Marija Jurić Zagorka

[Julia-Klara]

odbij od Tome, moj!!! i Sinisa... i Ivan Okicki

[Biba]

Julija Klara, istina je da ja ne pamtim naslove bas dobro ali zaklela bih se da nije Kamen na cesti..Citala sam ju dva puta...i tu knjigu sam dala zaovi a ona ju najvjerojatnije nije vratila u knjiznicu..knjiznica seoska je poplavljena isrusena...sjecam se da je u toj knjizi bilo vice romana...Mirjana mi je ostala u sjecanju jer pise da ima puno autobiografskih elemenata...I Zagorkin zivot je bio slican opisanom u knjizi...voljela bih ju opet procitati ma kakav naslov bio....

[Julia-Klara]

pitam samo zato sto ne postoji knjiga sa naslovom Mirjana
u ovima koje sam ja prositala nema Mirjane, ali ima Mandusa

[Biba]

Klara, nisam od onih koji istjeruju mak na konac ali zaklela bihbse da je naslov bio Mirjana...jer ja sam tu knjigu citala pod vrlo teskim i ruznim okolnostima....urezalo mi se u sjecanje....ali necu tvrditi nista....bitno je da sadrzaj znam...zavrsila je suicidom....

[Julia-Klara]

Bibo, pitam, jer u prvom postu takodjer ne stoji Mirjana...
Tamo je spisak djela, i mozda postoji, rekoh, ne znam , to je razlog mog pitanja

[Zagorka]

Klara, nisam od onih koji istjeruju mak na konac ali zaklela bihbse da je naslov bio Mirjana...jer ja sam tu knjigu citala pod vrlo teskim i ruznim okolnostima....urezalo mi se u sjecanje....ali necu tvrditi nista....bitno je da sadrzaj znam...zavrsila je suicidom....

Ono kad legne na talase da je odnesu?

To je ipak kamen na cesti,a gl lik je Mirjana.

Roman je prilično autobiografski,i mnogi smatraju da se upravo njime Marija najvise iskazala.

Ko nije citao-preporučujem.

[Julia-Klara]

Kad bi željela nešto reći o ovom djelu, morala bi odlučiti da li ću govoriti o Mirjani ili Kamenu na cesti. U svakom od navedena dva slučaja tema će ionako biti Mirjana. Međutim, informacije se mogu servirati na dva načina, ovisno o tome da li će na prvom mjestu biti glavna protagonistica ili će se prednost dati fabularnom tijeku. Usredotočiti se na fabulu može biti nezahvalno jer postoji opasnost da se dobije suhoparan tekst koji samo prepričava ono što se nalazi u knjizi i, što je još gore, da se nekome previše otkrije. Također, posvetiti se samo liku (a ovdje je vrlo važno osvrnuti se na njih sa nešto više riječi) može rezultirati tekstom koji će za nekoga tko još ne zna što se točno desilo biti pomalo kaotičan i nepovezan. Kad smo kod povezanosti, bilo bi besmisleno pričati samo o Mirjani imajući na umu da je oko nje toliko ljudi koji su na njen život utjecali više od nje same i svakako zaslužuju rečenicu dvije (da se razumijemo, nisu svi tj. rijetki su joj učinili dobro stoga se ne radi o „onoj“ vrsti zasluge). Smatram da je najbolje najprije objasniti što se zapravo dešavalo koristeći se pritom brojnim citatima a potom svakom liku dati nekoliko rečenica i predstaviti ga u svjetlu onoga što je značio za Mirjanu i Kamen na cesti.

Krenimo, dakle, sa sadržajem kojim ćemo se baviti sljedećih nekoliko tjedana. On će biti predstavljen u dijelovima nazvanim: Bjesomučan krik, Da sam muškarac, Plamti baklja u noći, Tužan početak, tužan kraj. Prvi od njih (koji se nalazi niže u tekstu) bavi se najranijim Mirjaninim sjećanjima, njenim djetinjstvom, školovanjem i ulaskom u brak. Zatim slijede njen bračni život, neizmjeran patriotizam, borba za egzistenciju, gubitak sestre te pouka da ni jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno. O kojem se god razdoblju njenog života radilo, vidjet ćemo da joj je roditeljske ljubavi uvijek nedostajalo a da je nevolja imala na pretek.

Bjesomučni krik

Sve je počelo od njene kolijevke za koju joj je jedan vidovnjak u Zagrebu rekao da: „Očito su oko vaše kolijevke slavili zlodusi orgije i odvraćali od vas sve dobrote, sva prijateljstva i sve ljubavi“. Mirjana je rođena u bogatoj kući barunova upravitelja u kojoj nije nedostajalao ničega osim blagoslova i mira. Znatiželjna, maštovita i bistra djevojčica često je bila izložena majčinim batinama nakon kojih bi utočište pronalazila u dadilji Marti i španu Tenšeku.

