Legende svjetskog fudbala/ nogometa

[storm]

krojfa ste zaboravili...i plejadu nizozemaca...

Pa idu svi... Nećemo sve u tri dana, neka tema traje.. Ima tu još gascoigne, kantona pa nijemaca talijana... Ma da ne nabrajam... Sve će biti a ni ostalima nije zabranjeno ostaviti barem neku sugestiju pa cu ja napraviti report...

[Lebowski]

Hristo Stoichkov



Hristo Stoichkov(rođen u Plovdivu 8. februara 1966) je umirovljeni bugarski fudbaler. Nosio je nadimke Камата(vrsta kratkog mača?), Кучето(Pas) i Модерния ляв (Moderna lijevica, moderni lijevi). Njegov otac je također bio golman lokalnog kluba što mu je olakšalo početak karijere.
Bio je član bugarskog nacionalnog tima koji je zauzeo 4. mjesto na SP u SAD 1994 godine. Osim po fudbalskim sposobnostima bio je poznat i po svom temperamentu što ga je često koštalo suspenzija sa terena. Zbog svojih igara proglašen je za evropskog igrača godine 1994. a na ceremoniji FIFA-e iz 2004 od strane ponajboljeg fudbalera svih vremena Pelea uvršten je u najboljih 125 svih vremena.

Karijeru je počeo u svom gradu zaigravši 1984. za Hebros. Već sljedeće godine prešao je u redove CSKA Sofija kada je u finalu bugarskog kupa suspendovan zbog tuče.
Nakon povratka na teren bio je izuzetno uspješan i sa 38 golova u 30 mečeva za CSKA uspio je da osvoji i nagradu "Zlatna kopačka Evrope".



Nakon toga prelazi u Barcelonu i postaje dio "tima snova" Johana Cruyyffa gdje je imao značajnu ulogu u jednoj od najuspješnijih era tog kluba. Barcelona je osvojila Primeru 4 puta zaredom(1991-1994) a osvojili su i Evropski Kup(današnja Liga prvaka) 1992. godine.
Za čitavo vrijeme boravka u Barceloni bio je najpopularniji igrač tog kluba, idol navijačima a igrao je u tandemu sa Romariom.

[ytube][/ytube]

U prvoj sezoni Stoichkov je suspendiran zbog stajanja na sučevu nogu ali je svjedno uspio da da 14 golova u primeri i još 6 u Kupu pobjednika kupova.
U nastavku klupske karijere imao je kraće avanture po SAD, Japanu i Italiji ali bez nekog većeg uspjeha.

Na SP 1994 proglašen je za najboljeg strijelca turnira sa ukupno 6 postignutih golova a u uz to je osvojio i četvrto mjesto sa Bugarskom. U polufinalu su izgubili 2-1 od Italije a u borbi za treće mjesto poraženi su od Talijana 4-0.

U kvalifikacijama za EURO 1996 završio je sa Bugarskom na drugom mjestu, iza budućeg pobjednika Njemačke, i kao jedna od boljih drugoplasiranih plasirali su se na evropsko prevenstvo. Stoichkov je pritom dao 10 golova.
Na EURU postigao je 3 gola u 3 meča, uz jedan nepravedno poništeni a bio je i jedini igrač koji je dao gol iz slobodnog udarca.

Karijeru je proveo na lijevom krilu i bio je poznat kao agilan i brz igrač dobrog driblinga i po sklonosti da šutira na gol kada se to najmanje očekuje. Dobar je bio i kao izvođač slobodnih udaraca i penala i jedan od najboljih "ubacivača" lopte u kazneni prostor.
Temperament ga je možda koštao nekih utakmica, žestokih svađa sa sudijama, duela sa protivnicima ali mu je donio veliku popularnost.
2006.je tužen na sudu u SAD zbog brutalnog starta iz 2003 prilkom kojeg je protivniku slomio nogu. MLS(Major League Soccer) ga je kaznio sa svije utakmice i 2000$.

2004. je počeo svoju trenersku karijeru kao jedan od trenera u Barceloni a ubrzo je postao i selektor Bugarske ali nije imao nekog većeg uspjeha, kao ni u narednim trenerskim pokušajima.

[niska grana]

Prije svega, tema



Iako sam u suštini više ljubitelj mračnih i polumarginalnih igrača, provincijskih golgetera i nesretnih epizodista-izletnika u velike klubove nego zvijezdâ oko čijeg statusa postoji planetarni konzensus - naravno da imam svoje favorite kada je o priznatim legendama fudbala riječ.

Prvi među jednakima je čovjek sa slike, zbog kojeg mi se desilo ono što ranije nisam mogao ni zamisliti - da svakom svojom ćelijom navijam za klub u kojem trenutno nastupa. Ali Baggio je bio takav, nosio je sa sobom tu neku iskonsku čaroliju fudbala, neospornu harizmu i sve ostalo što je činilo hipnotisanom gomilu na tribinama i pred ekranima.

Baš kao što je fudbal od svih sportova vjerovatno najsličniji životnom ciklusu (što je moj rođak plastično opisao na primjeru navijačkog staža na stadionu Koševo: rana mladost - sjeverna tribina; srednje godine - zapadna; pozno doba - istočna i na kraju selidba na groblje odmah iza istočne tribine), tako je možda cijela njegova karijera na neki način ogledalo ljudskog života i priča sa kojom se mnogi mogu identificirati...nesretni penal, česte povrede, nedostatak sluha nacionalnih izbornika i trenera velikih klubova za umjetnike njegovog kalibra, koji se nisu uklapali u viziju modernog fudbala.

Priča se da kad je Brescia /zadnji klub za kojeg je nastupao) dolazila u bilo koji grad, niko nije fermao utakmicu ni svoj klub, već su sve oči bile uprte u njega. Po mnogim anketama najbolji, ali u skoro svim najomiljeniji italijanski igrač.

[Krokodil Behko]

E Bravo grana, dobro si ga se sjetio. Čini mi se i da je bio veliki humanista.
Moramo ti pronaći onaj članak o golgteru iz Brazila koji za 20 godina nije postigao nijedan gol. Lik će čovjeka tvog profila potpuno oduševiti

[storm]

Gary Lineker



Puno ime Gary Winston Lineker
Nadimak Crisp Man
Rođen 30. studenog 1960.
Visina 180 cm





Lineker na dodjeli BAFTA nagrada 2009. godine
Osobne informacije

Klub
Trenutačni klub igračka mirovina
Pozicija napadač
Mlađi uzrasti
1976.–1978. Leicester City
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1978.–1985. Leicester City 195 (95)
1985.–1986. Everton 41 (30)


1986.–1989. Barcelona 103 (43)


1989.–1992.Tottenham 105 (67)


1992.–1994. Nagoya 23 (9)

Reprezentativna karijera
1984.–1992. Flag of England (bordered).svg Engleska 80 (48)




Gary Winston Lineker, OBE (Leicester, 30. studenog 1960.) bivši je engleski nogometaš i reprezentativac. Igrao je na poziciji napadača, a trenutačno je sportski komentator na BBC-ju.[1] S postignutih 48 pogodaka drugi je strijelac engleske reprezentacije svih vremena; pogodak više ima Bobby Charlton. Lineker je također s 10 postignutih pogodaka najbolji strijelac Engleske na Svjetskim prvenstvima u nogometu.

Linekerove spospobnosti bile su proizvod njegova razumijevanja igre i stalne težnje k poboljšanju. Uz tehničke sposobnosti, posjedovao je i odlično pozicioniranje, što ga je učinilo jednim od najuspješnijih engleskih napadača i golgetera u povijesti.

