Liberalni kapitalizam

[posmatrac]

Sto bi rekli muslimani " bitan je nijet"

[Socrates]

PA kud ces vecu diktaturu od diktature MMFa i svjetske banke

A niko ne tjera nikoga da uzima kredite, ali onda se mora ozbiljno koristiti sopstvene resurse, raditi i privredjivati.

Sto ne moze tako sto se ekonomija sastoji iz presipanja iz supljeg u prazno.

Rusija sada nema kredita, pa eno opet puca ekonomija jer nece da rade.

Zato Kinezi hoce sve, visestruko jeftinije.

Rad, rad, i samo rad, kazu Braca Kinezi.

[posmatrac]

KAko te ne tjera kada ti "demokratija"( koja ne postoji) ne dozvoljava da izaberes normalnu vlast, nego si prinudjen da gledas kako ti sluge krpunog kapitala unistavaju drzavu i zaduzuju se kod MMFa, da bi obezbijedili sebe i da da bi nas strani bankarski lobiji ekonomski okupirali bez ispaljenog metka.

U Rusiji tek demokratije nema( iako ima na papiru) pa nema napredka jer je drzava u rukama Putinovih tajkuna, a nigdje veze da Rusi nece da rade.

[Socrates]

A ko tebi brani da izaberes "normalnu" vlast?

Jesu li bosanski izbori, kao i svaki drugi izbori na svijetu, nadgledani od medjunarodnih nevladinih organizacija?

Niko tebi nista ne brani, nego narod bira one sa kojima se osjeca sigurniji, sto je i normalno za zemlju kao sto je Bosna.

Nije niko kriv bosanskim gradjanskim strankama sto nisu u stanju da razbiju magicni krug nacionalizma. Krive su one same. Nisu u stanju da regrutuju kadrove koji ce uliti povjerenje glasacima.

[posmatrac]

Koju god vlast da izaberem bice uslovljena stavovima i interesima Brisela , pa pogledaj npr situaciju u Hrvatskoj, kakva je razlika izmedju Milanovica ( Socijaldemokrate) i Plenkovica ( HDZ), pa ne znas ko je veci nacionalista, sto je rezultat cinjenice da ih finansiraju bankarski lobiji kojima su u interesu nacionalne tenzije koje ne dozvoljavaju prosperitet i napredak, pa je logicno da se u MMfu vidi jedini spas.

[Socrates]

Pa nista, brt, ako ti je takav stav, onda ti je najbolje da se ubijes, jer se Bosna nece preseliti iz Evrope, a i situacija, kako je ti vidis, se nece promjeniti nabolje nekih stotinjak godina. Moze da bude jos mnogo gore, ali pretpostavljam da ti ni to ne bi bilo drago.

Tako da je najbolje da uzmes strik i objesis se ekspresno, dok si pri cistoj pameti.

[posmatrac]

Pa nisu kljucne promjene u Bosni, nego u Evropi, onda ce i Bosni biti bolje ( bas kao nakon 2 svjetskog rata )

Ako bi mi komunisti sebe ubijali, ko bi pobio tolika govna fasisticka kriminalna

[Socrates]

Ma necete vi nista vise poubijati. Vi zivite u proslom vijeku, mozda prvo da apdejtujete kalendar, za pocetak.

Kad shvatim kako ste toliko lako voljenu vam drzavu predali Milosevicu bez ikakve borbe, jasno je da i ne postojite.

[posmatrac]

Pa bas zato sto zivimo u proslom vijeku( tamo u 40tim ) od nas moze svasta da se ocekuje

Nista mi nismo predali, samo smo pustili da se vidi ko je ko

[posmatrac]

Novi imperijalizam koji diktiraju korporacije izgrađen je planski na razvalinama propale "liberalne demokracije"

Ovaj kriminal bolje je organiziran od dosadašnjeg zato što ga organiziraju države iz kojih sada pristižu najveća zgražanja nad "tragedijom jadnih ljudi". To su one države i njihove politike koje su do temelja spržile zemlje u kojima su koliko jučer današnje izbjeglice živjele i radile.

Sjećate se one stare kad se svi, navodno, nadignu u jurnjavi za lopovom galameći uglas – drž'te lopova! Bivao je to vazda najsigurniji znak da se lopov neće i ne želi uhvatiti... Ali ako ništa, znalo se barem da ga se, kobajagi, juri.
Ovo što danas imamo po svijetu kao posljedice tragedije Bliskog istoka i gromoglasnu zabrinutost Evrope tim povodom odgovara poprilično, u mnogo čemu, spomenutoj storiji. Znaju se lopove i ubojice, naručioci i dželati u strašnim kriminalima, ali niti su dotični u bijegu, niti ih itko istinski juri. Samo se tu i tamo uz sabiranje profita od njihovih zločina ponekad podvikne - drž'te ih! Koga? E to se javno ne spominje, to se "ne zna", ne smije se kazati, a ako se netko i oglasi pojedinačno ovim povodom, najblaže kazano, hladno ga se prešuti.
Svjetske preparirane mase zauzvrat se filaju nebrojenim informacijama o jadnim žrtvama koje kao da su pale s neba. I zabrinutim pitanjima, što ćemo s njima. Desila im se nesreća, bili u krivom trenutku na krivom mjestu, što li. Pojedinim nesretnicima kao kolateralnom posljedicom proizvedene strave, za koje se procijeni da mogu poslužiti nekoliko dana raznom probitku, bave se razne diplomacije, premijeri i ministri, nabildavajući svoju važnost i navodni značaj države koju predstavljaju. Mediji ne gase reflektore kopajući po intimnim sudbinama žrtve, porodičnim pričama, fotografijama, storijama iz djetinjstva, iz komšiluka, škole ili crkve. I tako nekoliko dana do ponovnog utapanja u indiferenciju uz tek pokoji povik, "drž'te lopova".

