<Index kaže ovako
VELEŽ MOSTAR
Velež je ponovno izronio
Omar Tipura
Foto: Facebook/FK Velež Mostar, EPA
JEDAN od najvećih klubova Bosne i Hercegovine, živopisni i pitomi, posebni i protjerani - Velež, još jednom je izronio. Nakon više od tisuću dana i još više belaja, mostarski Rođeni vratili su se tamo gdje pripadaju, u Premijer ligu Bosne i Hercegovine.
Klub koji pamtimo po Baki Sliškoviću, Franji Vladiću, Dušku Bajeviću, Enveru Mariću, Vahidu Halilhodžiću, Sulejmanu Repcu i čuvenom tandemu Sejad Kajtaz - Semir Tuce, kao i po dvije titule u Kupu maršala Tita iz 1981. i 1986. godine te tri osvojena druga mjesta u najjačoj jugoslavenskoj ligi, nikada sebi nije smio ni dozvoliti da ispadne u niži rang bosanskohercegovačkog nogometa. A Velež je tu grešku napravio dva puta.
Klub koji je rušio engleskog prvaka
Mostarci se nadaju da se proklizavanje takvih razmjera neće ponoviti. Suprotno tome, vjeruju da ovo nije samo povratak u Premijer ligu nego i uzlet ka još većim uspjesima, ka povratku na europsku scenu gdje su nekoć također pravili zapažene rezultate.
Rođeni su, primjerice, 1974. godine u Kupu UEFA-e izbacili Derby County koji će te sezone postati prvak Engleske. Pamti se i ona velika pobjeda nad Borussijom Dortmund 2:1 u istom natjecanju koja nije bila dovoljna za prolazak u iduću rundu jer je Dortmund kod kuće slavio 2:0.
Takvi rezultati, kao i imena svih legendi koje su igrale u Veležu, dovoljno govore o veličini kluba koji su krasile pjesme: "Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja", pjesme koje su odlično pogađale ono što je Velež zaista predstavljao, pjesme koje su govorile kako se Velež doživljavao. Romantika kojom je crvena majica nekada odisala bila je zarazna, očaravajuća i lako je pronalazila simpatizere širom nekadašnje Jugoslavije.
A Velež je u vrijeme bivše države bio privlačan zbog brojnih karakteristika koje su ga razlikovale od drugih. U eri Dinama, Hajduka, Partizana i Crvene zvezde, pa i Sarajeva i Željezničara, mostarski klub je bio osuđen da stvara igrače, da se protiv jačih bori idejom. Tako je i bilo. Napadački nogomet, vic i sloboda u igri krasili su Rođene koji su bili tvornica za razvijanje kreativnih igrača, posebno kada ih je kao trener predvodio Sula Rebac. Taj duh i različitost kroz djelovanje na terenu Velež je spojio i s idejom izvan terena. Klub je nastao kao radnički klub, klub raje, takav je bio i ostao.
Velež se pamti po napadačkom nogometu o kojem je govorio i legendarni Ivić
"Rebac je bio pionir modernog nogometa u tadašnjoj Jugoslaviji. U to vrijeme igralo se staromodno, oprezno i s ciljem da se primi što manje golova, pogotovo kada bi mali klubovi igrali protiv 'velike četvorke'. Rebac nije priznavao to. Nametnuo je svojoj ekipi autoritet s loptom i bez nje. U Jugoslaviju je uveo pritisak na protivnika bez lopte i brzu tranziciju nakon preuzimanja. Nametao je brzu igru za gol više i to je njegovoj ekipi donosilo prije svega simpatije širom zemlje. Tada su stadioni bili puni, a ljudi su išli uživati u Veležovoj igri. Sjećam se da bi ljudi iz Splita išli gledati Velež, iako smo mi tada bili bolji na tablici. Jednostavno, igrali su lijepo za oko. Sjećam se, bili smo prvaci, a na startu iduće sezone utrpali su nam peticu. To je bio Velež Sulejmana Repca“, riječi su pokojnog Tomislava Ivića.
No sudbina je htjela da Velež ne ostane poseban samo po igračima, duhu i ideji nego i po nečem drugom. A to nije vesela strana priče. Sve one ljepote koje su krasile klub ostale su kao ponos, prkos i dostojanstvo, kao stupovi na kojima će klub neplanirano voditi borbu protiv nepravde, borbu za pisanje neke nove priče, na nekim drugim mjestima. To su specifičnosti koje želite izbjeći, ali kada vas već sretnu na putu, onda u njima želite ostati dostojanstveni na nogama.
