Astronomija i kosmologija

Pozorište, slikarstvo, škola, fakultet, istraživanja, izumi.

Moderators: Krokodil Behko, dadojović

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 03 Sep 2020, 12:00

Nešto odgovora leži u tekstu, polovica je hipotetička stvar u procesu istraživanja, posebice kada se govorio o supermasivnim Crnim rupapma iz ranog perioda Univerzuma, koje su ne-bariosnke (nisu nastale kolapsom obične materije), tj. opstaju na principu Tamne materije, i nemaju relativističke brzine rotacije, i jako je diskutabilno da li uopšte emituju zračenje kao barionske Crne rupe, koje obično nalazimo u galaksijama. Vodi se debata o tome da li su one "preci" današnjih supermasivnih crnih rupa u središtima galaksija, koje su nastale urušavanjem materije prikom akrecije, tj, da li je Tamna materije jedan od mehanizama koji je nakon Velikog praska započeo ovaj ustaljeni mehanizam formiranja galaksija oko centra mase.
0
Image

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 06 Sep 2020, 21:08

Obližnja eksplozija Supernove je tokom Devonskog perioda mogla uzrkovati masovno istrebljenje



Većina naučnika smatra kako su Dinosauri - zajedno sa bezbroj drugih vrsta - prije 66 miliona godina bili izbrisani sa lica Zemlje, kada se asteroid zabio u Zemlju. Ipak, kosmički udari nisu jedina prijetnja, odnosno pošast koja je mogla brzo ugasiti ogroman procenat životnih oblika na Zemlji, naime, obližnje Supernove bi mogle sa sobom nositi sličan rizik.

Ukoliko se desilo da je u neposrednoj blizini došlo do erupcije Supernove, štetne kosmičke zrake - inače sačinjene od nabijenih čestica, koje se ponašaju kao sitni kosmički meci - kao i ultraljubičasto zračenje, su mogle uništiti sloj Zemljine atmosfere. Ovaj sceniraiji je dugo razmatran, međutim, nedavne studije ukazuju kako je barem jedno od prošlih masovnih izumiranja na Zemlji moglo biti uzrokovano utjecajem obližnje Supernove.

Tokom Devosnkog perioda, koje je trajalo otprilike između 419 i 359 miliona godina, došlo je kulumininacije masovnog izumiranja vrsta. Tokom ovog perioda, život na isušenoj zemlji je tek bio u zamahu, a u međuvremenu, morski život je bio umnogome raznolik, bzbog čega je onodobilo nadimak Razdoblje riba.

Analizirajući kroz uzorke Zemljinog tla prelazni period između Devonskog perioda i narednog (Karbonskog doba), naučnici koji su stajali iza ovog projekta su pronašli spore biljaka koje su bile spaljenje posredstvom ultraljubičastog zračenja, što ukazuje kako su bljke bile prisutne oko perioda kada je Zemljin ozon bio gotovo razrijeđen. I dok se smatra kako su druge nesreće mogle doprinijeti nestanku Zemljinog ozona, naučnici tvrde kako je u ovom slučaju eksplozija Supernove bila najvjerovatniji krivac.

"Zemaljske katastrofe, kao što su vulkanizmi velikih razmjera ili globalno zatopljenje takođe mogu oštetiti ozonski omotač. Međutim, scenario za ovakav ishod još nije potvrđen. Umjesto toga, predložili smo kako je jedna ili više eksplozija Supernovih, na udaljenosti od 65 svjetlosnih godina od Zemlje, mogla biti odgovorna za dugotrajni gubitak ozona." - izjavio je vodeći autor studije Brajan Fild.

Supernova bi uistinu bio idealan kandidat koji je mogao opravdati jedan takav scenariji, zaustavivši privremeno sav život na Zemlji. Takva eksplozija može okupati Zemljinu atmosferu štetnim ultraljubišastim zračenjem, iako se sva devastacija ekosistema ne bi završila na tome; naime, tokom 100.000 godina nakon eksplozije, ostaci Supernove bi mogli i dalje nastaviti padati na površinu, stvarajući usput radioaktivne izotope u Zemljinoj atmsoferi.

Da bi stvari bile dodatno komplikovane, fosilni uzorci ukazuju na to da je biološka raznolikost osptajala 300.000 godina prije nego što se dogodilo devonsko masovno izumiranje. Ovo nam govori kako se morala dogoditi još jedna dodatna Supernova koja je u velikoj mjeri izmjenila prilike na Zemlji. "Ovakav ishod je upotpunosti moguć, a kako masivne zvijezde obično obitavaju u skupinama jednako masivnih zvijezda, vjerovatno je za očekivati da bi se ostale Supernove mogle pojaviti nakon eksplozije prve." - izjavio je Džesi Miler.

Iako timu istraživača nedostaje uvjerljiviji dokaz koji ibi podržao njihovu teoriju, oni su već postavili temelje za onim za čim su se dali u potragu. Vjerovatno je i kako su se preostali radioaktivni izotopi u interakciji sa Zemljinom atmosferom mogli raspasti prije mnogo vremena. Ukoliko bi istraživači pronašli izotope u stijenama iz prelaznog perioda između Devona i Karbona, to bi direktno moglo značiti kako je tokom datog perioda najmanje jedna obližnja zvijezda svoj životni ciklus skončala u nasilnoj eksploziji.

Da li bi trebali strahovati od budućih masovnih izumiranja?

Najvećim dijelom, ne bi trebali biti zabrinuti da bi naredna eksplozija Supernove mogla mogla biti uzrok nestanka života kakvog poznajemo. Prostor naše galaksije Mliječni put, koji obuhvata proečnik od 100.000 svjetlosnih godina, je iznimno veliko prostranstvo unutar kojeg mi obitavamo. I dok astrofizičari tvrde kako se unutar naše galaksije u prosjeku svakih 50 godina dešava eksplozija Supernove, teško je pretpostaviti kada će se u neposrednoj blizini desiti naredna eksplozija. Istraživači su pomno izučavali nedavnu eksploziju SN1987A, ali se ona dogodila unutar prateće galaksije Mlijčnog puta, Velikom Magelanovom Oblaku, koji se anlazi na udaljenosti od približno 150.000 svjeltonih godina od nas.

U ovom tenutku, najveći, ujedno nama najbliži, kandidati za narednu Supernovu koji se nalaze unutar naše galaksije su zvijezde Betelgeuse, Eta Carinae i Spica. Zvijezda savzviježđa Orion, Betelgeuse, se čini kao najprimamljivijim, jer se pretpostavlja kako bi ova zvijezda mogla eksplodirati u narednih 100.000 godina, ili više. Smještena na udaljenosti od 650 svjetlosnih godina, Betelgeuse je dovoljno distanciran, da neće predstavljati nikakvu veću prijetnju, koja bi mogla ugroziti život na Zemlji. Meuđutim, obim eksplozije će biti toliko značajna da će njen sjaj biti vidljiv čak i tokom dnevnog svjetla. Nešto udaljenija zvijzeda sazviježaš Carina Eta Carinae (7.500 svjetlosnh godina) isto tako ne predstavlja nikakav rizik. Za zvijezdu sazviježđa Virgo, Spica, koja se nalazi na udaljenosti od 260 svjetlosnih godina, se ne očekuje da će u narednih nekoliko miliona godina svoj život skončati u eksploziji Supernove, plus što se ona nalazi izvan tzv. smrtonosne zone unutar udaljenosti od 25 svjetlonsih godina u odnosu na nas.


Izvor:

https://astronomy.com/
0
Image

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 11 Sep 2020, 19:22

Novo otkriće u našoj galaksiji

Da li smo u našoj galaksiji nedavno uspjeli otkriti prvi primjetljiv ekvivalent brzog radio praska (FBR), misteriozi i kratki ekstragalaktički bljesak radio emisije? Neki astronomi smatraju kako jesu, i tvrde kako novo otkriće pojačava povezanost između ovih egzotičnih bljeskova i snažno magnetiziranih neutronskih zvijezda.

Porijeklo bljeska

Promatranje sjajnih, ekstragalaktičkih radio bljeskova, od jedne milisekunde sa Zemlje se vremenom povećava, ali i dalje ostaje nejasno šta uzrokuje ove neobične prijelazne promjene. Jedna od ponuđenih teorija govori kako su ovi bzi radio praskovi povezani sa rođenjem, odnosno evolucijom Magnetara, tipom neutronskih zvijezda sa iznimno jakim magnetnim poljima.

