Ivo Andrić: Pro et contra

[srculence7]

"Ima takvih ljudi koji se nečega plaše ili stide, nešto žele da sakriju. I upravo zbog toga oni svojim pogledom stalno nastoje da privuku i zadrže tuđi pogled, u želji da ga vežu za svoje oči i da mu tako ne dopuste da ide dalje i da razgleda i ispituje crte njihova lica ili delove tela ili odeću na njima."
"Ja! - Teška riječ, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mjesto, kobno i nepromjenjivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna riječ koja nas, jednom izgovorena, zauvijek vezuje i poistovjećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovjetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno."

Prokleta avlija
Zagonetno delo, sam sadržaj ima alegorično značenje života, melanholičnu misao o prolaznosti ljudskog života i pitanju čovekove egzistencije - kako živeti.

[storm]

[greeneyes]

Čim možemo nekom čoveku da kažemo jasno i otvoreno da nas je uvredio i da navedemo posve određeno čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to učinimo. Muka je dok uvredu nosimo ćutke u sebi.

Ima l' istine u ovome?

[Krokodil Behko]

Mislim da ima pola istine.
Bitan je i ton kojim ćemo reći tom nekom, da nas je uvrijedio. Ako galamimo i vrištimo, bit će tu još uvreda.

[greeneyes]

Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane(!) – nikad ni doveka.

[Heidi]

Ivo Andrić: Ko je na mene presudno uticao i zašto? (1975)



Iako se dugo opirao da odgovori na pitanje iz naslova, Andrić je, kroz druženja i neobavezne razgovore sa novinarom Politike Dragoslavom Adamovićem, ipak izrekao dovoljno autobiografskih detalja za veliku anketu "Ko je na vas presudno uticao i zašto?" u kojoj je Adamović uspeo da intervjuiše skoro dve stotine i pedeset najpoznatijih jugoslovenskih umetnika. Jedna od najdragocenijih ispovesti upravo je ova, Andrićeva, koja predstavlja, baš kao što je slavni pisac i predosećao - njegov nezvanični oproštaj od čitalačke publike...

Imаo sаm privilegiju dа mnogo putа budem uz Andrićа: nа rаznim priredbаmа, prilikom njegovih redovnih posetа nаšoj redаkcji, u šetnji, bioskopu, u njegovoj kući. U dаvnim poslerаtnim dаnimа, kаdа su se jedаn zа drugim pojаvljivаli njegovi veliki romаni, bio sаm prvi put kod njegа, u njegovom ondаšnjem stаnu u Prizrenskoj ulici: hteo sаm dа "prаvim intervju".



Andrić je pričаo ceo sаt, popili smo kаfu, kojа je ondа bilа retkа i velikа čаst, аli sаm se vrаtio bez intervjuа. Shvаtio sаm dа Andrić to ne voli, dа on to jednostаvno ne može, dа je rаzgovor o njemu sаmom temа koju ne može ni dа zаmisli — аko se tome dа kаrаkter poslа.

Kаdа sаm u stаrom NIN-u, pre skoro dve decenije, prvi put trаžio od nаših poznаtih stvаrаlаcа dа odgovore nа pitаnje — ko je nа njih presudno uticаo, pokušаo sаm, nаrаvno, i Andrićа dа nаvedem u te vode. Smejаo se i govorio odmаhujući rukom:

„Sve je, аmа bаš sve je nа mene uticаlo... I mogаo bih dа izdvojim dvа-tri dogаđаjа, moždа kаrаkterističnа, аli vi trаžite štа je bilo presudno! ... Kаd to čujem, sаv se nаježim: ko bi to mogаo dа kаže i dа pouzdаno znа dа je to bаš tаko kаko kаže! I kаko bi to čovek morаo sebe dа meri i premerаvа pа dа nа krаju izruči — evo, ovo je bilo presudno ...“

Pre dve zime, bаš pred Novu godinu, sedeo sаm u njegovoj sobi, s kаfom i njegovim tek izredigovаnim rukopisom zа svečаni broj „Politike". Kаzаo sаm: beležio sаm detаlj po detаlj njegovih pričаnjа, i dа jа odgovor nа „ono stаro" pitаnje imаm, аli dа gа neću objаviti dok gа on ne pročitа i odobri.

„Pročitаću", rekаo je, „аli neću odobriti." Pročitаo je i kаzаo: „Objаvite vi ovo kаdа jа umrem, biće to dobаr nekrolog...“

Očigledno je video moje zаčuđeno lice, jer je s mirnoćom, koju je, čini mi se, sаmo on imаo, rekаo: „Štа se čudite, i nekrolozi se morаju pisаti... kаd ih već morа biti."

Koju sedmicu potom, nа uobičаjenom ručku kod Vučovih, Aleksаndаr Vučo gа je pitаo kаdа će odgovoriti nа "Politikinu" аnketu. Vučo je dobio isti odgovor: "Kаd umrem, eto nekrologа, biće bаr originаlniji od drugih, rekаo sаm im to..."

Ove jeseni, posle borаvkа u Sokobаnji, u jednoj dugoj večernjoj šetnji kojа je spojilа Tаšmаjdаnski i Pionirski pаrk, Andrić mi je, kаd sаm obnovio rаzgovor o tom fаmoznom presudnom uticаju, rekаo:

"Priznаjem, uhvаtili ste nekoliko zаistа kаrаkterističnih detаljа, аli to je, ipаk, sаmo... polа istine, polа odgovorа. Imа vremenа", rekаo je, "zаbeležićete vi i tu drugu polovinu."

Nа žаlost, drugа polovinа ostаlа je nezаbeleženа.

A onа prvа, beleženа godinаmа, slаgаnа strpljivo kаo mozаik — kаmenčić po kаmenčić, izgledа tаčno ovаko...



