Najizbornici svjetskih prvenstava

[storm]

Najizbornici svjetskih prvenstava: Alberto Suppici - "trenerski tinejdžer" koji je odveo Urugvaj na krov svijeta



Donosimo serijal priča o trenerima osvajačima svjetskog nogometnog prvenstva
Ovo je priča o Albertu Suppiciju

Piše: V. Buble


USUSRET jubilarnom 20. Svjetskom nogometnom prvenstvu donosimo serijal priča o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta. Na tom besmrtnom popisu nalaze se Enzo Bearzot, Franz Beckenbauer, Carlos Bilardo, Vicente del Bosque Vicente Feola, Sepp Herberger, Aimé Jacquet, Marcello Lippi, Juan López Fontana, César Luis Menotti, Aymoré Moreira, Carlos Alberto Parreira, Vittorio Pozzo, Alf Ramsey, Helmut Schön, Luiz Felipe Scolari, Alberto Suppici i Mário Zagallo.

Današnju priču započinjemo davne 1930. godine i Albertom Suppicijem, popularnim El Profesoreom, koji je kao 31-godišnji strateg odveo Urugvaj do povijesnog naslova prvaka. Alberto Horacio Suppici Sedes rođen je 20. studenog 1898. godine u malom urugvajskom gradiću Colonia Del Sacramento, nekadašnjoj portugalskoj kolonijalnoj nastambi, koja je neovisnošću Urugvaja 1828. godine dobila status grada.

Omaleni Suppici, visok svega 167 centimetara, bio je veliki zaljubljenik u nogometnu igru, a prvu pravu priliku dobio je kao 17-godišnjak u dresu Nacionala iz Montevidea. Brznonogi lijevi bočni ubrzo je postao stožerni igrač momčadi, za koju je u osam godina odigrao 143 utakmice, postigavši pritom šest golova. 1923. godine, kao 25. godišnjak, Suppici je objesio kopačke o klin, međutim ljubav prema nogometu je ostala.

[ytube][/ytube]

Već tri godine kasnije, kao 28-godišnjak Suppici je dobio posao tehničkog direktora urugvajske reprezentacije s kojom je na prvenstvu Južne Amerike 1929. godine, preteći današnje Copa Americe, osvojio sjajno treće mjesto. Bio je to sjajan uvod za ono što je slijedilo godinu dana kasnije, prvo Svjetsko nogometno prvenstvo i to baš u Urugvaju.

Kao što je poznato na prvenstvu je sudjelovalo svega 13 momčadi jer su ponajbolje europske reprezentacije bojkotirale natjecanje. Naime, u to je doba put do Urugvaja bio vrlo dug i skup, a na dugačak prekooceanski put uputili su se tek predstavnici Jugoslavije, Belgije, Francuske i Rumunjske. Iz skupine A dalje je prošla Argentina, ispred Čilea, Francuske i Meksika. U skupini B prva je završila Jugoslavija ispred Brazila i Bolivije, dok je skupinu B s dvije pobjede pomeo Urugvaj. U posljednjoj skupini Sjedinjene Američke Države bile su bolje od Paragvaja i Belgije.

U polufinalu su Argentinci snage odmjerili s SAD-om, međutim bila je to igra mačke i miša, a šest golova završilo je u mreži Amerikanaca. Dan poslije Urugvaj je sa 6:1 isprašio Jugoslaviju, a deset krcatih brodova navijačima Gaučosa krenulo preploviti La Platu ususret velikom finalu u Montevideu. Pred 90 tisuća gledatelja na Centenariju 30. lipnja 1930. prva svađa izbila je na temu s čijom će se loptom igrati. Presudio je novčić, Argentina je dobila loptu, a Urugvaj poveo već nakon 12, minuta. Uzvratio je Peucelle u 20., a u 37. minuti sjajni Stabile doveo Argentinu nadomak trofeju.

Suppicijeva 2-3-5 taktika



Ipak, golovima Ceae, Iriartea i Castra Urugvaj je preokrenuo i upisao se u povijest kao prvi osvajač Svjetskog nogometnog prvenstva. Kapetan Urugvaja Jose Nassazi primio je u ruke pehar vrijedan 50 tisuća francuskih franaka, a dok je urugvajska ambasada u Buenos Airesu kamenovana iz dana u dan, slavlje na ulicama Montevideo protegnulo se kroz sedam dana.

Suppici je i dan danas ostao najmlađi izbornik osvajač ovog svjetskog trofeja, a zbog još nekoliko detalja nikada neće biti izbrisan iz nogometnih almanaha. Suppici je prvi izbornik koji je zbog nediscipline udaljio jednog reprezentativca. Naime, na SP nije pozvao sjajnog vratara Andresa Mazalija, jednog od osvajača zlata na OI 1928. godine, jer je uhvaćen u kršenju policijskog sata. Mazali se u hotel vratio u ranim jutarnjim satima.

Još jedna stvar vrlo je interesantna. Suppicijev Urugvaj igrao je u formaciji 2-3-5, a jedna od zvijezda momčadi bio je half-back Andrade, koji je tradicionalnu poziciju destruktivca oplemenio sjajnom tehnikom i napadačkom igrom. U vrijeme kad su halfovi bili izričito defenzivni igrači, reklo bi se da je Andrade bio preteča današnjih playmakera.

[storm]

Najizbornici svjetskih prvenstava: Vittorio Pozzo i njegov čuveni Metodo



Serijal o slavnim izbornicima svjetskih prvenstvama nastavljamo Vittoriom Pozzom



SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo legendarnim Talijanom Vittorijem Pozzom, jedinim nogometnim strategom u povijesti koji je obranio naslov Svjetskog prvaka.


Pozzo, koji je rođen 21. prosinca 1886. godine u Torinu, u mladosti je bio opsjednut putovanjima pa je tako boravio u Francuskoj, Švicarskoj i Engleskoj, gdje je studirao jezike. Kao nogometaš, prvu pravu priliku dobio je u Grasshoppersu, gdje je igrao u sezoni 1905./1906, nakon koje se vratio u rodni Torino. U dresu upravo osnovanog FC Torina nastupao je punih pet godina prije no što je 1911. godine kao 25-godišnjak objesio kopačke o klin. Već sljedeće godine dobio je posao tehničkog direktora kluba, a na toj je funkciji, s manjim prekidima, ostao punih deset godina. U međuvremenu, 1912. ponuđen mu je posao komesara talijanske reprezentacije s kojom je sudjelovao na Olimpijskim igrama u Stockholmu. Međutim, nakon eliminacije Azzurra već u prvom kolu od Finske, vratio se u Torino.