Postoji mnogo dokaza koji upućuju na magnetare kao izvore brzih radio eksplozija, i to od polarizirajućih mjerenja koji ukazuju kako su ove eksplozije iznimno magnetizovane, pa do lokalizacije nekolicine regija, koje su tipično okruženje za ovakve vrste zvijezda. Neki od magnetara, poznati kao "mekani gama-repetitori" tokom svog životnog vijeka emituju ponavljajuće visoko-energetske baklje.

Ipak postoji jedan veliki problem kada o magnetaru govorimo kao izvorub rzog radio praska: sve do sada, nismo uspjeli primjetili radio emisiju sličnu radio emisiji brzog praska, koji je dolazio sa magnetara, smještenog unutar naše galaksije.

Pronalazak veze koja nedostaje

Nova studija, koju je predvodio Sandro Mereghetti sa nacionalnog italijanskog instituta za astrofiziku u Milanu, je koristeći se svemirskIm opservatorijem IINTEGRAL prijavio seriju detekcija blještavih eksplozija X-zraka magnetara SGR 1935+2154. Sama po sebi, ova najava nije bila vrijedna spomena, međutim, promatrani bljeskovi X-zraka sa ovog poznatog magnetara su bili popraćeni iznimno blještavim milisekundnim eksplozijama, kojeg su detektovali kanadski teleskopi CHIME experiment i STARE 2. Eksplozije radio-signala su imali sličnu strukturu sa povezanim eksplozijama magnetara koji su se dogodili u gotovo isto vrijeme. Ove naznake uveliko ukazuju kako bi eksplozije bljeskova SGR 1935+2154 mogle biti karike koje nedostaju.

U drugoj nedavnoj studiji koju je s svojim kolegama predvodio astrofizičar Ben Margalit sa Berklija su krostili nove podatke sa kojim su pokušali utvrditi da moraju postojati dvije različite vrste magnetara: "Obični" magnetari poput SGR 1935+2154, kao i drugi galaktički magnetari, više aktivni, ali kraćeg životnog vijeka, koji su odgovorni za generisanje intenzivnih radio praskova (FBR's). Smatralo se kako se kasna populacija ovih neutronskih zvijezda formirala kroz kanale stadija klasičnih galaktičkih magnetara. Margalit i saradnici su koristeći se opservacijama X-zraka magnetara SGR 1935+2154 nastojali da procijene specifični mehanizam emisije magnetara, gdje su naišli ograničenja modela koji bi im pružili pojašnjenje o tome kako nastaju ti energetski bljeskovi.

Izvor:

https://aasnova.org/
0
Image

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 16 Sep 2020, 00:36

Otkrivena relikvija radio signala u obližnoj skupini galaksija


Image


Koristeći se južnoafričkim teleskopom MeerKat tim međunarodnih istraživača je unutar obližnjeg skupa galaksija male mase u procesu spajanja A2384 detektovao radio relikviju. Ovo otkriće obavljeno je 8. Septembra u istraživačkom radu, koji se može pronaći na veb stranici arXiv

Radio relikvije (ostaci radio signala) su izduženi radio valovi sinhrotronog porijekla. Oni se manifestuju u formi spektakulanih pojedinačnih ili dvostrukih simetričnih lukova, koji se mogu pronaći na perifernim dijelovima skupina galaksija. Budući kako je broj ovih radio relikvija povezanih sa udarnim valovima nastalih tokom spajanja skupina galaksija i dalje neznatan, astronomi su postali iznimno zaiteresirani za potragom ovakve vrste pojave.

Pri Crvenom pomaku od 0.092 (1.26 milijardi svjetlosnih godina) A2384 je jedna obližnja kompleksna skupina galaksija male mase (oko 260 triliona solarnih massa). Ona se sastoji iz dvije komponente, označenih kao A2384(N) i A2384(S), pikazujući koncentrisani filament smješten između njih, za koji se smatra da je dug oko 2,3 miliona svjetlosnih godina.

Grupa stronoma predvođena Viral Parekhom, sa Rhode Univerziteta u Makandi, Južna Afrika, je tokom mjeseca maja.2019. godine uz pomoć teleskopa MeerKat promatrala ovaj objekat, gdje su otkrili jedan izduženi radio signal, smješten na rubu skupine galaksija, za kojeg se ispostavilo da se radi o jedinoj radio relikviji.

Novootkriveni radio izvor se nalazi okomito u odnosu na os spajanja skupina galaksija, pružajući se od jugo-isotčnog dijela prema sjevero-zapadu. Njegove dimenzije su približno 2.8 x 0.86 svjetlosnih godina, a snaga radio-signala od 1.4 Ghz je izmjerena na 387 milona PW/Hz (PW = širina pulsa / trajanje pulsa). Astronomi za zapazili kako geometrija, lokacija i sama veličina izvora ukazuju kako je ova radio relikvija povezana sa udarnim šokom, nastalog tokom spajanja, kao i samom domaćom galaksijom.

Štaviše, podaci teleskopa MeerKat otkrivaju kako ovaj radio izvor ima iznimno strm izvor spektra, između 941 i 1454 MHz, sa spektralnim indeksom pri nivou od -2.5. Prema autoru studije, ovo ukazuje na ponovno ubrzanje pre-relativističkih elektrona unutar prisutne kolizije skupina.

Pokušavajući da pruže pojašnjenje porijekla ove radio relikvije, astronomi pretpostavljaju kako je ona rezultat širenja udarnog vala nastalog prilikom prolaska skupine galaksija male mase A2384(S) kroz masivniju skupinu A2384(N). Ovaj sudar je mogao formirati trag koji se kroz teleskop može vidjeti kao jedan vreli filament X-zraka, smješten između ove dvije skupine.

"Tokom interakcije galaksija pod-skupina A2384(S) je prošla kroz masivniju skupinu A2384(N), i vjerovati je kako je ovo spajanje iz oba sistema uklonilo golemu količinu velog gasa ali i veliki broj galaksija." - pojasnili su istraživači.

Osim detekcije radio signala Parekhov tim je unutar filamenta pronašao i potencijalnog kandidata za "radio greben". Ovaj greben je relativno malen - dimenzija 590,000 x 420,000 svjetlosnih godina - i oni smatraju kako bi on mogao biti nova klasa radio izvora, smještenog između ove dvije skupine.

Izvor:

https://phys.org/
0
Image

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 23 Sep 2020, 21:27

Otkrivena planeta koja orbitira oko umiruće zvijezde

Image

------------------------------------------------

U proteklih nekoliko decenija broj otkrivenih planeta izvan našeg solarnog sistema se u značajnijoj mjeri povećao, a trenutne procjene nam govore kako 1/3 zvijezda nalik našem Suncu sadrži planetarne sisteme. S obzirom da Mliječni put sadrži oko 10 milijardi zvijezda sličnih našem Suncu, postoji vjerovatnoća kako se unutar naše galaksije nalazi na milijarde planeta. Svaka od ovih zvijezda će jednog dana vjerovatno skončati svoj život, ostavljajući iza sebe istrošene ostatke, poznate kao bijele patuljaste zvijezde. Šta se dešava sa planetarnim sistemima zvijezda kada dođe do ovog scenarija, još niko ne zna, ali se u nekim slčajevima smatra kako će neke od planeta uspjeti preživjeti, i ostati u orbiti oko bijele patuljaste zvijezde.

U studiji koja je objavljena u časopisu Nature se navodi kako je došlo do otkrića planete koja tokom svaka 1.4 dana prolazi ispred bijele patuljaste zvijezde WD 1856+534. Njhov rad nije samo da je dokazao kako planete mogu preživjeti kataklizmu zvijezde, već da nam može pružiti uvid u daleku budućnost evolucije našeg Solarnog sistema.

Zvijezde nalik Suncu u svojoj jezrgi obično vrše pretvaranje vodika u heliji, proizvodeći obilne količine energije koja pomaže Suncu da se održi nasuprot vlastitog gravitacionog kolapsa. Zvijezde se rađaju sa velikim rezervoarima vodika, koji se obično vremenom troši, a bitno je naglasiti kako je Sunce do sada konzumiralo polovicu svojih zaliha. Kada u narednih 5 milijardi godina Sunce u svojoj jezgri sagori preostali dio vodika, ono će proći kroz vlastiti osnovni preobražaj. Kada preostane samo mali dio vodika, njegova fuzija će se i dalje nastaviti, ali u u spoljašnjem omotaču Sunca. Ovo će omogućiti vanjskom sunčevom omotaču da se proširi do enormne veličine. Pri svojoj maksimalnoj tački širenja ono će doseći Zemlju, usput gutajući Merkur, Veneru, i moguće našu planetu. Sunce će zatim ubrzano odbaciti svoj spoljašnji omotač u međuzvijezdani prostor. Smanjenje mase Sunca će uzrkovati očekivano kretanje planeta izvan solarnosg istema, kako bi sačuvale svoj ugaoni momentum (zamah). Kada Sunce odbaci svoj posljednji dio omotača, ono će otkriti svoju jezgru; tinjajućeg bijelog patuljka veličine Zemlje, koji će se tokom ostatka vremena postepeno hladiti.