Državni kriminal


Otkako je svijeta i vijeka u svakom zločinu i u traganju za počiniteljima, pokušavalo se uvijek i prije svega dokučiti motiv zločina. Tako je bivalo i u zbilji i u tv-serijama, krimi-romanima ili stripovima. U velikim svjetskim ratovima, od pamtivijeka do prošlog i ovog stoljeća, uvijek se znalo tko su ubojice, a tko žrtve, zašto su zločinci krenuli na slabije, što im je motiv. To se nije krilo. I u kriminalističkim pričama, izmišljenim, postojao je neki Sherlock Holmes, Parry Mason ili Hercule Poirot...I oni su pokušavali da proniknu u motiv, a odatle do otkrivanja ubojice bilo je samo pola koraka. Ma koliko često za naivnog čitaoca ili gledaoca ishod bivao začuđujući. Ipak, postojala je zdrava logika u "čitanju" kriminalnih storija i razotkrivenih interesa u pozadini svakog zločina. Naravno da takva logika između motiva i zločinca postoji i u precizno organiziranom i planiranom profitu pakla koji se zove Bliski istok. I dalje u storiji o gumenim čamcima Mediterana i egzodusu odatle prema centralnoj Evropi.
Desetine i stotine hiljada ljudi su već u ovom businessu lažnog suosjećanja, pomoći, potom navodnog, a lihvarskog humanitarizma, zgražavanja ili šutnje, treniranja, potkupljivanja, ilegalnih putovanja preko granica, bjesomučnog naoružavanja, hladnog ubijanja... Naravno da se sve to može lako i precizno dokučiti, postoje svjedoci koji sve promatraju, sateliti koji sve snimaju, postoji munjeviti prenos informacije koja se ne može zaustaviti osim ciljanom operacijom i nečijom naredbom ili podaničkom voljom...
Pa opet, normalan čovjek naprosto ne može povjerovati da je u ozbiljnoj tv-emisiji što se bavi strašnim proizvedenim neokolonijalnim i korporativnim zločinom na Mediteranu čuo pitanje voditelja postavljeno gostima u studiju: "...a da li je ova eksplozija izbjeglica preko mora ipak rezultat bolje organiziranosti krijumčara od one kakva je bila ranije?!"
U potpunoj perverznosti ovog pitanja kojim se grčevito pokušava sakriti istina o suštini političko-razbojničkih razloga za mediteransku dramu, postoji i nešto što nije daleko od istine, ma koliko to voditelju, ili njegovoj kući, očito nije smjelo pasti na pamet: točno je da je ovaj kriminal bolje organiziran, naprosto zato što su ga organizirale države iz kojih sada pristižu najveća zgražanja nad "tragedijom jadnih ljudi". To su one države i njihove politike koje su do temelja spržile zemlje u kojima su koliko jučer današnje izbjeglice živjele i radile bez potrebe da pomišljaju kako tajno preplivavati mora i prepješačiti kopna ka nekoj nepoznatoj nedođiji.
Skrivanje istine


Potezi zlikovaca raznih boja i njihovih "liberalnih" politika, uglavnom iz tzv. uvaženih demokratskih i civiliziranih zemalja, što su iz vlastitih interesa pokrenuli ratove i egzoduse u cijelom regionu koji se knjiže na razne "isile", divljaštva i fanatizme, mogu se tumačiti sasvim hipotetički na dva načina.
Ili je riječ o smišljenom i organiziranom pokretanju svekolikih kataklizmi u regionu Bliskog istoka – koji odvajkada Zapadu služi samo za pljačke raznih vrsta, nafte posebno – kako bi se ta pljačka nastavila i dovršila lakše nego što se to moglo uz postojanje autoritarnih država i režima. Ili su se novi stari kolonijalisti po ko zna koji put preigrali na istovjetan način, temeljem skandalozno loših procjena u pokušajima osvajanja, ne računajući da je Pandorinu kutiju nemoguće zatvoriti prije nego što iz nje ne izađu svi postojeći monstrumi i ne obave svoj posao.
I u jednom i u drugom slučaju, očito, istinu o tamošnjim zbivanjima treba negirati, sakriti, do neprepoznatljivosti prepraviti, a one koji je vide i shvate proglasiti slijepim. U toj igri služi im uglavnom dovršen posao porobljavanja i potpunog preoblikovanja medija i njihove osnovne funkcije. Oni više ne postoje da (po)kažu i objasne, nego da istreniraju um malih ljudi i njihovih malih politika kako bi se vidjelo ono čega nema, a sakrile krvave istine.
Varijanta u kojoj je zločin cilj a operacionalizira se kroz dekonstrukcije postojećih država i cjelokupnog međunarodnog poretka da bi korporacije što vladaju svijetom ostvarile svoje interese silom – sasvim je realna. Danas naprosto smiješno zvuči ona Fukuyamina storija iz njegova glorificiranog članka o "kraju povijesti" s kraja osamdesetih minulog stoljeća, kojem su se tako divili mnogi akademski šminkeri: "Padom Berlinskog zida došlo je do trijumfa liberalne demokracije koji ne označava samo kraj hladnog rata, već i kraj povijesti kao takve... nestale su ideologije poput fašizma i komunizma koje su bile najveći neprijatelji liberalne demokracije..." Glasoviti Amerikanac japanskog porijekla, savjetnik američkih predsjednika iz vremena "pobjede liberalne demokracije", kao da je smetnuo s uma (ili nije?!) da je, evo, u okrilju tog njegovog savršenog happy enda povijesti, liberalne demokracije, začeta nova monstruozna faza povijesti, korporativno-bankarski imperijalizam.
Tržišna ekonomija, petro-dolar i oteta nafta nisu mogli uz demokraciju. To "tržište" zahtijevalo je agresiju, a ova silu. Novi je imperijalizam klasičnim proksi agresijama stvorenih terorista već satrao Irak, Libiju, Siriju, napao Jemen i približio se sasvim Egiptu i dalje srcu Afrike. Mediteranska Evropa, s Grčkom na čelu, dobila je posljednju opomenu, takvu da joj ne padne na pamet ono što je pokušao u početku Cipras.
Daljnja strategija već je definirana takozvanim planom o novom trgovinskim transatlantskim sporazumom između Amerike i Evrope (TTIP) koji je Hillary Clinton, predsjednička kandidatkinja u Washingtonu, sasvim jasno nazvala "ekonomskim NATO-om". Da ne bude zabune. U vojnoj terminologiji ove organizacije projekt se zove "Rusija van, Njemačka dole, Amerika svugdje..." Sve ovo, naravno, potpuno je obesmislilo Povelju UN-a, do sada važeće međunarodno pravo, humanističko obrazovanje i istinska ljudska prava što su postala alibi za zločine.
Bilo je medijski prije pet godina krajnje "in" citirati Fukuyamu kad kaže kako "Gadafi, nažalost, nije imao nikoga tko bi mu rekao da je idiot". Zašto nitko ne kaže danas onima što su bez ikakva prava naložili ubojstvo Gadafija i Libije, da su idioti!


