Vijesti iz kulture i umjetnosti..

[mailed]

VELIKI USPJEH MLADE KNJIŽEVNICE BOSANSKOG PORIJEKLA TEE OBREHT: Roman 'Tigrova žena' među 1o najboljih po izboru New York Timesa
Subota | 03.12.2011.

Poznati list objavio svoju listu najboljih svjetskih romana na kojoj se nalazi djelo 'Tigrova žena' 25-godišnje spisateljice bosansko-slovenačkog porijekla Tee Obreht Bajraktarević. Ona je dobitnica i ugledne nagrade Oringe za 2011. godinu
ea Obreht je, zapravo, Tea Barjaktarević i njeni roditelji su bosansko-slovenačkog porijekla. Rođena je 1985. u Beogradu, odakle je otišla 1992 godine; neko vrijeme je živjela na Kipru i Egiptu, a sada živi u Californiji.

Mlada spisateljica ima samo 25 godina i „The Tiger's Wife“ („Tigrova žena“) je njena prva knjiga. Osim toga, to je prva knjiga koju je njen tridesetogodišnji agent Seth Fishman ikad prodao i druga knjiga koju je kupio njen izdavač Noah Eaker koji je imao 26 godina kada ju je dobio i još uvijek je bio samo asistent urednika.

„Svi smo bili novi u tome“, rekla je nedavno Obreht, „i bili smo uzbuđeni što smo naišli jedni na druge“. Trenutno razmatraju da se povuku, dok su još na vrhuncu jer ova vrsta sreće u kojoj trenutno uživaju im možda nikad više neće zakucati na vrata.

Obreht se prošlog ljeta našla na New Yorkerovoj listi „20 ispod 40“ najboljih mladih autora u oblasti fikcije, a njena priča „Blue Water Djinn“je 2009. objavljena u tom časopisu.


Radnja romana “Tigrova žena” se događa u nenaoružanoj balkanskoj zemlji koja se oporavlja od civilnog rata i glavni pripovjedač je liječnica Natalia Stefanovic čiji je voljeni djed, također liječnik, nedavno preminuo.
Priča govori o naporima koje ona ulaže kako bi dostavila vakcine u sirotište koristeći razrađene narodne pripovijetke koje joj je pripovijedao njen djed. Jedna od njih govori o gluhom muškarcu i nijemoj ženi koju zlostavlja njen muž koji se u šumi sprijateljuje sa odbjeglim tigrom, a druga govori o vampiru poznatom pod imenom Besmrtni Čovjek koji donosi smrt drugima, iako je sam besmrtan.

Knjiga počinje opisom ritualne posjete naratorice i njenog djeda zološkom vrtu još u vrijeme kada je ona bila mlada. U sklopu promocije knjige, autorica Obreht koja je u djetinjstvu posjećivala zološki vrt u Beogradu sa svojim djedom je prošle sedmice posjetila jedno od svojih omiljenih mjesta u New Yorku-zološki vrt u Central Parku. Ukazala je na to da leopard i polarni medvjedi tu imaju mnogo više prostora za kretanje nego što bi imali u Beogradu.


Do svoje sedme godine, Obreht je živjela u Beogradu s majkom, djedom, koji je bio katolik iz Slovenije i bakom, muslimankom iz Bosne. Njen otac nije nikad bio tu, kaže ona. 1992. kada je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji, porodica se najprije iselila na Kipar, a onda u Kairo gdje je Obreht, koja je iz Disneyevih crtića već pomalo znala engleski, krenula u englesku školu.
Kada je rat završio 1997., baka i djed su se vratili u Beograd, a Obreht i njena majka su imigrirale u Sjedinjene Države. Neko vrijeme su živjele u predgrađu Atlante, da bi se konačno preselile u Palo Alto u Kaliforniji. Obreht je diplomirala na University of Southern California, a titul magistra umjetnosti je stekla na Univerzitetu Cornell, gdje je počela pisati svoju prvu knjigu nazvanu „The Tiger's Wife“.

Na Kipru je provela mnogo vremena čitajući i pišući jer se, kako kaže, nije mogla socijalizirati na pravi način. Danas je vesela i društvena i sjeća se svog djetinjstva kao vrlo sretnog te dodaje:

„Mislim da tek sad počinjem osjećati neke od posljedica. Selidbe svake tri do četiri godine su učinile to da mi je postalo izuzetno lako ostavljati ljude iza sebe. Smatram da kada sazrijete i kada vam počne biti stalo do prijatelja i mentora, morate se doista potruditi da održite te veze.“

Njen roman nije autobiografski. Ne samo da Obreht nije doživjela rat na Balkanu, već je njen djed bio uspješni inžinjer avijatike, a ne liječnik i iako je bio izvrstan pripovjedač, priče koj je pričao nisu bile narodne, to su više bile poveznice i pretjerivanja iz realnog života.

„To je bio dio njegove kulture. Kad ti neko ispriča priču, to je projekt. Postoji duboka, skrivena od osvete i zanimljiva naracija koja se skriva čak i iza najjednostavije rečenice kao što je „Izašao sam da kupim mlijeko“, objasnila je.

Njen djed je iznenada preminuo 2007. godine i nekoliko mjeseci nakon toga Obreht je počela pisati svoju kratku priču o tigru, gluhonjemom cirkusantu i malom dječaku.

„Priča je bila neuspješna“, kaže ona, „ali iz nekog razloga sam htjela ostati uz te likove i na kraju je mali dječak postao djed naratorice i to je promijenilo sve. Kada sad prolazim kroz svoje zabilješke, ne mogu pronaći mjesto gdje se to dogodilo. Ponekad mislim da je proces pisanja stanje potpunog poricanja onoga što radite i motiva zbog kojih to radite“.

