Post
by Krokodil Behko » 19 Apr 2016, 01:15
Zločin koji traje: Za genocid nad Indijancima dvije tisuće dolara po glavi
Kada je Marlon Brando 1973 bojkotirao svečanu dodjelu Oscara, na kojoj je trebao primiti svoj drugi zlatni kipić za nezaboravnu ulogu Don Vita Corleonea u "Kumu", napravio je to kako bi upozorio na stereotipno prikazivanje američkih Indijanaca u hollywoodskim filmovima i na televiziji.
Na dodjelu je poslao glumicu indijanskog podrijetla, iz plemena Apachea, Sacheen Littlefeather, koja je pred zaprepaštenim hollywoodskim establišmentom održala govor o katastrofalnom položaju svojih sunarodnjaka u najmoćnijoj i najdemokratskijoj zemlji svijeta - Sjedinjenim Američkim Državama. Hollywood je, dakako, Branda kaznio - nakon "Kuma" veće je uloge ostvario je samo u Coppolinoj "Apokalipsi danas" i u Bertoluccijevu "Tangu u Parizu", a njegove zahtjeve ignorirao.
U više od 4000 filmova Indijanci su u većini prikazani kao krvožedni divljaci koji su ubijali nevine bijele doseljenike. Tako ih se prikazivalo u većini filmova koji su se bavili tematikom osvajanja današnjih Sjedinjenih Američkih Država u 18. i 19 stoljeću. Danas filmova o životu Indijanaca, barem onih koji dolaze iz Hollywooda, zapravo i nema, jer se ostvarila namjera doseljenika - Indijanci su za većinu Amerikanaca zaboravljena nacija, potisnuta u zabačena ruralna područja, gdje još žive ispod granice siromaštva.
Danas u SAD-u živi oko 2,5 milijuna Indijanaca, a procjenjuje se da ih je u vrijeme kada je Kristofor Kolumbo doplovio do američkog kontinenta na području koje zauzimaju današnje Sjedinjene Američke Države živjelo između 12 i 15 milijuna. Nakon stoljetnog nemilosrdnog iskorištavanja Indijanaca međutim Obamina je administracija, doduše nakon više od deset godina suđenja, počela poboljšavati odnos između starosjedilaca i doseljenika. Prema najnovijem sporazumu, savezna vlada SAD-a pristala je isplatiti više od milijardu dolara indijanskim plemenima - riječ je o 41 plemenu - u sklopu parnice o korištenju njihove zemlje i dobara. Tim su sporazumom, u visini 1,023 milijarde dolara, zaključene tužbe ponekad stare više od 100 godina te pregovori dugi 22 mjeseca između predstavnika plemena i savezne vlade.
"Njime se završava 'dugotrajna parnica podnositelja tužbe i SAD-a", rečeno je u priopćenju ministarstva pravosuđa, a Eric Holder, ministar pravosuđa, tome pridodaje da se "sporazumom na pravedan i častan način rješavaju povijesne nepravde nanesene američkim Indijancima koje su predugo bile izvor sukoba indijanskih plemena i SAD-a".
Odšteta bi trebala biti isplaćena iz posebnog fonda namijenjena upravo podmirivanju financijskih sporazuma u parnicama u koje je umiješana savezna vlada. No je li milijarda dolara dovoljna za stoljeća patnji, uništavanja, bolesti, siromaštva, gubitka zemlje, domova, ubojstava, masakra i ratova? Sudeći prema reakcijama Indijanaca koje se mogu vidjeti na internetu - nije. Odluci o isplati milijarde dolara prethodila je ona iz studenoga prošle godine, po kojoj je Senat odobrio nagodbu prema kojoj bi Indijancima trebalo isplatiti 3,4 milijarde dolara po tužbi oko 500.000 Indijanaca koji su vladu u Washingtonu optužili zbog lošeg upravljanja fondom u koji su uplaćivane naknade za eksploataciju rude i ostalih dobara na plemenskim zemljištima. Tužbu je prije petnaestak godina pokrenula Elouise Cobell, pripadnica plemena Crnih Nogu iz države Montana.
Tim Giago (pravog imena Nanwica Kciji), pripadnik plemena Oglala Lakota (nama poznatiji kao Oglala Siouxi) iz Južne Dakote, predsjednik organizacije Unity South Dakota na stranici indianz.com piše kako je sporazum još jedna pljačka koju je izvela savezna vlada.