Za vrijeme Prvog Svjetskog rata Pozzo je bio poručnik legendarnih "Alpina", gdje je "magistrirao" na vrijednostima discipline i skromnosti. Po završetku rata 1921. pa onda i 1924. godine kratko je bio direktor talijanske reprezentacije da bi krajem iste godine nakon Olimpijskih igara u Parizu i smrti supruge preuzeo AC Milan. U to vrijeme počeo je raditi i kao novinar "La Stampe", za koju je pisao do svoje smrti 1968. godine. Napokon, 1929. godine Pozzo je postao izbornik talijanske reprezentacije, mjesto na kojem je proveo punih 19 godina, ostvarivši skor od 64 pobjede, 17 remija i samo 16 poraza, uz prosjek od 65.97 posto uspješnosti. I dan danas, nitko od talijanskih stratega nije mu bio ni blizu. Svoje znanje Pozzo je premijerno predstavio na SP-u 1934. godine

[ytube][/ytube]

Italija prvi put na krovu svijeta

Prvo Svjetsko prvenstvo održano u Europi funkcioniralo je u nešto izmijenjenoj verziji. Naime, iz natjecanja su izbačene skupine koje su predstavljene četiri godine ranije, a 16 reprezentacija koje su se kvalificirale igrale su odmah knockout fazu. Južnoamerikanci su potpuno bojkotirali ovo natjecanje pa se branitelj naslova Urugvaj nije ni pojavio, dok su Argentina i Brazil poslali rezervne sastave. Sve je rezultirao tim da su nakon samo jedne utakmice ispali Brazilci, Argentinci, Nizozemci i Francuzi. Još jedna zanimljivost vezana je uz ovo prvenstvo, naime, po prvi put u povijesti je jedna utakmica na SP-u ponovljena, i to nakon što su Italija i Španjolska u četvrtfinalu remizirale 1:1 nakon 120 minuta.

Samo finale bilo je više obojeno Mussolinijevom propagandom doli nogometom, a dva sata prije utakmice agitatori su neprestano vikali "Italia, duce", dok su Benitovu ložu posebno uredili po uzoru na one rimskih careva. Kada su 10. lipnja 1934. godine momčadi istrčale na teren, svi su to znali, Italija je trebala postati svjetski prvak. No, s time se nisu slagali Česi, koji su pred 45 tisuća gledatelja na stadionu nacionalne fašističke partije u Rimu poveli golom Antonina Puča. Stadion je utihnuo, ali samo do devet minuta prije kraja, kada je Orsi zabio za izjednačenje. Utakmica je ušla u produžetke, gdje je Schavio pet minuta kasnije zabio za prvi naslov Italije kao svjetskog nogometnog prvaka u povijesti. Mussolini je mogao odahnuti...

[ytube][/ytube]

Neponovljivi Pozzo napravio nemoguće - Italija obranila naslov prvaka svijeta

Četiri godine kasnije, domaćinstvo SP-a dodijeljeno je opet jednog europskoj državi, preciznije Francuskoj, a ta odluka izazvala je bijes u Južnoj Americi jer su se očekivala naizmjenična domaćinstva. Krenula je lavina kritika prema Fifi i ultimativno traženje da se odluka mora promijeniti. Budući da do promjene nije došlo, Argentina i Urugvaj objavili su kako će prvenstvo bojkotirati. Na prvenstvo nije došla ni Španjolska, koja je postala prva država u povijesti koja će zbog rata (Španjolski građanski rat) propustiti ovo natjecanje. Prvenstvo je, kao i četiri godine ranije, bilo u knockout formatu. Već 1950. vraćeno je natjecanje po skupinama predstavljeno u Urugvaju 1930.

Na isti dan i u isto vrijeme kada je Italija pred 60 tisuća gledatelja u pariškom finalu pregazila Mađarsku s 4:2 golovima Colaussija i Piole, Brazil je u Marseilleu svladao Švedsku, osvojivši brončanu medalju. Velodrom je postao povijesno mjesto za Leonidasa da Silvu, koji je s nova dva pogotka prestigao na ljestvici strijelaca Mađara Zsengelléra. Sa sedam golova u pet susreta "Crni dijamant" postao je najbolji strijelac trećeg Svjetskog nogometnog prvenstva. Sama finalna utakmica između Italije i Mađarske čuvena je zbog spornog telegrama koji je Mussolini poslao talijanskim reprezentativcima, a u kojem je pisalo "Vincere o morire". Kako i ostatku svijeta, tako su i Mađarima preveli poruku riječima "Pobijedite ili umrite". Dugo godina kasnije spominjalo se da su se Mađari prestrašili za živote svojih kolega na drugoj strani pa su zato pustili iako je pravo značenje izraza "Vincere o morire" bilo: "Momci, dajte sve od sebe".

Metodo i Oriundi



Vittorio Pozzo ili kako su ga zvali "Il Vecchio Maestro", u povijesti će nogometa ostati upisan i zbog dva gore navedena pojma. Il Metodo je čuvena formacija koju je ovaj talijanski strateg predstavio svijetu početkom 20. stoljeća. Naime do 1930. godine cijeli nogometni svijet igrao je u formaciji kambriške piramide 2-3-5, koju je proslavio Blackburn Rovers krajem 19. stoljeća. Preko 40 godina ista je bila alfa i omega nogometne strategije, a onda se pojavio Vittorio Pozzo, koji je odlučio da bi obrambeni igrači trebali više pomagati halfovima u destrukciji igre. Njegov sustav 2-3-2-3 imao je upečatljivu premoć u sredini terena blokiravši svaki pokušaj kontranapada protivnika. S ovom formacijom Italija je osvojila dva uzastopna naslova svjetskog prvaka.

Što su Oriundi? Ovaj pojam korišten je u 19. stoljeću u Italiji za ljude rođene u inozemstvu s talijanskim korijenima. Pozzo je odlučio iskoristiti njihove usluge pa je u reprezentaciju pozvao Luisa Montija, čuvenog argentinskog veznjaka, koji je za Gaučose nastupio na SP 1930. godine. Na isti način u reprezentaciju je ušao Raimundo Orsi, čime je Pozzo dobio veliku prednost u odabiru igrača u odnosu na ostale reprezentaciju. Zbog ove politike Pozza su često kritizirali, a on je 1934. godine ponudio upečatljiv odgovor. "Ako ovi ljudi mogu umirati za Italiju u svjetskim ratovima, onda mogu igrati i za talijansku reprezentaciju.