Jedini je nogometaš koji je osvojio naslov najboljeg strijelca Engleske s tri različita kluba: s matičnim Leicester Cityjem (gdje je proglašen i za najboljeg nogometaša u povijesti kluba[2]), Evertonom i Tottenhamom. U karijeri je još nastupao i za Barcelonu te za japansku Nagoyu Grampus Eight.

Za izabranu je nacionalnu vrstu Lineker debitirao 1984. godine u susretu sa Škotskom. Nastupao je na dva Svjetska i dva Europska prvenstva. Ukupno je zabilježio 80 nastupa, uz spomenutih 48 pogodaka. Sa 6 pogodaka bio je najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1986. u Meksiku. Također je ušao u Peléovih "100 najvećih živućih nogometaša".

Lineker je, komentirajući poraz u polufinalu Svjetskog prvenstva 1990. od Zapadne Njemačke, izjavio:
Wikicitati „Nogomet je igra u kojoj 22 čovjeka trče naokolo, natjeravaju loptu, u kojoj jedan sudac napravi gomilu pogrešaka te u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje Njemačka.“


što je postala jedna od najcitiranijih izjava u svijetu nogometa.

[storm]

Hugo Sánchez



Hugo Sánchez
Puno ime Hugo Sánchez Márquez
Nadimak Pentapichichi, Hugol
Rođen 11. srpnja 1958.
Visina 1.75 m
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1975.–1981.UNAM Pumas 200 (99)
1979.–1980.San Diego Sockers (ljeti) 32 (26)
1981.–1985.Atlético Madrid 111 (54)
1985.–1992.Real Madrid 207 (164)
1992.–1993.Club América 29 (11)
1993.–1994.Rayo Vallecano 29 (16)
1994.–1995.CF Atlante 31 (13)
1995.–1996.FC Linz 20 (6)
1996.Dallas Burn 23 (6)
1996.–1998. Atlético Celaya 12 (2)

Reprezentativna karijera
1977.-1998. Meksiko 75 (29)
Trenerska karijera
2000.–2005.UNAM Pumas
2006. Club Necaxa
2006.–2008. Meksiko
2008. Meksiko U-23
2009. UD Almería
Bilješke

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.



Hugo Sánchez Márquez (Mexico City, 11. srpnja 1958.) – meksički nogometaš i trener. Nastupio je na 3 Svjetska prvenstva za reprezentaciju Meksika. Bio je 5 puta najbolji strijelac španjolske lige, drugi je najbolji strijelac španjolske lige u povijesti. U izboru FIFE 1999. godine, nalazi se na 26. mjestu na popisu najboljih nogometaša 20. stoljeća, najviše je rangirani nogometaš iz Sjeverne i Srednje Amerike. Najuspješniji je meksički nogometaš u povijesti.

Klupska karijera

Kao tinejdžer igrao je za reprezentaciju Meksika na Olimpijskih igrama 1976. godine. Igrao je za meksički klub UNAM Pumas, koji je ujedno i sveučilišni klub. Uz igranje nogometa, završio je i studij stomatologije. S klubom osvojio je 2 naslova prvaka Meksika 1977. i 1980. Bio je najbolji strijelac prvenstva 1978. i 1980. Te godine s klubom osvojio je i Kup CONCACAF-a. Preko ljeta, u pauzi meksičkog prvenstva, igrao je na posudbi u američkoj ligi za Sockers 1979. i 1980. godine. Postizao je gotovo gol po utakmici.



Poslije 5 sezona u meksičkoj ligi i 99 golova, potpisao je ugovor s Atléticom iz Madrida. U početku se privikavao, kasnije je redovito zabijao. U sezoni 1984./'85. osvojio je dva kupa s Atleticom i bio je najbolji strijelac lige. Potpisao je za Real Madrid 1985. godine. U slijedećih 5 sezona, Real je osvojio 5 španjolskih prvenstava za redom, jedan kup i Kup UEFE 1986. godine. Sanchez je u 283 utakmice postigao 203 gola. Bio je najbolji strijelac španjolske lige 4 puta dok je igrao za Real Madrid. Od 1986. do 1990. godine, svake je godine u prvenstvu postigao najmanje 27 golova, a u sezoni 1989./'90. čak 38 golova, zbog čega je dobio nagradu za najboljeg strijelca u europskim ligama te sezone. Još je u europskim klupskim natjecanjima postigao 47 golova u 45 utakmica. Vratio se u meksičku ligu 1992. godine, a poslije je još igrao za klubove iz Španjolske, Austrije i SAD-a. Karijeru je završio u Atléticu Celaya.



Reprezentativna karijera


Za meksičku nogometnu reprezentaciju odigrao je 60 utakmica i postigao 29 golova. Nastupio je na 3 svjetska prvenstva 1978., 1986., kada je Meksiko bio domaćin i 1994. godine. U 8 nastupa dao je 1 gol.



S reprezentacijom nije postigao velike uspjehe. Oprostio se od klupskog nogometa 1997. godine igrajući s Realom na stadionu Santiago Bernabéu, a od reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998., kada je simbolički samo puknuo loptu.

Poslije golova izvodio je salto, kako bi proslavio postizanje golova. Postigao je i nekoliko akrobatskih golova. U mladosti je trenirao gimnastiku, a njegova sestra nastupila je u gimnastici na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976.

Trenerska karijera

Trenirao je meksički klub UNAM Pumas duži niz godina. Godine 2004., klub je osvojio 4 trofeja u 4 natjecanja u kojima su sudjelovali. Slijedeće godine, klub je imao najgoru sezonu u povijesti i Sánchez je odstupio.



Kratko je bio na klubi meksičkog kluba Nexaca, a zatim je bio izbornik meksičke reprezentacije. Istakao se emocionalnim ispadima i verbalnim sukobima s kritičarima. Na izdanju Zlatnog kupa, Meksiko je u finalu izgubio od SAD-a 2007. godine. Iste godine na natjecanju Copa América, Meksiko je pobijedio Brazil 2-0 i došao do polufinala, gdje je izgubio od Argentine 0-3. Osvojili su 3. mjesto. Meksiko se nije uspio plasirati na Olimpijske igre 2008. godine. Nakon niza loših rezultata, smijenjen je s izborničkog mjesta.



Bio je trener španjolske Almeríje. Spasio je klub od ispadanja u drugu španjolsku ligu, smijenjen je u prosincu 2009. godine.

[storm]

Ruud Gullit



Osobne informacije
Puno ime Ruud Gullit
Rođen 1. rujna 1962.
Visina 186 cm
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1979. - 1982. Haarlem 91 (32)
1982. - 1985. Feyenoord 85 (31)
1985. - 1987. PSV 68 (46)
1987. - 1993. Milan 117 (35)
1993. - 1994. Sampdoria 117 (35)
1994. - 1995. Milan 8 (3)
1994. - 1995. → Sampdoria (posudba) 22 (9)
1995. - 1998. Chelsea 32 (4)

Ukupno 454 (176)




Reprezentativna karijera
1981. - 1994. Flag of the Netherlands.svg Nizozemska 66 (17)



Trenerska karijera
1996. - 1998. Chelsea
1998. - 1999. Newcastle United
2004. - 2005. Feyenoord
2007. - 2008. LA Galaxy
2011. FC Terek Groznij




Ruud Gullit (Amsterdam, 1. rujna 1962.) je bivši nizozemski nogometaš i trener. Bio je kapetan nizozemske reprezentacije koja je osvojila 1. mjesto na europskom prvenstvu 1988. godine. Proglašen je za najboljeg igrača Europe 1987. godine.
Igračka karijera

Rođen je kao Ruud Dill (majčino prezime). Otac mu je porijeklom iz Surinama, a majka je Nizozemka. Kao dječak igrao je ulični nogomet, među ostalim i s budućim velikim nogometašima poput Franka Rijkaarda, Erwina Koemana, i Ronalda Koemana. Gullitov prvi profesionalni klub bio je HFC Haarlem. godine. Debitirao je već sa 16 godina, čime je postao najmlađi igrač koji je igrao u nizozemskoj prvoj ligi u to vrijeme i do tada. U 91. nastupu za klub postigao je 32 gola. Klub je u prvoj Gullitovoj sezoni, ispao iz lige, a u drugoj sezoni osigurao je povratak u prvu ligu, a Gullit je bio najbolji igrač druge nizozemske lige. U sezoni 1981./'82., Ruud Gullit igrao je odlično pa je HFC Haarlem bio 4. u prvoj ligi, što je najveći uspjeh u povijesti kluba. Tada je postigao svoj najbolji gol, kada je predriblao 4 braniča i vratara Utrechta.