„Bjesomučni krik. Tresak vrata. U polumračnu sobu uleti žena. Za njom muškarac. U njenoj ruci nož, u njegovoj puška. Dva podivljala bijesa nasrnuše: u muža je uperen nož, u ženu cijev. Usred sobe sjedi prestravljano dijete. Bljesak noža i puščane cijevi kao da su mu probušili male grudi pa vrišti punim dahom strave.“ Mirjanine male grudi bušile su se iznova i iznova, pri skoro svakom susretu svojih roditelja vrištala je punim dahom strave. I tako cijelo djetinjstvo. Utjehu i zaborav pružali su joj već spomenuti Marta i Tenšek, mali seljaci kojima je bježala na igru i pašu te škola nakon što je barunicu impresionirala svojom recitacijom. Skoro svaki njen pokret u očima Mirajnine majke bio je pogrešan i instruiran od strane njenog oca ženskara. Mirjana je često na svojoj koži osjetila bijes namijenjen njemu koji je bijeg od histerične žene tražio u poslu. No, Mirajana je bila jedino od četvero djece Jelene Grgić koje je voljela. Za dvojicu sinova nije pokazivala ni najmanji interes a njenu malenu sestricu Doricu je prezirala svom dušom.

„Prolazilo je vrijeme. Mirjana ne zna koliko, samo zna da časove jada i suza rijetko zamjenjuju ternuci mira i vedrine.“ Kad je odlučeno da Mirjana krene u školi sa malim baronetima i baronesima pred njom se našao sasvim novi svijet u kojem se mogla sakriti od. Mirjana je obožavala školu i učenje, bila je najbolja i nakon ispita je primala same pohvale. No, i dalje je bila nesretna u svom domu, izložena otrovu svoje majke koja ju je čak postavila da špijunira oca a kad Mirjana ne bi imala prijaviti ništa loše što joj je tata radio, majka je kažnjavala nju. Napokon je odlučila da ju odvede svojoj kumi i njenom mužu, da živi s njima i njihovom zlobnom, bolesnom unukom Slavkom kako bi je kuma naučila dobrom vladanju. Kuma je bila još gora od majke: stara, ogorčena, nepravedna, dvolična i zla. Mirajana je i dalje učila i briljirala u školi zbog čega ju je Slavka sve više i više mrzila. Jednom ju je prilikom tužila da je poljubila ruku župniku unatoč kuminoj zabrani jer je župnik njezin neprijatelj. Jedan je učenik objasnio Mirjani zašto kuma mrzi župnika: „Tvoja nafarbana kuma je stara košara i kosu farba i lice, i hoće da bude mlada, da se svakom dopadne. Župnik je lijep, ali pobožan pa je i ne gleda. Zato ga tvoja kuma ne trpi.“ Kad je župnik dao kumi i kumu do znanja za zabranu koju su nametnuli Mirjani, njih dvoje obračunali se s djevojčicom na ovakav način: „ – Evo ti male djevojčuric. Znaš što je učinila? Išla je k župniku i odala mu što si joj rekla kad je došla iz crkve.
- Ti, ti, djvojčuro! Ti si to rekla župniku – i udara nemilo, a Mirjana viče, jauče…“

Batine iz roditeljskog doma zamijenile su batine drugdje. Njeni su dani bili mučni i jedva podnošljivi. Više od udaraca boljele su je riječi čije značenje nije ni znala ali je slutila njihovu gnjusnost. I pobjegla je. Ponovo se našla kod seljaka koji su je lijepo primili. No, njena je sreća kratko trajala jer su je vratili kumu i kumi. Kad je majka došla po nju nije ju obranila od nepravde i uvreda kojima je bila izložena. Baš naprotiv, složila se s kumom i odlučila ju odvesti u samostan.

Nakon incidenta kod kume Mirjanin je duh po prvi puta bio ozbiljno „oštećen“. Do sad su na njoj lomili šibe i batine no ništa od toga nije ju ni približno zaboljelo koliko ono zlobno „djevojčuro“. Nakon toga, Mirjana se promijenila. Osjećala je nekakav sram, teret, iako nije ni znala zbog čega bi se točno trebala sramiti. Kod kuće je majka nije ni malo štedjela već je nastavila putem kuminih uvreda. „ – …ova, moja kći, uvrgla se u oca po krvi i karakteru. Da nije, ne bi tajila njegove svinjarije sa žutom gazdaricom i curama na selu. Ni braća njezina ne smiju doći k njoj u blizinu. Za sve sam se pobrinula da je odgojim u moralu, da ništa ne sazna. A što je koristilo. Krv je očeva. Evo, već je sada zanima što je muškarac. Već sada. Fuj! Sram te bilo. Mirjana, pokvareni gade. Pokvarena si kao tvoj otac.“ Kakva je majka u stanju izgovoriti ovako nešto svome djetetu koje navodno voli? Napokon, odveli su je u samostan. Nisu ni slutili koliko će tamo biti sretna i slobodna.