[storm]

Korak u prošlost
Najizbornici svjetskih prvenstava: Juan Lopez Fontana, čovjek koji je Brazil zavio u crno



Donosimo vam serijal o izbornicima osvajačima Svjetskih prvenstava
Ovo je priča o Juanu Lopezu Fontani



SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo Juanom Lopezom Fontanom, koji je 1950. godine s Urugvajem uzeo drugi naslov prvaka svijeta. Juan Lopez Fontana rođen je 15. ožujka 1908. godine u Montevideu, preciznije kvartu Barrio Palermo, domu legendarnog stadiona Centenario, gdje je Urugvaj 1930. osvojio prvi naslov svjetskog prvaka. Tada, 22-godišnji Fontana potpuno se zaljubio u nogomet, a kako nije imao gotovo nikakve vještine, na sve strane tražio je ulaz u taj očaravajući svijet.


Godinu dana kasnije zaposlio se kao medicinski asistent u lokalnom klubu Central Espanol, kojega je ubrzo preuzeo slavni Alberto Suppici, trofejni izbornik Urugvaja, koji je Fontanu naučio sve što je znao o nogometnoj igri. 1935. godine Suppici se vratio na kormilo reprezentacije koju je vodio sve do 1941. U godinama Drugog svjetskog rata reprezentacija je raspuštena, da bi 1947. godine mjesto izbornika ponuđeno upravo Fontani. Ušavši na velika vrata u svijet nogometa, Fontana se u reprezentaciji Urugvaja na raznoraznim funkcijama zadržao sve do Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970. godine, kada je bio pomoćnik Robertu Porti. Samostalno je vodio Urugvajce na dvije svjetske smotre, 1958. bio je uz Bangulou i Scaronea član stručnog stožera, dok je 1962. vodio reprezentaciju zajedno s Juan Carlosom Corazom. Od 1952. - 1955. vodio je Penarol, a od 1959 - 1960. Ekvador.

Kao što je poznato, Fontana je svoj najveći uspjeh ostvario je na četvrtom svjetskom prvenstvu u Brazilu, prvom nakon 12 godina. Fifa je domaćinstvo dodijelila Brazilu, jer je veliki dio Europe "ležao u ruševinama", a originalno je bilo zamišljeno da na prvenstvu nastupi 16 momčadi u četiri grupe. Prvoplasirane reprezentacije četiri grupe potom bi formirale novu grupu, gdje bi međusobno odlučivale o konačnom poretku. U finalnoj skupini tako su se našli Urugvaj, Švedska i Španjolska. Brazilci predvođeni Ademirom razgoropadili su se pa su u prvoj utakmici sa čak 7:1 svladali Šveđane, da bi u drugoj utakmici Španjolcima utrpali novih šest golova. Brazil je imao sve, dvije visoke pobjede u ruci, četiri boda i najraspoloženijeg strijelca na Svjetskom prvenstvu (Ademir - 9 golova). Za proslavu naslova prvaka svijeta trebao im je još samo bod u posljednjoj utakmici protiv Urugvaja.

[ytube][/ytube]

Urugvajci, prvi svjetski prvaci iz 1930. godine, u prvoj su utakmici finalne skupine remizirali sa Španjolskom, a u drugoj su na jedvite jade svladali Švedsku 3:2 iako su gubili 1:0 i 2:1. Pred posljednje kolo Brazil je imao tako četiri boda, a neuvjerljivi Urugvaj tri i samo bi poraz Brazilce udaljio od prvog naslova prvaka svijeta. I onda, 16. srpnja 1950. godine, sve je bilo spremno za nominalno finale na Maracani, gdje se natiskalo najviše gledatelja u povijesti nogometa, čak 199 tisuća i 954 fanatična navijača, kojima je sve osim pobjede Brazila bilo ravno katastrofi. Kada je u 47. minuti Brazil poveo golom Friace, stadion je eksplodirao od sreće, a naslov prvaka činio se sasvim blizu. Međutim, Brazilci koji su visokim pobjedama protiv Švedske i Španjolske prštili od samopouzdanja nisu odlučili braniti rezultat, nego napuniti mrežu Urugvaja, i to im se osvetilo.

U 65. minuti "Pepe" Schiaffino je izjednačio, a kada je 11 minuta prije kraja omaleni Alcides Ghiggia zabio za potpuni preokret, na Maracani je zavladao muk, očaj koji je trajao i nekoliko tjedana poslije utakmice. Dvojica gledatelja su nakon kraja susreta skočila u smrt s tribine, a val samoubojstava prožeo je Brazil. Ljudi tjednima nisu dolazili na radna mjesta, a nezadovoljstvo je bilo toliko da argentinski predsjednik Peron nije htio ni čuti za buduće domaćinstvo. Postoji interesantna priča koja kaže da je pedeset godina poslije Ghiggia putovao u Brazil, kada su ga na granici upitali nije li valjda on onaj famozni Ghiggia. Starac se iznenadio i rekao da je to bilo jako davno, na što su mu odgovorili da taj gol Brazil nikada neće zaboraviti i da se ponekad ljudi ponašaju kao da ga je zabio jučer.

[storm]

Korak u prošlost
Najizbornici svjetskih prvenstava: Sepp Herberger, režiser najveće senzacije u povijesti Mundijala




SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo sa Josephom Sepom Herbergerom, koji je sa Zapadnom Njemačkom postao prvak svijeta 1954. na Mundijalu u Švicarskoj.

Rodio se 1897. u radničkoj obitelji kao šesto dijete. Iako je rano počeo raditi jer je ostao bez oca , već sa 17 godina debitira u Waldhofu, klubu iz rodnog mu Mannheima. Kad je postao punoljetan, biva unovačen u njemačku carsku vojsku i 1916. poslan je na bojišnicu. Nakon povratka iz rata ponovo aktivno igra nogomet, a 1922. za njega se veže i korupcijski skandal kada je optužen da je primio novac za ilegalni transfer te je zbog toga godinu dana morao biti van nogometa.

Na svjetskom prvenstvu 1938. doživo je debakl

Nakon igračke karijere započinje trenersku. Nakon OI u Berlinu 1936. i neuspjeha njemačkog tima, histerične nacističke vođe zadužene za sportska pitanja smjenjuju dotadašnju nedodirljivu legendu Otta Nerza i za Reichfussbaltrainera postavljaju Herbergera. Na svojem prvom velikom zadatku, svjetskom prvenstvu 1938. kad mu je u ruke nakon aneksije Austrije dopao i cjelokupni čuveni austrijski Wunderteam nije ništa napravio. Ispali su već u prvom kolu nakon poraza od Švicarske 4:2. Kako reprezentacija Zapadne njemačke nije smjela nastupati na SP u Brazilu 1950., Seppov sljedeći izazov bilo je svjetsko prvenstvo u Švicarskoj 1954. kada Nijemcu postaju prvaci u najluđem i najlegendarnijem finalu u povijesti.