Pranje ruku


Druga varijanta u kojoj je Zapad, prije svega Amerika, pošao na Istok grlom u jagode, temeljem kratkoročnih analiza i procjena ekskluzivne jednocentrističke pameti, jureći za Assadom uz pomoć svih bjelosvjetskih terorista koji su proizvedeni protiv njega, zapala je u mračni ćorsokak.
Odjednom su, kao, svi iznenađeni kako se taj olako proizvedeni ISIL uz sličnu bratiju oteo. Beskrajne su analize porijekla njihove snage i novca, lukavosti i oružja, logističke podrške i simpatija masa frustriranih po svijetu, ne samo arapskom.
Na kratkim kursevima trenirani fanatici u kampovima po Turskoj ili Jordanu ne mogu voziti kompjuterizirane tenkove "abramse" i ispaljuju navođene projektile raznih vrsta i proizvođača sa Zapada. Pomoć i operativne "simpatije" za njih iz Saudijske Arabije, Turske, Katara ili Izraela (svatko iz svojih razloga) iznenađenje su samo za one što su kontroliranim medijima preparirani da budu iznenađeni.
Podjednako onako kako su iznenađeni danas i oni što ne znaju otkud odjednom toliko podavljenih plivača po Mediteranu. To što vladajuća garnitura u Bijeloj kući nije na vrijeme shvatila – kada se ISIL počeo približavati i zoni njihova interesa – da ne može biti obračuna s njima uz istovremeno održavanje "tradicionalno prijateljskih odnosa" s Rijadom, Ankarom i Tel Avivom, njihov je problem. Podjednako kao što je to i fakat da su povijesno značajan sporazum s Iranom, (uz najveće zapadne partnere, Rusiju i Kinu) potpisali lakše nego što će za taj sporazum dobiti odobrenje u vlastitom kongresu.
Pranja ruku od odgovornosti za bliskoistočnu dramu tako što će se njezini stvarni izvori i pokretači sakrivati lažima, šutnjom ili doista grotesknim natuknicama o "boljoj organiziranosti krijumčara", ne može biti ni kratkoročno ni povijesno.
Zločin se mora zaustaviti. Dogovorom moćnih i presijecanjem trgovine zločinom. Ulaskom u tokove zajedničkoga krvavog novca koji obrću svi. Da bi se to postiglo, mora postojati volja, mora postojati moć u korist dobra, mora se postići konsenzus o elementarnim vrijednostima u svijetu. Te vrijednosti ne mogu diktirati korporacije i banke, taj novi imperijalizam izgrađen planski na razvalinama propale "liberalne demokracije" pročitane kao kraj povijesti. Nažalost, golema većina onih koji bi mogli da znaju nešto o svemu ovome šute uljuljkani u uvjerenju da ih se to ne tiče. I ponekad uzviknu da bi umirili savjest, "Drž'te lopova".
Ta je greška povijest bez kraja. I ponovit će se, kako sada stvari stoje.


Tekst je objavljen u Novom listu

Zlatko Dizdrević

[Mohr]

Jel' to bilo prije nego sto su samozvani socijalisti poceli ljude trpati u logore I ubijati neduzne bez ikakvog suda ili poslije?

To pitaš ovog @stormaginog mislioca ili samog sebe, (samo-pro-zvani) mislioče?

Postavio ti, lafo, (dubokoumno) pitanje...

[posmatrac]

U svojim prethodnim knjigama, Doktrina šoka: Uspon kapitalizma katastrofe (2007) i NO LOGO (2000), kanadska autorka i aktivistkinja Naomi Klajn bavila se temama kao što su neoliberalna „šok terapija“, konzumerizam, globalizacija i „kapitalizam katastrofe“, temeljno analizirajući sile koje stoje iza dramatičnog rasta ekonomske nejednakosti i ekološke degradacije tokom proteklih 50 godina.

Ali u svojoj novoj knjizi, Ovo menja sve: Kapitalizam protiv klime (izlazi iz štampe 16. septembra), Klajn skreće pažnju na budućnost, dokazujući da opasnost od klimatskih promena zahteva trenutnu radikalnu akciju kako bi se sprečila katastrofa. Klajn svakako nije jedina koja ukazuje na urgentnost pretnje, ali od ostalih je izdvaja argument da je kapitalizam – a ne ugljendioksid – u korenu klimatskih promena, i da nas žudnja za profitom neumoljivo vodi ka ekološkom armagedonu.

Knjiga Ovo menja sve je vredna čitanja (ili dva) od korica do korica, ali smo izdvojili neka ključna mesta.

1. Band-Aid rešenja ne rade

Sada nas mogu spasiti samo masovni društveni pokreti. Jer vidimo kuda nas vodi aktuelni sistem koji niko ne kontroliše.

Dobar deo problema sa klimatskim promenama svodi se na ono što Klajn odbacuje kao Band-Aid rešenja, krpljenja problema: profitabilne šeme kao što su napredne tehnološke inovacije, otkup emisije toksičnih gasova i tobožnje „čiste“ alternative poput prirodnog gasa. Po njoj, takve strategije rešavaju suviše malo toga i prekasno. U svojoj detaljnoj kritici korporativnog učešća u prevenciji klimatskih promena, ona demonstrira kako profitabilna „rešenja“ koja promovišu mnogi think tankovi (i njihovi korporativni zaštitnici) u stvari pogoršavaju stvari. Na primer, ona kaže da programi otkupa emisije ugljenika perverzno podstrekavaju firme da proizvode štetnije gasove staklene bašte, samo da bi bile plaćene za to da ih smanje. U ovom procesu korporacije su zaradile milijarde – direktno profitirajući na degradaciji planete. Umesto toga, tvrdi Klajn, trebalo bi da se oslobodimo tržišnog fundamentalizma i primenimo dugoročno planiranje, strogu regulativu poslovanja, više poreze, više državnog ulaganja i poništavanja privatizacija kako bi se infrastruktura vratila pod javnu kontrolu.

2. Treba da menjamo sebe, a ne svet

Planeta nije naš zarobljenik, pacijent, mašina,pa ni naš monstrum. Ona je naš svet. I rešenje za globalno zagrevanje nije u promenitog sveta, već menjanjunas samih.

Klajn čitavo poglavlje svoje nove knjige posvećuje geoinženjeringu: polju istraživanja koje vodi uzan krug naučnika, finansijera i medijskih ličnosti. Njihov cilj je rešavanje problema globalnog zagrevanja promenom same planete – na primer, prekrivanjem pustinja materijalom koji odbija sunčeve zrake nazad u svemir ili čak prigušivanjem sunca kako bi se smanjila količina toplote koja stiže na planetu. Međutim, političari i veći deo svetske javnosti izneli su neke ekološke, zdravstvene i etičke probleme u vezi sa ovim predloženim naučnim eksperimentima s planetom, a Klajn upozorava na nepoznate posledice stvaranja „frankenštajnskog sveta“, u čemu učestvuju mnoge zemlje koje projekte lansiraju simultano. Umesto vraćanja ekološke ravnoteže, ona tvrdi da će je ove „tehno-popravke“ samo dodatno narušiti. Svaka od njih izazvaće novu grupu problema za čije rešavanje su potrebne nove „popravke“. Klajn piše: „Planeta – sistem koji održava naše živote – i sama će biti priključena na mašine za održavanje života, da bismo je sprečili da se okrene protiv nas.“

3. Bez „dobronamernog“ korporativnog finansiranja

Mnogi progresivci su istupili iz debate o klimatskim promenama i zato što su bili uvereni da o tome brinu ekološke grupe, prepune filantropskih dolara. Ispostavlja se da je to bila teška zabluda.