U samostan je donijela sramotu uvreda koje su je toliko pogađale no njena nova učiteljica, sestra Bernarda, već se pri njihovom prvom susretu potrudila potisnuti ih iz Mirjanine glave: „ – Nisi mogla razumjeti što su one govorile, jer si još premalena da shvatiš govor starijih. Ne misli više na to, sve to moraš zaboraviti. Upamti samo ono što ti ja velim: ti si dobro i nepokvareno dijete, i sad više ne smiješ misliti na stvari koje još ne možeš razumjeti.“ Mirjana je osjetila olakšanje te zavoljela ženu koja joj je s tek nekoliko riječi pružala više no što bi ikad dobila u roditeljskom domu: „Te riječi kao stotinu ruku skinuše s Mirjane olovni teret. Kao da je oprala s lica mrlju strahovite riječi: pokvarena. Blagost te žene s bijelim pečatom na glavi, što je u očima Mirjane čini vrhunaravnim bićem, zaustavi vrtoglave misli što su upale u njen mozak i očisti dušu od sumnje. Mirjana osjeti da je tu netko uz nju tko je oslobađa, štiti, osvjetljuje tminu i liječi boli kojima su joj nakrcali krhku djetinju dušu.“

U samostanu je pronašla sve što joj je kod kuće toliko manjkalo, zaliječila je svoje rane, uživala u učenju, stekla prijateljice koje je zabavljala svojim pričama kao što je špan zabavljao nju. Bila je sretna. Nedostajali su joj njeni prijatelji: Marta, špan i seljaci. Na roditelje gotovo da je i zaboravila, sve dok nisu došli praznici a ona se morala vratiti kući i ponovo proživljavati nove, a opet stare, prizore nasilja. U međuvremenu se u njoj počeo razvijati osjećaj patriotizma: najprije u samostanu kad im je poznati biskup govorio o domovini a zatim u selu kad su joj seljaci pričali o vrlo teškom životu i veliki izdacima koji ih terete. Mala ali hrabra Mirjana odlučila je tako iskoristiti posjet bana Hedervarya njihovom barunu i upozoriti ga na nepravdu koju trpi hrvatski narod: „Svijetli bane! Narod hrvatski, sakupljen ovdje, došao je da vidi bana Hrvatske. Da ga od srca pozdravi. Narod hrvatski dolazi k vama, svijetli bane. Narod koji ljubi domovinu svoju, Hrvatsku. Ona mu je prva nakon Boga… Svijetli bane! Narod hrvatski vas moli da budete dobrim ocem našoj domovini, Hrvatskoj, da joj vratite stare hrvatske pravice i slobode. Svijetli bane! Molim vas budite domovini Hrvatskoj kao ban Jelačić… Svijetli bane! Sav će vas narod blagosljivljati i ljubiti ako domovini date slobodu. Budite joj kao Strossmayer, kao Ante Starčević. Svijetli bane, spasite Hrvatsku od neprijatelja Mađara i svi ćemo klicati vama: živio!“ Tim je govorom umalo stajala oca njegovog zaposlenja ali na njen neposluh se nekako zaboravilo nakon što im je dokazala da je sama samcata sastavila govor dobrodošlice, da joj ga nitko iz opozicije nije podmetnuo i da uistinu lijepo piše.

Nakon toga uslijedila je još jedna žestoka svađa kod kuće a Mirjana se ponovo sakrila u samostan u koji su je vratili protiv majčine volje. A tamo: „Zaboravila je pogrdu pokvarenosti, psovke što su joj opržile dušu, zaboravlja muke tijela i duše. Sve nestaje kao magla u blistavilu sunca nauke što joj donosi nova saznanja, nova otkrića. Opet ide putem prema daljinama gdje stoluje ono nešto nepoznato, što je zove jače, se snažnije. Na tom je putu vodi duhovna majka, učiteljica Bernarda.“

Samostan je bio njen spas no umalo i grob obzirom da se odjednom teško razboljela. Dok je ležala na samrtnoj postelji molili su za nju sve časne sestre, njene kolegice pa čak i biskup. Svi su je obasipali ljubavi i pažnjom osim njenih roditelja. Oni su joj čak uskratili odlazak kući na daljnji oporavak što je izazvalo čuđenje i različite komentare u samostanu. „Na rubu samrti bilo je milo, mirno, slatko. A na povratku u novi život gorčina. Što dalje od smrti, to bliže boli. Šaptanjem o brzojavima uvuče se u Mirjanino srce crv i kopa, toči, a ona bježi da ga ne čuje i kloni se da ne sluša drugarice: zašto nisu došli roditelji, zašto je ne uzimaju kući, zašto je ne vole?“ Ona je zamalo umrla pri čemu njeni roditelji nisu pokazali ni malo ljubavi ili topline, brige ni interesa za njeno zdravlje i dobrobit. Radoznalost i šaputanja njenih kolegica je bole. „Osamdeset dječjih srca nose ta pitanja u mislima, na usnama. Osamdeset duša nosi tihu tjeskobu od tajne što lebdi nad Mirjanom i udaljuje ih od nje.“ Tokom oporavka u samostanu Sveti duh Mirjana se, udaljivši se od prijateljica, sve više posvećuje Bogu i odluči da će se zarediti.