U ovom scenariju jasno je kako će planete najbliže Suncu vjerovatno biti progutane i uništene. Međutim ,Mars i pojas asterioida, kao i sve gasovite planete, će preživjeti i ostati unutar alternativne orbite oko Sunčevog ostatka. Šire gledano, mogli bi smo očekivati da će mnogi bijeli patuljci “ugostit” ostatke planetarnih sistema. Naime, sve je više dokaza o tome u fomi asteroida zalutalih u područija bijelih patuljaka, koje su uništile jake gravitiacijske sile. Ostaci ovih asterodia obično završe na površini mnogih patuljastih zvijezda, uslijed čega obično možemo otkriti njihovo prisustvo unutar takvih Sistema.

Podaci iz studije, prikupljeni tokom NASA.in misije TESS pokazuj ukako je vremenom detektovano periodično slabljenje svjetlosti patuljaste zvijezde WD 1856+534. Ovo slabljenje je bilo uzrokovano tranzitom planete ipred zvijezde. Budući da su bijeli patujci mali objekti, planetarni tranzit je uzrokovao blokadu čak 56% od ukupne svjetlosti zvijezde. za razliku od 1-2% blokiran svjetlosti od strane gasovitih planeta u orbiti oko matičnih zvijezda. U ovom slučaju, ova tranzitna planeta je po prorodi slična Jupiteru, te stoga ima promjer oko 10 puta veći od matine patuljaste zvijezde.

U principu, takav jedan značajan prelaz bi trebali detektovati bez većih problema, pa bi moglo zvučati pomalo čudno da su do nadan takvi sistemi bili nezapaženi. Međutim, sama veličina bijelog patuljka ukazuje na to kako su ovi ranziti relativno kratki, i u ovome slučaju traju samo 8.minuta (u usporedbi sa nekoliko sati kod normalnih zvjezda). Stoga, pronalazak ovih planeta zahtjeva da u buduće patuljaste zvijezde konstatno bivaju nadgledane.

Oblik tranzita WD 1856+534 nam pruža dobar uvid u opseg orbitirajuće planete. Koristeći se infracrvenim podacima naučnici su uspjeli izračunati gornju granicu, 14 puta veću od mase Jupitera. Što potvrđuje kako je orbitirajući objekt zrapvo planeta (prije nego propala/nikada do kraja fomirana zvijezda), ali njena nepoznata masa nam onemgućava da se utvrdi da li je zbog smrti zvijezde priroda planete bila iz temelja promjenjena. Mjerenje mase i opsega za ovu planetu nam može omogućiti da je uporedimo sa sličnim planetama koje orbitiraju oko svojih matičnih zvijezda, vjerovatno nam otkrivajući bilo kakve promjene koje je planeta pretrpjela u prošlosti. Na žalost, čini se vrlo malo vjerovatnim da će masa planete uskoro biti određena. To je zato što je WD 1856+534 i suviše hladna da bi proizvela bilo kakve karakteristike apsorbacije u svom spektru, koje bi se mogle analizirati kako bi se odredilo radijalno ubrzanje bijele patuljaste zvijezde - mjera koja se obično koristi za izračunavanje mase planeta u orbiti.

Jedno od najvećih pitanja koje se javlja je na koji je način planeta završila u veoma uskoj orbiti oko bijele patuljaste zvijezde. Naime, planeta je udaljena samo 4 Sunčeva opsega od patuljaste zvijezde (ili približno 20 puta bliže nego što je to izmjerena udaljenost Merkura u odnosu na Sunce). Pod pretpostavkom da je zvijezda, koja se vremenom širila, progutala unutarnji planetarni sistem, čini se krajnje nevjerovanim da je planeta oduvijek bila tako blizu matičnoj zvijezdi.

Predložena su dva moguća objašnjenja. Prvo; da je planeta izbjegla uništenje prilikom odbacivanja spoljašnjeg sloja ekspandirajuće zvijezde. Drugo; kako je nekolicina udaljenih planeta preživjelo smrt zvijezde, međutim, njihova izmjenjene orbita dovele su do njihove međusobne interakccije – gdje je jedna od planeta odbačena od strane druge prema bijeloj patuljastoj zvijezdi. Posljednje objašnjenje nam se čini najvjerovatnijim, i ono nam u budućnosti nudi zamamnu mogućnost otkrivanja dodatnih planeta unutar ovog Sistem. Budući kako se WD 1856+534 nalazi na udaljenosti od samo 82 svjetlosnih godina od Zemlje, gravitacijski efekti bilo kojih planeta u blizini patuljaste zvijezde, bi se mogli otkriti tokom misija, kao što je NASA.in svemirski satelit Gaia. Koji trenutno vrši mapiranje kretanja zvijezda unutar Mliječnog puta.


Izvor:

https://www.nature.com/
0
Image

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 26 Sep 2020, 17:04

Par masivnih zvijezda okruženih slanom vodom


Image

Mlada zvijezda IRAS 16547-4247 se nalazi na udaljenosti od 9.500 svjetlosnih godina u pravcu sazviježđa Scorpius, i pretpostavlja se kako je ukupna masa zvijezde 25 puta veća u odnosu na masu našeg Sunca.


Koristeći se velikim nizom milimetarskih/submilimetarskih teleskopa ALMA astronomi su uspjeli detektovati par masivnih mladih zvijezda koje evoluiraju u slanoj kosmičkoj supi. Svaka od zvijezda je okružena gasovitim diskom, koji sarži molekule natriji-hlorida, koji je poznatiji kao kuhinjska sol, te zagrijanu vodenu paru. Analizom radio-emsije soli i vode, tim astronoma je otkrio kako se disk oko zvijezde okreće u smjeru, suprtonom od kazaljke na satu. Ovo je druga detekcija soli oko masivnih mladih zvijezda koja nam potvđuje kako je ona idealan marker pomoću kojeg možemo istraživati neposredno okruženje ovih zvijezda.

U Univerzumu postoje zvijezde sa različitm masama. Manje obično imaju 1/10 solarne mase dok veće imaju do 10 puta više mase od našeg Sunca. Bez obzira na razlike njihovih masa, one svoje zajedničko porijeklo nose iz kosmičkih oblaka gasa i prašine. Bez obzira što astronomi godinama neumorno tragaju za porijeklom zvijezda, proces formiranja masivnih zvijezda i dalje ostaje prekirven velom tajnosti. To je zato što se lokacije na kojima se formiraju masivne zvijezde nalaze na veoma velikim udaljenostima od Zemlje, gdje obično ogromni oblaci materijala okružuju zvijezde složenih struktura u procesu nastajanja. Ove navedene činjenice spriječavaju astronome da dođu do jasnijeg uvida u prirodu formiranja ovih zvijezda.

Tim astronoma predvođen Kei Tanakom sa nacionalnog astronomskog laboratorija u Tokiju se oslonio na snagu ALMA teleskopa kako bi istražili okruženje unutar kojeg se formiraju masivne zvijezde. Njihov fokus je bio usmjeren na masivni biarni sistem zvijezda IRAS 16547-4247. Tim je uspio zabilježiti radio emisije širokog spektra molekula. Naročito, natrijum-hlorina (NaCl) i vrele vode (H20), koje su pronađene u blizini svake od zvijezda sistema, tj. Njihobvog kružnog diska. Sa druge strane, preostale molekule, kao što su metil-cijanid (CH3CN), kojeg su astronomi često uočavali u ranijim istraživanjima masivnih zvijezda, je takođe otkriven, međutim, ovaj put nije detektovana u značajnijoj količini.

Natrijev hlorid je kod nas obično poznat kao kuhinjska so, ali ona nije molekula koju često pronalazimo u Univerzumu. Ovo je do sada tek druga detekcija navedene molekule u blizini jedne masivne zvijezde. Prvi primjer smo otkrili u blizini Orionove Kleinmann–Low maglice ( Orion KL), međutim, struktura maglice je bila u tolikoj mjeri neuobičajen izvor da nismo bili sasvim sigurni da li je so bila dovoljno prikladna za detekciju gasovitih diskova oko masivnih zvjezda. Naši rezultati potvrđuju kako je so dovoljno dobro pouzdan marker, a budući kako masivne zvijezde svoju masu dobijaju kroz apsorbaciju gasovitih diskova, od iznimne je važnosti obratiti pažnju na kretanje i karakteristiku diskova kako bi bolje razumjeli mehanizam nastajanja mladih masivnih zvijezda.” – izjavio je Tanaka.