Kao jedan od prigovora navodi da sporazum ne uključuje procjenu koliko je novca od korištenja dobara (nafte, plina, drveta) na indijanskoj zemlji dosad izgubljeno i dodaje da zbog nesređenih zemljišnih knjiga ima slučajeva da je stotine ljudi upisano na manje od kilometra četvornog zemlje. Upozorava i da je tzv. Cobell-sporazumom dogovoreno da vlada s dvije milijarde dolara otkupi nekadašnju indijansku zemlju od sadašnjih (bijelih) vlasnika koji su je voljni prodati, a zatim je prepiše Indijanskim plemenima. Za takvu zbrku optužuje Ured za Indijanske poslove, koji desetljećima ne vodi evidenciju o vlasništvu nad zemljom koja se u trenutku kada je nađena nafta ili rude, pokazala neprocjenjivom.
Ironično ocjenjuje: "Vi, Indijanci, dobili ste 3,4 milijarde dolara od nas koji smo vam oteli zemlju, ali mislimo da biste nam trebali dati dvije milijarde kako bismo ispravili zbrku s vlasništvom koju smo sami napravili dok smo krali zemlju od vas".
Dodaje i da bi svaki od 500.000 Indijanaca koji su tužili državu trebao dobiti samo oko dvije tisuće dolara i ističe kako je federalna vlada odgovorna za krađu milijardi i milijardi dolara od Indijanaca te im sada nudi mrvice uz zahtjev da s dvije trećine indijanskog novca počisti vlastiti nered.
Treba reći da je tzv. Indian Trust Fund osnovan 1887., s ciljem da se posredovanjem njega distribuiraju sredstva dobivena od iskorištavanja indijanske zemlje. No kako je već rečeno, zbog (namjernog) lošeg upravljanja, Indijanci su izgubili milijarde i milijarde dolara (neke skromnije procjene govore da su Indijanci na konto korištenja njihove zemlje od 1800-tih naovamo izgubili više od 47 milijardi dolara), a federalna je vlada kao razlog za to navela da su vlasnički dokumenti indijanskih plemena "izgubljeni", navodno čak i uništivši sve papirnate tragove kada je prije 15 godina stvar dospjela na sud. Nije naodmet svemu tome dodati da američki proračun za ovu godinu iznosi 3700 milijardi dolara, od čega je samo vojsci namijenjeno 662 milijarde.
Ako je tako kako stanje s "dobivenom" milijardom dolara odštete pojašnjava Tim Giago, onda se ni sadašnja washingtonska garnitura mnogo ne razlikuje od svojih mnogih prethodnika koji su Indijance samo varali i iskorištavali od gotovo prvog trenutka kada su bijelci stupili na američko tlo.
Baracku Obami međutim treba priznati da je prvi pružio ruku poglavicama indijanskih plemena, kojih je u SAD 564, obećavši im, nakon što ih je nazvao "prvim Amerikancima" na sastanku 2009. "da neće biti zaboravljeni". Što je upravo ono što su uglavnom činile washingtonske garniture, od kojih se posljednja u nizu, Busheva, nije uopće željela baviti indijanskim pitanjem. George Bush mlađi se toliko nije želio baviti Indijancima da se punih šest dana nije oglasio nakon što se u ožujku 2005. dogodio masakr u školi u rezervatu Red Lake u državi Minnesoti kada je učenik Jeff Weise, pripadnik plemena Ojibwe pobio devetero ljudi i zatim ubio sebe.
Samoubojstva, kućno nasilje, bolesti poput dijabetesa i raznih karcinoma, alkoholizam i zloporaba droga najgore su pošasti koje danas razaraju američke Indijance. Samoubojstva su najizraženija među mladima. U rezervatu Cheyenne River u Južnoj Dakoti, četvrtom po veličini indijanskom rezervatu u SAD-u, zabilježeno je u prosjeku između tri i sedam pokušaja samoubojstava na tjedan. Pokazalo se da čak 50 posto srednjoškolki iz škole Red Lake pokušalo samoubojstvo barem jednom, dok je u Pine Ridge rezervatu u Južnoj Dakoti, osmom po veličini u SAD-u, stopa tinejdžerskih samoubojstava nevjerojatnih 70 posto veća nego u ostatku zemlje, pa su zbog toga u zimi 2010. plemenski starješine proglasili uzbunu. U Pine Ridgeu, koji je medijski eksponiran kao najsiromašnije mjesto u SAD-u, žive Oglala Lakote (Siouxi) u većinom neljudskim uvjetima. Čak je 80 posto odraslih alkoholičara. Iako je alkohol zabranjen od ranih 1970-ih, raširene su domaće pecare, a obližnji grad Whiteclay, u susjednoj državi Nebraski, dobrano profitira od prodaje alkohola Lakotama iz rezervata - četiri prodavaonice prodaju više od 4,100.000 limenki piva i zarađuju oko tri milijuna dolara na godinu. Sam grad postoji samo zbog prodaje alkohola i iako su plemenski starješine nekoliko puta tražili od države Nebraske da ili zatvori prodavaonice alkoholom ili postroži uvjete prodaje, opetovano su odbijani.