Roman “Tigrova žena” je već prevedan kod nas u izdanju beogradskog izdavača “Laguna”

Kao što je naš portal već prenio, ovo nije jedini uspjeh pisaca bosanskog porijekla u ovogodišnjem izboru New York Times; naime, roman Tuzlaka Ismeta Prcića izabran je među 100 najboljih djela ovog velikog svjetskog lista.
(NEW YORK TIMES/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

[Krokodil Behko]

Devetog januara premijera filma "Mirza Delibašić- Legenda"



Premijera filma i projekta "Mirza Delibašić- Legenda", čiji autor je Miroslav Benković, biće održana 9. januara naredne godine u kinu Meeting Point u Sarajevu.
Benković je na današnjoj konferenciji za novinare kazao da premijera i redovno prikazivanje filma kreće na dan Mirzinog rođenja i smatra da nema boljeg načina da se proslavi ovaj dan - "dan kada smo postali bogatiji za izvanrednog sportistu".
Kako je kazao, čitav projekat bio je njegova ideja i želja da na neki način ostavi budućim generacijama uspomenu na ličnost, koja je mnogim mladim košarkašima jedan od najvećih uzora.
Benković je istakao je da je to bio jako težak put, ali ispunjen mnogim sretnim trenucima i sjećanjima.
Direktor BHT 1 Milan Trivić istakao je značaj ličnosti Mirze Delibašića i dodao da je jako bitno da ime Mirza Delibašić i dalje bude sinonim za uspjeh, volju i ostvarenje jednog sna.
"Kada spomenete ime Mirza ili Delibašić u Madridu, odmah se to ime veže za Bosnu i Hercegovinu“, rekao je Trivić.



Zdravko Čečur, najbolji prijatelj Mirze Delibašića, istakao je zanimljivu činjenicu da svaki put kada je Real Madrid organizovao oproštajne utakmice, organizovao ih je u Madridu. Jedini put kada su došli u drugi grad bio je kada su organizovali oproštajnu utakmicu za Mirzu Delibašića u Sarajevu.

Mirza Delibašić u dresu "kraljevskog" kluba
"Bio je to veliki trenutak za sve nas, a Mirza je bio iznimno sretan", rekao je Čečur.
Nakon konferencije za novinare, prikazani su inserti iz filma.

[Krokodil Behko]

Večeras predstava "Rušenje Ajfelovog tornja"

Nakon premijerne izvedbe na otvaranju 51. Internacionalnog teatarskog festivala MESS predstava Kushtrima Bekteshija prema tekstu Jetona Neziraja "Rušenje Ajfelovog tornja" u nedjelju navečer će ponovo biti izvedena na sceni Sarajevskog ratnog teatra - SARTR, najavljeno je iz Festivala MESS-a.

Slijedeća izvedba je u utorak, 20. decembra, u 20 sati, a ulaznice se mogu kupiti u prostorijama Festivala MESS (Titova 54/II), radnim danom od 9 do 17 ( 033 200 392 ili 033 211 972 ) ili na blagajni SARTR-a.


"Rušenje Ajfelovog tornja“ je tragikomedija koja se bavi nekim od najaktuelnijih evropskih problema - uvođenjem zakona o zabrani nošenja nikaba u javnosti, terorizmom kao posljedicom niza globalnih političkih i vjerskih sukoba, te odnosom Zapad - Islam.

Predstava suočava kulturne podjele, nesporazume, vjerski fanatizam, nasilje i pitanje demokratije i individualnih sloboda, a iznad svega želi tretirati nerazumjevanje, stereotipe, predrasude i njihove posljedice.

U predstavi igraju: Alban Ukaj, Amar Selimović, Adi Hrustemović, Irma Alimanović i Alma Terzić.

O predstavi ...Jedan Francuz, tragajući za muslimankom u koju je zaljubljen, završava otet u jednom stanu kod dvojice islamskih ekstremista gdje proživljava pakao... Francuz je prodavač novina, koji u metrou upoznaje muslimanku pod nikabom. Sve se dešava u vrijeme donošenja zakona o zabrani nošenja nikaba u Francuskoj. Kako je u nju zaljubljen, on je želi vidjeti. Nakon što to uspije, on je više ne može pronaći. U međuvremenu, dvojica islamskih ekstremista traže izvjesnog "manijaka" koji muslimanskim ženama skida nikabe. Zabunom nailaze na spomenutog zaljubljenog lika i otimaju ga.

[Krokodil Behko]

Aida Begić danas završila novi film: Bilo je zabavno snimati "Mamac"



Snimanje igranog filma "Mamac" bit će završeno danas u Sarajevu, nakon čega slijedi postprodukcija filma, što je za rediteljku Aidu Begić nešto lakši dio posla

Onim što su uradili u proteklom periodu Begić je zadovoljna i, kako kaže, može odahnuti.

- Snimanje je najstresniji dio posla jer u ekipi koja je mnogobrojna sve treba funkcionirati. Sve u svemu, bilo je naporno, ali zabavno i lijepo - zaključila je Begić, koja ni jučer, iako su novogodišnji praznici, nije odmarala te je zajedno sa svojom ekipom vrijedno radila na svom drugom igranom filmu.

Prva klapa filma "Mamac", koji je ujedno i drugi dugometražni film rediteljice Begić, pala je krajem novembra u prostorijama "Treće osnovne škole" - na Ilidži u Sarajevu.

"Mamac" je priča o ratnoj generaciji djece Sarajeva koja danas pokušavaju pronaći svoje mjesto u nestabilnom društvu u tranziciji.

Autorski tim filma čine kostimograf Sanja Džeba, scenograf Sanda Popovac, te direktor fotografije Erol Zubčević.

Izvršni producent filma "Mamac" je Adis Đapo. Film je međunarodna koprodukcija Film House iz Sarajeva, Les Films de l'Apres Midi iz Pariza (dobitnici Zlatne palme u Cannesu 2009), Kaplan Film iz Istanbula (dobitnici Zlatnog medvjeda u Berlinu 2010) i Rohfilm iz Berlina, saopćeno je iz produkcijske kuće Film House.

Sredinom decembra 'Mamac' dobio je podršku Eurimagesa u iznosu od 200.000 eur. Sredstva su ovom projektu odobrena na 125. sjednici Eurimagesa, koja je održana od 13. do 15. decembra u Parizu. Film Aide Begić jedan je od 18 projekata koji su dobili podršku na prošlogodišnjoj sjednici Eurimagesa. Ovaj filmski projekat podržan je i od strane Fondacije za kinematografiju FBiH, što sve skupa potvrđuje njegov produkcijski i umjetnički kvalitet.

[Krokodil Behko]

Nova predstava: "Buđenje kamenog spavača" na sceni narodnog pozorišta Mostar





U Narodnom pozorištu Mostar, uprkos nemogućim uslovima, kao i nepostojanju grijanja, ovih dana traju probe za novu predstavu.