Daljnja analiza gasovitih diskova pokazuje interesantan nagovještaj porijekla binarnog para zvijezda. “Otkrili smo ovkirnu naznaku kako se diskovi rotiraju u suprotnim smjerovima. Ovakav način kontra-rotacije diskova može ukazivati na to kako ove dvije zvijezde nisu stvarni blizanci, već par različitih zvijezda koje su formirane u zasebnim oblacima materijala, poslije čega su našle u ovakvom jednom sistemu". – objasnio je Yichen Zhang, istraživač sa instituta RIKEN u Japanu. Masivne zvijezde gotovo uvijek imaju svoju prateću komponentu, tako da one predstavljaju središnju tačku kada istražujemo porijeklo binarnih sistema. Tim istražvača se nada kako će buduća istraživanja i analize pružiti više pouzdanih informacija o njihovom, za sada misterioznom, nastanku.

Prisustvo zagrijane vodene pare i natriji-hlorida, oslobođenih unitštenjem čestica prašine, ukazuju na vruću i dinammičnu prirodu diskova oko mladih masivnih zvijezda. Korištenjem naredne generacije veoma velikog niza teleskopa (VLA), koji je trenutno u planu, astronomi će biti u mogućnosti da prate ove molekule, oslobođene iz čestica prašine. Oni predviđaju kako bi proučavanjem diskova ovih zvijezda, mogli steći uvid u porijeklo našeg Solarnog Sistema.

Izvor:

https://www.almaobservatory.org/
1
1 Image
Image

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Reactions: 9197
Posts: 19346
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Contact:
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by ina » 26 Sep 2020, 18:04

Bez obzira što astronomi godinama neumorno tragaju za porijeklom zvijezda, proces formiranja masivnih zvijezda i dalje ostaje prekirven velom tajnosti.
Nebesa su puna velikih misterija.. :srce
0
Jedino pravo vrijeme je.. sad

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 27 Sep 2020, 13:17

Pet Gaia.inih fascinantnih činjenica o Mliječnom putu

Image


Sa svojim setom objavljenih podataka iz 2016 i 2018. Godine, eskperiment Gaia je revolucionizirao proučavanje Mliječnog puta. Ova misija je otvorila vrata zlatnog doba galaktičke arheologije, discipline koja traga za dokazimao o prošlim galaktičkim događajima kroz karakeristike i ponašanje zvijezda i zvijezdanih populacija koje danas vidimo. Gaia nije usmjerena samo na otkrivanje galaktičke strukture. Cilj ove misije je stvaranje rekonstrukcije evolucije Mliječnog puta kroz njegovu istoriju. Ovde smo iznijeli pet interesatnih otkrića o našoj galaksiji, koje je satelit Gaia tokom višegodišnjeg perioda zabilježio.

1.Mliječni put kao galaktički kanibal

Od 1990.tih godina astronomi su sumnjali kako je Mliječni put nastao kolizijama manjih galaksija, koje su se odvijale tokom proteklih nekoliko milijardi godina kroz njegovu istoriju. Teleskopi na Zemlji, poput SDSS, su pružili prvi uvid u nasilnu prošlost naše galaksije, međutim, astronomi koji rade na projektu Gaia su tek sada uspjeli da konstruišu procese koji su doveli do stvaraja Univerzuma koji nas okružuje.

Tim sa univerziteta u Groningenu,predvođen ekspertom galaktičke arheologije Amina Helmi, su 2018.godine otkrili kako se grupa od 30.00 zvijezda, suprotno u odnosu na ostatak od uzorka od 7 miliona zvijezda, sihnhronizavano kreće kroz solarno susjedstvo. Ovaj atipični šablon kretanja se podudara sa onim kojeg su naučnici ranije promatrali kroz svoje kompjuterske simulacije galaktičkih sudara i spajanja. Na osnovu Hercsprung-raselovog dijagrama, koji uspoređuje boju i svjetlinu zvijezda, utvrđeno je kako ove zvijezde potiču iz druge zvijezdane populacije, odnsno iz druge galaksije.

Skup zvijezda koje smo pronašli uz pomoć satelita Gaia posjeduju sve karakteristike onoga što bi ste mogli očekivati kod krhotina galaktičkog spajanja.” – zjavila je Amina.

Daljnja analiza potvrđuje kako zvijezde, koje sada čine dio Mliječnog puta (poznatnog kao oreol) kao i spoljašnji dio galaktičkog diska, moraju voditi porijeklo iz druge galaksije. Ova galaksija, nazvana Gaia-Enceladus, je prije 10 milijardi godina morala doći u kontakt sa Mliječnim putem. Sa veličinom otprilike jednog od magelanovog oblaka (dvije satelitske galaksije, približno deset puta manje od naše galaksije) Gaia-Enceladus je nakon kolizije vremenom postala satavni dio Mliječnog puta, koji je u to vrijeme bio 4 puta veći od nje. Bilo je jasno kako je jedan takav sudar u dobroj mjeri poremetio strukturu naše galaksije.

Nasilna istorija naše galaksije nije se završila sa ovim događajem, astronomi su već 2019.godine kroz dobivene podatke svemirske sonde Gaia otkrili potpise druge kolizija sa manjom galaksijom, nazvanom Sequoia, koja je se u strukturu Mlijenog puta zabila nedugo nakon prethodne.

2.Zvijezde unutar mliječnog puta nastaju uslijed galatičkog sudara

Image


Satelit Gaia je takođe otkrio interakcije između naše galaksije i patuljaste galaksije lokalne grupe, Saggitarius, koja već miljardama godina orbitira oko naše galaksije. Ova galaksija sadrži tek nekoliko desetina miliona zvijezda (u odnosu na Mlijeni put koji sadrži nekoliko stotina milijardi) što je čini 10.000 puta manje masivnijom od naše galaksije. Kako je gravitacija Mliječnog puta gurnula ovu patuljastu galaksiju bliže nama, ona je vremenom počela da se probija kroz strukturu diska Mliječnog puta. Ovo se do sada sesilo tri pruta u prošlosti; prvi put prije nekih pet ili šest miljardi godina, drugi put prijedvije miljard godine, te zadnji put prije milijardu godina. Sa svakom kolizijom, naša galaksija je oduzimala određen dio zvijezda, ostavljajući patuljastu galaksiju sve manje sadržajnijom. Na kraju, patuljasta galaksija Sagittarius bi mogla upotpunosti biti progutana od strane Mliječnog puta.

Možda najzanimljiviji aspekt interakcije naše galaksije sa patuljastom galaksijom Sagittarius je opisana u studiji koja je objavljena u proljeće 2020.godine. Tim istraživača sa instituta Instituto de Astrofísica de Canarias (IAC), Tenerife, Španija, je otkrio kako je sa svakim pethodnim prodiranjem ove patuljate galaksije kroz našu, ubrzan process stvaranja novih zvijezda. Zapravo, prije nekih 4.7 milijardi godina jedan od ovih perioda je približno bio poklopljen sa formiranjem našeg Sunca, a nešto kasnije i solarnog sistema. Istraživači vjeruju kako je svaka od kolizija izazvala talasanje unutar interstelarnog medija. Kao posljedica toga, koncentracija gasa i prašine u pojedinim dijelovima Mliječnog puta se povećala do nivoa koji je na poslijetku potakao formiranje zvijezda.

Nakon početne nasilne epohe formiranja zvijezda, dijelomično potaknut ranijim spajanjem, Mliječni put je uspio doseći uravnoteženo stanje tokom kojeg se odvijalo stabilno formiranje zvijezda. Naša galaksija je bila relativno mirno mjesto, da bi na poslijetku susjedna patujasta galaksija Sagittarius narušla njenu ravnotežu, uzrokujući da se sav prehodno stabilan gas i prašina uskomešaju poput talasa na površini vode.” – izjavio je Tomás Ruiz-Lara, vodeći autor studije.

