Helem, naši poljoprivrednici, kao po običaju, po ko zna koji put blokiraju ceste.
Poljoprivrednici traktorima blokirali cestu Odžak - Orašje, žele obrađivati državno zemljište
https://www.klix.ba/biznis/privreda/pol ... /200731087
Zahtjevaju, rekao bih s pravom, da im država ustupi državno zemljište.
Smatram da je to jedini pravi, ucinkoviti potez koji bi domaćim proizvođačima omogućio da žive od svog rada.
Većina naših poljoprivrednika ne zna za drugu opciju osim zahtjeva za podsticajima.
Malo se bacim na google i nađem zanimljiv članak iz 2019. godine.
Jednaka kuknjava, a niko ne nudi rješenja.
Ministri(čitaj: uhljebi) jednostavno ne znaju, plus jak lobi onih koje boli kita za domaćom proizvodnjom i domaćim kapitalom koji se odliva u druge države.
https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/eko ... iti-471969Mislim da ćemo u naredne dvije do tri godine doći u situaciju da uvozimo 100 posto pšenice koja nam treba jer, da bi se pokrenula ova proizvodnja, država se mora više posvetiti poljoprivrednicima, povećati poticaje i dati stimulaciju ljudima. Što se tiče prodaje, tu nismo imali problema, ali s cijenom jesmo. Kada pšenica rodi, cijena padne na 23 feninga, a za tu cijenu mi ne možemo pokriti ni osnovne troškove, dok se uvozna pšenica plaća po 35-36 feninga, priča Hasanović, koji već od prošle godine na četiri hektara zemljišta, na kojima je ranije sijao pšenicu, sada sadi kukuruz.
vrijeme je da se iznesu neke, širokim masama nepoznate činjenice.
Prvo, evropski poljoprivrednici rade na daleko većim površinama. tačnije, obrađuju između 40 i 50 hektara.
Gospodin iz gornjeg citata je imao 4 hektara pod pšenicom. Uzmemo li u obzir da je ovogodišnja cijena pšenice nekih 30 feninga po kilogramu, kao i to da u bosni imamo prinos od neke 4 tone po hektaru, dolazimo do cifre 16 tona pšenice koju bi dotični gospodin imao na kraju žetve, te ukupnoj cijeni od 4800 maraka.
Kada tu cifru podijelimo na 12 mjeseci, dobijemo ravno 400 maraka mjesečno.
Od tog novca treba da živi, ali i kupi sjeme za sljedeću godinu. Sjeme i đubrivo. Kada to odbijemo, kao i porez, dolazimo do mizerne cifre od koje se ne može živjeti.
Dakle nekih 250 maraka.
Sad, da gospodin radi na 40 hektara, imao bi neku solidnu cifru, a da ne govorimo o parceli od nekih stotinjak hektara koju bi mu država bez problema mogla ustupiti.
Samo na onoj bihaćkoj visoravni imamo oko 150.000 hektara neiskorištenog, idealnog zemljišta koje vapi za vrijednim rukama.
Koliko još hiljada hektara plodnog zemljišta stoji neiskorišteno?!
Drugi problem naših poljoprivrednika jeste slaba iskorištenost i loša metodologija koja, uslovno rečeno, rezultira slabim prihodom.
Zamlje u regiji i evropi imaju daleko bolju iskorištenost.
Recimo da Srbija ima oko 7 tona po ha, hrvatska u lošim godinama ima 5,a u dobrim oko 7t po ha, dok mađarska ima prihod od preko 7 tona po hektaru (1ha = 100x100m) dok mi u bosni jedva dobacimo do 4 tone po ha.
Jedna njemačka ide na gotovo 8 tona.
Dakle, tu imamo puno prostora za napredak.
Jedna hrvatska pod pšenicom ima ukupno 136.000 hektara i dobije 750.000 tona ili nekih 5,5t po ha.
Šta nas koči?
Korumpirani političari i uvozni lobi.
Kao što rekoh, cijena domaće pšenice je 302 km po toni.
Mađarska košta oko 320, srpska na novosadskoj berzi ide do 330 KM, a hrvatska je na nekih 315 km.
Cijena u njemačkoj je oko 355 maraka po toni.
Dakle, mi ne pomažemo naše poljoprivrednike tako što ćemo im davati zemlju na korištenje, nego uvozimo daleko skuplju pšenicu.
Ps.
Rs je izgleda imala rekordnu godinu sa prosjekom od 7t po hektaru, tako da su izgleda došli do 250.000 t.
Inače, njihov prosjek u zadnjih 10 godina je bio 150.000t s tim da su godišnje trošili 230.000t.
U cijeloj bosni se troši negdje oko 400.000t dakle, uvozi se između 150 i 250k tona.
Žalosno.