Kad se vratila s oporavka, roditelji joj i dalje nisu iskazivali nikakve osjećaje. Od njih nije dobivala pisma u kojima joj pričaju koliko im nedostaje i koliko ju vole, kao što su ostale djevojčice dobivale od svojih roditelja. Jednom joj se majka ipak odlučila javiti: „Draga Mirjana, u svojoj bijedi nisam dospjela da ti prije pišem. Časna sestra mi je brzojavila da dođem jer si bila bolesna, da te uzmemo kući i što ja sve znam. Ona, naravno, ne misli na moju nesreću, nego samo kako bi se samostan riješio odgovornosti što si tamo oboljela. Oni su krivi, neka se i brinu. Mi smo morali ostaviti onaj dvorac gdje si se rodila zbog skandala tvojeg oca. Baš smo se selili kad su stigli brzojavi od nadstojnice pa sam imala mnogo posla. Nadam se da si ozdravila. Drago dijete, uči, molim te, uči da što prije svršiš, meni je već nesnosno. Otac postupa samnom grozno. Pazi da se ne nahladiš, da ne izostaneš iz škole, jer kad ćeš onda završiti. Štedi da nemam previše izdataka Ako si prava kći, slušat ćeš me. Grlim te i ljubim…“ Takvim se riječima majka po prvi put obratila djetetu kojeg je umalo ubila bolest. A Mirjana pati, plače, pričama zabavlja svoje kolegice i moli…

Nije ni čudo što se nije mogla dosjetiti najljepšeg dana svoga djetinjstva kad je dobila zadatak da o njemu napiše sastavak. „Luta Mirjana po svom djetinjstvu i trči bez daha, pruža ruke, napreže oči, upinje se svom dušom, svim sjećanjem, a ne nalazi nigdje zraku svjetla, nijedan vedar dan, nijedan najljepši, čak nijedan jedini koji bi mogla nazvati lijepim. – Kako ću pisati zadaću? Kako?“ Ipak, da nije bilo nesretna zadaćnice i nesretnog djetinjstva, sestra Bernarda možda nikada ne bi otkrila Mirjanin talent za pisanje. A tad „Jesenske su magle pale na zemlju. U Mirjaninu dušu ulazi proljeće“. Osim što je neumorno pisala o svomu, Mirjani se ukazala prilika i da se okuša u glumi u čemu se također pokazala izvrsna. U predstavi je glumila Kalistu a posljednji prizor u kojem je Kalista položila svoju prisegu i za samu Mirjanu je bio vrlo svet jer je i ona prisegla isto. „ – Mirjana, što si osjećala dok si izricala prisegu? – pita je sestra Bernarda.
- Lijepo, veoma lijepo, kao da je sve istina.
- Istinski si prisegla živjeti mučeničkim životom i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikada ne izdati. Znaš li, Mirjana, što to znači?
Upire oči u Bernardu, mislim traži odgovor.
- Možda znači sve trpjeti što me stisne, samo nikad ne izdati ono što vjerujem, što mislim i osjećam u duši i srcu.
- Da, da, Mirjana, radije položiti i križ ognjem plamene šibe, ali nikada izdati, nikada pokoriti svoje uvjerenje nikome na svijetu.“ Ovu prisegu Mirjana nikad neće zaboraviti i živjet će životom mučenice kako ne bi iznevjerila svoje ideale. To će ju skupo koštati ali ga svejedno neće prekršiti. Život u samostanu se nastavio iako ponešto drugačijim tijekom: ostale djevojčice postale su zavidne i podrugljive prema Mirjani a ona se sve više predavala pisanju i Bogu.

Njena nadarenost više nije bila tajna te ju je otac jednom prilikom, za vrijeme praznika koje je već bila navikla provoditi daleko od obitelji, pozvao da drži govor pred barunom i njegovim prijateljima na svečanosti. Poziv ju nije ni malo obradovao ali ju je sestra Bernarda utješila i ohrabrila kad joj je rekla da je upravo to prilika da pokaže ocu koliko je sposobna te bi zato on mogao pristati da se dalje školuje za profesoricu. Mirjana je fizički vrlo blizu bar jednom roditelju, no vrlo je daleko od bilo kakve topline i naklonosti. Čak je i sluškinje kojima je njena majka napunila glavu neistinom i ludostima o svojoj kćeri ponižavaju. Mirjanin je govor je sve oduševio a kad ju je barun upitao što bi željela za nagradu, ona mu odgovori da želi u Švicarskoj izučiti za profesoricu. Vrlo neobična želja za djevojčicu njenih godina i položaja no barun i njegova obitelj su ju bili spremni ispuniti. Zatim se pojavila njena majka i sve upropastila. „ – Smilujte se, preuzvišena barunice, pomislite vašem sinu je četrdeset godina. Neka pusti moju kćer na miru.
- Što vam je, gospođo? – čuje se srdito baruničino pitanje. - Gospodin se barun s ocem sporazumio da mu proda moju kćer. Mene je otjerao k mojoj kumi samo zato da može lakše izvesti to grozno djelo.
Glas stare barunice ponešto je povišen i Mirjana razabire svaku riječ:
-Gospođo, ne uznemiravajte me takvim ludorijama. Idite u svoj stan, a sutra putujte kući, odviše ste nedostojnu uvredu nanijeli mom sinu i meni.
- Dakle, ja vrijeđam jer branim svoje dijete.
- Vi, gospođo, niste prisebni. Idite.
Plač se sve više približuje vratima. Mirjana se skloni u dugi hodnik. Malo nakon toga izlazi barunica.
- Ne da se to više snositi. Sad već počinje izmišljati i protiv mojega sina. Nečuveno je to. Nije prisebna, siromašni upravitelj.- I još siromašnija djeca – primijeti Mirjana glas mlade barunice.
- Htjeli smo spasiti to jadno talentirano djevojče i nešto stvoriti od nje, ja i moj sin, i pomoći njezinu ocu, a eto, kakva zahvalnost.“ Nakon toga uslijedilo je još besmislica kojima je majka Mirjani punila glavu, deranje Mirjaninih knjiga te Mirjanin bijeg u samostan.

