, i opet još više plačem i — pobegnem.

Kafana — ne više od pet stolova. Škilji sijalica od 15 sveća, upljuvana muvama još letos, a ljudi se okupili oko mene kao da sam, izvinite na izraz: poslanik ili ministar, i dušu mi otvaraju. Veruju: možda ću im nešto pomoći. Svi mi koji jedemo senf iz Dižona i imamo tapete na zidovima, a nemamo ispucale pete i šake kao lopata, ličimo im na nešto svemoguće. I oni, kao deca, svi ti moji vršnjaci, i njihovi očevi, i još po neki živi deda, obasipaju me pitanjima, diktiraju mi svoje brige i ponavljaju ko zna po koji put: da mi učiniš to i to, da mi središ to i to... ko će, ako ne ti!

I ne znam šta mi bi, vrag ga znao, hteo sam valjda da se našalim... tek — kažem ja njima:

— Mnogo mi nešto kukate, a seljaci bolje žive od građana.

I tek kad sam zinuo, vidim: pogrešio sam. Zagrizem jezik, ali — kasno.

— A znaš li ti sine — pita me jedan sedamdesetogodišnjak — šta su to staračka domaćinstva?

— Znam — kažem. — Samohrana.

— Đavola znaš — smeška se on krezubo i liže cigaru zavijenu u novine. — I što si znao, zaboravio si. Nas matorih je sve više samih sa zemljom. Mladi beže u škole, na zanate... Tvoji vršnjaci su poslednji koji su još ostali da se rvu sa bogom, zemljom i ljudima...

A rvanje je bilo. Nisam zaboravio. Kosila seljaka i priroda, i vlast, i Franja i kralj, i Švaba i džandar, i milicija i poreznici, i reforma i otkup... Nisam zaboravio naslove iz novina koji su bili i direktiva i zakletva: "Vojvodina mora dati za pasivne krajeve".

I gledam ih sad, pogrbljene i ostarele, na zemlji rođene, na zemlji premorene, spremne da se vrate zemlji u onom istom ancugu što miriše na naftalin i lišće dunje, crnom, jedinom odelu za svadbe, svečare, sahrane i smrt.

— Imam deset jutara i ne mogu sam da radim, — žali se starac — izmolim nekako, ali nisu svi te sreće, i prime mi zemlju u zadrugu pod arendu. Dobijao sam 430.000 starih dinara godišnje, dvesto sam plaćao porez i bilo mi je dobro. Čak su mi mnogi i zavideli. Sad neko mudar povećao mi porez za još sto hiljada godišnje. Pitam te lepo, u oči mi gledaj, pitam te: kako da živim sa 130.000 dinara godišnje? A nas je, stvarno, sve više takvih i sve je više parloga. Treba li ovoj zemlji hleba, bog li vas vaš?

— Prema jednoj anketi — kaže mi agronom, mlad i pametan čovek, ali slab na piće, zajapuren kao nova mlada — ljudi bi bili zadovoljni i kad bi dobili samo petnaest hiljada penzije mesečno. Pa neka nosi zemlju ko hoće. Njima bi bilo dosta ono malo okućnice, a sa pet stotina dnevno mogao bi čovek da kupi hleba, duvana, soli i tamjana...

U meni, nešto zgrušano. Jesam li lud ili pijan. Pevajte, vičem i razbijem čašu o čelo. Neću da živite sa petnaest hiljada mesečno, ljudi moji rođeni, očevi moji i vršnjaci mog pokojnog dede. Neću da plaćate poreze nikom, jer platili ste sto puta sto tuđih poreza. Dajte ovamo Cigane, neću da plačem, kažite mi nešto lepo, pričajte nešto makar i bezobrazno, i politički, pričajte svakojako, samo me nemojte opominjati da sam čovek... Ne mogu ja ništa da vam pomognem. Ko sam ja? Plivam po moru hleba i moru nevolje, baš kao i vi, i davim se zajedno sa vama, i grcam, i da znate, dajem vam reč, žaliću se saveznom ministru za poljoprivredu!

A oni me gledaju sažaljivo:

— Takvog ministra u ovoj zemlji nema...

— Zatvori televizor! — grmim na krčmara, čoveka ni krivog ni dužnog. — Neću da slušam objašnjenja. Daj nabavi cigane i daj da se pije iz cimenti.