Stadion na kojem je Velež igrao najveće utakmice odavno više nije stadion Veleža, a to je poznata priča. Dom u kojem su Rođeni odgojeni da budu svoji i drukčiji, a opet privlačni, odavno je dom na kojem se Velež tretira kao omraženi gost. I tko zna koliko će još teći Neretva dok ti mečevi između Zrinjskog i Veleža ne postanu podnošljiviji, posebno na tom stadionu pod Bijelim brijegom.
Mnogi klubovi su gradili nove stadione i na njima pisali ljepše stranice svoje povijesti. Velež će također dati sve od sebe da sustigne, pa i nadmaši nekadašnji sjaj, ali će uvijek ostati živa ona rana koja kaže da on nije otišao, nego da je protjeran sa svog stadiona.
U ožujku 1992. godine Velež je odigrao posljednju utakmicu pod Bijelim brijegom. Pobijedio je Zemun, pogodak je dao i Zdenko, otac Tina Jedvaja, koji će 21 godinu kasnije, kako je u odličnoj reportaži o mostarskim rivalima napisala kolegica Dea Redžić, s hrvatskom reprezentacijom trenirati na istom travnjaku s kojeg je klub njegova oca, Velež, protjeran.
S bivšeg stadiona nije otišao, nego je protjeran
Svoj novi dom već duže od 20 godina Rođeni imaju u Vrapčićima, nedaleko od Mostara, a stadion nosi ime Rođeni. Legenda kaže da je taj pitomi nadimak veležovcima nadjenuo strastveni navijač kluba Ljubo Petković koji je jednom, kada su igrači u crvenim dresovima izlazili na teren, viknuo: "Naprijed, Rođeni! Rođeni, Rođeni!" na što su cijele tribine odgovorile navijanjem: "Rođeni, Rođeni".
Poboljšanja u infrastrukturi zajedno s povratkom na terenu govore koliko su u Veležu ozbiljni po pitanju jačanja kluba. Veležovo ispadanje u niži rang prije tri godine bilo je bolno, ali izgleda da bi ono moglo biti i dobro za Velež.
Naime, klub je tijekom posljednjih sezona prije ispadanja u niži rang bh. nogometa bio neuređen, bio je jedan od onih primjera - takvih je mnogo - kako netransparentno i kaotično poslovanje može srozati klub i smjestiti ga na bolničku postelju. Nije mali broj klubova koji su doživjeli takvu sudbinu, klubova koji sebi u njedra govore kako su "nekoć bili veliki". A više nisu.
Velež je nedugo nakon ispadanja u niži rang promijenio upravljačke strukture i stručni stožer te postavio temelje za neku bolju, svjetliju budućnost. Marljiv rad i transparentno poslovanje žedno su čekali navijači Veleža koji su znali prepoznati da klub ide u pravom smjeru. Otuda i odlična posjećenost na tribinama. Tako je Velež, unatoč igranju u nižem rangu, spadao među najgledanije klubove u državi.
Novo poglavlje
U ovoj sezoni Velež je nakon jesenskog dijela imao sedam bodova viška u odnosu na sarajevski Olimpik, a onda su u drugom dijelu, kako je bh. javnost naviknula od Prve lige FBiH, krenule mutne radnje u kojima glavne uloge imaju suci. Pakao tog ranga bh. nogometa osjetio je i Velež, posebno prilikom poraza od Goražda u gostima, o čemu smo već pisali. Taj bolan poraz koji je stigao nakon očite nepravde utjecao je na to da se razlika između Veleža i Olimpika smanji na samo jedan bod, ali Rođeni su uspjeli održavati tu razliku da bi, nakon Olimpikova kiksa, kolo prije kraja osigurali povratak u Premijer ligu.
Najveća snaga ovog Veleža leži u tome što je klub postao svjestan da se od prošlosti ne živi. Svjesni su da sjećanja i uspomene jesu znak da je ovaj klub velik, ali da sve to nema svrhu ako sadašnjost ne bilježi prave rezultate i u ako u sadašnjosti nedostaje kvalitetan rad. Tako i sam život funkcionira.
Pred Veležom su sada novi derbiji protiv Sarajeva, Željezničara, Čelika, Zrinjskog, Borca, Slobode, Širokog Brijega i ostalih članova Premijer lige, pred njim je novo poglavlje otvoreno nakon novog povratka. A povratak je ono na što je Velež navikao, baš kao izranjanje Starog mosta.
Čarolija Mostara i Veleža valjda i leži u tome da možda jesu više puta umirali, ali da su uvijek znali kako opet biti - Rođeni.