Nepobjediva mađarska "Laka konjica''

Naime, Nikada se nije dogodilo da je jedna reprezentacija bila toliki favorit za osvajanje naslova svjetskih prvaka, kao što je to bila reprezentacija Mađarske uoči Mundijala 1954. u Švicarskoj.
''Laka konjica'' kako su ih zvali, godinama nije znala za poraz. Ne samo to, ona je svoje protivnike, gazila, mljela, ponižavala, neovisno o kojem rivalu se radilo. Godinu dana prije prvenstva došli su u goste prepotentnim Englezima, koji su unatoč blamaži na svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. bili uvjereni da su najbolji na svijetu.

U "Meču stoljeća", kako su tu utakmicu nazvali britanski mediji Mađari su u hramu engleskog nogometa Wembleyu, pokazali Otočanima tko je gazda i slavili su s 6:3, a uzvrat, uzvrat u Budimpešti je bio pljuska nad pljuskama. Čak 7:1 za Puskasa, Kocsisa, Czibora, Bozsika i ostatak družine.

S druge strane, nakon sportskih sankcija koje je također morala istrpjeti, na najveću nogometnu smotru vratila se i reprezentacija Njemačke. Bez obzira na solidan sastav kojeg su imali, nitko im nije davao veće izglede. Ždrijeb je baš Mađare i Nijemce stavio u istu grupu.
No, početak turnira potvrdio je predviđanja donesena uoči turnira. Nikad ni jedna reprezentacija nije imala početak kao što su imali Mađari. U dvije utakmice čak 17 golova. Koreanci su dobili 9 komada, a meč s Njemačkom završio je 8:3.

Nijemci sve opasniji i opasniji

Nijemci su se ipak provukli dalje nakon majstorice s Turskom.
Mađari su najprije u četvrtfinalu s 4:2 svladali Brazil, a zatim u polufinalu istim rezultatom i Urugvaj.

S druge strane, Nijemci su prvo iznenađujuće dobili Jugoslaviju s 2:0, a onda su u polufinalu pregazili sjajnu Ocwirkovu Austriju s 6:1.

Unatoč evidentnom dizanju forme, Njemačkoj ipak nitko realan nije davao nikakve šanse. I finale je počelo po takvom scenariju. Prvo Puskas, a onda i Czibor u prvih osam minuta zabijaju i svi su očekivali novu katastrofu Nijemaca.

Međutim, Morlock samo dvije minute kasnije smanjuje na 2:1, a u 18. minuti Rahn nakon kornera poravnava rezultat.

"Čudo u Bernu"

Mađari, koji nisu na ovako nešto navikli pomalo su u šoku, a Nijemci s ubrizganom injekcijom samopouzdanja daju sve od sebe. Drugo poluvrijeme počelo je s neviđenom dominacijom Mađara. Kocsis pogađa vratnicu, Hidegkuti gredu, a vratar Turek brani sve ostalo.
I kad su svi očekivali produžetke, opet Helmuth Rahn u 84. minuti zabija za najveću senzaciju u povijesti nogometa, senzaciju koja je ušla i u povijesne knjige kao ''Čudo u Bernu''. A snimljen je i solidan sportski film baš tog imena.

[ytube][/ytube]

Stari lisac Herberger stvorio je momčad koja se jedina mogla suprotstaviti mađarskom stroju. U prvoj utakmici u skupini, Herberger je odmarao nekoliko važnih igrača i na teren je praktički izveo rezervnu momčad, a kako je prvenstvo odmicalo forma i razine igre Nijemaca sve se više dizala. Bila je to po mnogima najbolja momčad Njemačka, s igračima poput braće Walter, Rahna, Morlocka, Schafera, golmana Tureka.

Bio je izbornik Njemačke od 1936. do 1942. te od 1950. do 1964. te je sjedio na klupi Elfa na čak četiri svjetska prvenstva.

Herberger je također poznat kao kovač nekoliko filozofskih nogometnih maksima koje su na kraju nadživjele svoga autora i postale narodna nogometna mudrost. Njegove su izjave: ''Lopta je okrugla'', ''Sljedeći protivnik uvijek je najteži'' te ''Utakmica se igra do posljednjeg sučevog zvižduka''.
Umro je 1977.

[storm]

Najizbornici svjetskih prvenstava: Vicente Feola, trener koji je bio potreban Brazilu da se uspne na krov svijeta



Donosimo vam serijal o izbornicima osvajačima Svjetskih prvenstava
Ovo je priča o Vicenteu Feoli



SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo sa Vicenteom Feolom koji je s Brazilom postao prvak svijeta na Mundijalu u Švedskoj 1958.
U Švedskoj 1958. je počela vladavina Brazila svjetskom nogometnom scenom, koja, uz povremena, u sportu razumljiva posrtanja i neuspjehe traje do dan danas. Brazilci su, kako tvrde stručnjaci, rođeni da bi igrali nogomet. Fizičke predispozicije, imaginacija, virtuoznost, samo su neke od vrlina koje su nužne za vrhunske rezultate, no ono što im je falilo do te 1958. je bila kohezija u momčadi i potrebna taktička disciplina i organizacija.

Zbog suparništva Paulista i Carioca trpjela je reprezentacija

Tako se sve do sedamdesetih u najnogometnijoj zemlji na svijetu nije igrala jedinstvena liga. Klubovi su se natjecali samo na prvenstvu brazilskih saveznih država, pri čemu su najveći suparnici bili klubovi iz Sao Paola znani kao Pauliste (Sao Paolo, Palmerias i Corinthias) te iz Rio de Janeira popularno zvani Carioce (Flamengo, Fluminense i Vasco de Gama) koji su poslije igrali turnir koji bi donio ukupnog pobjednika. Zbog tog je suparništva često trpjela i sama reprezentacija i često se znalo događati da na Mundijal ne idu najbolji igrači, jer se ljuti protivnici nisu mogli naći oko zajedničkog interesa.

Fiola ujedinio Sao Paolo i Rio i stvorio ubojite nogometne virtuoze

Ipak, uoči svjetskog prvenstva u Švedskoj konačno je cijeli Brazil bio ujedinjen, što je bio prvi znak da će se Brazil iz Švedske vratiti sa pokalom svjetskog prvaka. Tako je i bilo, a jedan od najzaslužnijih za to je zasigurno izbornik Vincente Feola.

On je uspio uklopiti igrače iz Rija (Didi, Zagallo, Vava, Garincha, N. Santos) sa onima iz Sao Paola (Belini, Altafini, Gilmar, Mauro) te pridodavši im Kralja Pelea iz Santosa stvorio je nepobjedivi i uigrani nogometni stroj koji je sve pregazio na putu do naslova.