"I kad je najteže, na nama je raditi, pa valjda će prije riješiti i naš pravni status", kaže Šerif Aljić, direktor ovog pozorišta, koji je napravio izbor i adaptaciju poezije Maka Dizdara iz zbirke "Kameni spavač".

Tako će na scenu biti postavljena dramska izvedba "Buđenje kamenog spavača" na izbor poezije Maka Dizdara u adaptaciji i režiji Šerifa Aljića. Makove stihove će govoriti sedam glumaca Narodnog pozorišta Mostar: Šerif Aljić, Jasmin Krpo, Emir Sejfić, Mirsad Elezi, Miralem Koletić, Vedran Vilogorac i Amna Hadrović te dvije gošće: Maja Lasić i Alma Obad.

Premijera je planirana za kraj januara, ali s obzirom na uslove u kojima se radi, o tačnom datumu premijere nemoguće je govoriti, kaže Aljić - intenzitet rada ovisit će o uslovima. Scenografiju potpisuje Salko Pezo, kao i izbor kostima, a lektor je Mehmed Dizdar. Kroz devet likova, na sceni se kroz Makove stihove tematizira posljednjih 20 godina Bosanskog Kraljevstva i vladavina dva posljednja kralja: Tomaša i Stjepana Tomaševića.

"To je odlična poezija. Naša zemlja ima malo tako dobrih pjesnika kao što je Mak Dizdar. Njegova poezija je specifična i o njoj da bi se govorilo, potrebno je dobro prostudirati. Govori o srednjovjekovnoj bosanskoj državi, stećcima i ljudima koji su živjeli u to vrijeme, kada je postojala Bosanska crkva koju je Rim proglašavao heretičkom... Bosna je u to doba imala kraljevstvo. Mi u ovim stihovima govorimo o posljednjih 20 godina toga kraljevstva. Stihovi su aktuelni i danas, pogotovo u teškim trenucima i previranjima", kaže Aljić za Dnevniu list.

Još od 2003. kada je Salko Pezo bio direktor Narodnog pozorišta Mostar, postoji ideja o realizaciji poezije Maka Dizdara na sceni kroz dramsko čitanje, kaže Aljić. S obzirom da jednostavno nemaju mogućnosti platiti nekog režisera, ili postaviti neki novi tekst jer ne mogu imati ni repertoarsku strategiju, pribjegli su ovakvim, jednostavnijim rješenjima jer, kaže Aljić, najvažnije je raditi.

[Krokodil Behko]

Projekat od 100 miliona eura: Francuski muzej Louvre proširuje zbirku islamske umjetnosti



Francuski muzej Louvre pokrenuo je veliku akciju prikupljanja 10 miliona eura potrebnih kako bi se zaokružila finansijska konstrukcija gotovo 100 miliona eura vrijednog projekta proširenja muzejske zbirke islamske umjetnosti, koji bi trebao biti dovršen do ljeta.
[24 sata info]

Ukupni troškovi proširenja, uključujući građevinske radove, obnovu pročelja, postavljanje zbirki, te uvođenje ostalih muzeografskih sadržaja, premašuje 98,5 miliona eura.

Od toga, francuska država daje 31 milion eura, dok Louvre iz vlastitih sredstava planira izdvojiti 1,5 miliona eura.

U projektu učestvuju i čelnici nekoliko islamskih država, među kojima se ističe marokanski kralj Muhamad VI, ali i kuvajtski emir i omarski sultan, te Republika Azerbajdžan, koji ukupno doprinose sa 26 miliona eura. Od pojedinačnih donatora i firmi dosad je prikupljeno 30 miliona eura, dok je glavni mecena zbirke Fondacija saudijskog princa Al-Walid bin Talala, koji je kao privatni donator ukupno u projekt uplatio 17 miliona eura.

Projekt finansira i nekoliko francuskih firmi, među kojima i Fondacija Total, koja je donirala ukupno 6 miliona eura, industrijska grupacija Lafarge, koja učestvuje sa 4,5 miliona eura, te firma Bouygues Construction (milion eura).

Muzej planira kroz pojedinačne donacije prikupiti i 500 hiljada eura za finansiranje restauracije i montaže dva artefakta egipatske arhitekture koji će takođe biti dio zbirke.

Izvršni direktor Louvrea Henri Loyrette kazao je da se akcija prikupljanja, započeta 1. decembra, zasad 'odvija dobro', te da je u mjesec dana prikupljena polovica planiranog iznosa. 'Uvjereni smo da ćemo prikupiti sva potrebna sredstva. Nisam zabrinut', kazao je Loyrette, prenosi Tportal.

Sa gotovo 35 hiljada artefakata raspoređenih na 60.600 kvadratnih metara, Muzej Louvre jedan je od najvećih svjetskih muzeja, te ujedno jedan od najposjećenijih. Nalazi se u zdanju nekadašnje kraljevske palače u centru Pariza.

[Krokodil Behko]

INTERVJU/ARSEN ANTON OSTOJIĆ, HRVATSKI REDITELJ: Snimit ću film o tragediji Bosanke Halime, jer je to istina o svim ženama i majkama koje su proživjele golgotu rata

Hrvatski reditelj Arsen Anton Ostojić krajem ovog mjeseca počinje snimanje još jedne ratne bosanske teme, film 'Halimin put' po scenariju Feđe Isovića. U intervjuu, Ostojić govori o scenariju i pripremama za snimanje, otkriva finansijske detalje filma, te pojašnjava šta ga je privuklo ovoj tragičnoj bh. priči



Priča o Halimi, bosanskoj izbjeglici koja traga za kostima svog posvojenog sina, nastala je prije nekoliko godina kao drugi filmski scenarij Feđe Isovića, ali koji spletom niza okolnosti nije doživio svoju realizaciju na velikom platnu. Sve dok se za njega nije zainteresovao hrvatski reditelj Arsen Anton Ostojić, ovdašnjoj publici poznat po filmovima "Ta divna splitska noć" i "Ničiji sin", i projekat predao na konkurs Hrvatskog audiovizelnog centra, na kome je 'Halimin put' 2010. godine podržan sa više od milion maraka.

Bilo je to dovoljno da započnu pripreme za realizaciju još jednog filma o Bosni i bosanskoj tragediji koji se neće snimati u BiH, već najvećim dijelom u Hrvatskoj, i čija prva klapa pada u Baniji krajem ovog mjeseca. Film realizira filmska kuća Arkadena iz Zagreba, dok je koprodukcijski partner projekta produkcija FIST iz Sarajeva.