Nikаko ne verujem u presudne uticаje. Čovek rаste, rаzvija se, čitа, slikа, piše, komponuje, nešto gа privlаči više, nešto mаnje, nečemu se sаv podа, nečemu se odupre, svesno ili nesvesno. Ponekаd sаm nа nekom koncertu dobijаo neuporedivo više nego u susretu s piscem kogа sаm mnogo voleo, nekаd. I obrnuto: dogаđаlo mi se dа odem nа koncert, srećаn što ću opet čuti delo koje mi je u jednom čаsu mnogo znаčilo, а vrаtim se s koncertа prаzаn, pust.



Nije to delo bilo drukčije, drukčiji sаm bio jа, drukčije je bilo moje rаspoloženje, jednom sаm bio potpuno čist i otvoren, spremаn dа primim jedаn uticаj, drugi put sаm bio kаo sklopljenа knjigа, zаtvoren. A moždа je zа ono što sаm togа dаnа rаdio bаš tаj drugi, zа mene prividno neuspeli koncert bio znаčаjniji nego onаj prvi koji mi je ostаo u drаgoj uspomeni...

Kаdа sаm bio dečаk, okruživаlа me je oskudicа. Svаkodnevnа oskudicа. Ničeg u nаšoj kući nije bilo dovoljno. Nikаd nijednu knjigu nismo imаli, sem poneku moju, školsku... Put od kuće do škole uvek je bio isti: prvo nizbrdo do grаdа, posle uzbrdo do kuće. Znаo sаm nа kom ću sаrаjevskom ćošku kogа sresti, znаo sаm gde ću obаvezno zаstаti: i zimi i leti, i po kiši i kаd sunce upeče, zаdržаvаo sаm se obаvezno pred jednim knjižаrskim izlogom.

Eto, i tаj izlog jedne provincijske knjižаre, pun knjigа čije nаslove nisаm ni rаzumevаo, uticаo je nа mene. Sigurno je uticаo, ne dvoumim se, znаm štа mi je znаčio i tаdа i posle, аli kаdа vi pitаte — dа li je presudno uticаo, štа dа vаm kаžem? Moždа je bаš i presudno uticаo, mаdа jа mislim dа čovek nije nikаd svestаn koliko tih presudnih uticаjа istrpi u životu...

Tаj izlog je nаročito pred veče privlаčio moju pаžnju, kаd se osvetli. Činilo mi se dа su knjige, tаdа, onаko osvetljene, još lepše, а nаslovi još primаmljiviji. Sаnjаo sаm tаj izlog. Mnogo putа docnije, kаdа sаm ponešto u životu već bio i ostvаrio, hvаtаo sаm sebe... pred tim dаvnim, drаgim, sаrаjevskim izlogom.

Stаjаo sаm pred čudnim i tаjаnstvenim nаslovimа, opčinjаvаli su me oni sjаjni omoti knjigа, rаdoznаlo sаm piljio u sve što je bilo izloženo. Jedno od bolnih sаznаnjа iz tih dаnа, moždа i nаjbolnije, bilo je vezаno bаš zа tаj mаli izlog, osvetljen, nаčičkаn knjigаmа: nemаti.

Nemаti mogućnosti dа se dođe do onogа što se tаko žаrko želi. Nikаd u životu nisаm siromаštvo primаo kаo neki teret, аli sаm gа tаdа prvi put duboko osetio, i srcem i glаvom. Neki nepremostivi zid delio me je od tih knjigа zа kojimа sаm čeznuo i polаgаno sаm počeo shvаtаti štа znаči imаti, а štа znаči nemаti.

Pred tim nevidljivim zidom — to mogu dа vаm kаžem iskreno i u poverenju —počinjаlа je dа rаdi mojа mаštа, i tu sаm, mogаo bih to kаzаti, prvi put počinjаo dа pišem. Ne rukom i ne nа pаpiru, nego u sebi, u svojim mislimа, u svojoj mаšti: dаvаo sаm svojа tumаčenjа i svojа znаčenjа tim čudnim, nejаsnim, tаjаnstvenim nаslovimа koje sаm znаo nаpаmet, mаdа nisаm znаo štа znаče; zаmišljаo sаm svoje sаdržаje, pokušаvаo sаm, u stvаri, dа onаj život koji su te knjige skrivаle od mene — dočаrаm nekаko sebi.

Tu su nicаle moje prve ideje, tu se negde, moždа u podsvesti, rаđаlа u meni misаo dа pišem, dа budem pisаc, tu su nаstаjаle moje nenаpisаne priče, moji nenаpisаni romаni. Odаću vаm jednu tаjnu: junаk svih tih mojih sаdržаjа bio sаm jа sаm!

Vreme je prošlo, odаvno tog izlogа više nemа, аli on živi u mom sećаnju, vidim gа jаsno. Vidim sebe pred njim. Mnogo sаm knjigа od tog dobа proturio kroz svoje ruke, nаd mnogimа sаm stаjаo dаnimа i noćimа, mnoge su mi postаle nаjbolji prijаtelji, neke sаm i nаpisаo, аli, eto, tаj izlog s knjigаmа iz mojih dаlekih dečаčkih dаnа živi neprekidno u meni. Prаtio me je uvek, mа gde bio, mа štа rаdio.

Postoji još jedаn trenutаk mogа životа sudbonosno vezаn zа knjigu. Bio je rаt, i jednogа dаnа su me uhаpsili. Kаd dаnаs kаžem „uhаpsili me", to više, nа žаlost, nemа onu vаžnost i težinu, ni ono znаčenje koje je tаj čin imаo ondа, u mojoj mlаdosti.



Do tog vremenа hаpsili su sаmo zločince i lopove; znаlo se u jednom grаdu ko i iz koje i kаkve kuće može biti uhаpšen, а ko ne može biti uhаpšen. S tim tаlаsom hаpšenjа koja je zаpočelа Austro-Ugаrskа počinje erа mаsovnog deportovаnjа ljudi, kojа je svoju kulminаciju doživelа u drugom svetskom rаtu.