Prešao je u Feyenoord 1982. godine, gdje je igrao s legendarnim Johanom Cruijffom. U 85 ligaških nastupa dao je 31 gol. U prvoj sezoni nije bilo trofeja, a slijedeće je Feyenoord osvojio prvenstvo i kup, a Gullit je proglašen najboljim igračem lige.

Došao je PSV Eindhoven 1985. godine. U 68 ligaških nastupa postigao je 46 golova. Već u prvoj sezoni PSV je osvojio naslov, a Gullit je bio najbolji igrač prvenstva. Naslov su osvojili i slijedeće sezone. Gullit se razvio u prvoklasnog igrača.



Prešao je Milan 1987. godine u tada rekordnom transferu za 6 milijuna funti. Te godine, Ruud Gullit proglašen je za Europskog igrača godine. Nagradu je posvetio Nelsonu Mandeli. To je bio hrabar potez, jer tada Mandela nije imao veliku podršku u javnosti. U momčadi Milana, bilo je mnogo zvijezda, nizozemski reprezentativci Marco van Basten i Frank Rijkaard te Talijani Franco Baresi i Paolo Maldini. Prve se sezone privikavao na novu sredinu, Milan je osvojio prvenstvo nakon 9 godina, a slijedeće sezone prvenstvo i Kup europskih prvaka. U drugoj utakmici polufinala pobijedili su Real Madrid 5-0. Gullit se ozlijedio, hitno je operiran, kako bi bio spreman za finale. U finalu protiv Steaue, Milan je pobijedio 4-0, a Gullit je zabio 2 gola. Slijedeće godine opet su osvojili Kup europskih prvaka pobijedivši u finalu Benficu. Gullit se ozlijedio pa je vrlo malo igrao u sezoni 1989./'90. U sezoni 1990./'91., Milan je došao do polufinala Kupa europskih prvaka. Osvojio je naslov prvaka Italije u sezonama 1991./'92. i 1992./'93. Gullit je polako gubio mjesto u prvoj momčadi, zbog ograničenog broja stranaca.



U ljeto 1995., prešao je u engleski klub Chelsea. U početku je bio branič bez zapaženijih rezultata. Kada je prebačen u vezni red, puno je bolje igrao pa je proglešen za drugog najboljeg igrača sezone poslije Erica Cantone. Razdoblje u engleskom klubu, sam Gullit je nazvao najsretnijim razdobljem u njegovoj karijeri. Igrao je u engleskoj ligi, kada je doživjela procvat dolaskom kvalitetnih stranih igrača poput Gullita, Gianfranca Zole, Dennisa Bergkampa i Jürgena Klinsmanna.


Reprezentativna karijera

Za Nizozemsku nogometnu reprezentaciju igrao je od 1981. do 1994. godine. U 66 nastupa postigao je 17 golova. Debi je imao s 19 godina u utakmici protiv Švicarske. Nizozemska je doživjela niz razočaranja, jer se nisu plasirali na Svjetsko prvenstvo 1982. i 1986. te na Europsko prvenstvo 1984. Ali su briljirali na Europskom prvenstvu 1988., kada su osvojili naslov s Gullitom kao kapetanom reprezentacije i izbornikom Rinusom Michelsom. U finalu protiv Svjetskog Saveza, Ruud Gullit i Marco van Basten postigli su golove za pobjedu 2-0. Sudjelovao je s reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu 1990. i Europskom 1992. Nizozemska je bila favorit, no ispala je na oba prvenstva u drugom krugu od kasnijih svjetskih prvaka Nijemaca i europskih prvaka Danaca. Gullit je bio u sukobu s izbornikom Dickom Advocaatom 1993., jer ga je postavio na mjesto u veznom redu, gdje inače nije igrao. Napustio je reprezentaciju, no kasnije se vratio, ali je u pripremama za Svjetsko prvenstvo 1994. ponovno otišao i više nije igrao za reprezentaciju.

Ruud Gullit je u karijeri igrao na raznim pozicijama u momčadi, bio je i branič i vezni igrač te napadač. Odgovarao mu je nizozemski totalni nogomet. Bio je atletski građen, snažan i brz, sjajan tehničar gracioznih pokreta.
Trenerska karijera


Kada je u ljeto 1996., trener Chelsea-ja, Glenn Hoddle postao izbornik Engleske, Ruud Gullit je postao igrač-trener. U prvoj sezoni osvojio je FA kup, što je bio prvi trofej za Chelsea, nakon 26 godina. Prvi je ne-britanski trener, koji je osvojio taj engleski kup. U prvenstvu bio je 6., a slijedeće godine 2., uz četrtfinala dva kupa. Smijenjen je zbog neslaganja s upravom kluba. Postao je trener Newcastle Uniteda 1998. U prvoj sezoni došao je do finala FA kupa. U drugoj sezoni, dao je ostavku nakon par kola, zbog neslaganja s navijačima, koji su protestirali što je u drugi plan stavio klupske legende Alana Shearera i Roberta Leea. Bio je trener Feyenoorda u sezoni 2004./'05. bez posebnih uspjeha. Bio je trener američkog kluba Los Angeles Galaxy u sezoni 2007./'08. Sam je otišao iz kluba, a kao razlog naveo je osobne razloge.

Bio je u braku tri puta, ima četiri kćeri i dva sina. U trećem braku je s Estelle Cruijff, nećakinjom Johana Cruijffa.


Snimio je dvije pjesme. Jedna je bila hit u Nizozemskoj, a na temu je borbe protiv apartheida. Podržavao je Nelsona Mandelu u vrijeme, kada su jako rijetki davali podršku. Kasnije se susreo s njim. Bio je nogometni komentator za nekoliko televizija.

[FA7]

Eric Cantona



Erik Kantona (punim imenom: Erik Danijel Pjer Kantona, fr. Éric Daniel Pierre Cantona, rođen 24. maja 1966. u Marseju) je bivši francuski fudbaler. Igrao je za reprezentaciju Francuske, klubove u Francuskoj i Engleskoj, a naročito je bila uspešna njegova karijera u dresu Mančester junajteda, gde je stekao status klupske legende.
Dva puta je osvajio francusko prvenstvo sa Olimpikom iz Marseja, pet puta je osvojio prvenstvo Engleske (jednom sa Lidsom, 4 puta sa Mančester junajtedom).
Kantona je bio napadač visokog kvaliteta. Narav mu je prgava i nepredvidiva, što mu je pomagalo na terenu. Isticao se i svojim imidžom; obrijanom glavom i uspravnom kragnom na dresu. Svojom veštinom i pojavom postao je uzor mnogih igrača i idol fudbalskih navijača.
Posle završetka fudbalske karijere bavio se glumom promocijom fudbala na pesku. Bio je trener francuskog tima u fudbalu na pesku koji je 2005. osvojio svetsko prvenstvo. Takođe se bavio i glumom, u čemu je najpoznatija uloga sopstvenog alter ega u komediji Looking for Eric.

