![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
Rocke, mislim da nisi razumeo dobro ono što sam obrazložila. Funkcionisati normalno ne podrazumeva tu neki sad konformizam kako ti to doživljavaš i automatsko, odnosno rutinsko obavljanje posla, pod tim se više misli na to da čovek živi, radi, voli, nesmetano bez ikakvog kočenja od strane prisutne anksioznosti, koja zapravo ograničava čoveka u tome.Postoje razni oblici anksioznosti i ona se može ispoljiti na razne načine ali u suštini ona predstavlja neprijatno stanje prisustva strepnje, odnosno uznemirenosti, isčekivanja da će se nešto loše desiti. Osoba očekuje neku opasnost i ima doživljaj da neće moći da se zaštiti od te opasnosti ili da će teško podnositi njene posledice. U njenoj osnovi mogu ležati neka traumatska iskustva i ona se može ispoljiti u vidu panike, fobije,o-k poremećaja, psihosomatski i sl.Rockefeller wrote: Iskreno ja ne bih da funkcionišem normalno. Da se razumijemo nisam (pretjerano) asocijalan tip, normalno funkcionišem u krugu prijatelja, porodice, poznanika pa čak i nepoznanika: nije mi strano dobaciti nekom nešto i otpočeti razgovor i sl.
Kod sebe sam primijetio jedan (ne znam koliko je ispravno reći drugi) uzorac: kad se moram suočiti sa zadatkom uvijek po pravilu ide nervoza, a zatim intenzivno razmišljanje, znojenje mozga, kako to da napravim. Kada mi konačno padne na pamet kako moram uraditi onda se dovedem u stanje koje meni vrijedi više od te ravnodušnosti običnih osoba.
Pri tome to "kako" mora zadovoljavati kriterije koje su meni bitni. Prvi i osnovni je teatralnost. Trudim se da sve što radim radim sa stilom (nije hvaljenje jer ne govorim o tome da li mi uspjeva) i da sve što radim ostavlja utisak kakav ja želim da ostavi i da sve što radim teče perfektno: da je svaki pokret, misao, potez, bilo šta dio jedne cjeline - da izgleda poput balerine.
Drugi dio mog posta, po meni važniji, je da nikad nije dobro naći se u zoni komfora. Čim si u njoj treba bježat, napravi sam sebi situaciju da se osjećaš živčano i tijesno. Rasti.
Jer poenta života nije da se živi: život se gradi. Nikad nije dobro vidjeti čovjeka koji na život gleda kao na fiksiranu poziciju - da mu je nešto dato da proživi i njegovo je samo da proživi, da radi šta mu je sudjeno (sudjeno pod navodnike), da ima porodicu, pokuša živjeti čim sretnije unutar tog života i na kraju umre. Za mene je to ograničen život i šteta vremena.
Mislim da ljudi to shvate u nekoj kasnijoj dobi života, kada već imaju više životnog iskustva, ali da je to tada relativno kasno. I mudrost je onda shvatiti to čim ranije: život se gradi. I svaki onaj život koji vidiš: na tv-u, komšijin, šefov i bilo čiji, izgradili su ga ljudi koji nisu ništa pametniji od bilo koga ovde sa foruma. I sve je promjenjivo: ako si do juče bio prosjak, možeš postati kralj i ako si do juče bio kralj možeš postati prosjak (zato ja rijetko uvrijedim nekog čovjeka sem ako on mene prvi i sam procjenim da nikad od njega kralja).
Zato je dobra ta anksioznost: jer te drži budnog, tjera te da gradiš, da rasteš i da se popravljaš.
Kada sam bio prvi razred gimnazije kakva dva mjeseca pred kraj školske godine imao sam prosjek ocjene 3.5. Oca sam kroz osnovnu školu bio navikao na petice i bilo mi je nekako žao da ga razočaram četvorkom iako je srednja škola teža od osnovne. Samo dva mjeseca pred kraj školske godine sam se odlučio da napravim plan kako da prosjek dignem na 4,5.
Prvo me je obuzela baš ta nervoza o kojoj pričamo - kako ću to napraviti. Onda sam sjeo kod kuće i dugo, danima, analizirao kako pristupiti kojem profesoru, šta reći, kome se obratiti i generalno šta i kako. Do zadja dva dana je bilo tijesno, trebale su mi još dvije ocjene na četri predmeta. Na kraju ne da sam uspio, nego sam digao prosjek na 4,6. Prošao sam sa peticom. Prijatelji su mi govorili da je nemoguće, smijali su se kada sam im dva mjeseca prije kraja školske godine rekao da ću proći sa peticom. Njih svih tridesetak je znalo šta mi je uspjelo, a sem njih niko više. Onima koji nisu prošli s pet su roditelji nabijali kompleks mene, oni su im pokušavali objasniti šta sam uradio ali im nisu vjerovali. A meni je to dalo vjeru u sebe i to da mogu uraditi šta god zamislim i zaželim.
Prilično sam siguran da se ta panika i nervoza nikad nisu desili ja nikad ne bih prošao sa pet. I pošto mi nikad ne bi uspjelo vrlo vjerovatno nikad ne bih povjerovao u svoje spobnosti. I evo oko deceniju poslije mene i dalje ta vjera drži, čak šta više sada imam mnogo više sličnih priča za ispričat a sve zahvaljujući tome što mi tada nije bilo svejedno.
To što si ti kod sebe primetio je tipično za događaje kada se nađemo u nekoj novonastaloj situaciji gde postoji izvesna uznemirenost, pobuđenost, koja eto u tvom slučaju može da utiče povoljno, tj. da tera na neku akciju sa povoljnim ishodom. Ali tu se već uključuje motivacija, tj. neki motivi za postignućem, samoostvarenjem i slično. Ta, da kažemo uznemirenost ne predstavlja problem koji se odražava na samo delanje, ali kod stalno prisutne anksioznosti može doći do sputavanja, odnosno izbegavanja neke radnje, mesta, situacije, samo zato što to pojačava simptome koji se u tim situacijama javljaju. U biti tu su neke asocijacije tih draži sa potisnutim, bolnim ili neprihvatljivim emocijama.