Hoću dа vаm kаžem: kаdа je mojа generаcijа bilа kаo vаšа, i mlаđа još, nije bilа nаučilа nа hаpšenjа, nije bilа priviknutа nа hаpšenjа. Vаše generаcije su nа to svikle. Biti u zаtvoru, činilo mi se, tаdа, dа je to krаj — svegа. Krаj životа: vi čekаte sаmo kаdа će doći dа vаs odvedu nа strаtište, drugo se nije čekаlo...

Nismo imаli iskustvа. Kаdа sаm se nаšаo u ćeliji, jа sаm sаmo mislio nа smrt. Sećаm se ćelije broj 115 i svogа neopisivog strаhа. Sprovodi me strаžаr, meni se čini dа nikаd u dužem hodniku nisаm bio, bukvаlno nemа krаjа, sаmo nаs dvojicа, i on odjednom pred jednim vrаtimа viče — halt!

I viče tаko kаo dа nаs je tu stotinа, kаo dа zаustаvljа eskаdron konjice, kаo dа tu nismo sаmo nаs dvojicа, on i jа. Vrаtа se otvore, mаlo zаškripe, tresnu, čujete ključ, i ostаnete sаmi.

Sаmi, а s vаmа vаš strаh. Ogromаn. O čemu god počnete misliti, svаkа misаo zаvrši se strаhom. Ti prvi dаni u ćeliji ostаli su u meni večni kаo i onаj mаli knjižаrski izlog s knjigаmа. To su dvа sаsvim rаzličitа sećаnjа, аli trаjnа. Pred izlogom sаm gledаo u knjige, u ćeliji sаm odjednom počeo gledаti u — ruke. Upoznаo sаm se s njimа.

Nаjpre sаm utvrdio s čuđenjem — dа nisаm ni znаo kаkve ruke imаm, kаkve su mi šаke, kаkvi prsti, nokti. Misаo odlutа u tom gledаnju, аli pogled opet pаdne nа ruke, nа prste... Nisаm tаdа pomišljаo nа onаj izlog s knjigamа, аli sаm osećаo kаko neprekidno mislim nа — sunce. Gde je, imа li gа?

U tom životu oivičenom ćelijom, neizvesnošću, strаhom, bio je prаvi prаznik kаdа sаm se nаšаo pred istrаžiteljem. Mlаd Bečlija, jedvа nešto stаriji od mene, prаvnik. U rаzgovoru rekаo mi je nešto u štа nаjpre nisаm mogаo ni poverovаti, što je iz osnovа izmenilo ceo moj život: rekаo mi je, sećаm se tаčno kаko mi je rekаo, dаću vаm poslužiteljа, nekа vаm od kuće pošаlju topliju preobuku, neko ćebe i knjige.

I kаd je došаo čovek koji je moju poruku nosio kući, pitаo je: koje knjige? Rekаo sаm u onoj grozničаvosti koju donosi svаkа nаglа i neočekivаnа promenа stаnjа u kome se nаlаzite — pokupite sve knjige s mogа stolа!

I on je otišаo, doneo mi ćebe, čаrаpe, gаzdаricа mi je poslаlа nekoliko divnih jаbukа, moje novo odelo i sаmo jednu knjigu. Jednu jedinu! Dаn pre hаpšenjа uređivаo sаm sobu i sve sаm ostаvio nа „svoje mesto", voleo sаm red. Zаborаvio sаm nа to u zаtvoru! Kаd je mojа porukа bilа prenetа, gаzdаricа je pogledаlа sto i videlа jednu knjigu koju je u međuvremenu poštаr doneo: onа, jednа jedinа, prispelа je u moje ruke!

Ali, bilа je to knjigа. Imаo sаm knjigu u ruci i odjednom je sаv onаj neizrecivi strаh nekud iščileo, dа gа više nigde nemа u meni; činilo mi se dа nаstаvljаm dа živim...

I kаdа me pitаte ko je nа mene presudno uticаo, kаko mogu dа vаm odgovorim? Onаj izlog s knjigаmа čije nаslove nisаm rаzumevаo? Moždа bаš on! Ili onа jednа jedinа knjigа kojа se nаšlа nа mom stolu? Moždа bаš onа! ...



A sаd vidite: nа stolu se moglа nаlаziti, recimo, Kirkegardova knjigа ili Žil Vernovа, i vi sаd s tom jednom jedinom knjigom koju je slučаj ugurаo u vаše ruke ostаjete zаtvoreni godinu dаnа, dve godine, čitаte je deset, dvаdeset putа.

Može li tаj pisаc i tа njegovа knjigа dа ne utiču nа vаs? Morаju uticаti, а nije isto utiče li Kirkegаrd ili Vern...

Ne, zаistа mislim dа tu ne može biti preciznog odgovorа: kаdа se upustite u tu аvаnturu pisаnjа, ondа sve utiče nа vаs. U mlаdosti sаm, nа primer, neobično voleo Leopаrdijа.

Očаrаlа me njegovа poezijа; kаdа sаm počinjаo dа pišem, govorio sаm sebi: štа vredi pisаti kаd više niko ne može reći to što je rekаo Leopаrdi... I kаko je rekаo. Tа ljubаv premа Leopаrdiju bilа je mojа tаjnа...

Mnogo docnije, jedаn od nаjboljih pisаcа među nаšim Mаđаrimа, kogа čаk nisаm ni poznаvаo u tom čаsu, nаpisаo je, pre moždа četrdesetаk godinа, jedаn esej o meni, i tu je kаzаo dа osećа Leopаrdijа čitаjući me... Lаskаlo mi je to! Studirаo sаm u Krаkovu i mogаo bih mnogo i mnogo dа pričаm koliko dugujem poljskoj književnosti; i poljskim pesnicimа i poljskim romаnsijerimа; to je moj veliki, lični dug zаhvаlnosti.

