Zanimljiva priča ispod pera izbornika....
Dalić otkrio što je napravio frajer Rakitić u najdramatičnijoj minuti u Rusiji
Zlatko Dalić / Rusija naših snova
Foto: EPA
*** U serijalu Index Sporta LJETO ZA POVIJEST vraćamo se u ljeto 2018. i donosimo neispričane priče iz Rusije, intervjue i videosnimke koje su obišle svijet. Idemo iza kulisa povijesnih utakmica i rušenja Argentine, Rusije, Engleske i Danske, proći ćemo istim putem kojim je Hrvatska u potpunom transu stigla do finala i pisati o reakcijama koje je izazvala. Nakon prve pobjede protiv Nigerije reprezentaciju Hrvatske do Moskve više nitko nije uspio zaustaviti i počelo je mjesec dana ludila. Penali protiv Danske bili su prijelomni trenutak, da Hrvatska nije prošla, nitko se ne bi ni sjećao da je nastupila u Rusiji. Evo što je Zlatko Dalić napisao u knjizi "Rusija naših snova"u izdanju SN-a o najdramatičnijoj utakmici Hrvatske na SP-u.
"POBIJEDILI smo Dansku. Islanđani su tvrda ekipa koja ne dopušta protivniku ni pedlja komocije, i dobili što smo htjeli: Dansku i ponovno Nižnji Novgorod. Skupina je zaokružena fascinantno, devet od devet bodova.
- Ispadnemo li od Danaca, gdje smo bili, što smo uradili, ništa - išao sam u glavu. I pred igračima i javnosti. Tri pobjede nitko nam neće oduzeti, ali nitko ih neće ni pamtiti ako niti nakon 20 godina ne prevalimo prvu rundu nokaut faze. Gotov si. Poražen. Gubitnik. Neće se govoriti o Argentini, fantaziji koju će generacije Hrvata rado pogledati i nakon 30 godina, o Nigeriji, Islandu, samo o Danskoj.
S gorkim okusom u ustima elaborirat će se da smo proglašeni najboljom momčadi u fazi natjecanja u skupinama, da smo se u projekciji nove ljestvice FIFA-e uspeli na treće mjesto. Neće nam se to pisati kao plus, nego minus. Vikat će: "Luzeri, luzeri..." To je utakmica koja će reći od čega smo satkani. Naš tradicionalni limit koji mora pasti. Nije mi trebalo osvježiti pamćenje, dobro sam znao: od 1996. i prvog sudjelovanja Hrvatske na velikim natjecanjima samo 1998. prošli smo ovo "čistilište". I tada s 1:0 protiv Rumunjske iz kaznenog udarca.
Pritisak je bio maksimalan, zadali smo si ga sami. Skandinavci su čvrsti, jakog defenzivnog bloka. Eriksen je glavni, njihov playmaker, po analizama među tri najveća trkača u Rusiji, a znalac. Sprema se ljuti boj...
- Za klasu su bolji od Islanda, iako gaje isti stil. Samo da nam Perišić do kraja proradi u napadu, onda se ničega ne bojim. Treba pohvaliti njegovu igru u defenzivi - izdvajam u razgovoru s novinarima.
Vratili smo se u Nižnji, na mjesto sreće, prelijepe su uspomene nakon pobjede protiv Argentine. Još je u meni, to je dobar osjećaj. Hotel je drugi, sad smo mi momčad A i adresa nam je Courtyard by Marriott. Ponovno smo očekivali jaku podršku navijača.
Trening? Vode nas na pomoćni teren
- Nužno je sačuvati glavni - objasnili su. Hm, nisam sretan.
Igrali smo na tom travnjaku, ali... Momci su angažirani, sve pršti, međutim nervoza ubija. Nismo mogli dočekati, svakom je u glavi: ili slava ili povratak traumi i etiketi gubitničke generacije.