Istraživanje koje je sprovedeno 2019.godine sa univerziteta u Barcelona, je izračunata stvarna veličina i sjaj miliona zvijezda koje je analizirao satelit Gaia. Iz ovih informacija stronomi su mogli izvesti starosnu dob pojedinačnih zvijezda. U studiji je donesen zaključak kako je stvaranje zvijezda unutar Mliječnog puta opadalo nakon početnog perioda formiranja naše galaksije, da bi se ono povećalo nakon određenog vremena. Tokom tog razdoblja, oko polovine od ukupne mase svih zvijezda, ikada stvorenih, je nastala unutar područija tankog diska Mliječnog puta, a koji inače sadrži većinu zvijezda naše glaksije. Sve je izvjesnije kako bi bez svih prethodnih interakcija patuljaste galaksije Sagittarius sa našom, Mliječni put danas sigrno izgledao drugačije i sadržavao bi znatno manje zvijezda.

Ovo je prvi put da imamo detaljniji uvid u istoriju formiranja zvijezda. To je izravni dokaz naučne moći svemirskog stelita Gaia, koji je doprinijeo revulucionarnim studijama, i to samo kroz period od nekoliko godina.” – izjavio je Timo Prusti, nučnik projekta misije Gaia.

3. Krakovi i disk Mliječnog puta su aktivni.

Image


Prije misije svemirskog satlita Gaia, astronomi su bili ograničeni na vlastite pokušaje proučavanja struktre naše galaksije. Oni su znali kako je Mliječni put svojom morfologijom bio poznat kao tzv spiralna galaksija. Spiralni krakovi su regije gusto nabijnog gasa i zvijezdane materije koji se pojavljuju u plavim nijasama u odnosu na ostatak galaktičkog diska, što ukazuje na visoke temperature zvijezda unutar nje. Budući kako masivne zvjezde imaju visoke temperature, i kako su ovakve vrste zvijezda relativno mlade, astronomi mogu reći kako su spiralni krakove galaksije područija unutar kojih se formiraju zvijezde.

Prije lansiranja misije GAIA mi nismo znali da li unutar Mlijčnog puta postoji jedna ili dva spiralna kraka. Sada imamo jasne dokaze kako postoje čak četiri. Služeći se satelitom Gaia mi sada možemo izmjeriti udaljenost zvijezda, i vidjeti unutar kojeg dijela galaksije se nalazi veća koncentracija zvijezda, što direktno ukazuje na postojanost spiralnog kraka.” – izjavio je Sergey Khoperskov, astrofizičar sa odjela za izvanzemaljsku fiziku instituta Max Planck.

Naše Sunce je smješteno unutar jednog od dva manja spiralna galaktička kraka, tačnije Orionovog kraka, na nekih 26.000 svjetlosnih godina u odnosu na galaktički centar, oko kojeg ona svakih 230 miliona godina upotpuni jednu rotaciju. U studiji objavljenom 2018.godine, Sergej i njegove kolege analizirali su uzorke gustoće zvijezda Mliječnog puta i uporedili ih sa dva prethodna istraživanja:

Identificirali smo nekolicinu područija sa prekomjernom koncentracijom zvijezda koje smo uporedili sa prethodno poznatim lokacijama unutar spiralnih krakova naše galaksije. Smatram kako je ovo prvi put da smo naišli na neku izrazitu koncentraciju tako velikih razmjera, koja se nalazi unutar regije na oko 10.000 do 13.000 svjetlosnih godina od Sunca. Ovo je najveći uvid u širu sliku spiralnih krakova Mliječnog puta, utemeljen na izravnom promatranju zvijezda.

Prirodna spiralne strukture galaksija, kao što je Mliječni put, je bila predmet raspravajoš tokom 50.tih godina prošlog stoljeća kada je Jan Ooort uz pomoć radio-valova mapirao prve galaktičke obrise.

Postoji nekolicina teorija o formaciji spiralne strukture galaktičkih krakov, i mnogi astronomi vjeruju kako su ovi krakovi kratkotrajne strukture, uzrokovane nekom vrstom gravitacione nestabilnosti, koje bi se mogle raspasti nakon nekoliko nardnih rotacija galaksije oko svoje osi, nakon čega bi se one mogle ponovno formirati, ali ovaj put u nekom drugačijem obrascu.” – izjavio je Sergey.

Jendom kada unutar spiralnog kraka identificiramo određenu zvijezdu, mi ćemo biti u stanju da shvatimo njeno porijeklo. Budući kako ćemo znati strukturu, znat ćemo i njen položaj, distribuciju, i vjerovatno ćemo analizirati obrasce hemijskog sastava kako bi bolje razumjeli sve te informacije.” – dodao je Sergey.

Prema riječima zamjenika naučnika projekta ESA Gaia Jos de Bruijn.ea kako galaktički krkakovi, tokom svoje sitorije od nekoliko milijardi godina, nisu sadržavali iste tipove zvijezda. On je krakove uporedio sa prometnom gužvom, područijma unutar kojih se zvijezde vremenom koncentrišu dok čekaju da se prema naprijed probiju kroz neku vrstu uskog grla.

Iako se zvijezde kreću prema naprijed, prenapućenost u njihovoj distribuciji se povećava, jer se zvijezde koje dolaze gomilaju straga kolone. Još pouzdano ne znamo na koji način dolazi do ovih zastoja, ali sam uvjeren kako će vremenom Gaia eksperiment riješiti ovaj problem.

Pored ovih istuaknuti struktura, naučnici su otkrili kako je zbog sila koje djeluju unutar galaksije čitav disk Mliječnog puta aktivan, i kako se on kreće na mnogo različitih načina i smjerova. Mliječni put neprestano remete druga tijela u neposrednoj blizini, patuljaste glaksije kao i skupine zvijezda koje kruže oko nje. Ove interakcije ostavljaju traga na našu galaksiju, što se može primjetit i po njenoj strukturi. Tim astronoma je u Barceloni 2018.godine otkrio grupu miliona zvijezda, koje slijede položaj oblika puža, kao i obrazac kretanja koji karakterizira Mliječni put. Kalkulacije su otkrile, kako je ovo komešanje, koje je vremenom izmjenio oblik Mliječnog puta, najvjerovatnije rezultat jednog od prethodnih kolizija naše galaksije sa patuljastom galaksijom Sagttarius. Vjeruje se kako periodični sudari sa patuljastom galaksijom imaju dubok utjecaj na kretanja zvijezda unutar naše galaksije.

4. Mliječni put prisvaja zvijezde iz drugih galaksija i skupina zvijezda

Image


Naša galaksija takođe konstatno prisvaja zvijezde patuljastih galaksija i skupina zvijezda sa kojima je u interakciji. Astronomi su, na osnovu podataka koje je prikupio satelit Gaia, uspjeli identifikovati tokove zvijezda koja se često protežu na udaljenostima od nekoliko hiljada godina, prekrivajuću veliki dio neba iznad naših galva. Podaci o takvim tokovima mogu pomoći astronomima da procjene gravitacionu silu, a time i raspodjelu mase Mliječnog puta, kako bi se otkrilo na koji način galaksije prisvajaju zvijezde.

Od sedam miliona zvijezda kojima je satelit Gaia odredio brzinu kretanja, dvadeset njih bi se moglo kretati toliko brzo da bi se eventualno vremenom mogle otrgnuti gravitacionom zagrljaju naše galaksije, i pobjeći izvan nje. Umjesto da se otisnu izvan galaktičkog centra, primjetili smo kako većina zvijezda velikih brzina zapravo streme ka središtu galaksije.” – izjavila je Elena Maria Ross, sa Leiden univerziteta u Holandiji, jedan od autora nedavne studije.

Moguće je i da su ovi međugalaktički uljezi došli iz pravca Velikog magelanovog oblaka, relativno male susjedne galaksije koja orbitira oko Mliječnog puta, ali I neke dalje galaksije.

"Zvijezde mogu doseći velike brzine kada dođu u interakciju sa galaktičkom supermasivnom Crnom rupom. Prisustvo ovih zvijezda može biti znak kako se u obližnoj galaksiji nalazi Crna rupe. Međutim, zvijezde su takođe mogle biti dio dvostrukog sistema unutar druge galaksije, koje su bile odbačene prema Mliječnom putu, kada je njihova prateća komponenta sistema eksplodirala u formi Supernove.” – objašnjava Elena

Ukoliko su ove zvijezde uistinu došle iz pravca drugh galaksija, onda bi one mogle sa sobom nositi "otisak" njihovog mjesta nastanka, što bi moglo pružiti jedinstven uvid u prirodu udaljenog Univerzuma kojeg je inače teško proučavati bez direktnih dokaza.