Klajn oštro kritikuje partnerstva korporacija i velikih ekoloških grupa, kao i pokušaje „zelenih milijardera“ poput Bila Gejtsa i Ričarda Brensona da koriste kapitalizam u borbi protiv globalnog zagrevanja. Kada je sam kapitalizam glavni uzrok klimatskih promena, tvrdi Klajn, besmisleno je očekivati da korporacijama i milijarderima planeta bude važnija od profita. Na primer, iako je Gejtsova fondacija finansirala mnoge velike ekološke grupe posvećene borbi protiv klimatskih promena,od decembra 2013. ona je uložila najmanje 1,2 milijarde dolara u naftne komapnije BP i ExxonMobil. Pored toga, kad ekolozi postanu zavisni od korporativnih fondova, oni počinju da sprovode korporativnu agendu. Na primer, organizacije kao što su „Nature Conservancy“ i Fondacija za ekološku odbranu, koje su uzele milione dolara od korporativnih finansijera koji se zalažu za frakovanje, kao što su Shell, Chevron i JP Morgan – promovišu prirodni gas kao čistiju alternativu nafti i uglju.

4. Potrebno nam je divestiranje i reinvestiranje

Glavna snaga divestiranja nije u tome što kratkoročno finansijski šteti kompanijama kao što su Shell i Chevron, već u tome što erodira društvenu licencu kompanija fosilnih goriva i stvara pritisak na političare da uvedu opštevažeće propise za smanjenje emisije gasova.

Kritičari pokreta koji zagovara povlačenje ulaganja iz poslova vezanih za fosilna goriva često tvrde da bi divestiranje imalo minimalni uticaj na prihode zagađivača. Ali Klajn tvrdi da ovaj način mišljenja promašuje suštinu i citira argument kanadskog aktiviste za divestiranje Kamerona Fentona, koji kaže da „niko ne misli da ćemo dovesti do bankrota kompanije koje se bave fosilnim gorivima. Ali možemo izazvati bankrot njihove reputacije i oduzeti im političku moć“. Što je još važnije, divestiranje otvara prostor za reinvestiranje. Nekoliko miliona dolara koji se izbiju iz ruku kompanija kao što su ExxonMobil ili BP oslobađa novac koji se može potrošiti na razvoj zelene infrastrukture ili osnaživanje zajednica da lokalizuju svoju ekonomiju. Neki koledži, humanitarne organizacije, penzijski fondovi i opštine već su primili poruku: Klajn izveštava da se do sada već 13 američkih koledža i univerziteta, 25 severnoameričkih gradova, oko 40 verskih institucija i nekoliko krupnih fondacija obavezalo da će divestirati svoje fondove iz vrednosnih hartija i obveznica koje izdaju kompanije za fosilna goriva.

5. Otvaranje ostalih društvenih, ekonomskih i političkih pitanja

Oni koji poriču klimatske promene i tvrde da je globalno zagrevanje zavera onih koji žele redistribuciju bogatstva, to ne čine samo zato što su paranoični. Oni to čine zato što brinu o svojim interesima.

U Doktrini šoka, Klajn je objasnila kako su korporacije profitirale na krizama širom sveta. U knjizi Ovo menja sve, ona tvrdi da klimatska kriza može poslužiti kao poziv na široku demokratsku akciju. Na primer, kada je 2007. tornado uništio veći deo Grinsburga, grada u Kanzasu, vlasti su odbile hijerarhijski pristup obnovi u korist napora lokalne zajednice, što je povećalo demokratsko učešće i izgradilo nove, ekološki adekvatnije javne zgrade. Danas je Grinsburg jedan od najzelenijih gradova u SAD. Za Klajn, ovaj primer ilustruje kako ljudi mogu da iskoriste klimatske promene da bi zajedno gradili društvo manje škodljivo po okolinu. To takođe može, i zapravo mora podstaći radikalne promene naše ekonomije: manje potrošnje, manje međunarodne trgovine (pitanje relokalizacije naših ekonomija) i manje privatnih investicija, a mnogo više državnih ulaganja da bi se stvorila infrastruktura potrebna zelenoj ekonomiji. Klajn kaže: „To podrazumeva veću redistribuciju, kako bi što više nas živelo udobno u okvirima mogućnosti planete.“

Ethan Corey i Jessica Corbett, In These Times

[storm]

U Doktrini šoka, Klajn je objasnila kako su korporacije profitirale na krizama širom sveta. U knjizi Ovo menja sve, ona tvrdi da klimatska kriza može poslužiti kao poziv na široku demokratsku akciju. Na primer, kada je 2007. tornado uništio veći deo Grinsburga, grada u Kanzasu, vlasti su odbile hijerarhijski pristup obnovi u korist napora lokalne zajednice, što je povećalo demokratsko učešće i izgradilo nove, ekološki adekvatnije javne zgrade. Danas je Grinsburg jedan od najzelenijih gradova u SAD. Za Klajn, ovaj primer ilustruje kako ljudi mogu da iskoriste klimatske promene da bi zajedno gradili društvo manje škodljivo po okolinu. To takođe može, i zapravo mora podstaći radikalne promene naše ekonomije: manje potrošnje, manje međunarodne trgovine (pitanje relokalizacije naših ekonomija) i manje privatnih investicija, a mnogo više državnih ulaganja da bi se stvorila infrastruktura potrebna zelenoj ekonomiji. Klajn kaže: „To podrazumeva veću redistribuciju, kako bi što više nas živelo udobno u okvirima mogućnosti planete.“

Nista sporno...tipicno liberalni stav, ne kako drzava sa intervencionizmom hoce i pogodovanjem korporacijama, nego zdrava poduzetna lokalna zajednica
Mene cudi pa se nikako ovdje ne skonta bitna razlika u prefiksu neo...

[Socrates]

Ma Naomica je salonski ljevicar.

Al' ne dam je jer mi je sugradjanka.

[storm]

Sta je point liberalizma, sto ss korporacija tice?
Mi svaki dan izlazimo na izbore...
Primjer konzuma recimo...ne placaju dobavljace, ne izvrsavaju obaveze prema drzavi...ugnjetava radnike.
Mi potrosaci imamo moc jednostavno ne uci vise tamo...i nece ga spasiti osam drzava sa intervencijom.
Naravno potrebno je zrno svijesti...

[storm]

Ma Naomica je salonski ljevicar.

Al' ne dam je jer mi je sugradjanka.

To su oni, jel

FB_IMG_1505207553433.jpg

[posmatrac]

Ustaše i ekonomija

Ustaševanje i fašizacija Hrvatske se ne događaju zato što su neki ljudi ljubitelji povijesti, u kojoj pogotovo vole koljače koji su služili "nadmoćnoj njemačkoj rasi".

Fašizacija se događa kako bi se unaprijed diskreditirale sve pozitivne tekovine bivše Jugoslavije - npr. radnička prava, javno i dostupno zdravstvo i obrazovanje, demokracija na radnom mjestu itd.

Ta diskreditacija povijesti se pak odvija zato da nikome danas više ne bi palo na pamet tražiti društvo jednakosti, solidarnosti i socijalne pravde.