Napet sam. Napeti smo svi. Pred nama je dvoboj zbog kojeg smo ovdje. Težimo većem, stremimo vrhu, ne želimo još jednom u suzama kući. Tko bi to podnio? Četvrtfinale bi bilo uspjeh. Osmina finala i oproštaj? Nikome. Svaki igrač je govorio jednako. No, kako se obraniti da živci ne ovladaju? Razgovarao sam s dečkima. Jesam. Ali malo. Svatko je vrtio svoj film. I tako iz dana u dan. U zadnjoj etapi, u kampu u Iličevu, na posljednjim treninzima u Roščinu, nakon dolaska na lokaciju utakmice... nije nam bilo do velikih priča.
Djelovali su mi sputano. Neću kazati tjeskobno, ali svakako kao pred ispit kod najmrskijeg profesora od kojeg zazireš od prvog dana studiranja. Možda im je bilo i gore jer ne očekujemo mnogo sami od sebe, nacija to traži. Period pripreme je bio kratak. No odmorili smo skoro čitavu udarnu postavu s Islandom, to me nije brinulo.
Trenutak je zapravo idealan. Samopouzdanje je bilo na mjestu, ali te taljige nakrcane traumama kao da je baš svatko od nas vukao za sobom.
Motrim okolo. Tijekom treninga u Nižnjom. Tko nas vidi? Snima li nas netko? Bili smo u gradu, na igralištu među zgradama. Uočavam kafić, skupili smo se pokraj jednoga gola i htjeli vježbati penale. Vjerovao sam da ćemo dobiti, ali pravila predviđaju jedanaesterce u slučaju neodlučenog, nije zgorega provjeriti kako nam idu. No, bojali smo se da će nas netko snimati. Zabilježiti točno kako šutiramo, iako je jedno raditi to u opuštenom ozračju, drugo nakon 120 minuta bitke, kad cijeli svijet gleda samo u tebe. Kafić je definitivno tamo, ljudi sjede na terasi, ima li tko dalekozor? Ma, trebam li se ja uopće zbog toga zamarati? Daleko su, ipak predaleko. Procijenim: ne mogu nas vidjeti, a pogotovo prepoznati jer na majicama nemamo brojeve. Hajdemo.
Pazio sam, od prvog dana, da prekide vježbamo samo kad smo sigurni da nas nitko ne promatra.
Odradili smo dvaput po 10 minuta Stari - Mladi. Navijali za nastavak tradicije, novi trijumf Mladih. Ivica Olić je igrao za Stare, njega smo proglasili krivcem što gube. Potom su svi stali u grupu na 16 metara. Jedan po jedan izlazili i šutirali. Badelj i Pivarić su bili sigurni, obojica zabili svaki put. I reda radi, i da znamo da smo to apsolvirali, išli smo ih pucati. Nitko ih nije priželjkivao, govorili smo si: "Neće ih biti, pobijedit ćemo prije." Ispostavilo se, najviše je koristilo Subašiću.
Tko je Knudsen? Brzo smo saznali
Odabrao sam istu momčad kao s Argentinom, premda je suparnikov model nogometa bitno drugačiji.
- Niti jedna strana neće preuzeti mnogo rizika. Važno je da budemo oprezni, ali ovo je 90 ili 120 minuta u kojima moramo pobijediti. Ova momčad vrijedi puno više. Poruke podrške nam pomažu, ali emocije ne smiju biti najvažnije, pamet treba staviti na prvo mjesto - kažem javno.