[ytube][/ytube]

Ali bio je i budala i poznat po ovome

[ytube][/ytube]

Snimio je takodje jos jedan film "football rebels"

[ytube][/ytube]
od 57:00, Predrag Pasic.

„Riječ je o filmu koji je Cantona pravio u protekle dvije godine o ličnostima koje su imale značajne karijere, a koje su za vrijeme njih ili poslije pokušale ostvariti pozitivan utjecaj na društvo. Napravljena je priča o nekoliko fudbalera, a producentska kuća koja je radila film posjetila je i mene u Sarajevu. Bili su ovdje sedam dana i snimali aktivnosti škole fudbala 'Bubamara'“, kaže Pašić

[Bambi]

Romario de Souza



Romário de Souza Faria ili kraće Romário,je brazilski nogometaš. Romário je bio član brazilske nogometne reprezentacije 1994. godine kad su osvojili Svjetsko Prvenstvo.U svojoj dugoj karijeri promijenio je mnogo klubova, između ostalih igrao je za Valenciju, Barcelonu i PSV. Zanimljivost je da je igrao za klubove sa čak pet različitih kontinenata (jedino nije igrao u Africi). Kao kvalitetnog igrača ga je prepoznao i u Europu doveo nizozemski nogometni trener i skaut Piet de Visser.

Godine 1994. FIFA ga je proglasila najboljim svjetskim igračem, te je odabran u FIFA-inom izboru za najboljih 125 igrača svih vremena.

Dana 20. svibnja 2007. je postigao svoj 1000. gol što su popratili mnogi mediji. Međutim, kako je Romário računao i golove iz prijateljskih utakmica te iz utakmica dok je još bio junior, FIFA je objavila kako je službeni broj golova koje je postigao 929.


[ytube][/ytube]

[greeneyes]

Prije svega, merhaba i dobar dan.

Ja ću danas pisati o jednom čarobnjaku s loptom, igrač zbog koga sam zavolio fudbal još kao mali seronja. Kad se pomene čarobnjak s loptom, pretpostavljam da vam je prva asocijacija-Brazilac.
I da, jeste, to je Brazilski čarobnjak, ukratko, to je igrač koji je mogao sve s loptom, ophodio se prema njoj kao prema vlastitom djetetu, milovao je, čuvao je od drugih(da, bio je i sebičan).

A sad dosta tog uvoda/predigre, vrijeme je da predjemo na djelo, je l'

Naime, da vam konačno otkrijem o kome se majstoru radi, dame i gospodo-Rivaldo Victor Borba Ferreira, ustan'te molim vas kad se pominje ime ovog čovjeka
Nisam toliko upoznat s njegovom biografijom, tj. njegovim početcima, al' pretpostavljam da je to kao i u većine Brazilaca, čim je skinuo pelenu trčkar'o je po prašnjavim ulicama Brazila i ganjao tu čudnu loptastu igračku. Poslije je valjda kako to obično biva, neko primjetio njegov raskošni talent baratanja tom čudesnom loptastom igračkom, i pozvao ga da trenira fudbal.

Rivaldo je postao profesionalni igrač s 16 god. kada je po prvi put nastupio za omaleni Brazilski klub po imenu "Santa Cruz", tu je pokazao sjajnu igru, s kojom je i nastavio i u drugim klubovima po Brazilu, pogotovo u Palmeirasu s kojim je osvojio prvenstvo Brazila, tzv. Seriu A. Palmeiras je bio njegova odskočna daska za put u Europu. Prva destinacija u Europi jeste Deportivo de la Corunja, u koju je prešao 1996 god. za jednu (tada) veliku sumu novca, od nekih 10+ miliona funti. Tu je proveo samo jednu sezonu, ali i ona je bila dovoljna da dokaže kakav je fudbaler, i prije svega strijelac. Te sezone je bio drugi najbolji strijelac u Španskoj Primeri s 21 pogotkom. Njegova sljedeća destinacija je bila-Fc Barcelona, koje će se kasnije uspostaviti i kao najuspješnija. U Barcelonu je prešao za tada rekordnih 21 milion funti(nemojte me držati za riječ).

U Barceloni je bio malo je reći fantastičan, i zajedno s Figom(ne dugo) i Klajvertom činio fantastičan tercet ( ). Izludjivao je protivničke igrače svojim majstorskim potezima, golovima..
I tako svojim sjajnim igrama je doveo Barcelonu do dvije ligaške titule, Uefa supercup, i kup kralja. Tim svojim predstavama je osvojio nagradu za najboljeg igrača na svijetu. Eh, bilo bi sad da ne kažem bezobrazno ne pomenuti onaj njegov gol protiv Valencije, gol kakav se rijetko vidja na fudbalskim terenima, vjerujem da svaki iole dobar poznavaoc zna o kom golu je riječ. Da, u pitanju je gol škaricama s vrha šesn'esterca, evo vam i ovaj video prikaz te majstorije jednog Rivalda
[ytube][/ytube]

I tako, Rivaldo i Barcelona su bili u sretnoj vezi dugih 5 godina, dok ih zov Berluskonijevih/Milanovih para nije rastavio(k'o drugi do many-many). Rivaldo je napravio vjerovatno najgori potez u svojoj karijeri čim se upustio u vezu s Milanom. U Milanu, kog je tada vodio k'o drugi do žabar Ancelloti, koji je furao onaj fudbal u kom nije bilo mjesta za jednog Rivalda, mo'š mislit', a bio je profesor za sve ostale igrače, al' o tom po tom. I tako ta veza normalno nije dugo potrajala, već nakon dvije teške i po jednog takvog igrača bolne, ali eto, barem je u Milanu osvojio ono što nije mogao s onom Barcom, osvojio je LP, to je vjerovatno jedina svijetla tačka u toj kratkoj vezi. Nakon Milana, Rivaldo se skrasio(ne u potpunosti) u Grčkoj, tačnije u Olympiakosu, s kojim je osovjio sve što se moglo u Grčkoj, tamo se jednostavno poigravao s protivnicima, sigurno jedan fin period za njegovu karijeru nakon onog Milana. Poslije kad je već ušao u godine, otišao je iz Grčke u Uzbekistan. Nakon izleta u Uzbekistanu odlazi..gdje drugo do li u svoj Brazil, gdje igra i dan danas, i još vijek iam onu svoju magiju, iako ima 41 godinu. i još uvijek ponekad zabije koji maestralan gol, onako kako to samo on zna.

