Orhan Pamuk

[gejsha]

Pročitala sam samo snijeg od Orhana, i nije me se dojmila, a baš sam mnogo očekivala, jer sam čula da je izuzetan pisac i da su mu knjige zanimljive..ali evo sada vidim da nisam jedina.
Jednostavno mi ne odgovara, naročito ispočetka, knjiga me pomalo smorila.

[Julia-Klara]

Muzej nevinosti

Samo nekoliko meseci pošto je objavljen u Turskoj, pred našim čitaocima je, među prvima u svetu, jedan od najobimnijih romana Orhana Pamuka. Više od sto pedeset likova u osamdeset i tri poglavlja na šest stotina stranica gradi svet Istanbula u vremenu od 1975. godine do današnjih dana.

Pamuk u Muzeju nevinosti otvara najraznovrsnije teme - od društvenih tabua do neodoljive modernosti i sloboda koje su sedamdesetih osvajali i mladi Istanbulci, od metaforičkih muzejskih vrednosti do pregleda zbirki najbizarnijih svetskih muzeja, od zapleta kao na filmu do pripovesti o svetu savremene turske kinematografije.

Ipak, jedna se tema izdvaja, i po njoj se ovaj roman razlikuje od drugih Pamukovih romana – to je ljubav.

Istanbul je, pak, kao i uvek kad je Pamuk u pitanju, nezaobilazna velika pozornica velike priče.

Ulicama istanbulskih četvrti Nišantaš, Čukurdžuma,Taksim, Harbija, Bejoglu, često krstari još jedan junak ove knjige – automobil ševrolet iz 1965, koji svojom rutom spaja ekskluzivne klubove i musave barove, luksuzne vile i sirotinjske periferijske četvrti, bioskopske bašte kojih danas više nema i mesta i scene vezane uz turski film i glumce, poslovne četvrti i ćumeze staretinara čudaka.

No, ovaj roman je pre svega knjiga o vezama među ljudima, opsesijama, fetišima, emotivnoj zavisnosti, sakupljanju stvari i uspomena, sećanju i čežnji. U osnovi svega stoji fundamentalno pitanje šta je ljubav, zapravo.

Glavni lik, Kemal, pripadnik visokog društva – zaljubljen je je u Fusun, mladu devojku iz drugog društvenog miljea. U tragičnom nizu događaja on opsesivno sakuplja svaki predmet koji ona dodirne. Iz te nesvakidašnje opsesije junaka romana rađa se, u realnom vremenu, prostoru i životu, i ideja Orhana Pamuka da za roman izgradi muzej. Tako je posle devet godina od kupovine stare trospratne kuće u istanbulskom kvartu Čukurdžuma 1999, istovremeno završeno renoviranje budućeg muzejskog prostora, ali i knjiga pod naslovom Muzej nevinosti. Kao što to roman čini na svoj imaginarni način, tako i taj muzej ima nameru da na svoj materijalni način sakupi i izloži predmete ovog romana. Besplatne ulaznice su priložene!

Vrlo zanimljiv proces u kom se knjiga transformiše u predmete i obrnuto; knjiga u muzej i muzej u knjigu.

Vladislav Bajac

„Moj do sada najnežniji roman, koji iskazuje najviše pažnje i poštovanja prema ljudima.“

Orhan Pamuk

[Julia-Klara]

Prepisacu dvije glave Muzeja nevinosti, one koje su me se najvise dojmile

[Julia-Klara]

PONEKAD

Katkada ne bismo nista radili, samo bismo sjedili u tisini.Ponekad je gospodin tarik

krajickom oka citao novine kad mu,kao ni nama drugima,televizijski program nije bio

zanimljiv. Ponekad bi se neki automobil spustao niz strminu trubeci,a mi bismo sutjeli i

osluskivali kako prolazi pored kuce. Ponekad je padala kisa, a mi bismo slusali bubnjanje

kisnih kapi u prozor. Ponekad smo se jadali:"Kako je vruce!" Ponekad bi tetka Nesibe

zaboravila kako joj je cigareta u pepeljari, te bi pripaljivala drugu u kuhinji. Ponekad

sam neopazice gledao Fusunine ruke petnas-dvadeset sekundi, i jos je vise volio. Ponekad bi

se u televizijskoj reklami pojavila neka zena i hvalila nesto sto mi upravo imali na stolu.