Nedjelja 1. srpnja. Na dan utakmice spavam što dulje mogu. Što manje ljudi sretnem, to bolje. Otkrio sam već da nikad ne jedem uoči meča. Ništa. Možda tek nešto gricnem usput. U 11:30 sjeo sam s Marcom, trebalo je napraviti pripremu. U podne dolazi stožer. Inače stavimo sve na video i ploču, pregledam i oko 12:25 dolaze igrači, po jedan ili u grupi. Izlazim van, po glavi vrtim što govoriti. No, ovaj put je bilo drugačije. Ništa nisam pokazivao, odlučio sam da neću imati klasičan sastanak. Specijalna je prilika i tako ću postupiti. Napravio sam to samo jednom ili dvaput ranije u karijeri. Jednom sigurno kad sam s Al Ainom igrao finale President kupa. Igrači su sjeli, stanem pred njih i pitam jesu li svi spremni.
- Jesmo - odgovore
Možete?
- Možemo
Imam tri kratke rečenice:
- Dečki, ovo je danas vaš dan. Vi mene ne trebate, danas vam nije potreban izbornik, ovo je vaš dan. Uživajte u nogometu, igrajte utakmicu, ovo je vaša utakmica - obratim im se i odem s pozicije.
Uto Marc pušta video podrške koji nam je snimila Hrvatska vojska. Emocije potpore iz cijele domovine nabiju te do predeksplozivnog stanja. Trajalo je nekoliko minuta. Završio je, svjetla su upaljena, a svi ostaju sjediti. Nitko se ne miče dvije-tri minute. Igrači, stožer, svi do jednog sjedimo u tišini. Pod dojmom. I spremni poletjeti gdje god treba za Hrvatsku. Išao sam na psihološki faktor, koliko god motiv ionako "parao nebo". Ocijenio sam da je to jedino što im u tom času mogu i trebam proučiti.
Netko se digne i kaže:
- Vrijeme je za ručak
O.K., ali zaustavljam Subu i Luku, neka ostanu još malo. Pokazujemo kako Danci pucaju penale i na koji način ih Kasper Schmeichel brani. Mučili su nas ti jedanaesterci, kopkali po podsvijesti, očito jesu. Na kraju dana Modrić je rekao:
- Nikad više prije utakmice neću gledati kako golman brani penale.
To je bio najkraći sastanak. Naravno da smo već prije sve pripremili i odradili taktiku. Još dan ranije.
Do stadiona stižemo brzo. Nižnji Novgorod je živopisan grad s dvije posebne frekventne ulice zakrčene Rusima uživljenima u susret njihove Zbornaje komande i Španjolske. Spustimo se uzvisine i mostom preko rijeke. Volga je mirna. Obično izađemo odmah na teren, prošetamo, budemo desetak minuta, ponekad i petnaest, gledamo tribine, navijače, upijamo atmosferu, pročitamo po transparentima odakle su svi došli, stiže protivnik, kratko porazgovaramo, pa se vratimo u svlačionicu i spremamo za zagrijavanje.
Moj je običaj, što nije mnogih izbornika, da s momčadi dođem u trenirci, to je bio dio rituala. Ovaj put ne. Nismo izašli na teren. Traje dvoboj Rusija - Španjolska, gledali smo u hotelu neočekivano tvrd susret s malo šansi. Ostajemo u svlačionici ispratiti penale. Nikome se ne ide van. Želimo znati tko nam je sljedeći protivnik. Zalijepljeni smo uz televizor. Navijamo za Rusiju. Svi. Akinfejev je obranio Kokeu. Vrlo dobro. Pa Aspasu. Kad je skinuo drugi, za pobjedu, skočili smo. Bravo. Bili smo sigurni da je domaćin lakši protivnik nego La Roja.
- Dečki, sve nam se otvara, sve ide na našu stranu, sve je na nama - gotovo sam uskliknuo u tom času.
- Ajmo, to je to, sad smo mi na redu - netko podvikne, ako se dobro sjećam - Luka Modrić.
Još jače smo se bodrili kad smo vidjeli da su Rusi prošli dalje. Igrači su jednostavno navijali za njih.