Međutim, astronnomi tvrde kako bi ove zvijezde mogle voditi porijeklo iz oreola naše galaksije, koje su korz istoriju formiranja Mliječnogputa, ali i njene interakcije sa jednom od patuljastih galaksija, bile potisnute nazad prema njenom središtu svaki put kada bi pokušale pobjeći od gravitacionog utjecaja Mliječnog puta. Sve dodatne informacije o starosnoj dobi I hemijskom sastavu zvijezda bi moglo pomoći astronomima u otkrivanju njihovog porijekla.

Čini se kako bi Zvijezde iz područija oreola Mliječnog puta mogle biti poprilično stare i sačinjene samo od vodika, dok bi zvijezde iz drugih galaksija mogle sadržavati druge teže elemente. Naknadnom analizom spektra zvijezda bi mogli otktiti od čega su one sazdane.” - izjavio je ko-autor studije Tommaso Marchetti

5. Surfanje Sunca na misteriozom talasu gasa Mliječnog puta.

Image


Naučnici povezani sa Radklifovog instituta za napredne studije unverziteta Harvard, su 2019.godine su otkrili kako interstelarni oblak gasa u solarnom susjedstvu formira 9.000 svjetlosnih godina dug talas koji se svojom dužinom od 500 svjetlosnih godina giba ispod i iznad galaktičkog diska. 400 svjetlosnih godina širok talas je dio onoga što astronomi opisuju kao Lokalni krak, mali spiralni krak Mliječng puta u blizini našeg Sunca.

Oblaci interstelarnog gasa su od velikog značaja za istraživače, jer oni daju život novim zvijezdama nakon njihovog kolapsa. Prije otkrića iz 2019. godine se vjerovalo se kako su ovi oblaci u solarnom susjedstvu koncentrisani u tzv. Goldov pojas, prsten sačinjen mladih zvijezda, gasa, i prašine koja se nadvija nad i ispod galaktičkog diska.

Sunce se nalazi na udaljenosti od 500 svjetlosnih godina od najbližeg talasa, i gotovo se čini kako ono surfa po njegovoj površini. Zapravo, prema postojećem modelu, Sunce je već prešlo preko talasa prije nekih 13 miliona godina, i nema sumnje da će se to opet desiti u budućnosti.

Alyssa Goodman, professor primjenjene astronomije, i ko-direktor naučnog progama Radklif institute za napredne studije, komentira: “ Ostali smo potpuno iznenađeni kada smo prvi put, kroz 3D prezentaciji modela, shvatili koliko je dugačak i ravan Radklifov val, ali i ioliko je sinusoidalan kada se promatra sa Zemlje. Postojanost ovog talasa nas tjera da temeljno promislimo o našem ukupnom shvatanju strukture Mliječnog puta kroz 3D model.

Naučnini i dalje ne shvataju šta je to uzrokovalo neočekivano valovit oblik talasa. Prethodne kolizije galaksije sa masivnim tijelima, primjerice patuljastom galaksijom, bi moglo biti moguće objašnjenje, ali su neophodne dodatne sudije i rezultati kako bi se se došlo do konkretnijeg ishoda.

Izvor:

http://www.esa.int/
0
Image

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 07 Oct 2020, 20:42

Detektovano otjecanje plina iz središta naše galaksije


Image
-------------------------------------------------------------------------

Umjetnički dojam molekularnog gasa koji se kreće kroz galaktički vjetar iz središta Mliječnog puta.


Tok čestica velikih brzina koji izbija iz središta galaksija, kao što je to slučaj na našom galaksijom, Mlijčni put, poznat je pod nazivom “galaktički vjetar.” Sve do sada smo smatrali kako je galaktički vjetar uglavnom sačinjen od iznimno vrućeg i difuznog gasa sa temepraturama od nekoliko miliona stepeni. Međutim, tim astronoma predvođen Enriko Di Teodorom sa Univerziteta Josh Hopkins je po prvi put nedavno otkrio iznimo rashlađen molekularni gas unutar središta naše galaksije. Ovo iznenađujuće i neobjašnjihvo otkriće bi moglo imati važan utjecaj na samu budućnost Mliječnog puta.

Nakon oktrića zagrijane komponente galaktičkog vjetra, Di Teodoro i njegov tim željeli su otići još dalje “Često smo se pitali o mogućnosti otkrivanja hladnog molekularnog gasa, a sporazum između južne Europske stanice i Australije nam je omogućio jedinstven pristup korištenja objekata u tu svrhu, uključujući i radio teleskop APEX u Čileu.” – izjavio je Di Teodoro.

APEX je 12-metarsk radio teleskop koji neprestano tokom dana i noći može vršiti opservacije. Tim astronoma se forkusirao na dva oblaka gasa (sačinjna od velike količine nautralnog vodika) koji izbijaju iz pravca galaktičkog centra, kako bi provjerili da li ovaj gas sadrži udio rashlađenog gasa. Koristeći se ovim radio-teleskopom astronomi su tragali i za ugljen-monoksidom, koji se obično nalazi u sastavu rashalđenih oblaka molekularnog gasa. APEX je jako dobro prilagođen obavljanju ovoga zadatka, i to isključivo zahvaljujući svojoj visokoj osjetljivosti, i sposobnosti mapiranja relativno velikih regiona nebeskog svoda.

Tokom opservacija tim astronoma je unutar oba oblaka molekularnog gasa naišao na tragove ugljen-monoksida, što je zanimljivo, ovi oblaci su imali različita svojstva. Oblak koji je bio dalje pozicioniran je imao veću brzinu kretanja, te je bio više difuziniji i turbolentiji, što ukazuje kako se rashlađeniji gas češće mješao sa svojom okolinom, možda zbog toga što je imao više vremena za interakciju.

Image
-------------------------------------------------------------------------

APEX.ov submilimetarski prikaz Mliječnog puta prikazan je crvenom bojom, kraći infracrveni talasi, načinjen uz pomoć NASA.inog teleskopa Spitzer su prikazani plavom bojom, dok slabije prdužene srukture je snimljen uz pomoć ESA.ing satelita Planck.

Naša promatranja su nas iznenadila, jer nismo očekivali tako velike količine rashlađenog molekularnog gasa. Zvijezde se obično formiraju uslijed kolapsa velikih oblaka molekularnog gasa, a to je ujedno i ista vrsta materijala koju primjećujemo unutar ovoga odlijeva. Što znači kako naša galaksija izbacuje najbolje gorivo za stvaranje nove generacije zvijezda.” – izjavio je Di Teodoro

Sviježi plin iz spoljašnjih regija konstantno pristiže u unutrašnji dio glakasije, dopunjavajući aktuelni galaktički rezervoar goriva. Međutim, ukoliko je količina gasa koja ulazi manja u odnosu na količinu gasa koja ističe kroz ovaj vjetar, u jednom trenutku će doći do nestašice goriva, tako da unutar galaksije neće doći do formiranja novih zvijezda.

Ukoliko bi galaktički vjetar u budućnosti postao intenzivniji, na primjer, ukoliko bi supermasivne Crne rupe povećale svoj nivo aktivnosti, to bi moglo imati utjecaj na cijelokupnu galaksiju..” – izjavio je Di Teodoro.

Zagonetno je kako se tako velika količina plina može kretati pri velikoj brzini unutar galaktičkog vjetra. Unutar centralne regije aktivnijih galaksija rashlađeni gas može biti ubrzan posredstvom iznimno aktivnih supermasivnih Crnih rupa, ili posredstvom snažnih stelarnih vjetrova novoformiranih zvijezda, međutim to ovaj put nije slučaj sa Mliječnim putem. Umjesto toga, brzo-pokretni blaci rashlađenog gasa mogu nastati kada se brzo-pokretni vrući vjetar pomješa sa sporim, hladnim oblacima gasa, koji nisu dio galaktičkog vjetra.

Teleskop APEX, čiji je partner južna Eurospka opservatorija (ESO) promatranjem rashlađenih i prašnjavih oblaka molekularnog gasa, proučava na koji način se formiraju zvijezde u našoj galaksiji. Izgradnjom baze podataka ovog iznimno velikog rasadnika zvijezda, možemo razumjeti kako i pod kojim uvjetima se formiraju zvijezde, kao i ostale velike strukture unutar naše galaksije Mliječni put. Nadmorska visina na kojoj je smješten ovaj teleskop (5.100 metara, plato Chajnantor, pustinja Atakama) pruža jedinstvenu priliku za proučavanje Univerzuma kroz submilimetarsku svjetlost.