Ponekad bi se u daljini cula eksplizija.Ponekad bi tetka Nesibe, a ponekad i Fusun, ustala

od stola i ubacila dva-tri komadica uglja u pec. Ponekad sam mislio kako sljedeci put

donijeti Fusun narukvicu, a ne ukosnicu. Ponekad bih zaboravio o cemu se radi u filmu koji

upravo gledam:zurio sam u televizor,a prisjecao se dana kada sam isao u osnovnu skolu na

Nisantasu. Ponekad bi tetka Nesibe upitala:"Hocete li da vam skuham lipov caj?" Ponekad je Fusun tako lijepo zijevala da sam mislio kako je zaboravila cijeli svijet i kako iz dubine svoje duse izvlaci neki zivot s vise spokoja, kao kad za vvrelog ljetnog dana iz hladnog bunara kantom izvlacimo hladnu vodu. Ponekad sam samom sebi govorio kako bih trebao ustatu i poci kuci. Ponekad s eu nocnoj tisini culo kako brijac, koji je do kasnih sati radio u prizemlju kuce prekoputa, zustrim pokretom spusta rolo vrata, nakon sto je ispratio posljednje musterije, i kako taj zvuk odzvanja cijelom ulicom. Ponekad je nestajalo vode i ne bi potekla po dva dana. Ponekad bismo u peci na ugalj culi nesto drugo osim plamena. Ponekad sam im dolazio i sljedeceg dana samo zasto sto bi tetka Nesibe rekla:"Ako vam se svidjelo hladno jelo od graha, dodjite i sutra, dok ga jos imamo." Ponekad smo razgovarali o temama kao sto su americko-ruski nesporazumi, hladni rat, americke podmornice u Mramornom moru. Ponekad bi tetka Nesibe rekla:"Veceras je jako vruce!" Ponekad sam po izrazu Fusunina lica vidio da je odlutala u mislima;tada bih pozelio otici u zemlju u kojoj je mastala,ali sam sebe,svoj zivot,svoju tromost, nacin na koji sjedim za stolom osjecao nesposobnim za takav pothvat. Ponekad su mi se predmeti na trpezi cinili kao planine, doline,brda,ravnice i uvale. Ponekad bismo se svi u isti mah nasmijali necemu smijesnom na televiziji. Ponekad mi se cinilo da se ponizavamo zato sto se najednom svi zagledamo u emisiju koja je n aprogramu. Ponekad sam se zivcirao sto Ali, djecak iz susjedstva, sjeda Fusun u krilo i privija se uz nju. Ponekad smo gospodin Tarik i ja razgovarali o vaznim gospodraskim temama, kao muskarac sa muskarcem, i ispotiha, kao da kujemo urotu ili smisljamo kakvu podvalu. Ponekad je Fusun odlazila na gornji kat i neko vrijeme ondje boravila,zbog cega sam bio malo nesretan. Ponekad bi zazvonio telefon zato sto je neko birao pogresan broj. Ponekad bi tetka Nesibe rekla:"Sljedeceg utorka skuhacu vam slatko od bundeve!" Ponekad je grupa od tri-cetiri mladica silazila niz strmu ulicu i odlazila prema Tophane, pjevajuci usput navijacke pjesme, smijuci se i galameci. Ponekad sam Fusun pomagao kod je ubacivala ugalju pec. Ponekad bih na podu kuhinje vidio zohara kako hita, kao u panici. Ponekad sam osjecao kako je Fusun izula papuce ispod stola. Ponekad je nocni cuvar fuckao zvizdaljkom tacno pred nasim vratima. Ponekad bismo Fusun ili ja ustali i otkinuli,jedan po jedan, zaboravljene listove na kalendaru Ministarstva prosvjete, na kojem je bio nacrtan sat. Ponekad bih, kad me niko ne vidi, uzeo sa stola jednu kasiku halve sa stola od griza. ponekad bi se pokvatila slika na televizoru, a gospodin Tarik bi tada rekao "Kceri,vidi sta je s tim!" pa bi ona okretala tipku na poledjini televizora,a ja bih je gledao s ledja. Ponekad sam govorio:"Da popusim jos jednu, pa da idem!" Ponekad sam posve zaboravljao na Vrijeme, i opruzao se u sadasnjost