Ubrzo je uslijedilo novo pismo od majke sa zapovijedi da se vrati. S njim se vratila i Mirjanina bojazan da će joj zabraniti daljnje školovanje u kojem slućaju joj je sestra Bernarda obećala svoju pomoć. Ne samo da nije imala lijepog dočeka već joj ni boravak u novom domu (iz starog su morali odseliti zbog majčinog ponašanja) nije bio ni malo ugodan. Sve se ponovo svelo na mučenje, roditeljske svađe, očevo konstantno bježanje te majčino ludilo. Pred Mirjanom su bili još crnji dani. Pozvala je u pomoć svoju zaštitnicu Bernardu: „Ne puštaju me natrag. Mila, časna sestro, klečeći vas molim, pišite odmah mojoj majci, samo njoj razložite sve. Vas će slušati. Dođite na oporavak ovamo i sve će biti dobro…“. Ništa nije bilo dobro jer joj je iz samostana stigao sljedeći odgovor: „Nismo mogli predati tvoje pismo, Mirjana. Došlo je prekasno. Časna sestra Bernarda umrla je od sušice.“ Mirjana je bila neutješna iako je svoju tugu morala skrivati od majke koja ju je čak ukorila zbog njene ljubavi prema časnoj sestri. Činilo se da je Mirjanin san o školovanju u Švicarskoj zauvijek propao. Glasina o podrijetlu njenog oca i barunovoj sklonosti svojem upravitelju ohrabre Mirjanu da mu se obrati za pomoć: „ - Pišem barunu. Ako ima nešto tajno u obitelji zbog čega barun štiti tatu, on ipak može nešto učiniti ako hoće. Ići ću dalje u školu. Moram, moram. I to sam mu pisala.“ Za ovakav korak bila je potrebna beskrajna hrabrost a činilo se da će sve ipak dobro svršiti jer ju je barun odlučio podržati: „ – Šteta da nije muško. Ali svejedno, sigurno nećete propustiti da dijete iskoristi Božji dar i danas-sutra nađe budućnost. Po konstrukciji i vanjštini jasno je da baš ne bi mogla napraviti karijeru udajom. Zato je dajte u školu. Danas-sutra bit će vam od pomoći. Odlučite se i pošaljite je dalje na nauk.“ Njena je majka ostala pri svom i ni pod koju cijenu nije htjela dopustiti da se Mirjanino školovanje nastavi: „ - Jer hoću da bude poštena žena. Nikad neću dopustiti da se poteže po nekim visokim školama, gdje je izložena muškarcima. Kći pripada meni i nikome drugome.„

Postalo je jasno da se Mirjana neće vratiti u samostan, makar joj je preostalo još samo par mjeseci do završnih ispita, a kod kuće je neprekidno bila između dvije vatre i uvijek opečena. Trudila se udovoljiti i ocu i majci no njeni napori su uglavnom bili uzaludni a roditeljske svađe žestoke i česte. Gotovo sve se lomilo na Mirjaninim leđima. Jedan njihov sukob, baš kao i onaj kad je Mirjana razbila glavu dok je još bila mala djevojčica, umalo je bio koban po nju: „ Iz ureda nitko ne izlazi a do kuhinje ne dopire vika. Mirjana osjeća kako je majka vuče za glavu, otac za noge, natežu se o nju, a kletve padaju kao živa žeravica. Strava je zahvati, razderat će joj tijelo nadvoje.Vrišti, brani se, a nestaje joj snage. Čini joj se da su joj glavu izvukli iz ramena i nose je okolo, a njezino je tijelo ostalo ležati.I do nje dopre krupan hrapavi glas:- Gledajte, ljudi, dvije se živine natežu za komad mesa. Dijete će rastrgati. Sram vas bilo.“