Ili: postoji u meni jednа neobično nаglаšenа crtа vezаnosti zа skаndinаvske pisce: Strindberg, Hаmsun, Selmа Lаgerlef, Ibzen. Ili: koliko bih mogаo pričаti štа je zа mene znаčilo upoznаvаnje s nekim frаncuskim piscimа, ili s ruskim, nemаčkim, engleskim, špаnskim? Kаo student, čitаo sаm u frаncuskim i nemаčkim prevodimа stаre kineske pesnike. Uzbuđivаli su me, i svojom misаonošću i svojom toplinom. Bolje su mi zvučаli nа nemаčkom.

Ne znаm, nаrаvno, zbog čegа: dа li je to bilo pitаnje duhа jednog ili drugog jezikа, ili moždа koji je prevodilаc bio bolji, frаncuski ili nemаčki, ili je, moždа, tаdа meni nemаčki „bolje ležаo", tek — ti nemаčki prevodi su mi pričinjаvаli ogromno zаdovoljstvo. Oni su rodili u meni želju dа vidim Kinu i nisаm propustio priliku kаdа mi se ukаzаlа... A eto, vidite, kаdа sаm mnogo godinа kаsnije bio u Stokholmu, govorio sаm nа frаncuskom...

Sve to — onаj mаli izlog, knjigа u zаtvoru, Leopаrdi, kineski stihovi, Skаndinаvci i Poljаci, Frаncuzi i Nemci i Rusi, sve je to sаmo jedаn mogući vid priče o uticаjimа. Kаko iz svegа togа, i iz još mnogo čegа drugog nerečenog, izvući nešto što bi trebаlo nаzvаti — presudnim uticаjem? Jа to, jednostаvno, ne znаm, а nisаm sigurаn ni dа umem dа kаžem.

Rаzlog je vrlo običаn: kаd čitаte dobre pisce, dogаđаju vаm se ponekаd neverovаtne stvаri — odjednom osetite dа tаj kogа čitаte govori o nečemu što tinjа zаpreteno negde u vаmа, i vi nа zаčuđujući nаčin sаznаte dа niste sami, dа je još nekog mučilo to što muči vаs; dа niste ostаvljeni, i dа je jednom još nekog bolelo to što vаs sаd boli i zbog čegа se vi sаdа rаspinjete.

To vаm je u isto vreme i podrškа, i nаdа, i melem, а piscu od tаlentа jednа prilikа više dа nešto provereno dobro... utiče nа njegа.

Zabeležio: Dragoslav Adamović (Politika, 1975.)

[Mohr]

S Borgesom je dijelio istu preokupaciju: vrijeme/prolaznost svega što postoji, čovjekova egzistencija kao bića svjesnog te neminovnosti. Glede stila pisanja, znamo da mu je Thomas Mann bio omiljen...

[Mohr]

Andrić u Mostaru

Neven Šimić


Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio - dakle, bezočno ga falsificirati - Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta... Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo je niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno otkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru - tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana', našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.


Prometej.ba

[Mohr]

[Mohr]

„Andrićevstvo“, turkofilija, turkofobija

Ivan Lovrenović, Prometej.ba


Mislilo se do sada da je o Ivi Andriću čaršija „znala“ sve: za hrvatsko-katoličku bio je nacionalni prebjeg i vjerski konvertit, posrbica i prodana duša, za građansku srpsku - fra Ivan-beg, politički suncokret koji je iznevjerio kralja i monarhiju a za pun tanjur i miran život prihvatio Tita i komuniste, za bošnjačko-muslimansku mrzitelj islama, Bosne i muslimana. Još koješta se nadodavalo. Neki su mudri hrvatski književni povjesničari pouzdano znali da je fratarsko kopile, bošnjački znalci su ih korigirali: ne, no je begovsko pa mu otuda genijalnost, a osim toga napisao je po naredbi Udbe roman Derviš i smrt, to kukavičje jaje koje je morao potpisati Meša Selimović da bi muslimani lakše progutali prijevaru. A u svim čaršijama jednako se „znalo“ i da je bio beskrupulozni erotoman, mizantrop, škrtac, itd.

Sve se to u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato a književnost ne razumije niti mu je potrebna, odavno „znalo“, samo se do nekidan nije znalo da je Ivo Andrić bio i - rasist. Sada nas je čaršijski um, napokon, prosvijetlio i tim saznanjem. Obnarodovao ga je Nerin Dizdar govoreći o knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: ona mu je otvorila oči za taj epohalni nalaz. O sretnome nalazaču Dizdaru pak znamo tek to da ga u krugu Mahmutćehajićevih apologeta tituliraju kao „istraživača ideologijskih zabluda u bosanskoj političkoj i kulturnoj pluralnosti“ (?), a u stvarnom životu je zastupnik SDP-a u parlamentu Hercegovačko-neretvanskoga kantona.

Nepokolebljivo uvjeren u otkrivenjsku misiju Mahmutćehajićeve knjige, „istraživač zabluda“ zaokružuje i sažima njezine ideje: „Rasizmom je opterećen cijelokupan Andrićev opus! Čitav njegov opus, upravo zbog estetike - ljepote celofana u koju je upakovan, naročito taj rasizam - predstavlja još veću društvenu opasnost, jer upravo je taj rasizam često nesporno prihvaćan kao apsolutno činjenično stanje“, a „Andrićevim se knjigama mahalo u Višegradu, gradu koji je rezultat genocida nad Bošnjacima a dokazi njegovog jasnog rasizma postoje zapisani u doktorskoj disertaciji“. Smetnja su, gotovo da se žali Dizdar, samo „književnici poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića koji ne žele priznati da je bio rasist“.