Šta ga je privuklo ovoj filmskoj priči, kako se i koliko mijenjao scenarij od prve verzije do posljednje, kako je birao uloge, koliko će koštati produkcija, te kako će se kroz hrvatske lokacije dočarati bosanska geografija, u intervjuu za DEPO PORTAL otkriva reditelj filma Arsen Anton Ostojić.

Film "Halimin put" je tipična tragična priča o postratnoj bosanskoj ženi, koja se vraća iz izbjeglištva i traga za kostima svog usvojenog sina. Šta Vas je kao reditelja privuklo ovoj priči?

Ono što me je privuklo ovoj priči je upravo to što nije tipična, što se izdvaja svojom emotivnošću i snagom kakva se rijetko viđa u kinematografijama ovih prostora. Kako ja volim takve “dramatske” priče, tako mi se ona jako dopala od prvog trenutka, prije više godina, kada mi je nažalost pokojni Benjamin Filipović pokazao prvu verziju scenarija.

Da li ćete se prilikom snimanja filma držati izvornog scenarija Feđe Isovića, koji je napisan prije nekoliko godina, ili je u međuvremenu scenarij doživio neke izmjene i eventualne adaptacije nekim novim situacijama?

Naravno da se držimo izvornog scenarija Feđe Isovića, ali i naravno da je scenarij u međuvremenu doživio više izmjena i adaptacija, nadam se nabolje. Pola sata prije nego sam počeo odgovorati na ova vaša pitanja, rađene su manje izmjene u scenariju. To je normalan proces, a kako sam ja, prema Feđinim riječima, vrlo pedantan, tako je i bilo za očekivati da ću svaku rečenicu i svaku scenu pažljivo izanalizirati. Morate znati da se uvijek može napisati bolje, pa sam zato u neprestanom kontaktu s Feđom, da nađemo bolja rješenja ili bolje rečenice koje će izgovoriti glumci.

Kako gledate na činjenicu da je najveći dio sredstava (oko četiri miliona kuna ili 1.200.000 KM) za jedan bosanski film osigurao Hrvatski audiovizualni centar, dok je Fondacija za kinematografiju Federacije BiH, preko filmske kuće FIST koja je koproducent projekta, ovaj film podržala sa (pre)skromnih 50 hiljada KM?

Dobro pitanje. Hajmo to protumačiti time što vjerovatno Hrvatski audiovizualni centar sada ima nešto malo više novaca nego Fondacija, iako ni u Hrvatskoj ne cvjetaju ruže, vjerujte mi. Projekt je prvo i bio prijavljen na HAVC, kao hrvatska produkcija, tamo u proljeće 2010. godine, a na Fondaciju se mogao prijaviti tek samo kao koprodukcija (što znači i znatno manje novaca), i to prvom prilikom, što znači tek nedavno, kada je i dobio što je dobio. Čini mi se da je čak i to na određeni način čudo, pa sam zahvalan Fondaciji da je u ovakvim teškim vremenima dodijelila makar i to. Mislim da je bilo bitno da i BiH službeno sudjeljuje u filmu, iako je već RTV Federacije BiH ušla u projekt kao partner.

Kako će se još finansirati njegova produkcija i koliki je, okvirno, ukupan budžet filma?

U projekt je ušao i Slovenski audiovizualni centar te RTV Slovenije, kao i Hrvatska radiotelevizija. Sve ove TV kuće daju relativno mala sredstva ili određene usluge; ipak je najveća sredstva dao Hrvatski audiovizualni centar. Okvirni budžet filma je nešto iznad već spomenute cifre.

Kada počinje snimanje i do kada će trajati, odnosno koliko snimajućih dana je predviđeno?

Snimaje počinje krajem ovog mjeseca i trebalo bi trajati 5 tjedana. Ma koliko izgledalo da smo dobili puno novaca, ipak moramo stiskati kaiš i odricati se mnogo toga. Na primjer, bilo bi mnogo bolje kad bismo mogli snimati 6 tjedana, ali jednostavno ne možemo. Nismo mogli niti otići s ekipom u hotel, jer ne možemo to platiti. Zvuči možda čudno, ali je istinito.

Mogu li lokacije na kojima se film snima, a koje su većinom u Hrvatskoj, potpuno dočarati autentičnost bh. prostora?

Moram vam priznati da smo u traženju lokacija obišli čitav Unsko-sanski kanton, jer se film i događa u okolini Bihaća, (a dijelom i u okolini Laktaša, u RS), ali tamo nismo našli niti jednu jedinu potencijalnu lokaciju. Vjerujte mi da su prostoru Banije gdje ćemo mi snimati vrlo autentični, a da ne govorimo da kuće koje smo našli u potpunosti odgovaraju bosanskim. Ipak je ovaj prekogranični prostor u Hrvatskoj sličniji Bosanskoj Krajini, nego neke druge zemlje, zar ne?

Koliko je lik Halime lik bilo koje žene sa prostora nekadašnje zajedničke zemlje koja je prošla golgotu rata i gubitak svojih najbližih?

To ste dobro primjetili; Halima jest Bosanka, ali je ona prvenstveno i majka i supruga, te je kao takva njena borba univerzalna, ne samo za žene s prostora bivše Jugoslavije, nego i za sve žene koje prolaze kroz slične situacije. Mislim da se rijetko nađu tako zanimljivi ženski likovi, poput Halime, pa uzimajući u obzir da su i ostali likovi uglavnom žene, nije pogrešno ustvrditi kako je ovo “ženski” film.


ALMA PRICA u ulozi HALIME

Glavnu ulogu dodijelili ste Almi Prici; možete li nam u kratkim crtama predstaviti glavnu glumačku podjelu u filmu i kako ste odabrali glumce?

Glumce sam birao audicijom: nastojao sam biti što objektivniji. Svaki izbor je bio za dobrobit filma, te sam nastojao da kvalitet i odgovaranje liku kojeg se traži budu jedini kriteriji za izbor. Jako mi je drago i da sam upoznao divnih glumaca u BiH, ali nažalost nije za sve bilo mjesta. Baš mi je danas Alma priznala kako njena baka potiče iz Srebrenice; to naime nisam ni znao, ali je to zanimljiva činjenica. Tu su još Mijo Jurišić, rodom iz Brčkog, Olga Pakalović, Mustafa Nadarević, Senad Bašić, Miraj Grbić, Sarajka Daria Lorenci, Minka Muftić, Miodrag Krivokapić, mladi sarajevski glumac Aldin Tucić, zatim Armin Omerović iz Orašja, itd.