Sad da napišem još koju o njegovoj internacionalnoj karijeri, to jest o njegovim uspjesima i igrama u dresu Brazila. Rivaldo je u dresu Barzial pružao sjajne igre, i otišao je u istoriju kao jedan od najboljih strijelaca, kao i igrača Brazila svih vremena. S Brazilom je osvojio Kup Konfederacija, Kopa Ameriku, izgubio jedno finale SP-a u Francuskoj, gdje je da dodam bio sjajan, zabio je tri gola i izabran je u najbolji tim SP-a. Sad je došao red da napišem i ono najbitnije, a to je svakako titula prvaka svijeta, koju je osvojio s Brazilom, 2002 godine u Japanu i J. Koreji.
To je bila jedna od najboljih generecija uopće u svijetu fudbala, kako i ne bi bil kad u ofanzivi imaš ove igrače :Rivaldo, Ronaldo i Ronaldinho Tu je pružao spektakularne igre, što donekle i pokazuje postignutih pet golova i još par assista pretežno za Ronalda, dva u finalu SP-a(ako se dobro sjećam) I opet je naravno izabran u najbolji tim SP-a Ta titula SP-a mu ej bila samo kruna za sve ono što je učinio za fudbal. Hvala ti veliki majstore

Još jedan kratki video o ovom čarobnjaku

[ytube][/ytube]

[storm]

Franz Beckenbauer



Država Njemačka
Osobne informacije
Puno ime Franz Anton Beckenbauer
Nadimak Der Kaiser
Rođen 11. rujna 1945.
Klub
Trenutačni klub umirovljen
Pozicija libero
Mlađi uzrasti
1959. - 1964. Bayern München
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1965. - 1977. Bayern München 396 (44)
1977. - 1980. New York Cosmos 105 (19)
1980. - 1982. Hamburger SV 28 (0)
1983. New York Cosmos 27 (2)

Reprezentativna karijera

1965. - 1977. Zapadna Njemačka 103 (14)
Trenerska karijera
1984. - 1990. Zapadna Njemačka
1990. - 1991. Olympique Marseille
1993. - 1994. Bayern München
1996. Bayern München


Franz Beckenbauer (München, 11. rujna 1945.), njemački je trener i bivši nogometaš, s nadimkom Der Kaiser ("Car") zbog svojeg elegantnog stila i vođenja igre, te njegove dominacije na terenu. Općenito je zvan najboljim njemačkim nogometašem svih vremena, kao i jedan od najvećih nogometaša u povijesti.



Prvi je odigrao više od 100 utakmica za nacionalnu reprezentaciju. Kao aktivni nogometaš osvojio je 1974. Svjetsko prvenstvo u nogometu, a zatim kao trener 1990. S Bayernom iz Münchena osvojio je 4 puta njemačko prvenstvo (1969., 1972., 1973., 1974.) i 4 puta Europske pokale. Godine 1972. i 1976. izabran je za najboljeg nogometaša Europe. 1977. godine prelazi u Newyorški "Cosmos" , a 1980. se vraća u Njemačku u Hamburger SV s kojima osvaja 1982. njemačko prvenstvo. Od 1984.-1990. bio je izbornik njemačke nogometne reprezentacije. Od 1994. do 2009., Beckenbauer je obnašao dužnost predsjednika FC Bayern Münchena.


Rane godine

Franz Beckenbauer je rođen u posljeratnim ruševinama Münchena, kao drugi sin poštara Franza Beckenbauera starijeg i majke Antonie. Rastao je u radničkom okrugu Giesing, dok je, unatoč očevom cinizmu o igri, započeo igrati nogomet sa osam godina u mladoj momadi SC Münchena '06, 1954. godine.



U početku, bio je središnji napadač, a idol mu je bio Fritz Walter i 1860 München, tada nepoznati lokalni klub koji je nastupao u Oberligi Süd, 1950-ih. "Uvijek sam sanjao da igram za nijh", potvrdio je kasnije.[5] Zatim se 1959. godine pridružio juniorima Bayern Münchena, umjesto obožavanog 1860 Münchea, zbog juniorskog U-14 natjecanja pokraj Neubiberga. Beckenbauer i suigrači su bili svjesni da je njihov SC München '06 imao financijskih problema sa juniorskom ekipom, pa se odlučio pridružiti 1860 Münchenu kao skupina iznad kraja natjecanja. Međutim, sudbina je spojila SC München i TSV 1860 u finalu, a niz gubljenja vremena u utakmici su imale rezultirale fizičkim obračunom Beckenbauera i protivničkog napadača. To je proizvelo jak utjecaj na Beckenbauera i suigrače, koji su se odlučili radije spojiti s Bayernom nego s momčadi koja im je postala neprijatelj.

1963. godine, sa 18 godina, Beckenbauera se našao u kontroverzi kad je izjavio da mu je djevojka trudna i da nema namjeru vjenčati se s njom. Zbog tadašnjih socijalnih prilika, DFB ga je izbacio iz mlade reprezentacije Zapadne Njemačke, ali je ponovo prihvaćen zbog intervencije trenera Dettmara Cramera.
Karijera
Igračka karijera

Beckenbauer je za Bayern debitirao u Regionalligi Süd protiv Stuttgarter Kickersa, 6. lipnja 1964. godine. U svojoj prvoj sezoni u ligi, 1964./65., momčad je prošla u tada novoosnovanu Bundesligu, prvu nacionalnu ligu.

Ubrzo je Bayern postao jaka snaga u novoj ligi, osvojivši njemački kup 1966./67. i Kup pobjednika kupova 1967. godine. Beckenbauer je 1968./69. sezone postao kapetan momčadi i odveo ju je do prvog naslova prvaka njemačke. Započeo je eksperimentirati sa obrambenom libero pozicijom, preobrativši tu poziciju i postao je jedan od najboljih libero igrača svih vremena.
Kaiserov dres NY Cosmosa iz 1977. godine




Tijekom Beckenbauerove karijere u Bayern Münchenu, klub je osvojio tri prvenstva zaredom (1972.-1974.), kao i tri naslova Kupa prvaka zaredom (1974.–1976.), zbog čega je Bayern osvojio trofej na čuvanje zauvijek.



Zanimljivo, od 1968. godine, navijači i mediji Beckenbauera nazivaju Der Kaiser. Za taj nadimak, obješnjena je sljedeća anegdota (čak ju je Beckenbauer potvrdio): Za vrijeme prijateljske utakmice Bayerna u Beču, Beckenbauer je pozirao za fotografije u zgradi pokraj kuće vladara Franje Josipa I.. Mediji su ga počeli zvati Fußball-Kaiser ("nogometni car"), a malo poslje samo Der Kaiser. Međutm, u izvješću njemačkih novina Welt am Sonntag piše da je takvo objašnjenje neistinito, iako je popularno. Prema izvješću, Beckenbauer je prekršio protivnika Reinharda Libudu iz Schalkea u finalu kupa, 14. lipnja 1969. Izostavljajući zvižduke navijača, Beckenbauer je uzeo loptu u protivnički dio terena, gdje je tehnicirao s loptom pred nervoznim navijačima pola minute. Libuda je često bio zvan König von Westfalen (kralj Vestfalije), pa su se madiji još više oduševili i nadjenuli nadimak Der Kaiser.

Beckenbauerova popularnost je bila toliko velika da se jednom našao i u skeču Monty Pythona "The Philosophers' Football Match" kao dio njemačke reprezentacije. Međutim, umjesto pravog nogometa, svi "igrači" su mislili i kružili, što je zbunilo Beckenbauera.

1977. godine, Beckenbauer je prihvatio ponudu američkog New York Cosmosa iz NASL lige. Za Cosmose je igrao četiri sezone do 1980. godine, i osvojio je Soccer Bowl tri puta (1977., 1978., 1980.).




Beckenbauer je otišao u mirovinu nakon dvije godine igranja za Hamburger SV, od 1980. do 1982., s kojim je osvojio naslov prvaka Bundeslige; te nakon još jedne godine u New York Cosmosu, 1983. godine. U svojoj karijeri, Beckenbauer je imao ukupno 587 nastupa i 81 gol u domaćim ligama.

Reprezentativna karijera

Beckenbauer je 103 puta nastupio za reprezentaciju, i postigao je 14 golova za Zapadnu Njemačku. Bio je dio momčadi koja je osvojila drugo mjesto na SP-u 1966., treće mjesto na SP-u 1970., i prvo mjesto na SP-u 1974. godine. Beckenbauer je prvi reprezentativni nastup imao 26. rujna 1965.