Htjeli su ih, ne Španjolce. Na zagrijavanje smo otišli sretni. Točno je, bacili smo pogled dalje od Danske, a nismo niti tren smetnuli s uma - paklen posao koji je pred nama,
Kraće. Mislio sam da je priprema besprijekorna, a primimo gol u prvoj minuti. Šok, mogli smo biti dotučeni. U cijeloj analizi ispustili smo samo jedan detalj. Taj. Nismo znali za Knudsena. Po običaju, čekali smo sastav protivnika. Dobivamo ga sat i pol prije susreta. Na lijevom beku piše: Knudsen. Prethodno je tu ulogu imao Stryger Larsen, o njemu sam razgovarao s Perišićem, dešnjak je iz Udinesea, ali djeluje po lijevoj strani. U pripremi popričam s igračima koji poznaju suparnike. Rakitić je bio prvi skaut Argentine i Messija.
- Opasan je, ubacuje se - govori Perišić za Larsena.
Međutim, Marc baca formaciju Skandinavaca na ploču, igra Knudsen. Zašto? Ne znamo. Koje su mu osobine? Ne znamo. Gledamo povijest, zadnjih deset utakmica nije ga bilo u prvih 11 Danske. Bio sam sretan što na terenu nije Larsen. Ofenzivan je, prodoran, ubacuje se naprijed, laknulo mi je.
Još kažem Rebiću.
- Bit će ti jednostavnije, ovaj je "obrambenaški" nastrojen. Nismo ni slutili zbog čega je Knudsen u momčadi.
Već u prvoj minuti nam je bilo jasno. Aut zdesna, nakon polaska s centra, lijevi bek trči na drugu stranu, prevaljuje sto metara, napušta svoje mjesto i ide ubaciti loptu. Iza toga dobijemo gol. Postavili smo se, ali spletom okolnosti sve je preletjela i završila u mreži. Tres. Kao maljem po glavi. Kakav brutalan pokazatelj koliko jedan detalj u nogometu znači. Aut, samo aut može promijeniti sve.
"Pa je li moguće da se ovo dogodilo? Pa je li moguće?", zavapio sam. Igrači su iznenađeni, ništa im nije jasno, ali vjerovali smo da možemo, pa tek je počelo, pred nama je cijela utakmica. Nisu puno komentirali, odmah su krenuli prema centru. Meni prolazi kroz glavu - Danska nije izgubila 18 utakmica i dala nam je gol. Težak posao nas čeka. Uf.
Pokušavam ih bodriti: "Idemo, hajde, igrajmo dalje." I sreća. Nakon tri minute proboj Vrsaljka, gdje ovaj put taj Knudsen ispada, fliper, njihov igrač pogodi svojeg, odbije se do Mandžukića i 1:1. Vratili smo se. Sjajno. Koliko je to bilo važno. Kako smo samo odahnuli.
Cijela utakmica je bila tvrda, napeta, i dalje smo imali problema s tim autom, bacao nam ga je u pet metara, nastajala je panika, čitav susret. Kako je vrijeme prolazilo, bilo je još jasnije do koje mjere je sjajno što smo ekspresno poravnali.
Hareide je dobar trener. Gledao nas je protiv Islanda, vidio da se mučimo s dugim ubačajima, stavio je takvog igrača, pripremio ga odlično. Nisu se branili, bili su ravnopravni, čvrsti. Dobra su momčad, imaju moć. Trošili smo se puno.
Perišić je bio umoran jer je igrao cijelu utakmicu u trećem kolu u skupini.
Izvrsno je što smo poštedjeli većinu ostalih u tom susretu. Teško bismo izgurali da nismo. Imali smo šanse, pogotovo Perišić i Lovren glavom, no nismo bili dominantni. Pokojni trenerski velikan Ante Mladinić rekao bi "rovovska bitka". I s Islandom i Danskom fajtali smo se cijelu utakmicu. Ranije takvim ekipama ne bismo znali odgovoriti na isti način. Sad smo to činili.