Ta 1958. bila je prekretnica za brazilski nogomet, ali za uspjeh koji se dogodio trebalo je stvoriti i neke preduvjete. Prvi je bio taj da je na čelo Brazilskog sportskog saveza došao pragmatični Joao Havelange, koji je za glavnog menadžera saveza postavio Paula Mlahada de Carvalha. Ovaj je pak povukao neočekivan potez i za izbornika samo nekoliko mjeseci prije prvenstva postavio relativno anonimnog Vicentea Feolu. Tom, ne baš sportski građenom treneru pripisivalo se fantastično poznavanje psihologiju, strpljivost te prihvaćanje dobronamjernih sugestija.

U Švedskoj je rođen Kralj

Za generaciju kakvu je dobio te 1958. više nije ni trebalo. Brazil se prošetao turnirom, a posebno su upečatljivi bili trijumfi nad Francuskom u polufinalu i Švedskom u finalu . Obje reprezentacije su pobijeđene sa 5:2, a igra kakva je bila prikazana u tim utakmica od Brazila je stvorila nogometnu naciju koja ima i dan danas najviše navijača i simpatizera na svijetu.

[ytube][/ytube]

Ipak, i Feola je imao svoj ''Waterloo'' na svjetskom prvenstvu u Engleskoj 1966. Nakon pobjede nad Bugarima, Brazil je pod njegovim vodstvom izgubio i od Eusebijevog Portugala i Albertove Mađarske te se već nakon prvog kruga, osramoćen vratio doma. Navijački bijes je bio toliko da je Feola nakon Mundijala ostao još par mjeseci u Europi dok se strasti se stišaju.
Veliki je trener umro 1975. u dobi od 66 godina.

[storm]

Aymoré Moreira, izbornik kome je bilo najlakše



Donosimo vam serijal o izbornicima osvajačima Svjetskih prvenstava
Ovo je priča o Aymoré Moreiri



SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo s Aymoré Moreirom.
Vjerojatno najlakšu zadaću od svih izbornika koji su ikada bili svjetski prvaci imao je Aymoré Moreira, trener koji je u Čileu 1962. Brazil doveo drugi put zaredom na krov svijeta. Unatoč čileanskom fanatizmu pri organizaciji turnira, prvenstvo će ostati zabilježeno kao jedno od najslabijih i najgrubljih. Jednostavno, osim Brazila koji je došao u Čile s gotovo istom momčadi koja se prošetala kroz Švedsku četiri godine ranije, prvenstvo nije nudilo niti jednu drugu reprezentaciju koja je bila u stanju ugroziti tada najbolji sastav na svijetu.

Brazil je igrao u grupi zajedno sa Meksikom, jakim Čehoslovacima i Španjolskom za koju su igrali Puškaš, Santamaria i veliki Di Stefano (bio je na popisu, ali zbog ozljede nije ulazio u igru). Brazilci tek u drugom poluvremenu slamaju otpor žilavog Meksika golovima Pelea i Zagalla, a u drugoj utakmici, protiv Čehoslovačke prvi ozbiljan problem za Moreiru.

U jednoj tvrdoj i gruboj utakmici ozlijedio se veliki Pele koji do kraja turnira više nije zaigrao. Međutim, ulogu vođe preuzima Garincha koji praktički sam vodio Brazil do novog naslova. Također, važno je napomenuti da je Peleova zamjena Amarildo fantastično iskoristio šansu i prometnuo se u jednog od junaka nove brazilske titule.

[ytube][/ytube]

Moreira je vodio reprezentaciju Brazila 61 put, a također vodio je i Palmeiras, Portuguesa, Botafogo, Sap Paolo i Panathinaikos.

Umro je 1998. u 86 godini života.

[storm]

Alf Ramsey, čovjek koji je donio naslov Engleskoj, ali i lord koji je Argentince zvao životinjama



Donosimo vam serijal o izbornicima osvajačima Svjetskih prvenstava
Ovo je priča o Alfu Ramseyu

Piše: Saša Čobanov


SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo Alfom Ramseyem
Alfred Ernest Ramsey (1920. – 1999.). Tvorac pobjedničke engleske momčadi na svjetskom prvenstvu 1966. Bio je odličan obrambeni igrač, pouzdan, oštar i čvrst. Rodio se u Dagenhamu u pokrajini Essex, a nogomet je počeo igrati u Portsmouthu, a nakon rata karijeru je najprije nastavio u Southamptonu, a onda u Tottenhamu. Od 1948. do 1953. je odigrao 32 utakmice za reprezentaciju Engleske i bio je član osramoćene engleske reprezentacije koja je igrala na SP u Brazilu 1950. i izgubila od amaterske reprezentacije SAD-a što se i dan danas smatra najvećom senzacijom u povijesti svjetskih prvenstava.

Reprezentaciju je preuzeo 1963 i vodio ju je sve do 1974., kada je odstupio nakon što se Engleska nije plasirala na SP u Njemačkoj. Ipak, zlatnim slovima, za što je i dobio lordovsku titulu, ostat će upamćeno da je vodio reprezentaciju koja je do sada donijela jedini naslov svjetskog prvaka u kolijevku nogometa.

[ytube][/ytube]

Međutim, ne smijemo ni zanemariti njegov divljački ispad nakon kontroverzne utakmice u četvrtfinalu svjetskog prvenstva u Engleskoj kad je nakon utakmice protiv Argentine, koju je Engleska dobila 1:0, a ista je obilovala incidentima zabranio svojim igračima da razmjene dresove sa Argentincima riječima:

''Oni su životinje, a mi sa životinjama ne mijenjamo dresove''.

[storm]

Mario Zagallo, čovjek čiji su otisci prstiju na četiri zlatne Boginje



Priču o najizbornicima svjetskih prvenstava nastavljamo sa Mariom Zagallom koji je s Brazilom osvojio naslov u Meksiku 1970.

Piše: Saša Čobanov


PRIČU o najizbornicima svjetskih prvenstava nastavljamo sa Mariom Zagallom koji je s Brazilom osvojio naslov u Meksiku 1970.
Pele je osvojio kao igrač tri titule svjetskog prvaka i po tome jedinstven u povijesti Mundijala. Franz Beckenbauer je kao igrač osvojio jedan naslov i igrao jedno finale, a isto to je napravio i kao trener. I on je tu jedinstven. Cafu je jedini igrao tri finala zaredom i da nije bilo Zizoua Osvetnika koji ga je zajebao, bio bi i on jedinstven u almanasima najveće nogometne smotre na svijetu.

Samo on sa četiri titule

Ipak, jedna osoba se u svemu ovome izdvaja kao unikatna pojava i vlasnik čak četiri zlatne Boginje. On je naravno Brazilac, što bi drugo i bio, a ime mu je Mario Jorge Lobo Zagallo.
Uspjesi El Loba (vuka) kako su ga zvali jedinstveni su i fascinantni. Kao nogometaš popeo se na krov svijeta dva puta, na svjetskim prvenstvima 1958. u Švedskoj i 1962. u Čileu, kao izbornik vodio je službeno najbolju momčad koja je ikad igrala nogomet na svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970., a baš je njegova pojava na klupi kao tehnika ili neke vrste amajlije za sreću pomogla izborniku Parreiri da nakon 24 godine suše donese Brazilu novi naslov na svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994.