Takav će odmah biti prozvan Jugoslavenom i komunistom, a u konačnici će, ako zagusti, na njega pustiti i neofašističke horde, koje - iako pričaju o velikoj hrvatskoj slavi (dok puzaju pred nacističkom Njemačkom i predaju Talijanima pola Hrvatske) i istrebljenju "nižih vrsta" - zapravo služe tome da se kapital očuva na vlasti.

Dok Todorić i ostali kapitalisti žive u dvorcima i voze se helikopterima, a obična raja bježi iz zemlje ili kopa po kontejnerima, one će, koji bi se možda mogli pobuniti protiv takvog lopovskog sistema, kontrolirati neofašistički plaćenici.

Pravi smisao fašizacije je da i dalje ostanete kapitalističko roblje, a utjehu nalazite u vikanju "Hrvatska, Hrvatska!", dok vam fašistička čizma razbija zube.

[storm]

Ne ustaše i kapitalizam spajati ....ni u snu
Te vaše crvene floskule su samo kmečanje, kad branite vlastitu propalu ideologiju....
Oboje je zlo neviđeno otkako je čovjek na zemlji
Tako da opet prduckate u kadi i stvarate mjehuriće




Ustaše su bili socijalisti, a NDH je promicala korporatizam



PIŠE: Mario Nakić


Ljubitelji NDH zapravo nisu protivnici komunizma. To što se NDH u Drugom svjetskom ratu našla na suprotnoj strani partizana ne znači da su se borili protiv socijalističkog ekonomskog sistema. Dapače, ispada da je njihov ekonomski sistem bio gori i vjerojatno pogubniji od Titovog komunizma.

Postoji vrlo malo pisanog materijala o gospodarstvu i gospodarskoj politici u kvinslinškoj tvorevini diktatora Ante Pavelića koja je postojala od 1941. do 1945. godine. Povijesni istraživač Darko Prebeg je objavio svoja saznanja skupljena nakon 15-godišnjeg istraživanja na stranicama Hrvatskog povijesnog portala na čijoj osnovi možemo izvući jasan zaključak kako to nije bila tržišna ekonomija, već čisti korporatizam u kombinaciji s nekim segmentima socijalizma.

Ekonomija je bila projektirana po uzoru na njemački Treći Reich i talijanski fašizam. Postojao je središnji državni ured koji je određivao točno što će koja tvrtka ili obrt smjeti proizvoditi i prodavati te kome. Vlada je organizirala ured koji je prikupljao podatke s terena o proizvodima kako bi ih pokušala izvoziti. U rujnu 1941. izašao je popis zabranjenih artikala koji se nisu smjeli prodavati u trgovinama na malo, a još prije toga zabranjeno je prodavati namirnice nužne za život. Njih je država prikupljala i dijelila narodu sukladno Poglavnikovoj naredbi.

Po uzoru na ratnu ekonomiju nacista, taj se sustav i u NDH zvao "racionalizacija". Moramo imati na umu da su slične poteze tada učinile i mnoge zapadne zemlje čisto radi toga što je bilo ratno stanje, no neke politike su već tada pokazale smjer kojim bi NDH išla i da je preživjela rat. Na primjer, državne poslovne središnjice.

Državna središnjica za tekstil

Već u travnju 1941. osnovana je u Zagrebu Poslovna središnjica NDH za tekstil.

Sve tvornice tekstila, obrti i trgovine na veliko, koje su se bavile proizvodnjom i prodajom svih vrsta onda poznate tekstilne robe, mogle su i morale od toga datuma sve svoje proizvode prodavati ostalom pravnim osobama, privrednim poduzećima i tvrtkama, privatnim fizičkim osobama te vojnim i medicinskim ustanovama isključivo preko novoosnovane Poslovne središnjice za tekstil. Ista je pak započela svoje djelovanje u sklopu Saveza tekstilne industrije i bila pod upravom i nadzorom državnog Povjerenika, postavljenog od strane Ministarstva narodnog gospodarstva. Svi ugovori, zaključnice i narudžbenice pravnih osoba, privrednih poduzeća i tvrtki u vezi s prodajom i kupovinom tekstila i tekstilnih prerađevina, koji su bile sklopljeni iza dana 6.travnja 1941. godine, morali su se u roku od osam (8) dana predočiti na uvid i naknadno odobrenje ili poništenje valjanosti od strane Poslovne središnjice za tekstil. Ukoliko se netko ogriješio u navedene propise, bio je po kratkom postupku kažnjen zatvorom do jedne godine, kaznom do 500.000,- dinara, isključenjem iz prodaje i trajnim oduzimanjem obrtnice.

Narodno gospodarstvo

Pavelić je uveo termin "narodno gospodarstvo" kao novi sustav, a zapravo je prepisao zakone iz Njemačke i Italije. Svaki proizvođač i trgovac morao je dogovarati sve izravno s državom, što je klasični primjer prinudnog korporatizma.

Ideološka osnova tadašnje potpuno nove ideje o cjelovitosti organizacije ukupnog hrvatskog gospodarstva sastojala se u tome, da niti jedna grana privrede niti jedno poduzeće niti jedan poduzetnik i njegov radnik te niti jedan seljak ni građanin, ne mogu živjeti i raditi samostalno, a ne obazirući se na interese drugih žitelja NDH. Uvođenjem sistema narodnog gospodarstva kao jedinstvene cjeline više privrednih grana, započelo se i s razmišljanjem o novom kreditnom sustavu. Ideja bijaše, da isti ima prvenstveno služiti produktivnom razvoju industrijske i gospodarske proizvodnje, a potom tek posljedicama dobrog položaja istih, dakle trgovini i javnim radovima te podizanju općedruštvenoga standarda.

Radnički stanovi

Država je započela s izgradnjom cijelih radničkih naselja čiji su stanovi trebali pripasti politički odabranim obiteljima (nešto vrlo slično kao što je radila SFRJ), samo što zbog rata ova ideja nije nikada realizirana do kraja.

Tadašnja je vlada na sve načine željela iznaći načine stimulacije mladih ljudi, pogotovo mladih bračnih parova sa ili bez djece, za njihovu prekvalifikaciju u industrijsku radnu snagu. Tako je jedan od prvih aktova bila Odredba o izgradnji radničkih obiteljskih domova, donešena dana 9.lipnja 1941. godine u Zagrebu. Odluka je pala na Donju Dubravu odmah kraj Zagreba, gdje se ubrzo započelo sa izgradnjom čitavog naselja, nazvanog “Naselje Ante Starčevića, oca Domovine”! Potrebite skice niza radničkih kuća poslana je prethodno osobno Poglavniku od strane Radničke komore iz Sarajeva.

