Post
by Mala_Mu » 14 Mar 2019, 18:41
OSTATI SVOJ.
Većina nogometaša igra nogomet, neki bolje, neki lošije. On je zadnji od naših koje pamtim da nije igrao nogomet, nego se igrao nogometa. I to je radio najbolje od svih.
U svijetu je kroz povijest bilo poznatijih, ne usudim se reći "boljih" ili "većih" jer em nisam kompetentan za to iako sam admin Ikona, em meni nije bilo ni boljih ni većih.
Teško je reći o njemu sve. Svi tekstovi svijeta koji su već napisani to ne mogu, kamo li ovaj jedan moj. Možda i najveća veličina mu je ta što je uvijek ostao svoj, vjeran svom nogometu, svom driblingu, svom "lažnjaku" i svom karakteru koji su ga puno puta i stajali para, ali nedvojbeno više puta mamili osmijehe na dječja lica, suze radosnice čak i na oči odraslih, uspomene koje su se urezivale u pamćenja i starih i mladih.
Sjećam se svojih osmijeha i suza radosnica kada je u Francuskoj okrenuo Numana i onda mu provukao šut kroz noge za gol koji niti veliki Van der Sar nije mogao spriječiti. Gol za uspomene. Za povijest. Za broncu i pobjedu. Za pamćenje i starih i mladih.
Ne znam... Nekako danas kad vidim sve ove "moderne" nogometaše, a rekao bih više atletičare spretne s loptom, kako se preseravaju s Instagramom, markiranom robom i parama, ufurani u sebe, svoj ego i razmaženost bez da su ikad gurnuli tunel ozbiljnom braniču - shvatim da je Grande Žuti sva romantika i nostalgija koja današnjem nogometu fali. I svi poput njega, koliko god jedinstven i poseban bio.
Fali mi taj nogomet, ta "osmica", taj tip igrača. Da nekog danas nakon samo jedne sezone u dresu kluba proglase za igrača među najboljih 11 u povijesti tog kluba. Da nekog nakon utakmica Lige prvaka srećem u obližnjoj birtiji na beli i gemištu.
On je bio svjetska klasa, a takvih igrača ima samo kod nas. A uz sve to, možda i najdraže i najpamtljivije mi je bilo baš to. Što sam ga mogao sresti, vidjeti u kafiću uz karte i pivu, osjetiti tu neviđenu kombinaciju suhog bogomdanog talenta i narodnih poroka bližu kvartovskom terminu nego katarskim zlatnim polugama i svjetlima reflektora, koja je uvijek s tribine s kuštravom žutom kosom više igrala za raju, nego za trenera i funkcionere s kravatama u ložama.
Što se volio igrati nogometa, bilo gdje i bilo kada. Na zagrebačkim parketima, u Dinamu, Realu, Barci, ma može i Zagrebu, Dragovoljcu i Savskom Marofu za kruh i putar - samo da se kotrlja...
Što njegov lažnjak i umijeće igranja za Barcu dok pušiš šteku crvenog Marlbora dnevno ne samo da nisu mogli objasniti svi treneri koji su ga vodili, nego ni Doktor House, Aristotel, pa ni Dobroslav Paraga kada je pod stare dane svojom nepredvidljivošću i na operacijskom stolu poslao debelo crijevo po ćevape, kao nekad u Jugi kada je sve one nabrijane bekove vezao u Gordijski čvor.
Što je otišao i što se vratio. Što je igrao svjetski, a nije zaboravio odakle je došao. Što je ostao svoj i ostao gdje je. Što je postao velik, a ostao tih. Postao Ikona, a ostao genij. Hvala na svemu, Robi...
Nogometne Ikone
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.