Nedugo zatim njena je majka otišla od kuće a da nitko nije znao zašto. „Prvih dana odsutnosti majke polegao je u kuću mir. Ljudi su zadovoljni. Mirjana živi u neodređenom raspoloženju. Mir joj godi, a uzrok majčina puta straši je.“ Zapravo, Mirjana je itekako imala razloga za strah. Dok majke nema, sve više vremena provodi s ocem, pomažući mu oko njegovih poslova. Piše, prepisuje i veseli se što je opet blizu knjigama, kakve god one bile. Saznaje i za probleme i nevolje u koje njena neodgojena i zapuštena braća upadaju. Očito je da su i oni žrtve roditeljskih prepucavanja i nemara jer svatko svaljuje odgovornost za dječake na onog drugog.

vise na https://zagorkinkutak.wordpress.com/dje ... -na-cesti/

[Julia-Klara]

Kći Lotrščaka

Kći Lotršćaka, povijesna romansa objavljena 1921./21. godine, smještena u 16. stoljeće, u čijem centru je Manduša – mlada djevojka, zlatne kose, plavih očiju te dobre duše. Kada čovjek nazvan od strane svećenstva Antikristom, dođe u grad i razori lokalno okupljalište, svećenstvo ga osudi na egzekuciju.

Nakon što je biskup dao na javnost njezinu pravu priču, kako je zapravo dijete neznanih roditelja, ostavljena na pragu kule Lotrščak, Manduša postaje socijalni otpadak, te posljedično u želji da spasi jedan život odluči se žrtvovati spašavajući Antikrista, pravim imenom Divljan, od smrti, pružajući mu utočište braka. Pristavši, Divljan i Manduša oboje budu protjerani iz grada i njihova komplicirana priča se tek počinje odmotavati kroz otvorenu bitku hrvatskog turopoljskog plemstva protiv strane vlasti utjelovljene u Brandenburg rodstvu, ujedinjenog s Kaptolskim klericima.

“Marija Jurić Zagorka svoj roman Kći Lotršćaka s podnaslovom Čarobna priča o Manduši zlatokosoj i postanku slavnog kraljevskog grada na sedam kula započinje i završava usmenom predajom: o Mandi priča na početku, a završava pričom o spasenju slike Majke Božje Kamenite. Ona čak ide dalje od usmene tradicije: poput luka povlači sastavnicu među tim dvjema pričama koje uokviruju i njezin roman i legendarni Zagreb.

Zagorka nedvojbeno polazi od poznate predaje o Mandi na zdencu i žednome banu. Prema kompoziciji i stilizaciji prvoga dijela predaje sigurno je jedan od izvora bio i Tkalčić jer je Zagorka i za svoja druga književna djela crpila povijesne podatke iz Tkalčićevih radova. Međutim, priču o čudotvornoj manduševačkoj vodi, te da ne može zaboraviti Zagreb onaj tko je se napije, morala je Zagorka čuti u usmenom kazivanju ili možda izmisliti. Taj navod potvrđuju zapisi usmenih priča, primjerice ona zapisana 1967. u Resniku o vraču koji je imao kuću na Manduševcu i ljekovitom je vodom liječio ljude, te zapis iz Gornjega grada isto tako iz šezdesetih godina .

Zagorka dalje razvija vlastitu fabulu kojoj je predaja o Manduševcu samo okosnicom. U istom se romanu navodi, dakako literarno adaptirana, i najpoznatija zagrebačka legenda: Bogorodičina slika, nađena uz napuštenu Mandu u zvoniku Lotršćaku, prema Zagorkinoj je interpretaciji slika koja je “resila kapelicu što je sazidala banica Manduša koja napoji mladog bana na njegovu putu i probudi ga na nov život”. Slika čuva Mandu i Manda sliku sve do kraja romana, do požara na Griču. Zagorkin opis tog požara i spasenja slike podudarni su s Krčelićevim zapisom o čudotvornom spasenju slike Majke Božje Kamenite.

Dakle, Zagorka u roman unosi dvije najpoznatije zagrebačke priče koje međusobno sadržajno povezuje, za što nema nikakve potvrde u usmenim kazivanjima. Ali značajno je još nešto: te priče, poglavito predaja o Mandi i postanku grada nisu samo dekor, slikovit folklorni okvir u narativnom postupku tog trivijalnog povijesnog romana već su događaji opisani u predaji istodobno i temelji romaneskne radnje.

Valja pretpostaviti i da je tijekom vremena Zagorkina priča o Manduši mogla povratno utjecati i na usmena kazivanja o Manduševcu, jer je to jedan od vrlo čitanih romana te najpopularnije hrvatske spisateljice.

Dramatiziran je i izvođen od strane “Glumačka družina Histrion” na ljetnoj pozornici Opatovina u Zagrebu u sklopu Zagrebačkog histrionskog ljeta. Predstava je postala zaštitnim znakom ljetnoga Zagreba. Obnovljena je u čast obilježavanja 900. obljetnice grada Zagreba. Na plakatu što je tom prigodom tiskan, Borislav Vujčić se poziva na predaju, na nježnu priču o Mandi koja zavjetuje mir pučanstvu, ali i ljubav prema gradu. U tome ozračju i priča, i roman, i predstava istodobno postaju simbolima ovoga grada, njegova identiteta.