kao da lijezem u mekanu postelju. Ponekad sam msilio da vidim mikrobe,parazite, grinje u tepihu. Ponekad je Fusun izmedju dviju emisija na televizija vadilahladnu vodu iz hladnjaka, a gospodin Tarik je odlazio na gornji kat u toalet. Ponekad su u jednom loncu kuhali punjene tikvice,paradajz,patlidzan i paprike, i ta se hrana jela dvije veceri. Ponekad je Fusun poslije vecere ustajala od stola, odlazila do Limunovog kafeza i prijatlejski razgovarala s njim, a bih zamisljao da razgovara sa mnom. Ponekad je leptir, koji bi u ljetnoj noci uletio kroz prozor, ubrzao let oko svjetiljke i pocinjao se vrtjeti kao lud. Ponekad bi nam tetka Nesibe prenijela novost o kojoj se odavno govorkalo u cetvrti, a koju je tek doznala, na primjer, da je otac Efe elektricara bio poznati odmetnik. Ponekad sam se zanosio da sam nasamo sa Fusun i, zaboravljajuci gdje sam, dugo bih je s aljubavlju gledao pokazujuci joj koliko sam u nje zaljubljen. Ponekad je ulicom automobil prolazio toliko tiho, da bismo g aosjetili smao po titranju prozora. Ponekad bi se cuo ezan iz Firuzagine dzamije.Poenkad je Fusun bez ikakva povoda ustajala od stola i dugo, kao da nekoga zeljno iscekuje, gledala kroz prozor okrenut strmoj ulici,a mene bi to rastuzilo.Ponekad sam, gledajuci televiziju, milsio d asam nesto posve drugo, na primjer, zamisljao sam da smo putnici koji su se susreli u brodskom restoranu. Za ljetnih veceri, ponekad bi tetka Nesibe trpezariju na donjem katu vlas presla" sprejom protiv muha., koji jeu gornjim sobama rasprskavala pumpicom marke "Cistoca", i muhe bi odmah ugibale. Ponekad nam je tetka Nesibe pricala o bivsoj iranskoj carici Sureji, o nevoljama te zene od koje se sah razveo zato sto nije mogla imati djece,i o njezinu zivotu u europskom visokom drustvu. Ponekad bi gospodin Tarik, gledajuci televiziju, rekao:"Opet prikazuju onog dosadnjakovica!" Ponekad bi tetka Nesibe upitala:"Hoce li neko sladoleda?" Ponekad je dokumentarni filmovi o Drugom svjetskom ratu, bitke, smrt miliona ljudi izazvali strah u nama, pa smo u tisini postajali jos blizi jedni drugima. Ponekad je Fusun dvije veceri za redom na sebi imala istu odjecu, ali je meni opet izgledala drugacije. Ponekad bih vidio kako u susjednoj zgradi neko izadje na prozor i pusi. Ponekad smo jeli incune iz pecnice. Ponekad sam opazao kako u svijetu porodice Keskin postoji pravda, kako iskreno vjeruju da ce krivce neizostavno stici kazna na ovome ili onome svijetu. Ponekad smo veoma dugo sutjeli. Ponekas se cinilo da suti cijeli grad, a ne samo mi. Ponekad bi Fusun rekla:"tata,molim te, nemoj uzimati sa sredine," i tada sam shvacao kako zbog mene can ni za vecerom ne mogu biti opusteni. Ponekad sam mislio posve suprotno i primjecivao sam kako su svi opusteni. Ponekad bi tetka Nesibe palila cigaretu, potom pogled zadrzavala na ekranu zaboravljajuci ugasiti sibicu medju prstima sve dok je ne bi oprzila. ponekad smo jeli zapecenu tjesteninu. Ponekad bi iznad nas, parajuci nocnu tisinu, preletio avion spustajuci se prema aerodromu u Jesilkoju. Ponekad je Fusun imala na sebi kosulju koja joj nije pokrivala dugi vrat i gornji dio grudi, pa bih pazio da mi pogled ne skrec eprema bjelini lijepoga poprsja dok gledam televiziju. Ponekad sam pitao Fusun:"Kako napreduje tvja slika?" Ponekad je vremenska prognoza govorila da ce padati snijeg, a snijeg