Nismo povlačili nogu, bježali od duela, muška borba do kraja. Danska ima fizionomiju sređene momčadi, nismo se mogli nametnuti, naš stil kombinatorike nije prevagnuo, ali nije bilo posustajanja ni na sekundu.
- Moramo nastaviti isto, ne smijemo popustiti - ponavljao sam u svlačionici. Oni izlaze još odvažniji i ofenzivniji. Othrvali smo se i tome. U 71. minuti vadim Brozovića i stavljam Kovačića. Počeli smo padati. Htio sam da pomogne Modriću i Rakitiću u sredini terena. Samo borba, teška borba. Strinić javlja znakove umora. Želi, ali ne može.
Ulazi Pivarić u 81. minuti. Nismo više bili u stanju pratiti jedak ritam. "Samo da ostane ovako", vrti mi se po glavi. Nek budu produžeci, ajde. Nismo mogli napraviti prednost, trebalo je izdržati 1:1.
Devedeset minuta je isteklo. Svi su umorni, traže pomoć. Mnogi leže. Cijeli stožer se rastrčao. Svatko nešto radi, dodaje vodu, led, masira igrače, samo da se što bolje oporave. Koliko god mogu u tom času. Skupili smo se na minutu u krug. Nije bilo puno vremena za razgovore.
- Moramo nastaviti se boriti, vjerujem da možemo, mi smo ti, idemo igrati, nemamo sada što više izgubiti - kazao sam. Vidim da se svi bodre, nitko nije pognuo glavu.
Treba li tko van? - pitam
Nitko. Idemo.
"Moraš ponovno na bijelu točku, moraš!"
Kramarić mijenja Perišića, pa prvi put u povijesti radimo četvrtu zamjenu, Badelj u 108. minuti ulazi umjesto Mandžukića. Rebića sam prebacio u špicu. To mi je rekao Olić.
- Dala, sjeti se kako je razmontirao Bayern u finalu Kupa, dva puta otresao stopere i pobjegao s centra kad se našao na poziciji središnjeg napadača - podsjetio me pomoćnik.
Povukli smo se, bilo je prostora, zašto ne. Čuvamo gol, oni i mi. Jedan pravi pas i da vidimo Rebića. Kovačića sam poslao desno. I otkucava 114. minuta. Luka prima loptu i iz druge daje okomito Rebiću u prostor. Tu asistenciju smo čekali. On usprintava, prolazi vratara, kraj klupe već skačemo, međutim ne zabije gol. Ne mogu vjerovati da ga nije dao. Pada. Kako ga nije dao? Vratim se na svoje mjesto, sjednem rezigniran:
- Reba, zabij gol, zabij gol... - kao da sam nešto predosjećao. Netko mi dovikne:
- Pa penal je.
Ma penal nije gol, trebao je zabiti, ne mirim se. Schmeichel je na vratima, velik je, grdosija, golem fizički, sjajan i izvrsnog refleksa, igra se 115. minuta, nisam prestao jadikovati što nije Rebić zabio.
Penal je, vrata ne vidim, zakrijavaju mi pogled. Gledam u navijače, da se dignu, da slave. Znao sam, proključat ću ako pogodi. Na žalost, Luka puca, a veselja nema. Tajac. Poneki vrisak i teški, olovni uzdasi. Danci skaču. U tom trenu nisam ni skužio da mu je uhvatio "živu loptu". Mi koji smo bili na klupi splasnuli smo. Što sad?
Dalje je Kovačić ozlijedio rame, nemamo više zamjena, tjeramo ga da izdrži. Morao je ostati jer nismo htjeli ostati na desetorici. Nije se dao, nije pomišljao na izlazak, unatoč teškim bolovima.