Legenda o Mandi:

U Vjesniku od 15. srpnja 1987. novinar I. Sikić objavio je tekst pod nazivom “Legenda o Mandi”:

“Mandušo, zagrabi!

Kratkom rečenicom začela se davnih stoljeća legenda što nesmanjenim žarom živi i danas. Štoviše, upavo su posljednja zbivanja oko najpoznatijeg zagrebačkog zdenca zazvala duh prošlosti i otpuhala prašinu s knjiga o manduševačkoj legendi. U jednu od njih je u prošlom stoljeću Ivan Krstitelj Tkalčić, poznati gradski povjesničar, prebendar i arhivar stolne crkve, pretočio usmenu predaju što su je Zagrepčani prenosili s koljena na koljeno.

U davna vremena, kaže legenda, na mjestu gdje počiva Zagreb bila je pustinja kojom je vladala strašna suša. Kada je ban s vojskom prolazio tim krajevima, ljudi su klonuli od žeđi. Na jednom mjestu usred pustinje ban se zaustavi, zabode mač u suhu ispucalu zemlju iz koje odmah pokulja vrelo bistre vode. Zatim ban usklikne žednim vojnicima:

- Zagrabite!

Istovremeno ban ugleda djevojku, koja je stajala pored izvora i reče čuvenu rečenicu. Prema predaji, djevojka pruži žednom banu vode, a Zagreb i Manduševac dobiše imena.

Manduševac je uistinu bio duša grada pa je legenda oživljavala u mnogim presudnim godinama zagrebačkog zdenca – poput 1852., kada je potok zatrpan (izvor je, naime, bio pri kraju Bakačeve), a cijevi zamijenile klokot vode. Zdenac je dobio novo lice: okružili su ga željeznom ogradom, a u sredinu postavili kandelabar s pet svjetiljaka.

Ali, već 1878. ispijena je i posljednja čaša manduševačke vode – izvor je potekao prema kanalizaciji. Zatrpavanjem zdenca 1895. odigrao se posljednji čin manduševačke tragedije. Ostala je Manda i “Zagrabi, Mandušo…”

Danas je Manduševac samo zdenac iz čije je sredine ipak maknuta kamena kocka smutnje. O starini njegovoj svjedoči tek nekoliko starih kamenova što su uzidani među nove ploče oko zdenca”. (Marks, Lj.)

[Zagorka]

Oba djela zasluzuju

[Julia-Klara]

ma Zagorka svakako zasluzuje respekt

[Biba]

Da je bila muskarac, bila bi cjenjenija..tek odnedavno priznaju vrijednost...ama volila jenpusiti i nijebse obazirala na tobste drugi laju...bila je svoja

[Julia-Klara]

[Julia-Klara]

Imamo li koga u Hrvatskoj?
U prodaji su neobjavljene Zagorkine knjige, i koliko sam skontala mogu se kupiti na kioscima.
Kome da saljem pare da mi ih kupi???

[Maja]

Meni je to sumnjivo. Toliko godina nakon njene smrti da se pronađu/štampaju i da završe na kioscima bez neke velike pompe prilikom objavljivanja.

[Julia-Klara]

pa vidi, dugo vremena je Zagorka posmatrana kao spisateljica ljubica, i bila je "sramota" za hrvatsku knjizevnu scenu
koliko puta se desavalo da pisci imaju neobjavljena djela,pa se nekad jednostavno pojave

no,svasta je moguce...ali ne vjerujem da mogu (i smiju) objavljivati knjige koje ona nije pisala,a pod njenim imenom

[Maja]

Ma ne kažem da nisu mogli pronaći neki njen rukopis nego mi čudno da ga bezveze izbace na kioske bez ikakve promocije al sve je moguće.

[Maja]

http://www.jutarnji.hr/nikad-objavljena ... -/1345380/

Eto nađoh tu
Izgleda da je tačno.

[Julia-Klara]

ja sam na FB u grupi MJZ, i kod njih sam vidjela da se knjige objavljuju

moram reci sestri da pogleda u Orasju, oni se loze na Hrvatsku

[Julia-Klara]

VELIKI USPJEH JADRAN FILMA: Produkcijska kuća Fremantle iz Londona snimat će ‘Gričku vješticu’ kao naš ‘Harry Potter’

Jedan od najpoznatijih književnih serijala Marije Jurić Zagorke, “Grička vještica”, napokon će dobiti svoju televizijsku inačicu, i to više od 90 godina nakon što se ta ideja prvi put pojavila.

Produkcijska kuća Fremantle iz Londona, jedna od najvećih svjetskih medijskih kompanija i dio goleme Bertelsmann grupe, u četvrtak će u Dubrovniku na NEM konferenciji objaviti ovu važnu vijest. Naime, sa zagrebačkim Jadran filmom, koji “Gričku vješticu” priprema godinama, Fremantle ulazi u više milijuna eura vrijedan projekt televizijske serije “Grička vještica”, ali i, kako nam javlja izvor blizak organizatorima konferencije, puno više od toga.