ne bi pao. Ponekad se culo panicno zavijanje sirene velikog tankera Ponekad je iz daljine dolazio zvuk pucnjave. Ponekad bi ulicna vrata prvog susjeda zalupili s takvim treskom, da bi zatitrale salice u vitrini iza mojih ledja. Ponekad bi zazvonio telefon i Limun bi razdragano zapjevao misleci da mu se oglasava zenka, cemu bismo se smijali. Ponekad je u goste dolazio jedan bracni par, a ja sam se osjecao malo posramljenim. Ponekad je gospodin tarik pjevusio neku staru pjesmu, koju je na televiziji izvodio Zenski hor muzickog sastava Uskudar. Ponekad se dva automobila ne bi mogla mimoici u uskoj ulici, a ni jedan od tvrdoglavih vozaca ne bi htio dati prednost onome drugome, pa bi zapoceli svadju , psovali jedan drugoga i na koncu se obracunavali na licu mjesta. Ponekad je kuci, na ulici, u cetvrti vladala nekakva carobna tisina. Ponekad sam im navecer, ocim pitei usoljene tunjevine, odnosio susenu skusu. Ponekad smo govorili:"Kako je danas hladno,zar ne?" Ponekad nas je gospodin tarik poslije vecere znao pocastiti po jednim bombonom s okusom metvice, marke Ferah, koje bi izvadio iz dzepa. Ponekad bi pred vratim najprije glasno mijaukale dvije macke, a potom se tukle uz jos glasnije mijaukanje. Ponekad je Fusun odmah stavljala nausnice ili bros koji sam joj tog dana donio, a ja sam joj za vecerom govorio kako joj lijepo pristaju. Ponekad nas je toliko dojmila scena susreta ili poljupca u ljubavnom filmu koji smo gledali na televiziji, da smo gotovo zaboravljali gdje smo. Ponekad je tetka Nesibe govorila:"Jelo nije slano,neka svako posoli po svom ukusu!" Ponekad se u daljini vidjelo sjevanje munja i grmjelo je. Ponekad nam se tuzno usjecala u dusu prodorna sirena starog broda na Bosforu. Ponekad se na televiziji , u nekom filmu, seriji ili reklami, pojavljivao neko od glumaca koje smo poznavali iz Pelura i s kojim smo pomalo zbijali salu;u tim sam trenucima zelio da se Fusunin pogled susretne s mojim, ali ona je svoj skretala na drugu stranu. Ponekad bi nestajalo struje, pa bismo u mraku vidjeli crvene vrhove nasih cigareta.Ponekad bi neko prosao pored ulaznih vrata fuckajuci kakvu poznatu staru pjesmu. Ponekad je tetka Nesibe rekla:"jao,veceras sam puno pusila!" Ponekad mi s epogled zadrzao na Fusuninu vratu, pa bih se cijeli noc suzdrzavao da ga ne gledam odvec napadno, ipak, ne upinjuci se u tome previse. Ponekad bi na trenutak nastupala dugoka tisina, a tetka Nesibe bi rekla:"Negdje je neko umro." Ponekad nije mogao upaliti neki od novih upaljaca gospodina Tarika, pa bih pomislio kako je vrijem d amu poklonim nov. Ponekad je tetka Nesibe donosila nesto iz hladnjaka i pitala nas sta se u filmu dogodilo dok je nije bilo u sobi. Ponekad bi u Ulici Dalgic, u zgradi tacno prekoputa nase, nanovo izbila svadja izmedju muza i zene, a buduci da je muz tukao zenu, njezina zapomaganja duboko bi nas potresala. Ponekad je u zimskim nocima prodavac boze zvonio zvonom i u prolazu pred ulaznim vratima izvikivao "boooza"! Ponekad bi mi tetka Nesibe rekla:"Danas ste dobro raspolozeni!" Ponekad sam se jedva suzdrzavao da se ne pomaknem i dirnem Fusun. Ponekad bi, pogotovo za ljetnih noci, zapuhao vjetar, i vrata bi se treskom zatvorila sama od sebe. Ponekas dam mislio na Zaima, Sibel i druge bivse prijatelje. Ponekad su na nase jelo na stolu slijetale muhe, a to je ljutilo tetku Nesibe...