Najbolje lijevo krilo svoga vremena

No vratimo se mi na početak priče o jednoj blistavoj karijeri. Prve nogometne korake Zagallo je napravio 50-ih godina prošlog stoljeća, kada se profilirao kao najbolje lijevo krilo svoga vremena.
Visok svega 167 cm nedostatak visine kompenzirao je neumornom trkom i borbenošću u oba smjera. Uništavao je protivničke desne bekove koji za njega nisu imali protuotrova. Prvog Sina vjetra prvi je zapazio Flamengo, a onda i Botafogo i sa ova dva brazilska velikana Zagallo je osvojio čak pet titula prvaka lige Carioca što mu je zagarantiralo mjesto u udarnoj postavi Selecaoa na Mundijalima u Švedskoj i Čileu.

Za Profesora je momčad iz 58' ipak najbolja ikada

Šveđani su u finalu svoga prvenstva 1958 izgubili u finalu od Brazila, štoviše, pometeni su sa 5:2, no uvjeren sam da niti jedan gledatelj koji je toga dana bio na stadionu nije otišao razočaran kući. Ti sretnici su imali priliku gledati na djelu navalu u sastavu Didi, Garrincha, Pele, Vava i Zagallo i to u njihovom najboljem izdanju. Uz gol i asistenciju Profesora!

[ytube][/ytube]

''Reći ću vam nešto što je trebala biti tajna, ali ekipa koja je osvojila Švedsku, za mene je najbolja u povijesti'', rekao je jednom.

Četiri godine poslije, u Čileu, ista priča. Brazil je bio jak, najjači, ali Pele se ozlijedio i trebalo je nešto novo smisliti. Zagallo je gurnut naprijed uz Amarilda i Vavu i nova zlatna medalja je bila neminovnost.

Opet s Peleom i opet za povijest

Dvije godine poslije Zagallo se oprostio, ali ne od nogometa. Postao je trener i to sjajan. Nakon što je sa Botafogom osvojio dvije titule dali su mu u ruke najskuplju nogometnu igračku u tom trenutku koja je postojala sa ciljem da ispere sramotu iz Engleske i osvoji naslov u Meksiku 1970.



Ponovo su se susreli Pele i Zagallo, doduše u drugačijim ulogama, ali sa još spektakularnijim rezultatom. Bez izgubljenog boda u kvalifikacijama, bez izgubljenog boda na turniru. U finalu pometena Italija. Što više reći?

[ytube][/ytube]

Poslije Meksika se vratio klupskom nogometu i nastavio skupljati naslove sa Flamengom i Fluminenseom, sjeo je na klupu Kuvajta da bi ipak 1994 prihvatio poziv Carlosa Alberta Parreire koji je nužno trebao savjetnika kao što je Zagallo. Naravno, nova Boginja je pospremljena u vitrine brazilskog nogometnog saveza.

Kao izbornik vodio je i Brazil do novog finala u Francuskoj 1998. , kad su Zidane i družba bili bolji od ''bolesnog'' Ronalda.

Trendovi modernog nogometa idu na ruku fizičkoj snazi na uštrb vještine i to pogoduje manjim momčadima da silom smanje razliku u kvaliteti. To je razlog krize mnogih europskih klubova danas'', rekao je nedavno mudri Mario.

Vještina i talent ispred sile i surove snage

Profesorova trenerska filozofija biće zapamćena po uvođenju dva defanzivna vezna u formaciju 4-4-2, međutim ofanzive kod njega nije nedostajalo, zbog forsiranja bekova sa napadačkim tendencijama, poput Roberta Carlosa i Cafua.

“U Brazilu se i daje voli onaj isti nogomet kakav je nekada postojao. Ja sam radio tako da postavim plan i da potom dozvolim igračima svu slobodu, nisam diktator, kako sam to mogao ikad biti kada sam radio sa igračima kojima nije bilo potrebno govoriti kako da igraju”, skromno je znao reći Zagallo.

Njegova statua krasi ulaz Maracane, kao i Olimpijski stadion u Riju. Kao igrač i trener u reprezentaciji Brazila je doživio je svega 14 poraza u 191 meču. Bio je čovjek čiji otisci prstiju se nalaze na čak četiri od pet brazilskih “Boginja”. Jedan i jedini, Mario Lobo Zagallo.

[storm]

Helmut Schön, čovjek s kapom na glavi, prvi koji je ujedinio europski i svjetski naslov



U predstavlaju izbornika koji su postali svjetski prvaci na red je došao veliki Helmut Schön, čovjek koji je vodio Zapadnu Njemačku do naslova 1974.

Piše: Saša Čobanov

HELMUT Schön (1915. – 1997.) veliki njemački trenerski mag bio je dugogodišnji pomoćnik velikom Seppu Herbergeru, svjetskom prvaku iz 1954., no u ovom slučaju učenik je debelo nadmašio učitelja. No, ruku na srce, dok je legendarni Sepp imao sreće i na čisto ludilo je osvojio naslov u Bernu protiv do tada nepobjedive mađarske ''lake konjice'', Schön je u momčadi imao niz pravih zvijezda predvođenih najvećim njemačkim nogometašem svih vremena Franzom Beckenbauerom i nenadmašnim strijelcem Gerdom Mullerom.

Kao igrač, bio je član SC Dresdenera s kojim je osvojio dva njemačka naslova u jeku Drugog svjetskog rata 1943. i 1944. Uglavnom je igrao na poziciji napadača. Odigrao je 16 utakmica za reprezentaciju te postigao 18 golova. Trenerskim se poslom počeo baviti početkom pedesetih kad je vodio izabranu momčad Saarske oblasti. Godine 1956. postao je pomoćnik Seppa Herbergera kojega je 1964. i naslijedio na mjestu izbornika.

Tri puta je vodio reprezentaciju na svjetskim prvenstvima. U Engleskoj 1966. bio je drugi, u Meksiku 1970. bio je treći, dok je doma, u Njemačkoj 1974. u finalu senzacionalno pobijedio Cruyffovu Nizozemsku i osvojio naslov. Bio je europski prvak 1972. te je tako bio prvi trener koji je ujedinio naslov prvaka Europe i svijeta (To je poslije uspjelo samo Francuskoj 1998. i 2000., a samo je Španjolskoj uspjelo povezati čak sva tri naslova – europski, svjetski pa opet europski).