Možemo li, za kraj, predstaviti i glavnu produkcijsku ekipu, odnosno ljude bez kojih ovaj film ne može ugledati svjetlo dana (kamera, scenografija, kostim, muzika, montaža…)?

Snimatelj filma, a ujedno i produkcijski partner je Slobodan Trninić, scenografiju radi Ivo Hušnjak, kostime Branka Tkalčec, muziku komponira Mate Matišić, film montira Dubravko Slunjski. S većinom njih sam već do sada radio na svoja dva prethodna filma – Toj divnoj spitskoj noći i Ničijem sinu.

Možemo li premijeru filma očekivati na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, ili…?

Pokušat ćemo dovršiti film do festivala u Puli, što je u drugoj polovini jula. Nadam se da će nam to i uspjeti. Ako ne, onda se vjerovatno završetak filma može očekivati na jesen.

FEĐA ISOVIĆ, SCENARISTA



Koliko izmjena je pretrpio Vaš scenarij 'Halimin put' feđa isovicod samog nastanka pa do ove finalne verzjie?

Scenario je živa materija i meni je u jednu ruku drago da nije snimljen onda kad sam ja to želio, u prvoj verziji, nego je dočekao svoju desetu verziju. Suštinski, priča je još uvijek ista, ali taj vremenski period omogućava scenaristi da učvrsti dramaturgiju, da uveže stvari malo bolje i da radi na detaljima. Dakle, riječ je o istoj priči, ali ona je dramaturški čvršća.

Kako ste zadovoljni saradnjom sa rediteljem, Arsenom Antonom Ostojićem?

Stvarno se rijetko dešava da čovjek naleti na nekog s kim se tako dobro razumije, kao što se Arsen i ja razumijemo sve vrijeme. Odista je čudnovato kako funkcionišemo i kako na jednak način doživljavamo kako bi ovaj film u završnici ustvari trebao izgledati.

Da li je on imao nekih rediteljskih sugestija prilikom adaptacije scenarija?

Naravno da je imao. Puno smo o tome razgovarali, čak i sad, u ovom trenutku razgovaramo. On je izuzetno pedantna osoba, brine o svakoj riječi koja će biti izgovorena. Puno smo razgovarali i o dijalozima, i o samoj radnji, tako da smo zadnje 3-4 godine vodili intenzivnu diskusiju o samoj priči i mogu reći da smo odlično sarađivali.

Koliko ste zadovoljni izborom glumaca i dodjelom uloga?

Arsen i ja smo dosta razgovarali i o podjeli uloga, tako da sam i tu jako zadovoljan i mislim da je sve na kraju sjajno ispalo.

Planirate li sada, konačno, pustiti scenario 'od sebe' ili će biti još promjena, u hodu?

Neće biti promjena, jer, kao što sam već rekao, Arsen je pedantna osoba i zahtijevao je od mene da scenario bude sređen do najmanjih tančina. Nema namjeru da išta na setu improvizuje, jer su obavljene detaljne pripreme, tako da siguro neće biti nekih promjena. Čak mogu reći da će dijalozi ostati, ako ne potpuno isti, onda u 99 posto isti.

[Ideja]

Karahasanu uručena medalja Društva "Hainrich Heine": Više sam Bosanac nego što sam čovjek

Prvi put ova nagrada dodijeljena jednom autoru koji dolazi iz zemlje van njemačkog govornog područja

Bosanskohercegovačkom piscu Dževadu Karahasanu u "Savoy" teatru u Dizeldorfu uručena je medalja Društva "Heinrich Heine" za 2012. godinu, i to na 156. godišnjicu smrti ovog značajnog njemačkog pisca.

Ova nagrada je prvi put dodijeljena jednom autoru koji dolazi iz zemlje van njemačkog govornog područja.

Traži sagovornike

- Karahasan je izabranik našeg srca. On pokazuje da dobra literatura zna da sebi prokrči put, jer prevazilazi granice islama i krišćanstva, Istoka i Zapada. Nagradu smo dodijelili Dževadu Karahasanu jer on stvara u Hajneovom stilu, kao pisac, tribun i apostol, crpeći svoju inspiraciju iz dubokih spoznaja ljudske historije, sa svim njenim usponima i padovima - kazao je prof. Dr. Džozef Kruse (Joseph), predsjedavajući Društva "Heinrich Heine", dok je uručivao nagradu Karahasanu.

O Karahasanu je govorio i književni kritičar Lotar Miler (Lothar Mueller), rekavši da je on za njega odsutni savremenik.

- Nagrada mi znači mnogo zbog Hajnea, jer je jedan od pisaca kojeg sam cijeli život čitao i kojima se uvijek vraćam. Nagrada mi znači mnogo i zbog ljudi koji su je dobili prije mene. Naprosto, ova nagrada mnogo znači svakom piscu koji želi ozbiljno raditi na književnosti, koji književnost piše, ne radi toga da pokazuje sebe, nego s ambicijom da služi jeziku, da se otvara drugim ljudima, da traži sagovornike - kazao je Karahasan nakon dodjele nagrade.

Duboke spoznaje

Karahasan je istakao da svoje čitalaštvo doživljava kao sagovornike. Drago mu je što je dobio nagradu i zbog Bosne, o kojoj strani čitaoci kroz njegova djela dobivaju duboke spoznaje. Tom prilikom i svim iseljenim iz BiH poručio je da "ne zaborave svoju Bosnu".

- Siromašne zemlje poput Bosne jako duboko se uvlače u svoje ljude, u svoje stanovnike. Kad sam u BiH, naravno, jedva čekam da pobjegnem iz nje i kako maknem iz nje tako postajem, čini mi se, više Bosanac nego što sam čovjek. Od sebe pobjeći ne možete, ona je u vama, zato tražite način da se s njom pomirite i da vam bude dobro s njom. I da joj se obavezno vratite. U Bosnu se moramo vratiti kad-tad, ako ništa drugo, kao slonovi, da umremo - kazao je Karahasan za "Deutsche Welle".