Ova prva detekcija oticanja molekularnog gasa iz središnjeg dijela galaksije dovodi u pitanje naše aktuelne teorije o tome kako dolazi do formiranja galaktičkih vjetrova, te na koji način oni utiču na budući razvoj naše galaksije.

Izvor:

https://www.eso.org/
0
Image

User avatar
bagra
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Reactions: 2644
Posts: 3700
Joined: 12 Jun 2013, 20:00
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by bagra » 09 Oct 2020, 19:36



Bennu je taaak zanimljiv :inasab
1
1 Image
~hedonizam jaca organizam~

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 10 Oct 2020, 12:12

Novi podaci NASA.inog teleskopa Hubble ukazuju na to kako nedostaje ključni sastojak
koji bi upotpunio torije o Tamnoj materiji.



Image


Opservacije sprovedene uz pomoć NASA/ESA.inog teleskopa Hubble i VLT teleskopa Južnog Europskog Opservatorija (ESO) su otkrili kako nešto nedostaje torijama ponašanja Tamne materije. Ovaj nedostajući sastojak može opravdati to zašto su naučnici otkrili nesklad između promatranja koncentracije Tamne materije u uzorcima masivnih skupina galaksija i teorijskih računarskih simulacija koje govore na koji način bi se Tamna materija trebala distribuirati unutar skupina galaksija. Nova otkrića nam govore kako neke male koncentracije Tamne materije proizvode efekat sočiva koji je čak 10 puta jači od očekivanog.

Tamna materija je nevidljivo “ljepilo” koje zvijezde, prašinu i gas zajedno drži u formi galaksije. Ova misteriozni astojak čini znatan udio galaktičke mase, kao i temelj velikih struktura unutar našeg Univerzuma. Budući kako Tamna materija ne emituje, apsorbira ili reflektuje svjetlost, njeno prisustvo je jedino poznato kroz njeno gravitaciono povlačenje sve vidljive materije. Astronomi i fizičari i dalje uz velika nastojanja pokušavaju dokučiti njenu fudamentalnu prirodu.

Skupine galaksija, kao najmasivnije strukture u Univerzumu, su takođe najveći repozitori Tamne materije. Skupine su uglavnom sačinjene od individualnih galaksija koje na okupu drži gravitacija Tamne materije.

Skupine galaksija su idealne laboratorije u kojima se mogu vršiti uporđivanja tipa da li trenutno dostupne numeričke simualcije Univerzuma reproduciraju ono što možemo konstatovati iz efekta gravitacionog lećarenja. Izvršili smo mnoga testiranja podataka i uvjereni smo kako ova odstupanja ukazuju na nedostatak određenog fizičkog sastojka, bilo da se on pojavljuje u simulacijama ili iz našeg nerazumjevanja prirode Tamne materije.” – izjavio je Masimo Menegeti, sa INAF opservatorija za astrofiziku i svemirsku nauku u Bolonji, Italija.

Postoje karaktristike stvarnog Univerzuma koje nismo uspjeli implementirati u našim trenutnim teoretskim modelima. Shodno tome da su nam ovi podaci omogućili da detaljno simuliramo distribuciju Tamne materije na najmanjim skalama, to bi moglo ukazati I na propust u našem trenutnom razumjevanju prirode Tamne materije i njenih karakteristika.” – izjavio je Pijamvada Natarajan, sa univerziteta Yale u Konektikatu.

Distribucija Tamne materije unutar skupina galaksija je mapirana mjerenjem savijanja svjetlosti – efekat gravitacionog lećarenja – koje one proizvode. Koncentracija gravitacije Tamne materije u skupinama uvećava i savija svjetlost iz udaljenih objekata u pozadini. Ovaj efekat proizvodi distorziju oblika galaksija u pozadini, koja se obično pojavljuje na prikazima skupina galaksija. Gravitaciono lećarenje može često proizvesti višestruke prikaze iste galaksije koja se nalazi daleko u pozadini.

Što je veća koncentracija Tamne materije unutar skupine galaksije, time je i veći efekat savijanja svjetlosti. Prisustvo malih nakupina Tamne materije povezane sa pojedinim skupinama galaksija povećava nivo izobličnenja. U nekom smislu, skupine galaksija djeluju kao sočivo velikih razmjera, unutar kojeg je ugrađeno mnogo manjih sočiva.

Hubble.ove oštre slike su snimljene uz pomoć aparatura kamere širokog polja (Wide field camera 3) i napredne kamere za osmatranja. Uz pomoć snimaka VLT teleskopa Južnog Europskog Opservatorija (ESO), tim astronoma je uspio izraditi pouzdanu kartu Tamne materije. Mjerenjem distorzije leće astronomi su mogli detektovati količinu i distribuciju Tamne materije. Tri ključne skupine galaksije MACS J1206.2-0847, MACS J0416.1-2403 i Abel S1063 su bile dio dva prehodna Hubble.ova istraživanja: The Frontier Fields kao i Cluster Lensing And Supernova survey (CLASH) programa.

Na iznenađenje tima astronoma, pored dramatičnih lukova te izduženih karakteristika udaljenih galaksija nastalih gravitacionanim lećarenjem svake od skupina, Hubble.ove slike su otkrile neočekivan broj “lukova” manjeg obima te iskrivljenih projekcija, pozicioniranih u blizini jezgre svake skupine, gdje su uglavnom koncentrisane najmasivnije galaksije. Istraživači vjeruju kako su ove projekcije nastale posredstvom utjecaja gravitacije gustih koncentracija materije unutar individualnih skupina galaksija. Daljnjim spektroskopskim opažanjima izmjerena je brzina zvijezda koje orbitiraju unutar nekolicine skupina galaksija, uz pomoć kojih se određuje masa individialnih galaksija.

Podaci teleksopa Hubble i VLT nam omogućuju da povežemo galaksije sa svakom od skupina i procjenimo njihovu udaljenosti. Brzine zvijezda nam omogućavaju da izvedemo masu svake individualne galaksije, uključujući i količinu Tamne materije.” – izjavio je član tima, Pietro Bergamini, sa INAF opservatorija za astrofiziku i svemirsku nauku u Bolonji, Italija.

Kombinacijom snimaka satelita Hubble i spktroskopskih opažanja VLT teleskopa, astronomi su mogli da, kroz analizu umnoženh slika i prikaza gravitacionog lećarenja, identifikuju desetine galaksija u pozadini. Ovo im je omogućilo da sastave dobro kalibrirane, visoko rezolucijske mape distribucije mase Tamne materije unutar svake skupine galaksija.

Tim astronoma je uporedio mape Tamne materije sa uzorcima kumpjuterski simuliranih skupina galaksija sličnih masa, smještenim na približno istim lokacijama. Skupine iz kompjuterskih simulacija nisu pokazivale isti nivo koncentracije Tamne materije na najmanjim skalama – skalama povezanim sa pojedinačnim skupinama galaksija.

Rezultati ovih analiza pokazuju kako posmatranja i numeričke simulacije idu ruku pod ruku.” – izjavila je članica tima, Elena Rasia, sa astronomskog opservatorija INAF.

Izvor:

https://www.sciencedaily.com/
0
Image

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 16952
Posts: 95777
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Krokodil Behko » 10 Oct 2020, 14:20

A zašto je tamna?
Ako je otkriju, da li će prestati da bude tamna?
Ako neće, onda bi to zaista mogao biti neki paralelni univerzum, mada sam radiji pomisliti kako nismo još uvijek uočili neke dimenzije u našem prostoru. Ima ih još dvije-tri možda.
0
online

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 16 Oct 2020, 13:44

color=#0080FF]Otkriven novi “zvijezdani tok” u sastavu globularne skupine zvijezda Mesier 92[/color]

Image


Koristeći se Kanadsko-Francusko-Havajskim (CFH) teleskopom na Havajima, tim astronoma je uspio da otkrije novi zvijezdani tok koji proizilazi iz globularne skupine zvijezda Messier 92. Otkriće novog toka ukazuje kako ovu globularnu skupinu aktivno ometaju plimne sile, koje uzrokuje naša galaksija. Tokom ovog otkrića korišteni su visoko kvalitetni podaci, dobiveni tokom kampanje Canada-France-Imaging-Survey (CFIS). Otkriće zvijezdanog toka oko globularne skupine Messier 92 otvara pitanje o njenom porijeklu, i ono se u budućnosti može korisit kao polazna tačka prilikom istraživanja najdubljih dijelova naše galaksije. Tim astronoma je procijenio kako ovaj tok sadži približno 10% od ukupne mase globularne skupine.