Zaključak

Ante Pavelić, poglavnik NDH proglasio je jednostranačku diktaturu, a ni gospodarstvo nije namjeravao pustiti da radi po svome. Dakle, ustaše definitivno nisu bili zagovornici slobodnog tržišta niti tržišne ekonomije koja bi dopuštala neke značajnije slobode u proizvodnji i prodaji. Država je određivala ljudima što i kako da rade te je predviđala oštre kazne za one koji se ne pokore naređenjima. Takav režim, iako je tolerirao privatno vlasništvo u proizvodnji i trgovini, nije ga poštivao koliko treba niti jamčio pravo slobode upravljanja privatnom imovinom, a to je pravo osnovni preduvjet za zdravo funkcioniranje gospodarstva. Ovakva, fašistička politika u ekonomiji, bila bi sigurno pogubnija i od Titovog režima da je ostala na snazi nakon 1945. Osim iz humanog aspekta, treba reći da je i iz ekonomskog aspekta na području naše zemlje u 2. svjetskom ratu od dva zla pobijedilo ono manje zlo.

Kako to da nitko nije težio liberalnom kapitalizmu?

Netko će pitati: kako to da na ovim prostorima nije postojala baš nijedna struja koja bi se zalagala za kapitalizam i slobodno tržište po uzoru na Zapad? Ja sam si dugo postavljao isto pitanje, ali odgovor na njega sam pronašao tek čitajući Misesovu knjigu "Liberalizam" gdje, između ostalog, ovaj liberalni teoretičar i ekonomist objašnjava nastanak i razvoj liberalne ideje u različitim dijelovima Europe. Zaključio je da liberalizam nužno izvire tek nakon što nacija ostvari svoj cilj o samostalnosti. Kod naroda koji su dugo bili pod okupacijom (i tu je baš naveo narode Balkana, srednje i istočne Europe) ljudi su težili nacionalnom osamostaljenju, tako da su i mnogi autori i političari, koji bi inače sigurno bili liberali, više isticali svoj nacionalizam zbog želje i nastojanja da dobiju vlastitu državu. Ljudi će pod okupacijom sve teškoće - neke utemeljeno, a neke neutemeljeno - svaljivati na okupatora i vjerovati kako bi to "naši vodili bolje", a tek kad se osamostale i dobiju svoju državu, onda se može javljati liberalizam među pojedincima koji sad žele neovisnost o "svojim" političarima na vlasti i autonomiju vladanja svojim tijelom, mislima ili poslom.

Hrvati su bili dugo pod okupacijom drugih naroda (Austrije, Mađarske, Italije), a zatim su ušli u zajednicu s drugim narodima Balkana (Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija) u kojoj su opet bili ona "potlačena" klasa, tako da je ostao nacionalistički naboj koji bi u normalnoj situaciji, kad nacija ima svoju domovinu, bio zamijenjen liberalnim. Stoga je razumljivo zašto u tom trenutku nije bilo struje koja bi se borila za zapadne vrijednosti, odnosno liberalnu demokraciju i kapitalizam. Hrvatska je bila osuđena na dugi period diktature, bilo je samo pitanje hoće li ona biti nadnacionalna komunistička ili nacionalna fašistička (koja je imala jako puno veze sa socijalizmom).

[posmatrac]

Kapitalizam maskiran u ustaške uniforme prestravi se kad na ulici vidi crvene zastave sa srpom i čekićem.

Jedan Josip Broz vrijedi kao Ivo Lola Ribar i sedam sekretara SKOJ-a. To je tečajna lista hrvatskog licemjerja i ne samo političkog. No, najprije treba reći kako će u povijesti ostati zapisano da je gradonačelnik Milan Bandić oduzeo trg Josipu Brozu i da je tako ispunio osobnu misiju držanja priključka s jadom hrvatskog licemjerja s kojim je do sada više ili manje nevješto koketirao, svrstavši se, napokon nedvosmisleno i javno, na stranu konzervativnih političkih snaga koje su, u tradiciji ovog naroda, glavni kreatori spomenute hipokrizije.


Jer u svim ključnim trenucima koje danas bilježimo kao točke nacionalne propasti i srama ključnu su ulogu odigrali konzervativci. Oni su potpisali Pactu conventu i prodali nas personalnoj uniji. Oni su nas u Cetingradu izručili Habsburgovcima i time do kraja, radi nekoliko svojih feuda, okljaštrili narodnu likvidnost. Oni su se 1918. deputacijski klanjali Karađorđevićima u Beogradu. Konzervativci su 1941. ili sjedili u ustaškoj vlasti u Zagrebu ili su sjedili u kraljevskoj vladi u Londonu, ili su hladili prostate na Kaptolu i Kupincu.