nastavlja se

[Julia-Klara]

Ponekad je tetka Nesibe vadila iz hladnjaka mineralnu vodu za gospodina Tarika pa bi i mene pitala:"Hocete li i vi?" Ponekad je nocni civar jos prije jedanaest sati prolazio ispred nasih vrata ipuhao u zvizdaljku. Ponekad bih osjetio neizdrzivu zelju da joj kazem "volim te", ali jedino sto sam mogao bilo je upaljacem joj pripaliti cigaretu.Ponekad sam zamjecivao kako u vazi jos uvijek stoji jorgovan koji sam prethodni put donio.Ponekad bi nastupila jos vec tisina, a neko iz susjednih kuca otvorio bi prozor i izbacio otpatke. Ponekad je tetka Nesibe govorila;"Ko ce pojesti ovo posljednje cufte?" Ponekad sam se sjecao dana provedenih u vjsci kod sam na televiziji gledao oficire. ponekad sam duboko u sebi osjecao da smo svi mi, a ne smao ja, beznacajni. Ponekad je tetka Nesibe govorila:"Pogodite sta veceras imamo za desert?" Ponekad bi se gospodin tarik zakasljao, a Fusun bi ustala i donijela ocu casu vode. Ponekad je Fusun stavljala ukras koji sma joj donio nekoliko godina prije. Ponekad sam mislio kako televizija govori o necemu posve drugome od onoga sto prikazuje. ponekad me Fusun pitala nesto o nekome kazalisnom glumcu, knjizevniku ili profesoru koji je upravo bio na televiziji. Ponekad sam i ja odmosio prljavo posudje u kuhinju. Ponekad e za stolom nastupio muk zato sto smo svi imaki zalogaj u ustima. Ponekad bi najprije jedno od nas zijevnulo, drugi bi ga vidjeli pa bi i oni poceli zijevati;kada bismo to prijemtili smijali bismo se. Poneka dje Fusun pomno pratila film na televiziji, tako bi mu se predala da sam zelio biti glavni junak. Ponekad se cijele veceri u kuci osjecao miris pecenog mesa. ponekad sam mislio kako sam jako sretan samo zato sto sjedim pored Fusun. Ponekad sam zapocinjao novu temu:"Podjimo jednu vecer na Bosfor, na veceru!" Ponekad bi je obuzeo osjecaj da zivot nije negdje drugdje nego bar tu, za tim stolom. Ponekad smo raspravljali o temama o kojima nista ne znamo.,samo zato sto su je malo naceli na televiziji, na primjer, o nestalim kraljevskim grobnicama u Argentini, o sili teze na marsu, o tome koliko covjek moze ostati pod vodom bez daha, zasto je opasno voziti motocikl u Istanbulu, kako su nastali kameni stupovi u obliku dimnjaka u Urgupu. Ponekad je puhao jak vjetar, fijukao je u prozorima i proizvodio cudan zvuk u cijevi u peci. Ponekad bi nas gospodin tarik podsjetio na to da je sultan Mehmed OSvajac prije petsto godina preko kopna prevezao ladje do Zlatnog roga, na mjesto gdje je sada Ulica Bogazkesen, pedesetak metara od nas, i potom bi dodao:"Covjek je imao samo devetnaest godina kada je to ucinio!" Ponekad je Fusun, kada bi zavrsila veceru, ustajala od stola i prilazila Limunu ukafezu, a nedugo zatim ja sam prilazio njoj. Ponekad bih samome sebi rekao:"Dobro je sto sam i veceras dosao." Ponekad bi gospodin Tarik rekao Fusun neka ode u sobu na katu i donese mu naocale, novine ili srecku koje je ondje zaboravio,a tetka Nesibe bi joj doviknula:"Ne zaboravi ugasiti svjetlo!" Ponekad bi tetka Nesibe rekla da mosemo stici na svadbu daljega rodjaka u Parizu. Ponekad bi gospodin Tarik odsjecno rekao:"Sutite!" i ocima pokazivao na tavan, da poslusamo sum koji je dolazio odozgo;svi bismo slusali krckanje, za koje u prvi mah nismo znali dolazi li od misa, ili od lopova s gornjeg kata. Ponekad je tetka Nesibe govorila svome muzu:"Odgovara li ti jacina zvuka?" jer je gospodin Tarik sve slabije cuo. ponekad jemedju nama zavladala tisina koja bi dugo potrajala. Ponekad je padao snijeg i zadrzavao se na rubovima prozora i na nogostupima. Ponekad je bbio vatromet; svi bismo tada ustali od stola i gledali boje na nebu, koliko smo ih mogli vidjeti, a poslije bismo udisali miris baruta koji je ulazio kroz otvoren prozor. ponekad bi tetka Nesibe upitala:"Da vam natocim casu, gospodine Kemale?" Ponekad bih ja upitao:"Fusun, hocemo li pogledati tvoju sliku?" Ponekad smo gledali sliku, a ja sam, gledajuci u Fusun, uvijek bio ispunjen srecom.