U Pine Ridgeu uglavnom se živi u ruiniranim prikolicama (samo četiri posto kuća je pogodno za življenje, a većina ih je sagrađena između 1970. i 1979.), nema ni banke, ni kina, ni javnog prijevoza (jedva da postoje asfaltirane ceste), ni sladoleda, ni kazališta, ni vulkanizera, gotovo ni sportskog igrališta na više od 8984 četvornih kilometara na koliko se rezervat prostire. U Pine Ridgeu, koji je osnovan 1889., samo je 340 četvornih kilometara pogodno za poljoprivredu. Na tom području, procjenjuje se, živi nešto više od 28 tisuća Lakota, od kojih mnogi žive i po šesnaestero u četrdesetak četvornih metara. Oni koji dožive više od pedeset godina smatraju se sretnicima, jer je očekivan životni vijek muškaraca oko 45 godina, dok novorođenčad umire tri puta više od nacionalnog prosjeka SAD-a. Čak 65 posto stanovništva živi u potpunom siromaštvu, bez tekuće vode, telefona, struje ili plina, a nezaposlenost je dosegla 95 posto, dok čak 76 posto mladih napusti školu. Posla nema uopće, jer na tom velikom teritoriju nema gotovo ničega osim rijetkih bizona, brojnih pasa lutalica, razrušenih koliba u kojima zimi, kada se temperatura spušta i do minus 30, stariji masovno umiru od pothlađenosti. Prosječan je prihod između 2600 i 3500 dolara na godinu, što je manje od prihoda stanovnika zemalja tzv. Trećeg svijeta. Jedino što su im bijelci ostavili je tradicija i sjećanje na nekadašnje dane slave, na legendarne ratnike Siouxa: Ludog Konja ili Bika Koji Sjedi.
Rezervat Pine Ridge je odavno problem koji očito niti jedna federalna vlada ne može riješiti. Još su 1980. na tom području radile dvije tvornice, ali je nezaposlenost tada bila velika - 65 posto i zapravo se već tada moglo vidjeti da je financijski i socijalni krah tog rezervata neizbježan. Pine Ridge je za vrijeme svog mandata posjetio Bill Clinton, prvi predsjednik SAD-a koji je nakon pola stoljeća nogom kročio na neko indijansko područje, ali je predsjednički posjet naklonjenim biračima (Indijanci uglavnom biraju demokrate) nije ništa promijenio nabolje, a Pine Ridge je postao svjetski poznata paradigma mukotrpnog indijanskog života u 21. stoljeću. Da je tome tako dokazuje i posljednja indijanska "pobuna" koja se dogodila upravo u tom zlosretnom rezervatu 1973., a događaj je poznat pod imenom Wounded Knee Incident. Ukratko, Oglala Lakote su se pobunili protiv diskriminacije i unutar i izvan rezervata - a posebno su se željeli riješiti tadašnjega plemenskog predsjednika Dicka Wilsona koji je autokratski zavladao Pine Ridgeom, protežirajući stanovnike miješane krvi, kakav je bio i sam, dajući im zaposlenja i pomoć federalne vlade, na uštrb punokrvnih Indijanaca, zbog kojih je, da bi ih nadzirao, osnovao i privatnu miliciju. Nakon što je pokušaj njegove smjene propao, pobunjeni su Indijanci zauzeli u veljači Wounded Knee, zahtijevajući, osim Wilsonova micanja s mjesta predsjednika i obnovu pregovora o svojim pravima s federalnom vladom.