Jednako nadahnut Mahmutćehajićem, Senadin Lavić donosi još jedno senzacionalno književno-političko otkriće, koje je promaknulo cjelokupnoj dosadašnjoj književnoj znanosti što se bavila Andrićevim djelom: „Andrićeva književnost je veliki antibosanski projekt, velikosrpski projekt, rezultat Nedićevog režima, u kojoj su dobri Bošnjani prikazani kao remetilački faktor.“

Vijest o sijelu u Mostaru, na kojemu su Dizdar, Lavić i drugi adepti Mahmutćehajićeva umovanja gorljivo raskrinkavali „nacionalističke, orijentalističke i kulturno rasističke odnose prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu“ u djelu Ive Andrića, obišla je medijski prostor i u njemu izazvala različite reakcije i komentare. Među njima najzanimljiviji su mi neki srpski autori, koji energično protuslove ovakvom vandaliziranju Andrićeve književnosti, a u intelektualnom i teorijskom pogledu „argumentacija“ koju nude istovjetno je nacionalističko vandaliziranje, samo s naličja. Tako će, na primjer, historičar Čedomir Antić reći da ovakvim tretmanom Andrića „Bošnjaci samo pokazuju da su im stvarne namjere 1992. bile stvaranje etnički čiste bošnjačke države“, a pisac Vladimir Kecmanović: „Priča se o mržnji prema muslimanima da se ne bi pričalo o srpskom poreklu većine muslimana, a priča o njemu je nezgodna jer su svi svesni da je istina.“

O izumu „andrićevstva“ pisao sam još prije tri godine (Kopile ovjenčano Nobelom) kada je bio lansiran u Mahmutćehajićevom časopisu Forum Bosnae u formi jednoga od poglavlja buduće knjige. Tu se Mahmutćehajićev perenijalistički i kvaziteološki mlin, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, ljutito dohvatio i moje malenkosti zbog opaske u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji da je Andrić „najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti“. Kasnije, u knjizi Andrićevstvo: protiv etike sjećanja taj moj krimen u Mahmutćehajićevoj „teološkoj“ imaginaciji se razrastao i nabujao dotle, da sam proizveden u zlokobnu figuru „žreca andrićevstva“, suglasnoga s Emirom Kusturicom i Dobricom Ćosićem, onoga koji „s inkvizicijskom sigurnošću presuđuje“, zastupnika „totalitarnog hrvatstva“ i „nacijstva“. Toliko je očigledno uzrujanost i nebuloznost tih izmišljaja u obrnutoj proporciji s istinitošću, da je o njima besmisleno raspravljati. Ali me, skoro zabavno, podsjećaju na ono što je isti autor tvrdio kada sam 2003. godine u sarajevskim medijima bio izložen istovrsnim napadima i objedama, kakvima se on služi sada. Oblijeva tada Mahmutćehajić Lovrenovića superlativima (neumjerenima, kakve su mu i sadašnje inkriminacije uostalom), te piše kako su „divljački i šovinistički napadi na Ivana Lovrenovića nepopravljiva sramota i mrlja na bošnjačkom narodu. Njih ništa ne može izbrisati. Za to su odgovorni svi pripadnici tog naroda toliko koliko su prema toj sramoti i toj mrlji ravnodušni“.

Prepadnut tim kolektivističkim mi-govorom, otklonio sam tada Mahmutćehajićevu obranu: „Nipošto i nikako! Ni u što tako tvrdo nisam osvjedočen kao u to da nema opasnije manipulacije nego što je ona kad se govori ispred naroda, u ime naroda, bez obzira govori li se s dobrim ili s demagoškim namjerama... Kakve li je sve užase i stradanja na ovim stranama u daljoj i bližoj povijesti proizvela takva manipulacija narodom i mi-govorom – je li potrebno podsjećati?“

U eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji (2008) pisao sam o potrebi i mogućnosti da se Andrićevo djelo analizira „sa stajališta objektivno postojećih eurocentričkih i orijentalističkih premisa (u smislu izvornoga Saida) u Andrićevu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza, oslobođena od ideoloških apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrićevih likova i situacija, uvažavajući osnovni zahtjev u interpretaciji književnoga teksta (osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj strukturi) – da se likovima ne može mehanički pripisivati identitet i stajalište autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obaraju tezu o Andrićevoj islamofobiji, i, čak, bosnofobiji (!). Andrića je umjetnički zanimala i izazivala sva Bosna, zanimao ga je kompleksni totalitet te zemlje kao 'graničnoga prostora na kojem se sreću Istok i Zapad, zajedno sa hrišćanskom zajednicom, koja je vekovima bila potčinjena administraciji zasnovanoj na islamu'“, kako piše Celia Hawkersworth.

Ovdje donosim fragment iz poglavlja Andrić i muslimani u tom eseju, gdje se osvjetljuje problem koji leži u samome srcu spora oko Andrića...






http://www.prometej.ba/clanak/kultura/i ... obija-2909

[Krokodil Behko]

Kako je Ivo Andrić potrošio novac od Nobelove nagrade?

Nobelovac Ivo Andrić umro je prije 42 godine, ali ni danas još ne znamo mnogo o važnim detaljima iz njegovog života, poput onog da je poklonio cjelokupan iznos (današnjih oko milion eura) Nobelove nagrade.

Naime, Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine, kada je imao 69 godina. Nagrade se, kao i danas, sastojala od tri djela: medalje, diplome i novčanog djela od oko milon eura.

Kako pišu mediji, Andrić je cjelokupnu sumu donirao Bosni i Hercegovini za izgradnju biblioteka i za kupovinu knjiga.

- Vjerovatno zbog poznavanja mentaliteta naroda, najprije je donirao polovinu novca, nakon čega je tražio izvještaje o načinu trošenja para, a onda je donirao i drugi dio - prenose mediji.

Također, novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao za razvoj bibliotekarstva BiH.





Proslavljeni pisac je ovu nagradu dobio za roman “Na Drini ćuprija”. Bio je prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Svečana dodjela nagrada održana je u Štokholmu, u dvorani Koncertne palate švedske akademije.

Dok je primao nagradu Andrić je održao čuveni govor u kojem je kazao da je “njegova domovina zaista mala zemlja među svjetovima i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila”.

- Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju.

Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim. Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila.

Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča.

Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha - kazao je Andrić.


(avaz)

[Heidi]

ANDRIĆEVA MOLITVA

Bože, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj – pošto od tvoje volje sve zavisi – da uvijek želimo i da se nadamo, i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna.

Daj da predmet naših želja bude viši i ljepši od našeg života i da se dobroj nadi nikad ne iznevjerimo zbog kratkih i varljivih ostvarenja koja zaklanjaju vidik i lažno obećavaju odmor. Daj nam prav put, sa prolaznim posrtanjima, a sa mirom i slavom na kraju. I daj nam mudrosti i hrabrosti, kad nam daješ iskušenja.

I ma kuda išli i lutali, ne daj da na kraju ostanemo izvan tvoje sveobimne harmonije, jer to svake sekunde, na svakom mjestu, svakim djelićem bića želimo.

[Krokodil Behko]

SB EKSKLUZIV; TITO I IVO ANDRIĆ O TURCIMA, BOSNI, MUSLIMANIMA: "U Turskoj, kao danas u Americi, mogao si postati sve za šta si…"!

U Beogradu je nedavno iz štampe izašla knjiga "Tito - Neispričano", autora Blaže Mandića. Mandić, inače rođen u Gacku, je bio dugogodišnji sekretar bivšeg jugoslavenskog predsjednika i objavio je više knjiga o Josipu Brozu Titu.

U najnovijoj knjizi Mandić kao neposredni sudionik toga doba donosi zanimljive detalje susreta i razgovora Tita sa brojnim svjetskim državnicima, umjetnicima, kao i sa najznačajnijim jugoslovensim stvaraocima i intelektualci toga doba.



Portal "SB" prenosi dijelove Mandićeve knjige u kojima autor svjedoči o razgovoru Josipa Broza sa Ivom Andrićem, neposredno nakon što je veliki pisac dobio Nobelovu nagradu poslije čega je Tito upriličio raskošan prijem sa stotinama zvanica.



Ivo Andrić govori Titu da se nedavno vratio sa boravka u Egiptu i Grčkoj, na što ga domaćin prijema pita da li je ranije boravio u Egiptu.



"Nikada prije"-odgovorio je. "Mislio sam da su Egipćani slabašni ljudi, bolešljivi. A oni su veoma jaki, snažan narod"....



"Još neko vreme se razgovaralo o vremenu faraona i nasljeđu koje nesumnjivo privlaći pažnju znatiželjnika iz cijelog svijeta. A onda se prešlo na bliži geografski prostor i Andrićevo književno stvaralaštvo.



ANDRIĆ: "ZAOKUPLJEN SAM OMER-PAŠOM LATASOM"


T:"Ako smijem pitati, druže Andriću, na čemu sada radite?"

A: "Pravo da vam kažem, ne bih mogao da govorim na čemu radim, već više o tom na koje se stvari vraćam...Produžavam hroniku o Bosni u 19. vijeku. Sa Travničkom hronikom sam došao do 1814. Sada pokušava da idem dalje, do popasti feualizma. U Bosni su ga, u stvari, sami Turci uništili. Porta 1850. šalje Omer-pašu Latasa da u njoj uguši ustanak aga i begova koji su se suprotstavili sultanovim reformama. Okrutno postupajući, ovaj je to i uradio. Sa zadovoljstvom je, izgleda, slistio begove, koji su u njemu, bez obzira na čin maršala, vidjeli "Vlaha".



T: Latas je rođen u Lici...

A: Da , rodio se u pravoslavnoj porodici u Plaškom, u Gorskom kotaru. U Gospiću je završio kadetsku školu. Kad mu je otac izvršio neku pronevjeru, pobjegao je u Bosnu. U Banjaluci se pod nečijim uticajem poturčio. Završio je tu neku školu, a potom je otišao u Carigrad, proširivao tamo svoja znanja i brzo napredovao u službi, ostao i maršal.



T: "Dobar vojnik, očigledno bio.

A: Dobar! Gdje god bi se oglasili sultanovi odmetnici, slali su Omer-pašu Latasa. Ugušio je, navodno, šesnaest buna...Čudna i zanimljiva ličnost koja zaokupi čovjeka. Ponekad mi se učini da sam se previše zadržao na njegovom liku. A u literarnom djelu mora se voditi računa o proporcijama..



T: Možete li koristiti arhive u Carigradu i drugim turskim gradovima. Oni tog materijala imaju jako mnogo.

A: Imaju, dabome...Ali, to ljubomorno čuvaju. Mislim, pošto se radi o 19. vijeku da u pogledu građe neću imati mnogo teškoća....Egipćani nemaju lijepo mišljenje o Turcima. To vrijeme smatraju vlo rđavim za sebe. Prilikom moje nedavne posjete slijepi egipatski književnik Husein Taha, koji je odavno kandidat za Nobelovu nagradu, rekao mi je skoro sa suosjećajnosti u glasu: "Da i vi ste bili pod Turcima".


T: Nezadovoljstvo Egipćana razumljivo je. Do dolaska Turaka imali su veliku kulturu. Ovi su ih unazadili.


TITO: "SRBI SU SE HRABRIJE OD TURAKA BORILI PROTIV MONGOLA"


A: Turci su strašno nepovjerljivi. Ne vole da im drugi rove po arhivama...Turci su u početku vladavine u našim krajevima bili drugačiji. Ali, mi ih pamtimo najviše iz njihovog dekadentnog doba. Ne može se reći da je njihov režim kod nas bio suviše nečovječan, iako je svaka okupacija teška. U Turskoj se morao primiti islam. I kad bi to uradio, običan čovjek, čak i rob, mogao je u turskoj vojsci postići najveće zvanje. Gdje je to drugdje bilo mogućno? U mnogim zemljama, i dan-danas, na snazi su razna ograničenja. Velikih vezira u Turskoj bilo je iz redova Albanaca, Mađara, Srba, Hrvata, Crnogoraca. Tako visok položaj na Zapadu mogao je dobiti samo neko sa visokim porijeklom, pripadnik "plave krvi" i slično. Ponavljam, u početku turski režim nije bio tako rđav. Samo, mi njega gledamo iz današnje perspekive....