[adacta]

[Sheval]

Ćimburijada

[Ideja]

Adisa Bašić nagrađena u Leipzigu

Na nedavno završenom Sajmu knjige u Leipzigu, održanom od 15. do 18. marta, bh. pjesnikinja Adisa Bašić za knjigu Promotivni spot za moju domovinu dobila je književnu nagradu Bank Austria Literaris.

Radi se o nagradi za najbolju knjigu poezije objavljenu u protekle dvije godine u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi.

Nagrada se dodjeljuje u dvije kategorije, proza i poezija, a lokalni žiri iz svake od šesnaest zemalja predloži međunarodnom žiriju maksimalno tri knjige. Od 42 knjige koliko je ušlo u uži izbor za 2010. i 2011. godinu, za prozu je nagrađen češki pisac i režiser Martin Ryšavy, a za poeziju naša pjesnikinja.

Na dodjeli u Leipzigu je predsjednik žirija, ugledni mađarski književnik Gyorgy Dalos, rekao da je Adisa Bašić nagrađena za "čistu poeziju koja ponekad i kroz britku ironiju prikazuje duševni svijet generacije obilježene ratom i poslijeratnim periodom".

"Poezija Adise Bašić", kaže se u objašnjenju žirija, "veoma ženstvenim jezikom kroz svojevrsne lirske monologe oslikava sudbine žena- njih autorica međutim pretvara u snažne metafore o bolnim mjestima cijelog društva".

Nagrada Literaris za poeziju sastoji se od novčanog dijela (2.000 eura) i objavljivanja nagrađene knjige na njemačkom jeziku. Knjiga Promotivni spot za moju domovinu će u njemačkom prevodu biti objavljena najesen kod austrijskog izdavača Wieser, a promocija je najavljena za bečki sajam knjige u drugoj polovini novembra ove godine.

[Krokodil Behko]

Izložba predmeta koji su pripadali djeci Sarajeva ubijenoj tokom opsade



Sarajevski list Slobodna Bosna donosi priču o ovoj izložbi i podsjeća na ispovijest Predraga O. , ubice djevojčice Dijane

Iza sebe ostavio pismo



Priznanja krivice i pokajanja za zločine počinjene nad djecom Sarajeva u opsadi skoro da i nema. Do sada je zabilježen samo jedan takav slučaj – Predrag O., rođeni Sarajlija, snajperista koji je ubio devetogodišnju djevojčicu Dijanu, u Beogradu je 2000. godine počinio samoubistvo. Iza sebe je ostavio pismo u kojem objašnjava zbog čega je pucao na djevojčicu, iako prije toga, kako je tvrdio, nikada nije gađao „one za koje je postojala sumnja da su isključivo civili“, a naročito ne djecu.



“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, avgust 1992., rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam posmatrao ulice. Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako odmiče od česme i jednu ženu sa djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme… Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Šta se ona smije, mislio sam, da li se ona to meni smije?! Ja se tu zlopatim, krvavim u životu bez života, a ona se smije kao da mi prkosi – kako uostalom smije biti toliko zadovoljna i sretna, mislio sam. Nećeš ti meni, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska… Zaustavi se, zaustavi se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni prst nije me više slušao… Nisam više ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to ličilo na noćnu moru, kao neki san na javi. Ma, tješio sam se, to i jeste neki san, ništa se od toga nije desilo… Uzeo sam dvogled i pogledao u pravcu česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njena majka je stajala pored nje, sa urlikom na zgrčenom licu.”

Predrag dalje piše kako nikad poslije tog događaja „nije bio isti“. Pobjegao je iz Sarajeva, neko vrijeme živio u Njemačkoj, a kad se rat završio, čak je uspio da vrati svoj prijeratni stan u Sarajevu, ponovo je došao da živi u rodni grad i zaposlio se u Pošti.

Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona ga je pitala: „Zašto si to učinio?“. Od tog dana ga je, kako je napisao u oproštajnom pismu, „utvara nevine djevojčice posjećivala svuda i na svakom mjestu“. Ne mogavši to više podnijeti, odlučio je da se ubije, a u Udruženju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva su za pismo saznali nedugo nakon njegove smrti.

„Vrijeme je da Tužilaštvo BiH konačno pokrene istrage o takvim osobama. Mi smo ih kontaktirali i zahtijevali to od njih, ali za sada sve tapka u mjestu… Ali nećemo odustati i idemo do kraja“, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva.



Ispovijesti i priče roditelja ubijene djece

U Domu mladih u Sarajevu 9. maja bit će premijerno prikazan dokumentarni film Avde Huseinovića koji obuhvata ispovijesti i priče roditelja ubijene djece, uz brojne arhivske snimke zločinaca i naredbodavaca zločina.

„Ja sam Vedadova majka. Razmišljam, ali ne znam odakle da počnem. Datum 14.9.1992. godine neću zaboraviti nikada, tada je moj Vedad ubijen. Pala je granata, pogodio ga je geler u stomak. Tu sliku, njegov pogled, ne mogu zaboraviti nikada, to je bio posljednji. Tada se onesvijestio, operisan je i nije preživio. Tada se ugasio jedan dječiji život i moj život se tada završio. Danas se pitam kakvi su to monstrumi koji mogu djecu da ubijaju.“

Ovako danas razmišlja Muniba Šeta, majka dječaka Vedada Šete, jednog od 524 djece ubijene tokom opsade Sarajeva, čija su imena i drugi lični podaci uvršteni u monografiju Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi (autori prof. dr. Smail Čekić, prof. dr. Muhamed Šestanović, Merisa Karović i Zilha Mastalić-Košuta; izdavač Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 2010.).

Ti ostali „lični podaci“, u nekoliko rečenica za svako dijete, govore o tome gdje i kako su poginuli, s kim su živjeli, gdje su išli u školu, šta su najviše voljeli da rade…

„Armin je jako volio mlađeg brata Benjamina. Bio je veoma inteligentan i osjećajan. Svaki dan govorio je svom ocu kada je išao u kasarnu: Ćao tata, čuvaj se!“, piše ispod slike petogodišnjeg Armina Aganovića, kojeg su geleri granate ubili dok je sjedio u kući i gledao televiziju. Tada je ubijena i Arminova majka Senada, koja je imala 24 godine. Tromjesečni Benjamin, Arminov brat, preživio je.