[Zagorka]

joj ne muzej nevinosti

[Julia-Klara]

meni je odlicna knjiga

[Zagorka]

Dobro krofno,nedaj samo da te sevdah posve obuzme

[Julia-Klara]

ja sam rodjena, pojena i kupana u sevdahu

[Zagorka]

ja sam rodjena, pojena i kupana u sevdahu

ohhh.......sevdahom zadojena

[Maja]

Izašla nova od Pamuka, jel ko čitao?

[Julia-Klara]

nije nova,ali nisam citala

[Maja]

 

Na poziv izdavačke kuće Buybook u Sarajevo dolazi dobitnik Nobelove nagrade za književnost – Orhan Pamuk.

 

Na dan 25. juna održat će se javni razgovor s autorom Orhanom Pamukom, s osvrtom na njegov ukupan književni rad, a narednog dana, 26. juna, u Narodnom pozorištu, Pamuk će prisustvovati premijeri predstave „Snijeg“, nastale prema njegovom istoimenom romanu.

[Maja]

Izašla nova od Pamuka, jel ko čitao?

Citala sam ja. Nije losa

[Pasaga]

Gulenovci ....

[Krokodil Behko]

U Dnevniku D Federalne televizije večeras je ekskluzivni gost bio turski i svjetski književnik, nobelovac Orhan Pamuk.

Jedan od najvećih književnika današnjice u Sarajevu boravi na poziv Izdavačke kuće Buybook, a ovo je njegov ponovni dolazak u glavni grad Bosne i Hercegovine nakon što ga je posjetio u prvim poslijeratnim godinama.

Na početku razgovora prisjetio se tadašnjeg dolaska i uporedio današnje Sarajevo sa gradom kojeg se sjećao neposredno nakon rata.

Govoreći o multukularnosti u jednoj državi, u koju i sam vjeruje, Orhan Pamuk je istakao da današnja društva trebaju da sadrže građane različite nacionalnosti, različite etičke pripadnosti, različite jezike...

- Jer, meni to zvuči kao krasna muzika i sretan sam zbog toga što je Saraj-Bosna preživjela i što u njoj postoje moderni muslimani. Bosanska kultura je važna jer ste vi muslimani koji su najmoderniji, na neki način najviše "zapadni muslimani", i sretan sam što sam ovdje i što mogu vidjeti šta se dešava... Ove stvari meni su jako važne, čitav život pišem o borbi između sekularizma i nacionalizma, o slobodi, slobodi govora, poštivanju manjina, o multikulturalizmu... Nekako sam opsjednut tim problemima i kada dođem ovdje, imam osjećaj da poznakem ovo mjesto - rekao je Pamuk.

Kompletan razgovor čuvenog književnika za Dnevnik D pogledajte ovdje.

(DEPO PORTAL)

[Julia-Klara]

Aferim , Orhane

[Mutevelija]

[Mister No]

Pa dobro Mutevelija nije na tebe mislio, dzaba se smijes.

[Mutevelija]

Daj Boze da ima 15% muslimana od izjasnjenog ceteres i nesto koji se drze stubova vjere.