Opsada je trajala 71 dan i inspirirala je i ostale Indijance širom SAD-a da im se pridruže, ali nakon okršaja i pogibije saveznog šerifa, te dvojice Indijanaca u travnju, starješine Oglala zaključuju da opsadu treba prekinuti. Wilson je ostao na mjestu plemenskog predsjednika, a otvoreni sukob dovodi do toga da je u Pine Ridgeu, između 1. ožujka 1973. i 1. ožujka 1976., najviše ubojstva u cijeloj zemlji - 170 ubijenih na 100.000 stanovnika. U tri je godine ubijeno više od 60 protivnika Wilsonove plemenske "vlade", a mnoga ubojstva nisu nikada riješena. U srpnju 1975. dogodila se još jedna pucnjava u kojoj su ubijena dva agenta FBI-ja i jedan indijanski aktivist. Za ubojstvo je okrivljen Indijanac Leonard Peltier, koji je 1977. osuđen na dvije doživotne robije bez mogućnosti pomilovanja. I dandanas se njegovi sunarodnjaci bore da ga se oslobodi, jer se općenito smatra da je nepravedno osuđen. Serija političkih smaknuća završava ubojstvom aktivistice Anne Mae Aquash, koja je nestala u prosincu 1975., da bi joj tijelo bilo nađeno tek u veljači 1976. Za njezino ubojstvo tek su 2004. i 2010. osuđena dvojica Indijanaca, ali se sumnja da su djelovali samostalno, odnosno bez pomoći izvana.
Ironično, dio rezervata Pine Ridge je na svetom mjestu za Lakote - godine 1890., 29. prosinca se kod Wounded Kneeya vodio zadnji veliki sukob u indijanskim ratovima - između Siouxa i vojske. Bolje rečeno, 7. konjica je poubijala više od 200 Indijanaca, uglavnom žena i djece, a trag izmasakriranih tijela se navodno protezao kilometrima. Tom posljednjem masakru Indijanaca prethodilo je više od pola stoljeća sličnih užasnih događaja: 1860. cijelo pleme Wiyot ubijeno je na spavanju, 1853. godine 450 pripadnika plemena Tolowa ubijeno je kod Yontocketa u Kaliforniji, a godinu poslije istrijebljen je ostatak tog plemena. Cijelo pleme Pomo 1850. ubijaju vojnici, godine 1868. slavni general Custer na rijeci Washita ubija 103 Cheyenna, od čega su 93 bili starci, žene i djeca... Još jedan masakr Cheyenna dogodio se kod Sand Creeka 29. studenoga 1864.: oko 700 pripadnika teritorijalne milicije iz Kolorada napalo je sela Cheyenna i Arapahoa ubivši oko 160 Indijanaca, a prije nešto više od dva stoljeća Englezi su u svibnju 1637. zapalili selo Pequota i ubili sve koji su pokušali pobjeći.
Razna su se plemena američkih starosjedilaca (neuspješno) pokušavala boriti protiv najezde bijelih doseljenika. Indijanski su ratovi potrajali gotovo do početka 20. stoljeća, a najviše je sukoba bilo na jugozapadu SAD-a - u Arizoni se odigralo 310 bitaka, a procjenjuje se da je samo u toj državi poginulo više od 4300 ljudi na obje strane.
Do kraja 19. stoljeća bijelci su uspješno uništili, što ubojstvima, što bolestima, od kojih su se male boginje pokazale najsmrtonosnijima, onih prije spomenutih između 12 i 15 milijuna koliko ih je na teritoriju SAD-a procjenjuje se, živjelo u Kolumbovo vrijeme - 1890. godine u SAD-u je živjelo manje od 250.000 Indijanaca, odnosno samo 0,3 posto ukupne populacije. Bijeli su osvajači jednostavno izbrisali 98 posto indijanskog stanovništva. Politiku raščišćavanja kontinenta obilno je podržavala vlada najprije u Londonu, a zatim i u Washingtonu. Tako su potkraj 18. stoljeća za indijanske skalpove Britanci plaćali pozamašne iznose: 40 funti sterlinga za muški, 20 za ženski, 10 za dječiji, s time da je 40 funti bila godišnja plaća prosječnog farmera. Da bi se namirili troškovi lovcima na skalpove, savezna vlada šalje u Kaliforniju 1850-tih nešto više od 900.000 dolara - metoda je uspješna i populacija Indijanaca u Kaliforniji samo u spomenutom desetljeću smanjena je za dvije trećine.