Potresna izložba

Osmog maja, u foajeu Sarajevskog ratnog teatra SARTR, bit će otvorena možda i najpotresnija izložba među onima koje smo imali priliku vidjeti u posljednjih dvadesetak godina – izložba predmeta koji su pripadali ubijenoj sarajevskoj djeci. Na inicijativu glumice, likovne umjetnice i asistentice na Akademiji scenskih umjetnosti Arme Tanović, u saradnji sa Udruženjem roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995, te SARTR-om i programom Modul Memorije festivala MESS, proteklih mjeseci sakupljeni su brojni predmeti ubijene djece, koji će sada biti prvi put javno izloženi. Kustosice izložbe su Amina Hamzić i Elma Hadžić, studentice magistarskog studija Istorije umjetnosti.



Arma Tanović, koja je pored rada na Akademiji radila i sa djecom kao pedagog i art terapeut kroz udruženje SOS-Kinderdorf, objašnjava kako je došla na ideju za ovu izložbu: „Kad postaneš roditelj, prvi put shvatiš šta zaista znači strah. Tako sam i ja, nakon što sam postala majka, počela razmišljati o tome kako je bilo tim roditeljima koji su svoju djecu odgajali u ratu, kako je bilo mojim roditeljima kad pošalju sestru i mene na dva različita ‘punkta’ u školu… Onda sam pomislila na roditelje čija su djeca ubijena za vrijeme agresije na BiH. To je ono što se kod nas kaže ‘ne daj Bože nikome’ – a ti ljudi i danas, 20 godina kasnije, svaki dan žive sa tim ‘ne daj Bože nikome’. Željela sam da pokažemo predmete koji predstavljaju neposrednu vezu s tim mališanima. U početku sam imala nekoliko različitih ideja za koncepciju izložbe, ali onda sam shvatila da sami predmeti i priča koju oni nose, na potpuno dokumentaristički način, najbolje objašnjavaju ono što želimo postići ovom izložbom.“



Klikeri vrijedniji nego dijamanti

Gledati stvari koje su nekad pripadale djeci čiji je život surovo prekinut, potresno je i bolno iskustvo. Tu su, recimo, klikeri koji se čuvaju u kutiji za nakit, jer to više nisu samo obični klikeri, nego dijamanti; onda jedan zeleni džemper, koji miriše, složen i ispeglan kao da će ga dijete ovog momenta obući; štedna knjižica za račun na koji nikad nije uplaćen novac; tene koje je dijete nosilo kad je ubijeno; sanke na kojima se spuštalo kad je pala granata; čestitka za Osmi mart koju je jedna djevojčica napravila svojoj mami, a poginula je dva dana nakon toga…

„Ne znam kako su ti ljudi uopšte preživjeli i kako se nose s takvom tragedijom. Na tome im odajem počast i divim se njihovoj snazi i hrabrosti da donesu sve te predmete za ovu izložbu“, kaže Arma. „Bilo mi je vrlo teško kad sam prvi put otišla kod njih, ali veoma su pozitivno prihvatili ovu ideju i ja sam jako sretna zbog toga. Jer oni su zapravo autori ove izložbe, svaki od tih roditelja koji je skupio hrabrost i donio nam jedan predmet koji mu je uspomena na dijete koje je ubijeno.“

Među predmetima koji će biti izloženi su i dječiji crteži i stranice iz njihovih ratnih dnevnika. Djevojčica Anja Perućica, koja je ubijena 1993., u svom je dnevniku u prvim danima rata napisala: „Nikad mi nisu bili tako užasni dani u Sarajevu. Toliko užasa, tuge i očaja u mom životu… Teško je opisati, ali tako se bijedno osjećam. Zašto sve ovo ne prestane? Da ponovo normalno živimo i da bude sve, sve, sve, sve, sve, sve, sve u redu! Da krene život, da se nasmijem, da se normalno družim sa drugaricama…“

Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, kaže da tačan broj djece koja su stradala tokom opsade vjerovatno nikada neće biti utvrđen. Prema dosadašnjim istraživanjima, taj broj je oko 640, ali spominje se i do 1.600 najmlađih žrtava rata.

„Mi smo u monografiju uvrstili samo one podatke koje smo dobili od roditelja ili najbližih srodnika djece. Međutim, pouzdano znamo da veliki broj roditelja ubijene djece, koji još žive u Sarajevu, do danas nisu dali te podatke. Mnogima od njih teško je da se vraćaju u prošlost i ponovo suočavaju sa tim, neki više ne žive u Sarajevu i Bosni i Hercegovini i teško nam je doći do njihovih sadašnjih adresa… Ipak, nastavljamo istraživati i učinićemo sve što možemo da utvrdimo tačan broj“, kaže Grabovica.

„Za nas roditelje jako je važno da što više ljudi čuje istinu kad su u pitanju zločini nad djecom Sarajeva i zato smo i prihvatili ovu inicijativu za izložbu. Nedavno smo imali i promociju monografije u Beogradu i moram da kažem da su reakcije bile iznad svih naših očekivanja – sala je bila prepuna, došli su brojni predstavnici medija, uključujući i RTS koja je u Dnevniku emitovala prilog o tome… Već smo dobili i ponude da u drugim gradovima u Srbiji promovišemo knjigu“, priča Fikret Grabovica.

Da se više nikada i nikome ne ponovi…



Prema riječima Arme Tanović, ovom izložbom se želi poslati poruka da se zločini nad djecom Sarajeva neće i ne smiju zaboraviti, ali i ono što je možda još važnije – da svi trebamo učiniti sve što možemo kako se to više nikada ne bi ponovilo: „Voljela bih da što više ljudi dođe na izložbu i da svi mi, građani Sarajeva, umjetnici, intelektualci, političari, zajedno pošaljemo poruku da nismo pristali na činjenicu da su ta djeca kolateralne žrtve rata. Većina te djece ubijena je namjenski i planirano, kao što je slučaj sa djevojčicom Mirelom Pločić – snajperista ju je gledao i ubio dok se ispred zgrade igrala sa prijateljicama, znao je koga ubija i vidio je da je to dijete. Isto tako, ako bacite granatu na školu, porodilište ili igralište, zna se kome je ta granata namijenjena. Nažalost, mnogi od tih ljudi nisu odgovarali za svoje zločine, niti će ikad odgovarati. Odgovarao je Slobodan Milošević, sada odgovaraju Mladić i Karadžić, ali oni koji su njihove naredbe izvršavali još su na slobodi. A možda danas žive tu, u Sarajevu, među nama… Za mene je užasavajuća pomisao kad odem u park sa svojom kćerkom da je čovjek koji sjedi na klupi prekoputa nas i smješka nam se možda u ratu bio snajperista i ubijao djecu.“

Izložba u SARTR-u biće otvorena od 8. do 15. maja. Cilj organizatora je da nakon toga bude predstavljena i u gradovima u regiji, kao i da dio predmeta koje će roditelji donirati bude izložen u budućem Muzeju opsade Sarajeva, čiji će jedan segment biti u cijelosti posvećen zločinima nad djecom.