Penali su bili pred vratima, o golmanu nisam razmišljao, niti pitao Mrmića. Ili bilo koga. On je tu, on brani. Da sam išao u usporedbe - Kalinić je veći, masivniji, možda pogodniji, tko zna. Ne, niti u jednom trenutku nije bilo druge opcije osim Sube. Dalo mi je hrabrost što sam vidio da smo sačuvali moral. Kraj. Odmah sam otrčao duboko u teren prema Luki. Grlim ga:
- Promašio si, ali zabit ćeš ga sada, moraš pucati, kapetan si ekipe - rekao sam mu. Nije rekao ni slovo. Nemam običaj tako daleko juriti po travnjaku, ali morao sam. Htio sam mu pomoći, koliko god mogu. Promašaj bi, ne bude li među strijelcima, na njega ostavio ožiljak čak i da dobijemo. Modrić je hrabar.
- Tko će pucati - pitam.
Rakitić skuplja ekipu. Dokapetan kapetanski. Njegova uloga je iznimna.
- Idemo ovo dobiti za Luku, hajdemo zabiti te golove - kuraži suigrače.
Badelj, Kramarić, Modrić i Rakitić, rasporedim. Tko je peti? Tražim. Neki se odmah povlače, vidim po govoru tijela da nisu ti. Okrenem se Pivariću jer je na treningu bio vrlo siguran, a u utakmicu ušao jako dobro.
- Hoću, mogu - pokazao je odvažnosti.
- Pucat ću zadnji - kaže Rakitić. Kad se mnogi stisnu, on je frajer. Eriksen otvara, Suba brani. Dočekao ga je točno gdje je zacrtao. Naša tribina eruptira. Već je lakše. Motiv je na vrhuncu. Badelj ne zabija. Opet smo na nuli. Krama je siguran, ali i oni pogađaju, ide Luka. Kakva je to napetost.
Očekivanja su ogromna, što će napraviti nakon promašaja?
Na njemu je teret od "tisuću tona". Gol, gol gol... Ali kako? Posred vrata, jedva, za koji centimetar.
No, ušla je. Nije bio siguran, opet dramatično. Njemu je najviše laknulo. Kapetan je ekipe, lomilo mu se mnogo više od Svjetskog prvenstva. Prekretnica bez koje ne bi bilo ni nagrade The Best, ni ičega. Simbolika nije mogla biti jača. Koliko se cijeli život trudi i prevladava probleme da bi postigao što je napravio, taj penal najbolja je paradigma da ništa ne dolazi lako, da se za sve moraš boriti, odraditi do kraja. Cijela karijera Modrića stala je u taj penal. Hoće li biti najbolji igrač svijeta ili opet nogometaš prosječne Hrvatske? Kako je teško ušla, ali je ušla.
Subašić opet brani, no Pivarić uopće nije pucao kao dan ranije na treningu, nego nisko, u golmana. Kad vidiš golmana Danske, vrata ti se čine kao da su dva s dva. Suba treći put brani. Čudo. Poludio je. Kao da je rukomet. Jedan šut treba nam za četvrtfinale, Rakitić šeta prema lopti. Odlazim. Sjedam na klupu.
"Bože moj, je li dosta više?", kao da tražim odgovor s neba. Do mene dolazi Vukojević i sjedne. Rakitić je majstor. Daleko sam. Opet ne gledam, čekam navijače. Taj odgovor s tribina. Za razliku od Lukina penala - prolom oduševljenja. Raketa mirno razvlači Schmeichela, pogađa u stranu. Gotovo je. Pobjeda. Idemo dalje. Nešto smo napravili. Sad jesmo.
Dugo smo hodali terenom, veselili se s navijačima, urlali od sreće. Spustila su se djeca igrača, onaj osjećaj kad ti je sve super. U svlačionici odmah rade telefoni, pozivi, snimaju se videa, fešta... Moja su obaveza mediji, prvo televizije, pa ostali.
Srce mi je bilo puno. Tražio sam mir u samom sebi da bih mogao jednako prenijeti igračima. Podržavali smo igrače koji su promašili, bili smo prava klapa.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