Beckenbauerov prvi nastup na Svjetskom prvenstvu je bio 1966. godine, gdje je na svakoj utakmici nastupao. U svojoj prvoj SP utakmici, protiv Švicarske, zabio je dva gola u 5:0 pobjedi. Zapadna Njemačka je osvojila skupinu, pa je pobijedila Urugvaj 4:0 u četvrtfinalu, kada je Beckenbauer zabio drugi gol u 70. minuti. U polufinalu, Nijemci su se suočili sa SSSR-om. Helmut Haller je zabio prvi gol, a Beckenbauer je zabio drugi gol, četvrti na natjecanju. Sovjeti su zabili počasni pogodak, pa je Zapadna Njemačka prošla u finale protiv domaćina, Engleske. Engleska je pobijedila u finalu preko produžetaka, i kontroverznog gola. Nijemci su pali u finalu, ali je Beckenbauer postao poznat zbog natjecanja i bio je treći na popisu najboljih strijelaca, ali ne-napadača. Momčad i igrači su u Njemačkoj dočekani kao junaci.
Franz Beckenbauer, Berti Vogts i Martin Hoffmann na susretu Istočne i Zapadne Njemačke, SP 1974.



Na Svjetskom prvenstvu 1970., Zapadna Njemačka je pobijedila u prve tri utakmice do susreta s Engleskom u drugoj rundi. Engleska je do kraja prvog poluvremena vodila 2:0, ali spektakularni gol Beckenbauera u 69. minuti je vrato Nijemce u igru, a pobjedili su u produžetcima. Zapadna Njemačka je dosegla četvrtfinala, gdje se suočila sa Italijom, u utakmici koja je postala poznata kao "Nogometni susret stoljeća". Unatoč frakturi ključne kosti nakon prekršaja, ali je nastavio igrati, jer je momčad iskoristila maksimalne dvije izmjene. Nevjerojatno je bilo gledati Beckenbauera kako igra sa iščašenom rukom u zavoju. Rezultat utakmice je bio 4:3 (nakon produžetaka) za talijane. Zapadna Njemačka je porazila Urugvaj rezultatom 1:0 u utakmici za treće mjesto.

Svjetsko nogometno prvenstvo 1974. je održano u Zapadnoj Njemačkoj, čiju je reprezentaciju Beckenbauer odveo da pobjede, uz tešku 2:1 pobjedu u finalu protiv favorita Nizozemske, koju je predvodio legendarni Johan Cruyff. Beckenbauer i ostali njemački braniči su tako dobro pokrivali Cruyffa da nizozemci nisu mogli napraviti opasniju priliku.
Beckenbauer je postao prvi kapetan koji je podigao novi trofej Svjetskog nogometnog prvenstva, nakon što je Brazil sačuvao Jules Rimet trofej 1970. godine. Time je Zapadna Njemačka postala prva reprezentacija koja je osvojila Europsko i Svjetsko prvenstvo zaredom; Francuska je isti uspjeh postigla 2000. godine.

Beckenbauer je 1971. godine postao kapetan nacionalne reprezentacije. 1972. godine, Zapadna Njemačka je osvojila Europsko prvenstvo u nogometu, pobjedivši SSSR rezultatom 3:0 u finalu. 1976., Zapadna Njemačka je opet došla do finala, gdje su ispali od Čehoslovačke.

Trenerska karijera



Franz Beckenbauer ,1990.

Na svom povratku, Beckenbauer je postao trener reprezentacije Zapadne Njemačke, nasljedivši Juppa Derwalla. Odveo je momčad do finala Svjetskog prvenstva 1986., gdje su izgubili od Argentine.

1990. godine, prije ujedinjenja Njemačke, Beckenbauer je trenirao zadnju njemačku momčad bez istočnonjemačkih igrača na FIFA SP-u, pobijedivši Argentinu 1:0 u finalu, istom kao u SP 1986. Beckenbauer je jedan od dva čovjeka (uz Marija Zagalla) koji su SP osvojili kao igrač i kao izbornik, a jedini je koji je osvojio prvenstvo kao kapetan i kao izbornik.

Beckenbauer se premjestio u klupski menadžment, i prihvati je posao u Olympique de Marseilleu, 1990. godine, ali je napustio klub sljedeće godine, uz osvajanje 1990./91. prvenstva.

Od 28. prosinca 1993. do 30. lipnja 1994., a zatim od 29. travnja 1996. do 30. lipnja iste godine, trenirao je Bayern München. Sa klubom je osvojio dva velika naslova, osvajanje Bundeslige 1994. i Kupa UEFA 1996. godine.

1994. godine, preuzeo je ulogu predsjednika Bayerna, a mnogo uspjeha minhenskog se može prepisati njemu i njegovom oštroumnom menadžmentu. Uz odluku kluba da se iz savez promijeni u ograničenu tvrtku, Beckenbauer je postao predsjedatelj savjetničkog odbora od 2002. godine.

1998. godine, postao je potpredsjednikom Njemačkog nogometnog saveza (DFB). Krajem 1990-ih, Beckenbauer je bio na čelu uspješne organizacije Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. u Njemačkoj. Predsjedao je organizacijski komitetza SP, a bio je i sukomentator TV-postaji Bild-Zeitung.
Privatni život



Beckenbauer je bio oženjen tri puta i ima petero djece, dok je jedan od njih, Stefan, bio profesionalni nogometaš. Nakon pojavljivanja na oglasu za veliku telekomunikacijsku tvrtku, Beckenbauer je izričito zahtjevao broj mobitela 0176 / 666666. Međutim, uskoro je počeo dobivati pozive muškarca koji je mislio da se radi o sex-broju, jer se u njemačkom jeziku, "6" čita "sechs", jako slično riječi seks.
Nagrade i uspjesi
Klupski uspjesi

FC Bayern München

Bundesliga: 1968./69., 1971./72., 1972./73., 1973./74.
DFB-Pokal: 1966., 1967., 1969., 1971.
Kup prvaka: 1973./74., 1974./75., 1975./76.
Kup pobjednika kupova: 1966./67.
Interkontinentalni kup: 1976.

Hamburger SV

Bundesliga: 1981./82.

New York Cosmos

NASL: 1976./77., 1977./78., 1979./80.
Trans-Atlantski kup: 1980., 1983.

Međunarodni uspjesi

Svjetsko prvenstvo u nogometu:
Pobjednik: 1974.
Drugoplasirani: 1966.
Trećeplasirani: 1970.

Europsko prvenstvo u nogometu:
Pobjednik: 1972.
Drugoplasirani: 1976.

Trenerski uspjesi

Svjetsko prvenstvo u nogometu:
Pobjednik: 1990.
Drugoplasirani: 1986.

Bundesliga:
Pobjednik: 1993./94.
Kup UEFA:
Pobjednik: 1995./96.

Osobni uspjesi

Europski igrač godine
Pobjednik: 1972., 1976.
Drugoplasirani: 1974., 1975.

Najbolji mladi igrač FIFA SP-a:
Dobitnik: 1966.

Zlatna lopta:
Drugoplasirani: 1974.

Idealna momčad FIFA SP-a:
Dobitnik: 1966., 1970., 1974.

Idealna momčad UEFA EP-a:
Dobitnik: 1972., 1976.

Njemački igrač godine:
Dobitnik: 1966., 1968., 1974., 1976.

[Rockefeller]

Jedini neleteći Holandez Da li znate o kome je riječ?