[ytube][/ytube]

Njemačku je nacionalnu vrstu vodio čak 139 puta, pri čemu je zabilježio 87 pobjeda, 31 remija i 21 poraz (od kojih najviše peku kultni porazi protiv Engleske u finalu 1966 kad ih je potopio Geoff Hurst i onaj poraz u finalu EP u Beogradu kad je Panenka izveo panenku).
Bio je prepoznatljiv po tome što je uvijek na glavi nosio kapu i nije izlazio iz trenirke. Odstupio je s mjesta izbornika nakon za Njemačku razočaravajućeg plasmana kad su zapeli u četvrtfinalnoj skupini.

[storm]

Cesar Luis Menotti, filozof i komunist koji je generalu Videli poklonio naslov prvaka svijeta



Donosimo vam serijal o izbornicima osvajačima Svjetskih prvenstava
Ovo je priča o Cesaru Luisu Menottiju

Piše: Saša Čobanov


Cesar Luis Menotti, filozof i komunist koji je generalu Videli poklonio naslov prvaka svijeta

Foto: Screenshot
DANA 24. ožujka 1976. Argentina pobjeđuje Poljsku 2:1 u prijateljskoj utakmici u Chorzowu. Istog dana tenkovi izlaze na Plaza de Mayo, glavni trg Buenos Airesa. General Jorge Rafael Videla i njegovi časnici izvršili su vojni udar i zavladali Argentinom.

''Rekli su nam što se dogodilo nakon utakmice, ali nismo tome davali preveliku važnost kakvu takav događaj zaslužuje. Siguran sam da nitko od nas tada nije znao koliko je situacija ozbiljna'', prisjećao se Rene Houseman, strijelac pobjedničkog gola u Poljskoj. Argentinski igrači nisu pridavali veliku pozornost državnom udaru jednostavno zato što su takve stvari kod njih bile uobičajene. Tijekom dvadesetog stoljeća argentinsko društvo je doživjelo čak 13 državnih udara.

Mundijal u sjeni terora i smrti

Dvije godine poslije Argentina je organizirala SP. Iako je nogometni svijet bio uglavnom ogorčen dodjelom Mundijala Argentini u kojoj je Videlina hunta ubijala, otimala i vršila stravičan teror nad vlastitim stanovništvom, FIFA niti u jednom trenutku nije ozbiljnije razmatrala oduzimanje Mundijala Argentini. Čak ni onda kad je postalo svima jasno kakav se užas dešava u Argentini.

Golovi Marija Kempesa, lavina bijelih traka uoči finala sa Nizozemskom i fenomenalni golovi Archiea Gemmila i Cubillasa, scene su po kojima će se vječno pamtiti to prvenstvo. Zauvijek će ostati i sumnja u regularnost pobjede Argentine nad Peruom od 6:0, no malo je poznato da je to prvenstvo i trijumf Argentine zapravo dodatno ojačalo i učvrstilo Videlinu diktaturu.

30 tisuća mučenih i pobijenih

Po nekim procjenama za trajanja njegove vladavine, dakle od 1976. do pada s vlasti nakon poraza u Faklandskom ratu 1983., ubijeno je i mučeno preko 30 tisuća ljudi. Sudbina mnogih je i dalje nepoznata. Oni nisu ni živi ni mrtvi, oni su nestali, oni su desaparecidosi. Čim je oteo vlast javno je obznanio: '' Neizbježno je da neki ljudi umru kako bi Argentina opet bila slobodna''. Vjerovao je da je argentinska sloboda ugrožena jer je demokracija izložena udaru komunizma te da su intelektualci, studenti i svi oni s lijevim pogledima opasnost za argentinske tradicionalne i kršćanske vrednote.

Videla je trebao naslov za jačanje svoje vlasti

Videlina transformacija argentinskog društva, znana kao Proces nacionalne reorganizacije, u svom je središtu imala za cilj uspjeh na SP-u, odnosno osvajanje titule. To bi značilo da je Argentina prešla iz luzera u pobjednike, ne samo u nogometu, nego u svemu. Zato je Videli nogomet bio tako važan.



No, za tako nešto trebalo je imati i dobar tim i dobrog trenera. Tim je postojao, no moralo se na klupu posjesti majstora koji će ukomponirati vedete poput Kempesa, Passarelle, Ardillesa, Fillola, Bertonija i Housemana. Izbor je pao na Cesara Luisa Menottija. Menotti je kao igrač bio član Rosarija, Racinga i Boce, a igrao je i za brazilski Santos. Iskazao se kao trener najpoznatijih južnoameričkih klubova kao što su Penarol, Boca Juniors, River Plate i Independiente i to iskustvo je bilo presudno da dobije u ruke reprezentaciju od koje se očekivao samo i jedino naslov.

Menotti, komunist i boem je prezirao Videlu, ali je ostao i osvojio naslov

Nakon fijaska na svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj, Menotti, nogometni filozof i boem, čovjek koji nije gasio cigaretu postaje izbornik Argentine i odmah se odlučuje na radikalne promjene. Prezirao je igrače grubijane i trenere s takvim pristupom igri. Pokazivao je otvoreno gađenje prema takvom, nasilničkom stilu argentinskog nogometa 60-ih. To je sve izmijenio i nastojao je da njegova momčad igra atraktivno.

Ipak, koliko god su ga poštivali u domovini i u svijetu, mnogi su mu zamjerali da je pristao voditi momčad na prvenstvu 1978., znajući da su mu poslodavci ubojice. Menotti je mudro šutio i pripremao momčad za prvenstvo na kojem je želio svijetu pokazati jednu novu, lepršavu i i spektakularnu Argentinu koja će svojim igrama barem donekle pružiti nadu tamošnjem stanovništvu.

Nakon što je čuo vijesti u Poljskoj, Menotti, bivši član Komunističke partije rekao je:
''Vojna vlast i diktatura vratiti će zemlju 100 godina unatrag''. Poslije nikad više nije ništa rekao protiv Videline diktature, ali im se suptilno suprostavljao. Recimo, za SP nije pozvao ljubimca jednog od Videlinih pomoćnika, mladog Diega Armanda Maradonu iz Argentinos Juniorsa.
''Ljudi su mi govorili da trenirao reprezentaciju za vrijeme hunte, za vrijeme vladavine ljudi s kojima nisam imao ništa zajedničkog i koji su imali sasvim suprotne poglede mojima, no što sam mogao učiniti? I ja sam se mnogo puta pitao što napraviti: pobjeći i ostaviti na cjedilu igrače i narod ili pobijediti na SP i tom istom narodu donijeti barem malo radosti'', pričao je Menotti kasnije.

El Flaco (mršavko) kako su ga zvali, ostao je i osvojio naslov. Pa kako bilo da bilo.