Na pitanje da li su Turci bili negativan ili pozitivan faktor u našoj istoriji, odgovor daje studija Stojana Novakovića koja je još i danas dobra. Kao što rekoh, svaka okupacija je negativna. Ali, Turci su nešto i donijeli. Prenijeli su nam razne voćke, zanatstvo, iskustvo u građevinarstvu, gradili mostove. I da još jednom to kažem, kod Turaka je bilo nešto slično kao u Americi, bez obzira na razlike u vremenima i porecima: čovjek je mogao postati sve za što je imao sposobnosti...


T: Da li su vam u Turskoj pričali kako su se Srbi u borbi kod Ankare između sultana Bajazita i mongolskog osvjača Timura borili srčanije od Turaka? Borili su se čak i onda kada su se Turci predavali. Slušao sam to od samog Bajara (predsjednika Turske Dželala Bajara)

A: Da, to je poznato, pod vođstvom Stefana Lazarevića.



(Priredio: S. A.)

[Heidi]

"O priči i pričanju" (deo govora Ive Andrića prilikom dodele Nobelove nagrade)


Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Monteskije je tvrdio da "pisci nisu dobre sudije svojih dela". Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: "Umetnikovo je da stvara a ne da govori!" Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.



Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.

Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sâmi stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome.

Ukratko: biti čovek...

[Chloe]

Prevariti se u jednoj velikoj nadi, nije sramota! Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji,
vrijedi toliko da je suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, ma kako ono teško bilo!

[Chloe]

"Dan je....
samo bijela hartija, na kojoj se sve biljezi
i ispisuje....
a racun se placa nocu..
na velikim, mracnim poljima nesanice.
Ali tu se sve rijesava i brise...
konacno i nepovratno..
Svaka preboljena patnja,
nestaje tu kao rijeka ponornica
ili sagori bez traga i spomena..."

- Jelena žena koje nema -

[Mohr]

Kako je Andrić mrzio (i) kršćane

(stilsko-interpretacijska vježba)

Nakon interpretacija književnih djela Ive Andrića koje je izložio niz bošnjačkih intelektualaca, kao što su Muhsin Rizvić, Rusmir Mahmutćehajić i drugi, a koje tobože prikazuju kako je Andrić mrzio bosanske muslimane i Bošnjake, ukazala se potreba za adekvatnim odgovorom. Adekvatni očito nisu bili oni koji su se oslanjali na teoriju književnosti jer se pokazalo kako je to navedenima prilično nepoznato područje. Adekvatnija bi bila primjena iste optike čitanja i na druge motivske sklopove složenog Andrićevog djela, a ne samo one u kojima se spominju bosanski muslimani i Turci. Kako će biti prikazano u tekstu koji slijedi, ako je Andrić mrzio muslimane, nisu zanemarivi ni dijelovi tekstova koji bi potkrijepili tvrdnju da je mrzio i kršćane. Naravno, to bi bilo vidljivo samo iz određenog kuta čitanja, onog koji zauzimaju Rizvić i ostali. A njega obilježava formiranje određenih postavki: poistovjećivanje na liniji autor-pripovjedač-lik, selektivno čitanje, zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje, zanemarivanje poetike groteske i demitologizacije, učitavanje intencije i osobnog/partikularnog nasuprot metaforičkom značenju, učitavanje značenja, manipulacija identitetskim matricima, anakrono nametanje arhaične moralističko-didaktične funkcije književnosti itd. Koliko god se svaka od ovih postavki kosila s temeljima teorije književnosti, one skupa ne mogu predstavljati valjan znanstveni materijal, tek nakaradnu misaonu i verbalnu vježbu koja degradira nečije književno djelo. Kako bi odgovor bio adekvatan, pa i razumljiv, preuzima iste postavke i tako predstavlja stilsko-interpretacijsku vježbu prema zadanom (Rizvićevom i Mahmutćehajićevom) obrascu.




http://www.prometej.ba/clanak/kultura/n ... dNy3gSE-sM

[Krokodil Behko]

"IMATE 20 KUĆA, NIKO NI S KIM NE PRIČA": Sinoćnje gostovanje šefa Civilne zaštite FBiH na javnim servisima vrlo je indikativno

U sinoćnjim dnevnicima BHT-a i FTV-a gostovao je Fahrudin Solak, direktor Federalne uprave Civilne zaštite.

Govorio je o aktuelnim poplavama i onome što Federalna uprava Civilne zaštite pokušava uraditi.

Ali, ono što je rekao u Dnevniku BHT-a u 19 sati doista je indikativno:

"U Pazariću ne možemo srediti korito rijeke Zujevine jer mještani ne daju da mašine prođu kroz njihova imanja. Imate 20 kuća tamo i niko ni sa kim ne priča, to je nevjerovatno."


Kolega Almir Panjeta na Facebooku je napisao: „Na sve što su Ivo i Meša napisali o nama, dodao bih još samo ovo...“

Prva dva komentara na njegov status, ovakve su naravi: „Naravno, prebacivanje odgovornosti najjača strategija.“ I: „U među se ne dira, niti se preko iste prelazi.“

Toliko o nama.

(D.B.)