Dennis Bergkamp

Dennis Nicolaas Maria Bergkamp (Amsterdam, 10. svibnja 1969.) umirovljeni je nizozemski profesionalni nogometaš. Rođen je unutar obitelji koje obožava nogomet (toliko da su mu nadjenuli ime po Denisu Lawu). Tijekom djetinjstva bio je obožavatelj Glenna Hoddlea, igrača koji je tada igrao za Tottenham Hotspur.

Nogometna karijera

• Ajax

Bergkamp je svoje prve korake započeo u Ajaxu gdje je debitirao u Eredivisie sezone 1986.-87. gdje se pokazao kao vrlo dobar igrač osvajajući tri puta za redom titulu najboljeg strijelca u nizozemskoj ligi. 1990. Bergkamp je osvojio Eredivisie, a 1987. i 1993. Kup nizozemske, 1993. je osvojio i Nizozemski superkup, te Kup pobjednika kupova 1987. i Kup UEFA 1992..

• Inter

U ljeto 1993. kupuje ga F.C. Internazionale Milano u paru sa suigračem Wimom Jonkom, njegov transfer koji je stajao 25 milijardi tadašnjih Talijanska lira odmah je hvaljen kao transfer godine, time je neroazzure učinio kandidatima za osvajanje naslova. Tijekom sezone Serie A 1993./1994 nije uspio postići pogodak čak 6 mjeseci, njegove su izvedbe bile ispod svih očekivanja. Nije se uklopio niti u talijansku ligu, niti u ekipu koja je strahovala od propadanju u Serie B. Ostao je u Italiji dvije sezone (svakako dajući svoj veliki doprinos Interu u osvajanju Kupa UEFA 1994., gdje je postigao 8 pogodaka u 11 utakmica ukljućujući hat-trick protiv Rapid Bukurešta). Nakon razočaravajućeg iskustva u Interu kojeg je odveo samo bod od ispadanja u Serie B, prodan je u Arsenal u Engleskoj.

• Arsenal

[ytube][/ytube]

Tijekom jedanaest sezona u Premiershipu pokazao je svu svoju vrijednost postajući oslonac ekipe i osvajajući englesku ligu 1998., 2002. i 2004., četiri puta FA kup te četiri puta Community Shield. 1998. je proglašen najboljim igračem engleske lige, osvajajući "FWA" i "PFA" nagradu Premiershipa. Bio je čvrsta napadačka točka topnika sa Overmarsom prije, a kasnije sa Henryom. Bergkamp je bio u dva navrat vrlo blizu osvajanja Zlatne lopte, 1992. je završio treći iza van Bastena i Stoičkova, a drugi 1993. iza Roberta Baggia.

• Reprezentacija

Za nizozemsku reprezentaciju odigrao je 79 utakmica postigavši 37 pogodaka. Na Euru 1992., Nizozemska je bila jedna od favorita jer je bila prvak, a poraz su doživjeli u polufinalu na jedanaesterce protiv Danske, koja je u nastavku osvojila prvenstvo pobjedom protiv Njemačke. Bergkamp je napravio mnoge predstave, a prvenstvo je završio kao najbolji strijelac. Na Svjetskom prvenstvu 1994. izgubili su u četvrtfinalu od budućeg prvaka Brazila.I ovaj je puta Bergkamp završio sa tri pogotka. Na Europskom 1996. Nizozemska nogometna reprezentacija ispala je u četvrtfinalu, a Bergkamp je postigao samo jedan pogodak protiv Švicarske. Na Svjetskom 1998. Nizozemska nogometna reprezentacija je ispala u polufinale na jedanaesterce od Brazila.Bergkamp je tu postigao tri pogotka. Na Euru 2000. Nizozemska je izgubila u polufinalu, naravno na jedanaesterce i to od Italije. U toj su utakmici Nizozemci uspjeli promašiti čak pet od šest jedanaesteraca. Bergkamp je tada igrao prekrasan nogomet. Ukratko, najbolji Bergkampovi rezultati sa reprezentacijom su dva druga mjesta na Euru 1992. i 2000. te četvrto mjesto na Svjetskom 1998.

Strah od letenja

Bergkamp je poznat po svom strahu od letenja. Čini se da se ovaj strah pojavio tijekom Svjetskog prvenstva u SAD-u 1994. kada je jedan novinar što je putovao s njim izjavio da je u avionu bomba čega se Bergkamp silno prestrašio. To je napravilo mjesta Bergkampovom nadimku Non Flying Dutchman (Nizozemac koji ne leti). Zbog tog straha Bergkamp je često preskakao utakmice Arsenala izvan Velike Britanije.

Nedavno je dobio i svoju statuu na Emiratima

[storm]

sjećam se da...čovjeka su autom danima prije tekmi vozali po europi na duža gostovanja....a dosta tekmi nije ni išao , ako je bio izvjestan rezultat, fol radi ozljede

[KOMESAR]

Svi su se normalno rodili samo je Zinedin Zidan

[Mala_Mu]

[Pasaga]

http://www.avaz.ba/clanak/149460/zlatan ... om-susicem

[Mala_Mu]

Istinske fudbalske legende koje su se penzionisale u 2014. godini



Godinu na izmaku ljubitelji fudbala pamtit će po Svjetskom prvenstvu u Brazilu, no 2014. će u sjećanju ostati i zbog penzionisanja velikog broja fudbalskih velikana.


Prije nekoliko dana od aktivnog igranja oprostila su se dvojica nekadašnjih francuskih reprezentativaca, Thierry Henry i Eric Abidal.

Svoje posljednje utakmice u 2014. godini odigrali su i istinske legende Intera i Manchester Uniteda, Javier Zanetti i Ryan Giggs, dok je u fudbalsku penziju otišao i sjajni Brazilac Juninho Pernambucano od kojeg je naš Miralem Pjanić učio kako se izvode slobodni udarci.

Zbogom fudbalu u tekućoj godini rekao je i legendarni brazilski fudbaler Rivaldo, kao i nekadašnji holandski reprezentativac Clarence Seedorf.

[storm]

Prosinečki o viskiju, cigaretama i najgorem trenutku karijere
Prosinečki otkrio najdraži i najgori trenutak karijere
Dao je veliki intervju za FIFA weekly
Piše: I.G.

Foto: Screenshot/FIFA weekly

ROBERT PROSINEČKI glavna je zvijezda najnovijeg izdanja "FIFA weekly" nogometnog magazina, u kojem je legendi hrvatskog nogometa posvećeno čak devet stranica.

Prosinečki se u intervjuu osvrnuo na ključne trenutke svoje karijere, hrvatski nogomet te fascinantan podatak da je "Žuti" jedini nogometaš u povijesti koji je zabijao golove na svjetskim prvenstvima za dvije zemlje, Jugoslaviju 1990. i Hrvatsku 1998. godine.

"Sve su to važna i nezaboravna iskustva, ne samo za moju igračku i trenersku karijeru nego i mene osobno", rekao je Prosinečki te se prisjetio 1987. kada je s mladom selekcijom Jugoslavije osvojio Svjetsko prvenstvo.

"Bio je to neopisiv osjećaj. Imali smo vrlo jaku momčad, multikulturalnu Jugoslaviju u kojoj su Hrvati igrali dominantne uloge pod Mirkom Jozićem. U toj ekipi su igrali Šuker, Boban, Štimac, Jarni, Predrag Mijatović, Branko Brnović... Još se sjećam svog slobodnog udarca za pobjedu protiv Brazila u četvrtfinalu. Ostala je minuta do kraja i činilo se da ćemo igrati produžetke. Bilo je to veliko olakšanje. Kasnije smo porazili Zapadnu Njemačku u finalu, no ja nisam igrao zbog žutog kartona", priča Robi.