Jer u svim ključnim trenucima koje danas bilježimo kao točke nacionalne propasti i srama ključnu su ulogu odigrali konzervativci. Oni su potpisali Pactu conventu i prodali nas personalnoj uniji. Oni su nas u Cetingradu izručili Habsburgovcima i time do kraja, radi nekoliko svojih feuda, okljaštrili narodnu likvidnost. Oni su se 1918. deputacijski klanjali Karađorđevićima u Beogradu. Konzervativci su 1941. ili sjedili u ustaškoj vlasti u Zagrebu ili su sjedili u kraljevskoj vladi u Londonu, ili su hladili prostate na Kaptolu i Kupincu. Konzervativci i ti veliki domoljubi 1945. prvi su stigli do svih naših “blajburga”, ostavljajući iza sebe kao zaštitnicu tragičnu kolonu nad kojom će se iživljavati pobjednički bijes. Onda su se ti isti konzervativci pola stoljeća igrali emigracije, istovremeno uglavnom radeći za Udbu, kurili preživjelu i izbjeglu sirotinju, stvarajući mit o hrvatskoj državi koji iskrivljuju i danas, kada ta država samo deklarativno postoji, održavajući spomenutu sirotinju permanentno siromašnom. Jedina istinska konstanta hrvatskog konzervativizma ili desnice, ako želite, jest silnički sadizam prema svom narodu i potpuni podanički mazohizam prema stranoj, okupatorskoj šapi. Oni su proizvodili krvavu narodnu sudbinu, ali je s narodom nikada nisu dijelili. Za svoje sitne feude i danas prodaju okrajke preostale budućnosti, ne zamarajući se minornim detaljima poput života tisuća prokockanih pojedinaca. Konzervativci upravo kovitlaju vrtlog civilizacijskog kaosa i devalvacije smisla, a onda će, kad zagusti, tupavo gledati što se to uokolo događa, da bi već sljedeći trenutak žurili da opet, ispred izbjegličke kolone prestravljenih, prvi stignu na ovovjekovne “blajburge” ostavljajući iza sebe kosti, krv i poražen narod. Naš konzervativizam nema srama. Jedina mu je zadaća autoregeneracija kroz isisavanje ukupne društvene supstance. Oni se i sad obračunavaju s Titom ne zato što ovaj to zaslužuje, nego da bi ispeglali svoju konzervativnu odgovornost od učinjenih strahota, budući da tek ako se razmjerno ogadi i mrski protivnik vlastiti lik u ogledalu povijesnih govana može ispasti ponešto čistiji. Osobno mislim da nitko tko je ikada nosio uniformu ne zaslužuje trg ili ulicu. Uniforma je kostimirano zlo ljudske duše. Zato nikada ništa nije trebalo nazvati po Titu, ali ni Tuđmanu, Titovu “personalcu”, ni Holjevcu, Hebrangu, Marmontu, Trenku, Jelačiću, ni bilo kome drugome. Da imamo zrno nacionalnog principa, zar bi Jelačić mogao imati središnji trg u glavnom gradu? Čovjek koji je, umjesto da sa 60 tisuća vojnika u Beču ruši Habsburšku Monarhiju i time subjektivizira hrvatsku naciju kao aktivan politički element, podrepaški za korist te iste dinastije gušio Mađarsku revoluciju, stvarajući svojim političkim idiotizmom pretpostavke Austro-Ugarskoj Monarhiji. Pobunjeni Mađari zahvaljujući Jelačiću dobili su dualnu carevinu, a Hrvati su, oni isti koji još i danas tvrde da nema takvog junaka, zbog izravnog postupanja njegove politike izbrisani s političke karte Europe i s takvim su mirazom dočekali 1918. kad su u grandioznim geostrateškim procesima mogli samo skrušeno viriti što će se o njima odlučiti i pritom se beznadno jadno pozivati na “narodne pravice”. Pa se središnji trg glavnog grada diči spomenikom habsburško-mađarskog junaka i velikog muža koji se u svom šestom desetljeću oženio starijom maloljetnicom. Nakon svih tih poganih stoljeća i još poganijih velmoža koji su ih oblikovali, možemo samo zaključiti kako su totalitarizmi ubijali ljude, ali ih očito nisu ubijali dovoljno da bi ljudi išta uspjeli naučiti. Zbog toga ova famozna komisija za suočavanje s prošlošću, koja nam gotovo stoljeće nakon pojave fašizma treba reći da je fašizam zlo, ali će vjerojatno u to garnirati i komunizam (kojeg nikada nije ni bilo), dakle ti veleumni uglavnom konzervativci trebali bi Jasenovac donirati Republici Srpskoj i tako riješiti glavni dio problema, ali još i dekriminalizirati totalitarizme. SRPSKE STRANKE HOS-ova ploča dodatno posvađala DSS i SDSS: 'Izađite iz koalicije' Dekriminalizacija bi spriječila stalno međuoptuživanje tko je bio veći fašist i tko je više zla napravio pa bi se s počinjenim zločinima napokon mogli otvoreno ponositi. Jer konzervativci se ne bi puno krzmali priznati da su ustaše da ih nije panično strah što bi nakon toga vrlo brzo dobili po njušci od stranih vlasnika. Uostalom, u ovom društvu ustaše i udbaši uvijek su profitirali, a stradavali su samo domobrani. Stoga fašizam konzervativaca nema problema s njihovim savjestima, ali ima problema s dvije crvene zastave sa srpom i čekićem koje se gdjekad pojave kao zaboravljeni simbol zaboravljenog radništva i odmah budu proglašeni ekvivalentnim skandalom “zadomuspremi” i legijama crnih anđela.

Ipak, moraju biti svjesni da će takvih zastava biti sve više i licemjerno se čuditi nad time kad sila na kraju uvijek izazove reakciju.

. Da, mrak je i živimo u njemu pa stoga nije li najveće licemjerje što u zemlji tolikog mraka poskupljuje – struja.

[posmatrac]

Fašizam i libertarijanci

Klasični liberali 19. stoljeća, intelektualci poput Johna Stuarta Milla ili Thomasa Babingtona Macaulaya, su bili ljudi čije bi stavove današnji liberali definitivno otpisali kao staromodne. Spomenuta dvojica su se protivjeli općem pravu glasa, jer su smatrali da bi ono moglo prijetiti privatnom vlasništvu i kapitalizmu. Mill je čak i zagovarao uvođenje testova pismenosti kao kriterij za pravo glasa, što bi nekima moglo zvučati i racionalno (Ne možemo dati tim glupim masama da odlučuju za sebe, jasno), samo što bi svrha tih testova bila onemogućivanje prava glasa crncima, koji su bez vlastite krivnje u 19. stoljeću bili slabije obrazovani od bijelog stanovništva. Macaulay je, s druge strane, smatrao da bi ”čista demokracija” uništila ”slobodu” više klase da izrabljuje nižu, i da bi dovela do općeg raspada civilizacije.

U pismu H. S. Randallu, koje je dostupno u New York Times-u, Macaulay je rekao slijedeće:
Dear Sir: You are surprised to learn that I have not a high opinion of Mr. JEFFERSON, and I am surprised at your surprise. I am certain that I never wrote a line, and that I never, in Parliament, in conversation, or even on the hustings — a place where it is the fashion to court the populace — uttered a word indicating an opinion that the supreme authority in a State ought to be intrusted to the majority of citizens told by the head; in other words, to the poorest and most ignorant part of society. I have long been convinced that institutions purely democratic must, sooner or later, destroy liberty, or civilization, or both.
In Europe, where the population is dense, the effect of such institutions would be almost instantaneous. What happened lately in France is an example. In 1848 a pure Democracy was established there. During a short time there was reason to expect a general spoliation, a national bankruptcy, a new partition of the soil, a maximum of prices, a ruinous load of taxation laid on the rich for the purpose of supporting the poor in idleness. Such a system would, in twenty years, have made France as poor and barbarous as France of the Carlovingians. Happily the danger was averted; and now there is a despotism, a silent tribune, an enslaved Press. Liberty is gone; but civilization has been saved. I have not the smallest doubt that, if we had a purely Democratic Government here, the effect would be the same. Either the poor would plunder the rich, and civilization would perish; or order and property would be saved by a strong military government, and Liberty would perish.

Dakle, vidimo kakav je grozan bauk demokracija, u svojem čistom i nesputanom obliku, bila za klasične liberale: Ona bi uništila civilizaciju tako što bi ti zli siromasi opljačkali pošteno zarađeno bogatstvo viših klasa. Macaulay ide dovoljno daleko da zbilja govori o divovskim porezima koji bi podupirali ”lijene” siromašne slojeve. Taj liberal ozbiljno govori da bi demokracija Francusku unazadila do Karolinških vremena da je slučajno potrajala dvadeset godina.
Ove retoričke taktike zastrašivanja i spekuliranja o lošim posljedicama nekih promjena su tipične za reakcionare, ali očito i za klasične liberale. Pismo Macaulaya Randallu je samo jedan primjer intelektualnog diskursa koji je prevladavao među njima. Njihovo je riješenje bilo veoma jasno: Demokraciju treba ograničiti na slojeve koji jedu kavijar i piju šampanjac, jer oni znaju bolje od radnika i seljaka čija opća volja predstavlja prijetnju za ”slobodu, civilizaciju ili oboje”.