[ytube][/ytube]

[storm]

Donosimo vam serijal o izbornicima osvajačima Svjetskih prvenstava
Ovo je priča o Enzu Bearzotu



Piše: Saša Čobanov

Enzo Bearzot, Čovjek s lulom koji se zbog Rossija posvadio sa cijelom Italijom

Foto: Screenshot
SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo sa Enzom Bearzotom koji se sa Italijom popeo na krov svijeta 1982. u Španjolskoj

Iz današnje perspektive momčad Talijana sa svjetskog prvenstva u Španjolskoj 1982 u sastavu : Zoff, Gentile, Cabrini, Oriali, Collovati, Scirea, Conti, Tardelli, Rossi, Antognioni i Graziani možda i ne zvoni onako spektakularno kao Brazil 1958., 1970. i 2002. ili Zapadna Njemačka 1974., ali ta talijanska reprezentacija i nije došla u Španjolsku kao neki izraziti favorit kao što je to recimo bio Brazil.

Za nogometne romantike Brazil je igrao najljepše, a za pragmatičare Italija je bila najbolja

Ni blizu. Bila je to jedna radna i disciplinirana momčad koja je na turnir došla sa gomilom teškoća, no baš je ta reprezentacija srušila taj čarobni Zicov i Socratesov Brazil te na kraju postala prvak svijeta. Za pragmatičare dvojbi nije bilo – Italija je tada bila najbolja!
Izbornik Enzo Bearzot složio je jako dobru ekipu kojoj je obrana bila glavni forte, no ključni potez kojeg je Bearzot povukao i koji mu je na kraju i donio vječnu slavu je bilo tvrdoglavo inzistiranje da povede sjajnog napadača Paola Rossija koji je ''gulio'' suspenziju zbog afere oko namještanja rezultata u Serie A.

Zbog Rossija se posvadio sa pola Italije, a ovaj mu je sve vratio

Zbog Rossija se Bearzot posvadio sa svima, posebice sa nasrtljivim talijanskim novinarima koji su u prvi plan gurali Rominog napadača Pruzza, prvog topnika Italije posljednje dvije sezone. No, Enzu je trebao Paolito i on je to znao. Istrpio je sve napade, čak i prve četiri utakmice na turniru na kojima je Rossi samo statirao. No od Brazila, pa preko Poljaka u polufinalu i Nijemaca u finalu, Rossi je zabio sve što je morao i bio je ključ talijanskog trijumfa – najbolji strijelac i najbolji igrač Mundijala.

[ytube][/ytube]

Enzo Bearzot, tihi čovjek iz Friulija ili Čovjek s lulom, kako su ga zvali, rođen je 1927. u malom mjestu Aielo del Friuli, a u karijeri je igrao za Goriziju, Inter i Torino. Kao trener počinje raditi u talijanskom nogometnom savezu, a sredinom sedamdesetih postaje izbornik Azzura na čijoj klupi ostaje sve do 1986.

Uz titulu svjetskog prvaka 1982. valja spomenuti i da je bio četvrti na SP 1978. u Argentini te četvrti na EP u Italiji 1980.

[Rockefeller]

Meni ostao drag:

[storm]

meni jedan, jedini i neponovljivi iz razumljivih razloga

ali samo do tada...o kasnijem djelovanju ne bi se izjašnjavao

[Rockefeller]

Ćiro maher. Dosta je njegovih zasluga za bronzu. Hrvatska je imala odlične igrače al' kad pogledaš ipak nije bila jedina takva.

Rudi Voller (drugo mjesto sa "samo" dvije zvijezde: Ballack i Oli), Jurgen Klinsmann (treće mjesto sa slično jakom ekipom kao i Rudi) i Joacim Low (treći na SP u JAR-u)

[storm]

Ćiro maher. Dosta je njegovih zasluga za bronzu. Hrvatska je imala odlične igrače al' kad pogledaš ipak nije bila jedina takva.

Rudi Voller (drugo mjesto sa "samo" dvije zvijezde: Ballack i Oli), Jurgen Klinsmann (treće mjesto sa slično jakom ekipom kao i Rudi) i Joacim Low (treći na SP u JAR-u)

ma naravno.....svako bi prvenstvo mogao po nekoliko njih ispostaviti, koji su odradili veliki posao....uostalom već dolazak na prvenstvo je dobar posao...

[dadojović]

Bora Milutinović postigao je jedinstveni trenerski uspjeh na Svjetskim prvenstvima. Naime, Milutinović je, kao selektor, vodio pet različitih reprezentacija na Svjetskim prvenstvima. S četiri od pet tih reprezentacija reprezentacija prošao je natjecanje po skupinama. Njegov uspjeh tim je veći što se radi o ekipama koje nisu iz samog vrha svjetskog nogometa.
- 1986 Mexico 4/1
- 1990 Kostarica 8/1
- 1994 USA 8/1
- 1998 Nigerija 8/1
- 2002 Kina skupina
Vodeći Mexico, kao domaćin, stigao je sve do četvrtfinala, u kojem je zaustavljen od SR Njemačke, tek nakon izvođenja jedanaesteraca. Prije toga, u fazi po skupinama, ostvario je pobjede nad Belgijom (2-1) i Irakom (1-0), te je remizirao s Paragvajem. U osmini finala, izbacio je Bugarsku rezultatom 2-0.

Na Svjetskom prvenstvu održanom u Italiji, vodeći Kostaricu pobjede je ostvario protiv Švedske (2-1) i Škotske (1-0), s čime je izborio plasman u osminu finala, u kojem je uspješnija bila reprezentacija Čehoslovačke (1-4).

Pobjeda protiv Kolumbije (2-1), nakon koje je ubijen kolumbijski nogometaš Eskobar, zbog postignutog autogola, što je kolumbijskoj mafiji nanijelo velike novčane gubitke, i remi protiv Švicarske (1-1), bilo je dovoljno za prolazak skupine, na Svjetskom prvenstvu održanom u SAD-u, na kojem je vidio domaću reprezentaciju. U osmini finala Brazil je bio prejak (0:1).

Svjetsko prvenstvo iz 98-e, ovaj puta vodeći Nigeriju, donijelo je Milutinoviću jednu od najvećih pobjeda na završnim turnirima. Pala je velika, moćna Španjolska (3-2). Uz Španjolsku Nigerijci su pobijedili i Bugarsku (1-0). Osmina finala donjela im je Dansku i poraz od 1-4.

Kina i Svjetsko prvenstvo iz 2002, završilo se s tri poraza. Kinezi su izgubili od Brazila, Turske i Kostarice, te je po prvi puta Milutinović ostao u fazi po skupinama, bez plasmana u nokaut-fazu.
Sve to ga svrstava u sami vrh trenerskih imena koja su vodila reprezentacije na nekom od Svjetskih prvenstava.