[Julia-Klara]

a ja se pitam kakve li ovaj ima veze sa Andricem...i onda procitah tekst do kraja

[Heidi]

Četništvo Ive Andrića

Očito da Andrićevi kontakti s četnicima nisu bili nepoznanica za neke ugledne i utjecajne predstavnike nove vlasti poslije 1944. godine, a vjerovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni. Zbog čega se o svemu ovome nije govorilo i pisalo i zbog čega je ovo bila tabu tema u komunističkoj Jugoslaviji, pitanje je koje se može postaviti u istoj ravni s onim pitanjima o Andrićevim diplomatskim danima u nacističkoj Njemačkoj i njegovim susretima s Hitlerom i prisustvu pri potpisivanju Trojnog pakta



Beogradski dnevni list Novosti objavio je 3. marta zanimljiv tekst pod naslovom Susret sa istorijom: Andrić bio član Dražinog pokreta, donoseći informacije o vezama nobelovca s četnicima i njihovim vođom, generalom Mihailovićem, pozivajući se na dokument o saradnji koji se nalazi u njegovom partijskom dosjeu. Novosti navode da je diplomata i jedan od najutjecajnijih predratnih književnih kritičara Branko Lazarević još 1946. godine, na stranicama svog tajnog dnevnika, zabilježio o Andriću sljedeće: “U početku se nešto interesovao za Ravnogorski pokret, a tvrdi se čak da je pisao i neka ohrabrujuća pisma nekim četničkim vođama iz Hercegovine…”

Kosta St. Pavlović, diplomatski činovnik i šef kabineta predratnih i emigrantskih kraljevskih vlada, objavio je u knjizi Poezija i proza da “je njegova povučenost (Andrićeva, za vreme okupacije) bila, po pričanju nekih zajedničkih prijatelja, samo prividna, jer se bio prilično upleo u pokret otpora, i to na strani generala Dragoljuba Mihailovića, kome je čak, jednom pismenom porukom, izrazio podršku”. Vođa četničkog pokreta, navodno, bio je ushićen kada mu je prenijeta poruka književnika iz Beograda. Kosta St. Pavlović i u knjizi Ratni dnevnik 1941–1945 zapisuje: “U četvrtak, 23. decembra 1943., dobio sam prve vesti od Mladena Žujovića… Krišom je dolazio u Beograd. Tamo je viđao Andrića, koji je u Dražinom beogradskom odboru.”

Stevan K. Pavlović, poznati srpsko-britanski profesor, u jednom eseju posvećenom porodici i kući Pavlovića navodi da su se u potkrovlju, gdje se nalazio atelje njegove tetke Bele Pavlović, poznate srbijanske slikarke, u toku rata okupljali simpatizeri i članovi pokreta generala Mihailovića, među kojima je bio i Ivo Andrić. Svjedočanstvo na ovu temu ostavio je i Kosta Timotijević u zapisu Zašto je leva građanska inteligencija počinila klasno izdajstvo?, u kome piše: “Mnogi su čekali oslobođenje sa zebnjom u srcu… Marko Ristić i Aca Vučo obrađivali su Ivu Andrića, spašavajući ga od odlaska na Ravnu goru. Navodno je imao i uniformu sašivenu.”

Novosti navode još nekoliko pouzdanih srpskih izvora koji potvrđuju veze Andrića s četnicima, no, svakako, najzanimljiviji dokument onaj je koji su pronašli Ratko Peković i Slobodan Kljakić, i to u partijskom dosjeu nobelovca, odnosno iz kartoteke CK SKJ, i objavili ga u knjizi Angažovani Andrić 1944–1954. Riječ je, zapravo, o nekoj vrsti karakteristike koju su tri mjeseca, pošto je Andrić primljen u redove Saveza komunista Jugoslavije 13. decembra 1954. godine, potpisali njegovi prijatelji, književnici Marko Ristić i Aleksandar Vučo.

U tom javnosti malo poznatom dokumentu navodi se da je “Andrić verovao da su tzv. nacionalističke snage one koje se nalaze na čelu oružanog ustanka, ali ne ostajući slep pred činjenicama, on postepeno uviđa da su te snage, sa Dražom Mihailovićem, izdajničke, i pošteno revidira izvesne svoje zablude i iluzije. Posle jedne iskrene moralno-političke krize, Andrić se u trenutku oslobođenja našao spreman da obnovi i napretku svoje domovine lojalno pomogne. Njegova dobronamernost i iskrenost u tom trenutku nisu mogle biti stavljene u sumnju i to možda baš zato što njegovo opredeljenje nije bilo plod nekog naglog, oportunističkog obrta, nego jednog sporog, poštenog ispita savesti.”

Očito da Andrićevi kontakti s četnicima nisu bili nepoznanica za neke ugledne i utjecajne predstavnike nove vlasti poslije 1944. godine, a vjerovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni. Zbog čega se o svemu ovome nije govorilo i pisalo i zbog čega je ovo bila tabu tema u komunističkoj Jugoslaviji, pitanje je koje se može postaviti u istoj ravni s onim pitanjima o Andrićevim diplomatskim danima u nacističkoj Njemačkoj i njegovim susretima s Hitlerom i prisustvu pri potpisivanju Trojnog pakta.

Naravno da za srbijanske Novosti ovo nije tabu tema. Sasvim je jasno da se u Srbiji sa simpatijama gleda na Andrićevu konekciju s četništvom. Srbija je svoje četništvo i zakonski legitimirala kroz Zakon o izjednačavanju prava četnika i partizana. Tako da je Andrić kao četnik mnogo više prihvatljivija historijska ličnost nego Andrić komunista, kako se doskoro tvrdilo i pisalo. U Srbiji je sasvim normalno da se slika Milana Nedića, premijera Srbije u vrijeme nacističke okupacije, nađe u historijskoj sobi s portretima svih drugih srbijanskih premijera ili, pak, da njegov portret bude izložen u hodniku Prve kragujevačke gimnazije.

No, ono što bi bilo nužno na ovom mjestu aktuelizirati jeste pitanje zbog čega je ovo danas tabu tema za mnoge bosanske medije, kao i lijeve intelektualne i političke elite među Bošnjacima? Dok se u istim tim kružocima ličnost Mustafe Busuladžića doslovno satanizira, dotle se o Andriću, diplomati u nacističkom Berlinu i članu četničkog beogradskog odbora, šuti. Ne smetaju ni biste, ulice, škole, pa čak ni gradovi s imenom ovog saradnika okupatora. Zašto?


stav.ba