Novembar je. Miriše na zimu i maglu. Smrdi nam kosa i koža na loš duvan i jeftinu rakiju. Otrovala nas dudovača, gacamo upaljenih beonjača, kroz blato, a naše seljačke duše vetar kao otrcane zastave vitla niz vreme.

Kod kuće bacim sa terase senf iz Dižona, pljunem na tapete, pustim do daske Čajkovskog i pevam kontra, na sav glas, ciganske bezobrazne pesme.

— Opet! — viču mi komšije sa raznih balkona.

— Opet! — vičem i ja njima.

I pevam, a suze mi, velike kao trešnje, kaplju iz seljačkih očiju. Ko mi je kriv, đavo me odneo, što sam večno ostao seljak.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 13 Dec 2016, 19:51

Image

O PESMAMA . . .

"Poemu Prva ljubav napisao kad sam bio prvi put u životu zaljubljen. Činilo mi se tada: u beskonačnost, u nedogled. Sasvim sam siguran da nikad neću napisati knjigu o drugoj ljubavi, jer druga ljubav ne postoji. Postoji samo prva ljubav i nijedna više. Kad se čovek zaljubi drugi put, mora onu prvu ljubav da izbriše kao da nikad nije postojala i da ta druga postane njegova prva ljubav.

To nije kao u školi: idem u drugi, treći, sedmi razred. I sedma ljubav mora biti prva ako je prava. Sve ostale se brišu. Ja to naročito govorim zbog devojčica, u ime nas muških. Devojčice nas muškarce slabo poznaju. Mi smo nežni, osećajni i često vrlo tužni kad primetimo da se neka od njih zaljubila u nas dvadeset četvrti put, a večito nas upoređuje sa nekim ko je bio šesnaesti ili osmi.

Zaboravite da brojite. I dvadeset četvrta ljubav mora biti prva, ako je prava.

I kad se jednom u dubokoj starosti sretnemo u nekom domu penzionera, pa pred Novu godinu ili neki drugi praznik odigramo zajedno jedan valcer ili tango i zaljubimo se jedno u drugo 3681. put, neka i to bude samo prva ljubav i nijedna više."
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Chloe » 22 Dec 2016, 12:31

Ptica

Ovo mi je prišapnula jedna dugorepa ptica,
Brbljiva, sveznajuća, prozračna kao svetlost.
Hoćeš li da čuješ čaroliju, prišapnula je ćućuravo
I dotakla mi kljunom rame I kraičak uha.
I rekla mi je čaroliju; najvažnije na svetu – to je;
Umeti videti vetar I čuti sneg kako pada,
Umeti dotaći sumrak na prvom uglu,
I osetiti na usni zeleni ukus mesečine

Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici,
Jer i ja imam čaroliju, najvažniju na svetu – to je:
Videti nečije lice i čuti nečiji govor
I dodirnuti rukom nečiju ruku i kosu
Onda – kad više nikog nemaš,
Kad si ostao sam,
Kad jedno veliko leto napušta ove ulice
I ostavlja za sobom žute pečate lišća
Po trotoarima
U krošnjama
I u sećanju.
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 29 Dec 2016, 21:27

Dođe to. Neko iz dosade izmišlja novi rat, neko iz
dosade izmišlja brakolomstvo, neko iz dosade
ima mamu, neko iz dosade ima Mocarta, neko tbc.

Stigao sam do stare Indije, prilično preskočio vede
i nađem u - Kena-upanišadi - mesto koje me je
podsetilo na LXXI pevanje u - Tao Te Kingu -.

- Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano
mi nije -. Ja stvarno ne mislim da vas dobro
znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato,
da pljunem u pravcu onog grada gde ste me
ostavili da vas čekam.

(Pisma gospodji Vineti)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 30 Jan 2017, 18:46

Autobiografija

U običnom sam sebe uhvatio,
pa nikad nisam to sakrivao.

Bar sam pošteno kiriju platio
na ovom svetu što sam živeo.

Možda sam nekome jad iscelio
i nekom u zenice sjaj namamio.

I u komšiluk zvezde doselio.
U prozor svitanja uramio.