[Obrisan profil]

tuga....neizmerna tuga
Nemam reci,ne znam sta da pisem

[gejsha]

Kao što i samo ime kaže, najtužnija izložba..

[IM_ex]

tuga, tuga, tuuugaaaa ...
Ne mogu zamisliti ni jednog posjetioca izlozbe bez suza. Ako neko, pak, ne bi zaplakao, bio bi mi sumnjiv :/
jako potresno - bolne jecaje, kojih ce biti, kao da vec sada cujem.

[Krokodil Behko]

Bilo je fantastično, doživjeli smo pet minuta 'aplauza nogama'!



Danas je u 11 časova u sali "Debisi" u Cannesu održana svjetska premijera filma "Djeca" bosanskohercegovačke rediteljice i scenaristice Aide Begić. Pročitajte šta je Aida Begić neposredno po završetku svečane premijere izjavila.



Nakon što je njen film prikazan u okviru zvanične selekcije kanskog festivala "Un Certain Regard", Aida Begić je opisala sjajnu atmosferu koja je pratila projekciju jedinog bh. predstavnika među kandidatima za nagradu ovog prestižnog filmskog natjecanja:

- Bilo je stvarno fantastično, sala "Debisi" u kojoj je održana premijera je bila krcata. Reakcije ljudi su bile stvarno nevjerovatne, to je uglavnom profesionalna publika, internacionalna naravno. Doživjeli smo pet minuta "aplauza nogama", za što mislim da je stvarno izuzetno. I sada, poslije projekcije, ljudi nam još uvijek prilaze i govore kako im se film jako svidio, tako da smo, sve u svemu, svi skupa vrlo sretni.



Na pitanje kakva je atmosfera na 65. Cannesu, te šta naše predstavnike očekuje do kraja festivala, Aida kaže:

- U Cannesu je super atmosfera, kao i uvijek, s tim da malo pada kiša i puše vjetar, što je za film dobro, jer to znači da ljudi imaju vremena da gledaju filmove po čitav dan. Naravno, ovdje nikada projekcije nisu neposjećene, ali sada se sve vrti oko filmova, jer su svi drugi sadržaji u drugom planu zbog vremena. Do kraja imamo još dvije reprizne projekcije u sklopu programa, dvije projekcije na Marketu. I, naravno, sada glumci Marija Pikić i Ismir Gagula, i ja imamo intervjue naredna tri dana, po cijeli dan. Vjerovatno će biti prilično naporno, ali zbog toga smo i došli, to je sastavni dio našeg posla."

Podsjećamo, film "Djeca" Aide Begić će otvoriti i ovogodišnji 18. Sarajevo Film Festival.

[Krokodil Behko]

Filmu "Djeca Sarajeva" Aide Begić specijalna nagrada u Cannesu!

Film "Djeca Sarajeva", bh. rediteljice Aide Begić osvojio je nagradu Posebno priznanje žirija (Special Distinction of the Jury) na Filmskom festivalu u Cannesu.

U sporednom takmičenju "Un Certain Regard", najboljim je proglašen film Meksikanca Michela Francoa, "After Lucia".

Drugu nagradu osvojio je francuski film "Le Grand Soir" Benoita Delepinea i Gustavea Kerverna.

U konkurenciji za Zlatnu palmu, takmiče se 22 filma. Pobjednici će biti proglašeni sutra.

[nezaboravna]

Kultura
PRIJAVITE SE: Uskoro ljetna škola fotografije Erola Čolakovića-Šehića u Počitelju
Nedjelja | 24.06.2012.
Ljetna škola fotografije Erola Čolakovića-Šehića održat će se od 01.07-08.07. i od 23.07.-29.07. u Počitelju




Ljetna škola podrazumijeva praktični rad uz prirodno i vjestačko svjetlo u interijeru i eksterijeru sa modelima na temu: moda, akt, eros...

U cijenu seminara od 250 Eura uključen smještaj u Međunarodnoj slikarskoj koloniji Gavrankapetanović Kuća - Nacionalni spomenik kulture.

Zana Šutrović, internacionalni majstor i profesor maske, svoja teatarska, filmska i iskustva sa radom na modelima Victoria'a Secret primijenit će na pripremi modela škole fotografije. Gosti predavači su iz Velike Britanije (Andy Burridge), Španije i zemalja iz regiona.

Prva škola fotografije Erola Čolakovića-Šehića održava se pod pokroviteljstvom Galerije Boris Smoje iz Sarajeva i portala Fotografija.ba iz Sarajeva.

Na završetku škole na zajedničkoj izložbi svaki polaznik se predstavlja sa po jednim radom veličine 50 x 60 cm.

Prijave i informacije na telefon 00 387 62 863 899.

[Obrisan profil]

eh da sam samo malo blize

[IM_ex]

Oko stotinu filmova iz BiH i regije na Tuzla film festivalu

Tuzla će od 22. do 26. augusta biti domaćin prvog Tuzla film festivala - južnoslavenskog filma.



Organizator događaja je NVO Magic Factory u saradnji sa consulting partnerom UG Diva, a pod pokroviteljstvom Općine Tuzla, uz podršku Vlade Tuzlanskog kantona.

Tokom pet dana festivala bit će prikazano oko stotinu filmova iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a po ocjeni stručnog žirija dodijeljene i nagrade za najbolji film po kategorijama dugometražni, dokumentarni, kratki igrani i animirani film.

Projekcije filmova vršit će se na tri lokacije, i to u Bosanskom kulturnom centru, Narodnom pozorištu i kinu Kaleidoskop.

Svečano otvaranje Festivala je 22. augusta u BKC-u Tuzla u 20 sati.