S Hrvatskom je jedanaest godina kasnije bio blizu, ali i bronca je bila senzacionalan uspjeh za jednu od tada najmlađih nogometnih nacija.

"Bio je to tužan trenutak, najgori u mojoj karijeri. Igrali smo s domaćinom na punom Stade de Franceu u polufinalu. Nisam počeo utakmicu, bio sam na klupi. Šuker je zabio u drugom poluvremenu, a Thuram okrenuo utakmicu. Nismo se uspjeli vratiti i morali se zadovoljiti s trećim mjestom. Naši navijači dočekali su nas u Zagrebu kao heroje. Mala nacija s tek 4 milijuna stanovnika popela se na Olimp svjetskog nogometa", rekao je Prosinečki.

"Do danas me muči jedno pitanje. Koliko je golova Thuram zabio za reprezentaciju do te utakmice? Niti jedan! Ali to nije sve, koliko je još golova zabio nakon toga? Niti jedan. Thuram je te večeri igrao utakmicu svog života i zabio dva odlučujuća gola, jedina dva u 142 nastupa za Francusku. To je dio nogometa; nemoguće postaje moguće, a onda postane stvarnost. To su prekrasni, čudesni trenuci, a ima i gorkih pilula koje je teško progutati. Važno je uzdići se nakon poraza, to je u sportu ključno", kaže Prosinečki.





Nije izbjegao pitanje o odnosu s Ćirom Blaževićem, koji mu je u polufinalu s Francuskom dao tek minutu na terenu, a ranije se proslavio izjavom da će pojesti diplomu ako Prosinečki postane profesionalni nogometaš.

"To je bilo njegovo mišljenje u to vrijeme. Njegovi komentari dali su mi veliku motivaciju i tjerali me da nastavim raditi i napredovati kao igrač, i karijera mi je nakon toga samo krenula. Ćiru brojim pod prijatelje i kolege", kaže Robi.

Na pitanje smatra li, kao i neki stručnjaci u Hrvatskoj, da bi bez cigareta i viskija bio možda i najbolji nogometaš svijeta, Robi je odgovorio: "Nisam baš siguran".

"Veliki Žuti" bio je jedan od najtalentiranijih nogometaša Balkana ikada, piše "FIFA weekly" i hvali njegove čuvene "munjevite" driblinge kojima je traumatizirao protivnike. Podsjetili su na njegovu blistavu karijeru od Dinama i Zvezde do Reala i Barcelone, te povratka preko Liegea, Portsmoutha, Ljubljane natrag u Zagreb.

Kao najveći trenutak karijere izdvojio je osvajanje naslova prvaka Europe sa Crvenom zvezdom 1991. godine.

"Bio je to najveći nogometni uspjeh u povijesti Jugoslavije. Taj uspjeh promijenio je karijere i živote tih igrača. Nekoliko tjedana kasnije Radomir Antić me odveo u Real Madrid, ostali igrači prešli su u inozemne klubove, a naš trener Ljupko Petrović preuzeo je Espanyol".

[Terasa svjesti]

Ja ću o legendi i manekenu u fudbalu za kojim žene i danas žude :

GABRIEL BATISTUTA

Gabriel Omar Batistuta, prozvan Batigol, bivši je profesionalni nogometaš koji je većinu svoje karijere proveo u nogometnom klubu poznatijem kao Fiorentina u Italji, gdje je bio deseti najbolji strijelac svih vremena u talijanskoj ligi serije A sa 184 gola u 318 utakmica.
Na međunarodnoj razini bio je vodeći Argentinac sa najvećim brojem pogodaka, točnije 56 golova u 78 utakmica reprezentacije. Svoje reprezentativne nastupe bilježi na čak tri Svjetska prvenstva, a vjerujemo kako mu je najveće priznanje što je 2004. godine nominiran na FIFIN-u listu od 125 najvećih živućih nogometaša.

Gabriel Batistuta rođen je 1. veljače 1969. godine u obitelji oca koji je radio u klaonici i majke školske tajnice. Odrasta u blizini grada Reconquista sa tri mlađe sestre. Sa samo 16 godina susreo je Irinu Fernandez svoju buduću suprugu, a 1990. godine vjenčali su se, nakon čega sele u Firenzu zbog Batistutine nogometne karijere gdje se rodio njegov prvi sin Thiago.

Zahvaljujući svojoj odličnoj igri, za vrijeme igranja u talijanskom prvenstvu stekao je poštovanje i naravno slavu. U to je vrijeme snimio nekoliko reklama i sudjelovao u velikom broju TV emisija, no unatoč tome ostao je skroman obiteljski čovjek. Koliko je volio svoju ženu svjedoči i utakmica u Milanu kada je slavio odlučujući gol govorio kako voli svoju ženu. Nakon toga uslijedilo je rođenje drugog sina, a uskoro i trećeg.

Godine 2000. Batistuta se preselio zajedno sa svojom obitelji u Rim gdje je igrao za Romu, gdje je nakon dvije godine posuđen u Inter. Godine 2002., nakon više od deset godina igranja u Italji, cijela obitelj se preselila u Katar gdje je Batistuta prihvatio unosan ugovor igrajući za lokalni tim Al-Arabi.

Batistuta je ujedno i završio svoju karijeru u Al-Arabiju, gdje je 2005. godine nakon niza ozljeda koje je pretrpio, prekinuo svoju dugogodišnju karijeru.

Kao što se može primjetiti, Gabriel Batistuta imao je dugu i bogatu karijeru nakon koje se mogao povući sa ponosom, prije svega jer je svojim navijačima priuštio puno dobrog i zanimljivog nogometa.

Prije svega krasile su ga kvalitete vrhunskog igrača i čovjeka koji je prije svega uvijek bio usmjeren prema svojoj obitelji. Danas uživa u zasluženoj mirovini.

batistuta.jpg

Personal information
Full name Gabriel Omar Batistuta
Date of birth 1 February 1969 (age 46)
Place of birth Avellaneda, Santa Fe, Argentina
Height 1.85 m (6 ft 1 in)
Playing position Striker
Youth career
1987–1988 Newell's Old Boys
Senior career*
Years Team Apps† (Gls)†
1988–1989 Newell's Old Boys 16 (4)
1989–1990 River Plate 7 (4)
1990–1991 Boca Juniors 29 (13)
1991–2000 Fiorentina 269 (168)
2000–2003 Roma 63 (30)
2003 → Internazionale (loan) 12 (2)
2003–2005 Al Arabi 21 (25)
Total 386 (246)
National team
1991–2002 Argentina 78 (56)
* Senior club appearances and goals counted for the domestic league only.
† Appearances (Goals).

[Slučajni prolaznik]

jedan iz novije garde...


legenda Intera (kapetan Intera) (615 nastupa) i argentinske reprezentacije (145 nastupa)


gospodin u kopačkama...


[ytube][/ytube]



[ytube][/ytube]



i evo još jedne svima poznate nogometne legende koju ne bismo smjeli zaboraviti (oprostit ćemo mu što je utajio neki porez,nije ga platio i tako došao na zao glas u zadnje vrijeme) to na stranu....


Paolo Maldini...također il capitano


čitavu svoju karijeru ostao vjeran jednom klubu A.C Milan - od 1984 pa sve do 2009 (647 utakmica,29 golova) peterostruki prvak Europe s njima i sedam puta osvojio serie A


za reprezentaciju 126 utakmica i sedam golova (1990 treće mjesto s njima i 1994 finalist - poraženi od Brazila u penal seriji)


[ytube][/ytube]