Prodaja u Slovačkoj

Fremantle i Jadran film će napraviti seriju namijenjenu svjetskom tržištu, s obzirom na to da su Zagorkini povijesni romani već požnjeli iznimne uspjehe u kojoj god bi se europskoj zemlji pojavili.

Kako je prije pisano, samo u Slovačkoj je prodano više od 300.000 primjeraka njezinih romana, a izdavački pothvat EPH, u kojem su ove godine reizdana najznačajnija i neka dosad manje poznata Zagorkina djela, ostvario je senzacionalan uspjeh od ukupno stotinjak tisuća primjeraka u Hrvatskoj.

Bečki dvor

Fremantle je jedna od najvećih svjetskih distribucijskih kuća i prisutna u više od 50 zemalja. Stoga će njihova produkcija Zagorke biti na vrlo visokoj razini - “Grička vještica” zamišljena je kao hrvatski “Harry Potter”.

Nije teško pretpostaviti da će nakon pojave serije Zagorka i sva njezina djela obići svijet i biti izdana u desecima zemalja. S obzirom na to da će se velik dio serije snimati u Zagrebu, na lokacijama poput Zvezdišća kod Kina Tuškanac (gdje je spaljena posljednja hrvatska, ali i europska vještica), kule Lotrščak, Vještičjeg tornja i slično, jasno je da će to biti autentična zagrebačka “Igra prijestolja” te će imati golem utjecaj na zagrebački turizam.

Otprije znamo opsesiju šefova Jadran filma da cijeli grad bude poznat po Zagorki, a šuškalo se i da će se dio projekta snimati u Beču jer se značajan dio radnje zbiva na bečkom dvoru. Djelo je pisano u Austro-Ugarskoj, no vremenski se radnja odvija u Habsburškoj Monarhiji 60-ih godina 18. stoljeća. Prije se najavljivalo da će dio serije biti sniman na lokacijama poput Varaždina i Osijeka te u dvorcima u okolici Zagreba.

“Grička vještica” je serija knjiga o povijesti inkvizicije u Hrvatskoj. Spisateljica Zagorka pritom se pri izradi serijala dala u vrlo ozbiljno istraživanje jer je pisala prema autentičnim dokumentima iz tog doba, tek neznatno mijenjajući neke detalje, poput imena. Makar, u dokumentima se neki likovi zovu gotovo identično kao u romanu. Upravo zbog toga “Grička vještica” jest remek-djelo hrvatske književnosti, ali i vrlo značajan, pomalo dokumentaristički prikaz surovih inkvizicijskih vremena. Detaljni opisi brutalnih metoda mučenja, kao i zlobe tadašnjih Zagrepčana koji su nerijetko žene slali na lomaču bez ikakva jasna razloga (ili, kao u slučaju pekarice Barice Cindek, da bi se riješili konkurencije u poslu), zasigurno će se naći u seriji.

Hrvatski glumci

Naš nam izvor kaže kako je već jasno da će Fremantle inzistirati da dio glumaca bude europska A klasa, poput određenih glumaca iz Njemačke, no zasad nitko ne želi otkrivati detalje. Nitko iz Jadran filma nije htio govoriti prije četvrtka.

- Sve će biti objavljeno na konferenciji - kažu. Ondje su se okupila vodeća imena svjetske televizijske, filmske produkcije i medijske kuće kao što su Freemantle, HBO, Pickbox, BBC, CBS, Variety, Hollywood Reporter...

HRT će ući u projekt, do sad im je bio preskup

O ekranizaciji Marije Jurić Zagorke govorilo se još u njezino vrijeme, no ona nije bila oduševljena idejom, iako je načelno podržavala tada još vrlo nerazvijenu filmsku industriju. Prije nekoliko godina priča je ponovno aktivirana i govorilo se kako će sve raditi tvrtka Jadran film u suradnji s HRT-om. No, projekt je tada odgođen zbog krize. Izvor s HRT-a rekao nam je da će se uključiti, ali još razmatraju koliko jer im je to dosad bilo malo preskupo. Serija koja stiže svakako će prerasti hrvatske okvire, a uz specijalne efekte, računalnu grafiku računa se na glumačku postavu koju će sačinjavati i hrvatski glumci.

http://www.jutarnji.hr/tv-serija--grick ... -/1363451/

[Julia-Klara]

Zamalo kupih "Gordanu"... Bili neki standovi sa knjigama kad sam bila kuci, i vidim ja komplet "Gordana". Svih 12 knjiga. Pitam posto su, kaze ciko 100 km Ja ze iznenadim, pitam: "Samo?" , a ciko se nasmija i potvrdno odogovori. Dok sam ja tu u cudu stojala i razmisljala (ne duze od 5 sekundi), uleti neka teta koja je stojala pored mene i slusala razgovor, i rece:"JA HOCU!"
I kupi mi ih pred nosom, a malo mi je falilo.

Tuzna, odsetah do drugog standa i nadjoh 4 knjige Jo Nesboa. Makar nesto