Prvo pravo i legalno "humano" preseljenje Indijanaca počelo je 1830., kada predsjednikom SAD-a postaje Andrew Jackson, koji je zamislio da jugoistok zemlje mora biti očišćen od indijanskih plemena, pa je poslao Cherokeeje, Muscogee, Seminole, Chikasawe i Choctawe iz tzv. dubokog juga na put dug više od 24 tisuće kilometara, pješice, bez ikakve pomoći u hrani i ostalim potrebnim stvarima, sve do Oklahome. Četvrtina je Cherokeeja umrla na putu nazvanom "Put suza" (Trial of Tears). Kada su Indijanci bili dovoljno raseljeni u puste prerijske dijelove srednjeg zapada (što je bio i rezultat raznih mirovnih sporazuma koje bijelci u većini nisu uopće poštovali), još ih je bilo, zapravo, previše, jer su i dalje zauzimali prostor dragocjen doseljenicima, pa savezna vlada između 1887. i 1933. kao glavni cilj rješavanja indijanskog pitanja postavlja asimilaciju starosjedilaca u bjelačko društvo. Ta je politika ozakonjena tzv. Dawisovim zakonom koji određuje da se indijanska zemlja (a to se tada ticalo prerija gotovo cijelog srednjeg zapada) razdijeli na parcele čiji su vlasnici Indijanci. Parcele se nisu mogle prodavati 25 godina, ali se preostala zemlja mogla prodati doseljenicima, što je u praksi značilo prigodu za bijele doseljenike koji su tako došli do zemlje. Odluku je potvrdio i Vrhovni sud 1903., pridodavši da Kongres može davati indijansku zemlju zakupcima bez pristanka indijanskih plemena. Tako da je indijanski teritoriji, koji je 1887. zauzimao više od 620 tisuća četvornih kilometara samo pola stoljeća poslije smanjio na samo 19,4 tisuća četvornih kilometara. Prema Davisovu zakonu Indijanci, koji su se upisali kao vlasnici zemlje, dobivali su američko državljanstvo jer su "prihvatili prednosti civiliziranog života". Godine 1924. svim je Indijancima zajamčeno državljanstvo, ali u praksi u mnogim državama na zapadu, jednako kao i Afroamerikanci na jugu, nisu mogli glasati niti prakticirati svoja građanska prava.
U kasnim 1880.-tima savezna vlada osniva internate za Indijance: trogodišnja se djeca oduzimaju roditeljima i odvode u škole udaljene stotinama kilometara od mjesta gdje su rođeni. U internatima se pokušalo "ubiti Indijanca, a očuvati čovjeka" u svakom djetetu: brutalno ih se tuklo ako su govorili vlastitim jezikom ili ako su upotrebljavali imena koja su im nadjenuli roditelji. Čim su došli u školu, dobili su nova, kršćanska imena, a između 1880. i 1920. gotovo pola odvedene djece nije se vratila živa iz škola. Većina ih je umrla od tuge, depresije ili u bezbrojnim pokušajima bijega - groblje kod indijanske škole u Haskellu u Kansasu ima 102 groba, a povijesni podaci govore da je u školi umrlo još 500 učenika koji su drugdje pokopani. S vremenom su internati kao ideja napušteni i na scenu stupaju indijanski rezervati, čiju kontrolu u početku preuzimaju svećenici (svaki je rezervat bio pod patronatom neke crkve - Anglikanske, Prezbiterijanske itd.), kojima je zadatak "civilizirati" Indijance do trenutka dobivanja američkog državljanstva. Zapravo, zadatak im je isti kao i internatima - natjerati Indijance da zaborave svoje podrijetlo i prihvate bjelačke običaje i vjerovanja.
Danas u SAD-u postoje 304 rezervata, u kojima živi trećina Indijanaca. Američki starosjedioci, posebno nakon Wounded Knee incidenta 1973. koji je počevši od šezdesetih godina prošlog stoljeća i rađanja pokreta Red Power bila svojevrsna "godina buđenja", danas, još teškom mukom, njeguju svoje običaje, vjerovanja i jezike, njih stotinjak.
online
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
..,jer ako se uzme u obzir spansko-portugalska civilizacija onda cemo vrlo jasno,brzo i slikovito shvatit da oni nisu nista zivo ostavili,cak ni u tragovima..nema Inka,Maja i ostalih ni za lijeka!
Ta prica o perutanju Jenkija je totalni misnomer....kockarnice koje su otvorene na rezervatima podjednako peljese i jedne I druge uz veliku razliku da Nativci vecinom zive ispod linije siromastva tako da je "udarac" pri gubitku prporcionalno mnogo jaci za njih nego "bijelce".....Osim toga ovisnost o alkoholu je disproporcionalno velika na rezervatima i medju Nativnim Amerikancima, hara velika nezaposlenost i uslovi zivota su vecinom mizerni. Sve ostalo je mit i legenda. 