Kako sada dolazimo do libertarijanaca i fašizma?
Libertarijanci sebe smatraju nasljednicima tog klasičnog liberalizma. Riječ ”sloboda” se nalazi u samom nazivu njihove filozofije. Reklo bi se da se takvi ljudi protive autokraciji, izrabljivanju i tlačenju slabijih od jakih. Unatoč tome, njihova teorija nastaje u sjeni liberalnih mislioca 19. stoljeća, istih ljudi koji su vjerovali da je demokracija nešto što treba ograničavati kao potencijalnu opasnost za privilegije više klase. Osim toga, nastali su kao politički pokret u 20. stoljeću, gdje su uistinu imali mnoge prilike da se bore za slobodu. Nažalost, nisu to učinili – Libertarijanci su, kroz cijelo 20. stoljeće, bili podupiratelji statusa quo, kao i apologeti mnogih diktatura, koje su u njihovim očima bile dobre jer su spriječile socijalizam, to primordijano zlo, taj ekonomsko-politički istočni grijeh pred kojim je sve ostalo preferabilnije.
Počnimo sa Ludwigom von Misesom, jednim od vrhunskih svetaca austrijske ekonomske teorije. U 18. poglavlju knjige Liberalizam, objavljene nakon što je Mussolini došao na vlast, i nakon što je SSSR bio uspostavljen, Mises je napisao:
It cannot be denied that Fascism and similar movements aiming at the establishment of dictatorships are full of the best intentions and that their intervention has, for the moment, saved European civilization. The merit that Fascism has thereby won for itself will live on eternally in history. But though its policy has brought salvation for the moment, it is not of the kind which could promise continued success. Fascism was an emergency makeshift. To view it as something more would be a fatal error.

Mises se ovdje suzdržava od nedvosmislene podrške fašizmu, kao i svaki liberal onoga vremena. Međutim, očito je da ga prihvaća kao ”manje zlo” kada je u pitanju prijetna koju prema buržujskoj klasi predstavlja bauk komunizma. Kada Mises govori o tome da je fašizam spasio europsku civilizaciju, i da je pun najboljih namjera, on naravno govori o tome da je spasio europsku civilizaciju od komunizma, i da je prihvatljiv kao privremen bedem protiv istog. Ne čudi zašto je imao takav stav; riječ ”privatizacija” ionako vuče korijene iz nacističke Njemačke (Re-Privatisierung) i označava obnovu privatnog poduzetništva nakon socijalnih mjera koje je provodila Weimarska republika. Nema veze što je Njemačka progonila ljude zbog njihove rase; Misesu je dovoljno to što je bolje tretirala poduzetnike da bi ju smatrao ”slobodnijom” od SSSR-a:
The fact that the capitalists and entrepreneurs [in Germany], faced with the alternative of Communism or Nazism, chose the latter, does not require any further explanation. They preferred to live as shop managers under Hitler than to be “liquidated” as “bourgeois” by Stalin.
Valja napomenuti da će Mises nakon Drugog svjetskog rata, kada je postalo svima očito da fašizmu nije bilo suđeno da ”spasi civilizaciju” promijeniti ploču i u knjizi Human Action: a treatise on economics ponoviti staru liberalnu mantru da su fašizam i komunizam jedno te isto. Onako, stisnuo je noge i pretvarao se da mu hlače nisu umrljane proljevom.

Ali, liberterijanska apologetika raznoraznih diktatora ne prestaje ovdje. Friedrich von Hayek, još jedan obožavani liberterijanac, je bio očaran Pinochetom, čileanskim proto-fašističkim diktatorom koji je došao na vlast nakon rušenja demokratskog Allendeovog režima. Hayek, koji je neprestano trubio o tome kako snažna država može proizvesti jedino sužanjstvo i jad je bio u Čileu za vrijeme Pinochetove diktature mnogo puta, proučavajući slobodno čileansko tržište i čak predlagajući Čile Margaret Thatcher kao dobar ekonomski model.
Treba pritom imati na umu da je ekonomski model Čilea bio skrojen od strane čikaške ekonomske škole, jedne druge denominacije libertarianizma, kojom je presjedao Milton Friedman, čovjek koji je smatrao da kapitalizam stvara ”potražnju” za demokracijom i da je stoga poneko desetljeće Pinochetove kapitalističke diktature opravdano jer će u konačnici morati dovesti do demokracije (Ti isti ljudi vrlo često optužuju marksiste da razmišljaju po logici ”cilj opravdava sredstva”. Toliko o intelektualnoj iskrenosti). Friedman je uredno ignorirao činjenicu da Pinochet nije dopuštao bilo kakve građanske ili političke slobode za koje bi čovjek pomislio da su libertarijancima važne. Važno je samo to da je Allende bio socijalist i da je stoga Pinochet bolji.

Naravno, mnogi liberterijanci, suočeni sa svime time, kreću sa tu quoque argumentima i navode ljevičare koji su se divili Staljinu ili nekom drugom autoritarnom komunistu. Ali, kada uzmemo u obzir intelektualnu pozadinu liberterijanaca, uviđamo da liberterijanci koji brane ovog ili onog autoritarnog kapitalista nisu ni u kakvom kontrastu sa svojim principima, dok komunisti koji podupiru Sjevernu Koreju (ako ih uopće ima) definitivno jesu. Unutar komunističkog pokreta postoji velika količina samokritičnosti; s druge strane, ne postoje libertarijanci koji su popljuvali Misesa, Hayeka ili Friedmana zbog njihovih gafova.

No, tragedija liberterijanskog moralnog i intelektualnog licemjerja ne prestaje ni sa Hitlerom, Mussolinijem ili Pinochetom. Samoproglašeni borci za slobodu se nisu najbolje iskazali ni u mnogim drugim područjima u kojima bi takva borba bila potrebna. Što su točno ti slobodarski kapitalisti poduzimali u vrijeme velikih pokreta za građanska prava 60-ih godina? Skoro svi koji su se borili za to da se država prestane uplitati u seksualni život homoseksualnih osoba, koji su se borili za ravnopravnost crnog stanovništva u SAD-u, ili koji su pokretali drugi val feminizma su bili na ljevici. Sve su to bile borbe za individualnu slobodu; no, nismo nikada čuli jednog Hayeka ili Misesa kako ih podupiru. Murray Rothbard, tvorac ”anarho-kapitalizma” je čak podupirao tzv. ”racialist science”, odnosno pseudoznanstveni projekt biološkog opravdanja rasističkih predrasuda.
In summa – libertarijanci se vole predstavljati kao šampioni individualne slobode. Što točno sloboda znači za njih je očigledno – sloboda za to da se klasne privilegije očuvaju pod svaku cijenu, jer se, ipak, civilizacija na njima zasniva. Kako je to Macaulay uočio, demokracija je nekompatibilna sa kapitalizmom jer bi dovela ili do ”pljačke” bogatih od strane siromašnih, što bi nekako uništilo civilizaciju, ili do prisilnog restauriranja reda i statusa quo, što bi uništilo slobodu. Liberterijanci su se našli pred izborom, i odabrali su: koliko god propovjedali o individualnoj slobodi, zapravo im je važnije to da bogati slojevi ne plaćaju porez.