Ako mi život krila skrati
i sneg u oko počne da veje,

znam, bar se neću pokajati
što sam umeo da se smejem.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3617 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by srculence7 » 31 Jan 2017, 03:34

Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
toxic
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 20588
Joined: 26 Jul 2016, 15:22
Location: My Own World
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by toxic » 08 Feb 2017, 05:14

Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.
To se
u stvari
Jutro po sebi peni i razapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj ženi
Da je život nešto prosto u meni,
– a nije baš tako prosto.
Ja sam mislio da ću ići pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu.

Našli su me posle lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.
Prošao je oktobar.
Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
i krv.
Ulica poslednji put kisne na presnom suncu.

Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.
Sedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.

Proletele su ogromne zlatne kočije
kroz naše utrnule oči,
– a mi ih sačuvali nismo.
Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo na jeziku
Gorko od smeha i preslatko do plača.
Dozvolite mi da, posle svega,
dalekoj nekoj gospođici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgično,
onako kako to pišu senilni penzionisani admirali
svojoj preživeloj posadi sa potopljenog razarača.

Gospođice,
kazaću,
gospođice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Ovde cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.
I sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije šamarao drvored
i po oknu se pleo.

Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed ne znači i da sam beo.

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.

Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.

Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.

Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim
za tebe, izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe, podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli
po kojoj znaš koliko su pred tobom svi drugi bili goli?
Ona mera po kojoj znaš ko te otima,
a ko plaća?
Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najčistijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila do zuba sita sa ono malo mojih noktiju
i dlanova.
Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa
i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile.
Voelo bih da ipak negde sačuvaš sve moje daleke vrhove
na horizontalama tvog dna.
I da proneseš moje prezrele oči kroz tišinu svih tuđih očiju
i tuđih stanova.
I moj oktobar kroz sve tuđe aprile.



Ovde kod mene

Dani imaju opori ukus piva i dosade.

Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga okna nešto pokojno,
nešto zauvek izbrisano,
nešto golubije.

Možda je dobro još i ovo da znaš:
žene nemaju pravo posle tebe ništa da uobražavaju.
Nekad prvi žutokljunac republike,
danas – mogu da podignem zarozane čarape
lično bogorodici
u dostojanstvo prerušen.

Sve moje nežnosti i gluposti još uvek na tvom pragu spavaju
kao mala kudrava štenad
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe kučke.
Sasvim sam zakopčan: od sluzokože – do duše.
Ova 32 zuba još uvek ljubav
samo za tebe jecaju i pevuše.

Ti ćeš me, nadam se, shvatiti.
U ogledalu vidim: sve je,
zauvek
gotovo!
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me nespretno pazi,
neko kome ja, zaista, naivno,

zaista bez zlih namera,

već posle druge čaše otkrijem putokaze
koji vode od tebe

do mog usijanog temena.
Nikome nemoj reći
ali dok ležim ovde kao ispražnjen sarkofag
i nešto mudrujem o sreći,
trudim se da bar malo zabrinute dobrote

tom drugom nekom dam.
I dok umire drveće i vetar po lišću gazi
trudim se da mu bude dobro,

makar mrvicu dobro,

u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.

Možda nećeš verovati:
i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo.
Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku
i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti način brinu
onako malo rođački, kad im laku noć kažemo.
Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,


majku mu,

kao da znaju za nas.

Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće subotnja noć se valja.
Satovi su već davno povečerje odsvirali.

Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
Jedino možda to:

da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata

u kome su mi srce amputirali.

Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do predaka minirano.

Inače,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.
Dozvoli da se, zato, zbog nečeg u sebi
nasmešim u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,
ja, tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
ja, tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.
𝗪𝗲'𝗿𝗲 𝗔𝗹𝗹 𝗠𝗮𝗱 𝗛𝗲𝗿𝗲

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by Heidi » 10 Feb 2017, 09:50

Image
Image
Image
Image
Image
Image
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
toxic
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 20588
Joined: 26 Jul 2016, 15:22
Location: My Own World
Status: Offline

Re: Miroslav MIKA Antic

Post by toxic » 21 Feb 2017, 05:28

"Ne bojim se ja zuba, zubi su meksi od usana.
Zubi ujedaju za trenutak, usne za ceo zivot."

M. Antic
𝗪𝗲'𝗿𝗲 𝗔𝗹𝗹 𝗠𝗮𝗱 𝗛𝗲𝗿𝗲

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 17 guests