Timbuktu
Francuski lingvist René Basset izvodi ime "Timbuktu" iz staroberberskog korijena koji znači "daleko" ili "skriveno". Time bi značenje imena bilo "vrlo udaljen bunar",
Timbuktu leži na južnom rubu Sahare, čije napredovanje (dezertifikacija) predstavlja najveći problem za grad. Pijesak se širi ulicama grada. U zadnjih dvadeset godina granica pustinje se proširila oko 100 km prema jugu. Grad ne leži tačno na rijeci Niger koja u blizini Timbuktua protičući u velikom luku iz područja Massina doseže najsjeverniju tačku svog puta prema sjeveroistoku i mijenja smjer skrećući prema jugoistoku da bi se kasnije, nakon više od 2.000 km, ulila u gvinejski zaljev. Davno isušeni rukavci Nigera koji su nekada imali nadimak "kanali nilskih konja" pune se vodom još samo u vrijeme vrlo visokih voda, dok su nekada uzrokovali velike poplave u nekim dijelovima Timbuktua
Timbuktu su prema hronikama koje su nastale kasnije, osnovali prije 1100. godine nomadizirajući Masufa Tuarezi na mjestu s vodom u blizini luka Nigera. No, vjerovatno počeci grada sežu u 9. ili 10. vijeku, a njegovim začetnicima se vjerovatno, trebaju smatrati Songai, stanovnici "crne" Afrike. No, arheološki nalazi na samom mjestu su komplikovani, tako da se nedvosmisleni rezultati mogu očekivati tek za par godina [6]. Na prelazu milenija mjesto se brzo razvija u značajnu trgovačku ispostavu na važnom karavanskom putu od Egipta preko Gao do Kumbi Salaha u tadašnjem zapadnoafričkom kraljevstvu Gani.
Islam je do Nigera vjerovatno došao s trgovcima iz područja juga današnjeg Alžira. No u početku Timbuktu nije imao ni izdaleka tako veliki značaj kao čvorište trgovačkih puteva i središte muslimanskog obrazovanja kako to danas tvrde različite knjige i članci na Internetu. Gospodarski uspon i s njim povezan kulturni procvat grada uslijedili su tek u 14. i 15. vijeku. Čini se da je Timbuktu u svojim ranim danima konkurisao s trgovištem koje je bilo oko 25 kilometara istočnije, zvalo se Ţirraqqā, a prema zapisima arapskih geografa, istovremeno bilo i najzapadnija tačka carstva Gana. Nakon propasti Gane, trgovci su se okrenuli Timbuktu, koji je blizinom Nigera pružao bolje mogućnosti za razmjenu i pretovar robe.
Timbuktu je od 13. ili ranog 14. vijeka postao dijelom Malijskog carstva. Da li je ovo pripajanje uslijedilo nakon direktnog osvajanja ili se grad dobrovoljno, radi zaštite od Tuarega na sjeveru i Mossija u Sudanu, priključio Maliju, nije nedvosmisleno razjašnjeno. No, čak niti vladar Malija nije bio u stanju spriječiti napad Mossija 1328. Iz tog napada može se zaključiti, da je Timbuktu u to vrijeme već bio središte trgovine solju i zlatom. U to vrijeme grad je imao, prema procjenama, između 10.000 i 15.000 stanovnika
Zlatno vrijeme Timbuktu na vrhuncu je u 15. i 16. vijeku, nakon propasti maurske trgovačke metropole Valete. Timbuktu postaje karavansko središte na Nigeru i bio je u to vrijeme najveći grad u regiji, a imao je prema procjenama 15.000 do 25.000 stanovnika[10]. U određeno vrijeme godine, kad su u Valatu stizali karavani soli sa sjevera, a s juga i zapada dolazili kupci, broj ljudi u gradu mogao se i udvostručiti. No brojke od 100.000 ili čak 200.000 ljudi, kako se navodi u popularnoj naučnoj literaturi su čista špekulacija. Okolina Timbuktua nije mogla, čak ni u to vrijeme dok pustinja još nije doprla tako daleko na jug kao danas, nikako prehraniti tako velik broj ljudi.
U to vrijeme grad je pripadao kraljevstvu Songai i smatran je bogatim. Kralj Songaija, Soni Ali osvojio je 1468. Timbuktu i naredio smaknuće dijela intelektualaca, jer su ostali lojalni kraljevstvu Malija. Grad je imao upravnika koga su strani putnici često smatrali vladarom cijelog kraljevstva. Pored trgovine solju i zlatom - koji su u to vrijeme bili gotovo jednako skupi - sa sjevera su u grad stizali metali, konji, svila, nakit, književnost, datule itd. Pored zlata, razmjenjivali su se robovi, slonovača, mošus, papar, guma, kožni proizvodi kao i proso s juga Zapadne Afrike. Pored toga, Timbuktu se razvio u najvažnije središte islamskog duhovnog života Zapadne Afrike .. Džamija Sankoré je imala medresu, koja se može usporediti sa srednjevjekovnim univerzitetom, gdje se podučavao arapski jezik, govorništvo, astrologija, suđenje i tekstovi Kurana. Tamo su se čitali i raspravljalo o tekstovima vodećih evropskih filozofa, naprimjer Descartesa. Pored toga, postojalo je još 150 do 180 škola Kur'ana na kojima je samo jedan nastavnik podučavao o religioznim i pravnim temama. Iz vremena Songai kraljevstva, koje je završilo marokanskim osvajanjem 1591. potiče većina džamija u Timbuktu. Džamija Sankoré, koja potiče iz 14. vijeka, dovršena je u svojoj današnjoj veličini 1581. (989. prema hidžri