Zvijezdani tokovi su izduženi tanani tokovi koji obično nastaju uslijed ogromnog utjecaja gravitacije galaksije, u ovome slučaju Mliječnog puta, na obližnje skupine zvijezda i patuljasti galaksija. Ove strukture, nastale utjecajem plimnih sila, mogu biti stabilne tokom perioda od nekoliko milijardi godina. Dugovječnost ovih struktura omogućava astronomima da ih iskoriste kako bi bolje razumjeli formaciju galaksija, kao i oslonac za određivanje uloge galaktičkog kanibalizma u formiranju i evoluciji galaksija. Štaviše, zvijezdani tokovi su savršen alat za testiranje gravitacionog potencijala naše galaksije i proučavanja distribucije Tamne materije oko njene strukture.

Naša simulacije zvijezdanog toka Messier 92 ukazuju kako je on forimiran prije nekih 500 miliona godina. Sama starosna dob skupine zvijezda iznosi oko 11 milijardi godina, što nam govori kako ova skupina nije uvijek bila u svojoj trenutnoj orbiti koju obnaša, što nas dalje motiviše da utvrdimo koja je bila njena izvorna orbita.” – izjavio je Giljaume Tomas, vodeći autor studije objavljene u astrofizičkom žurnalu.

Tim je uspio identifikovati 17 stepeni dug zvijezdani tok, a cilj ove kampanje je bio istaći određeni poznati signal u bučnom skupu prikupljenih podataka, što se pokazalo izuzetno učinkovitom metodom za otkrivanje zvijedzanih tokova oko naše galaksije.

Uprkos brojnim prethodnim ospervacijama ove regije, zvijezdani tok je dugo vremena bilo skriven iza velikog broja zvijezda galaktičkog diska Mliječnog puta. Ova struktura je oktivena uz pomoć kombinacije visokokvalitetnih snimaka teleskopa CFIS i Pan-STAARS. Tim astronoma je posredstvom dobivenih podataka satelita Europske svemirske agencije ESA, Gaia, koristio mjerenje pravilnog kretanja zvijezda, kako bi se utvrdila postojanost ove strukture.

Canada-France Imaging Survey je veliki budući projekat, koji za cilj ima riješavanje nekih fudamentalnih pitanja u astronomiji, uključujući i sastav naše galaksije, osobine Tamne materije i Tamne energije, kao i evoluciju struktura u Univerzumu.

Otkriće ovog zvijezdanog toka je dokaz snage kolaboracije naučne zajednice i jedinstvenih mogućnosti CFHT.a. CFIS (Canada-France-Imaging-Survey) još nije pri kraju svoje kampanje, a podaci koje imamo poboljšavaju naše razumjevanje galaksije Mliječni put. Za očekivati je da ćemo u narednim godinama moći računati na još ovakvih otkrića.” – izjavio je Tod Burdulis, specijalista za promatranje CFHT teleskopa.

Izvor:

https://www.cfht.hawaii.edu/
0
Image

User avatar
bagra
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Reactions: 2644
Posts: 3700
Joined: 12 Jun 2013, 20:00
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by bagra » 16 Oct 2020, 14:32

Image

uvjek kada ugledam neki lijep krajolik kazem sebi "eeee
da bi ovde porostiljat" - ustvari ljudi me po tom poznaju
"sad bi ti reko da je ovde porostiljat jelde" u zajebanciji
govore. epa tako je i sovim slucajem evo samo stoj ovaj
slucaj na Marsu, da prostite. malo bi neprakticno bilo jel.
bil vatra uopce i gorila ustvari? Trafi? brijem da ne. nista...
daj plinsku bocu aj... sta "ne moze ni to" ejebajiga onda...
tezak je zivot nas... gastronaut asstronauta :mrgud mozemo
porostiljat samo na Zemlji dole. ko i ostali obicni ovi jel :dole

sours:
https://www.nasa.gov/image-feature/clif ... e-on-mars/
0
~hedonizam jaca organizam~

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Reactions: 1241
Posts: 1551
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Astronomija i kosmologija

Post by Trafalgar Law » 18 Oct 2020, 01:03

Razlike između mlaznica kvazara

Naučnici su analizirali više od 700 kvazara – brzo-rastućih supermasivnih Crnh rupa – kako bi izolovali faktore koji određuju zašto neke od ovih Crnih rupa prizvode mlazeve čestice, dok druge ne, kako je to navedeno u posljednjoj studiji. Nedavno objavljena studija otkriva ključnu ulogu koju imaju područija difuznog vrućeg gasa, protkana snažnim magnetnim poljima, koji određuju da li sistem stvara mlaz čestica ili ne.

Image

Na ilustraciji je prikazana supermasivna Crna rupa, i njena Korona (plava boja) prožeta magnetnim pojima (bijela). Korona, koja se kovitla i pada prema Crnoj rupi, je smještena iznad znatno koncentrisanijeg diska materijala (crvena i žuta). Mlazevi materijala se krećeu u suprotnim smjerovima u odnosu na Crnu rupu i Koronu.

Mlaznice supermasivne Crne rupe mogu ubrizgati velike količine energije u njihovo okruženje, te značajno utjecati na evoluciju njihove sredine. Naučnici su ranije smatrali kako je neophodno da supermasivna Crna rupa ima brzu rotaciju kako bi generisala snažne mlaznice, međutim, konstatovano je kako sve brzo rotirajuće Crne rupe ne posjeduju mlaznice.

Čini se kako jednu takvu potencijalnu razliku stvara Korona Crne rupe. U prethodnim studijama je navedeno kako kvazari bez prisustva mlaznica pokazuju karakterističnu vezu između jačine njihovog rendgenskog i ultraljubičastog zračenja. Ovaj odnos se objašnjava ultraljubičastom svjetlošču diska Crne rupe koja bombarduje čestice smještene unutar Korone. Kao posljedicu, rezultirajuća energija pretvara ultraljubičastu svjetlost u rendgensko zračenje.

U novijoj studiji tim naučnika se usmjerio na pručavanje ponašanja kvazara koji su imali mlaznice . Oni su otkrili odnos između toga koliko su ovi kvazari imali različit sjaj kroz emitovanje x-zraka i ultraljubičaste svjetlost, u odnosu na kvazare koji nisu imali mlaznice. Zaključili su kako x-zrake kod kvazara sa mlaznicama generiše korona Crne rupe.

Astronomi su smatrali kako emisija x-zraka kod kvazara sa mlaznicama u osnovi proizilaze iz mlaznica, budući da kvazari sa mlaznicama imaju tendenciju da budu sjajniji unutar pojasa x-zraka, za razliku od onih koji ih nemaju. Novija studija potvrđuje prisustvo ove razlike u sjaju, ali ujedno potvrđuje kako dodatna emisija x-zraka potiče iz sjajnijih korona Crnih rupa, za razliku kod onih Crnih rupa sa slabijim ili nepostojećim mlaznicama.

Uzorak kojeg je kristio tim naučnika se sastoji od 729 kvazara sa mlaznicama, a veličina i kvalitet uzorka pokazuje zašto su bili u mogućnosti da detektuju uzrok emisije x-zraka. Ova studij je takođe obuhvatala podatke teleskopa Karl G. Jansky i SDSS.

Image

U grafičkom prikazu četiri kvzara iz uzorka vidi se prisustvo x-zaka (plava) snimljenih uz pomoć svemirskog opservatorija Chandra, te radio valovi (crvena) detektovani uz pomoć velikog niza teleskopa (VLA), Soccoro , SAD. X-zraci uglavnom proizilaze iz korona Crnih rupa, dok radio valovi predstavljaju energetske mlaznice. Ovi kvazari se nalaze na slijedećim udaljenostima: SDSS J122539.55+245836.3 (3.1 milijardi godina), SDSS J151443.07+365050.4 (4.1 milijardi godina), SDSS J083906.52+575417.0 (9.5 milijardi godina), SDSS J091528.77+441632.8 (9.4 milijardi godina).

Ovi rezultat isu objavljeni u mjesečnim obavijestima kraljevskog astronomskog društva (Monthly Notices of the Royal Astronomical Society). Autori ovoga rada su:

Shifu Zhu and Niel Brandt (Penn State University in University Park), B. Luo (Nanjing University, China), Jianfeng Wu (Xiamen University, China), Y.Q. Xue (University of Science and Technology of China, Hefei), and G. Yang (Texas A&M University in College Station)

Studija je dostupna na slijedećem linku https://arxiv.org/abs/2006.13226

Izvor:

https://chandra.si.edu/
0
Image

Post Reply

Return to “Kultura, umjetnost, edukacija, nauka”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 2 guests