Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Poznate ličnosti, ratovi, važni događaji

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 2296
Posts: 73528
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by Krokodil Behko » 29 Aug 2015, 22:55

Ma dobro, nema veze, nova je tema o običajima, pa smo razdvojili, a nisam prepravio naslov.
0
online

User avatar
Biba
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 1
Posts: 16618
Joined: 12 Feb 2015, 12:12
Location: Zemlja Nedođija
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by Biba » 29 Aug 2015, 23:09

Krokodil Behko wrote:Ma dobro, nema veze, nova je tema o običajima, pa smo razdvojili, a nisam prepravio naslov.
Znala sam tvoj odgovor unaprijed.Zbog toga nisam puno pisala. KUŽIŠ? :) :pusi
0
Počeo sam pušiti otkad su se moji snovi pretvorili u dim. :pusi

User avatar
storm
Urednik foruma
Urednik foruma
Reactions: 4516
Posts: 49623
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by storm » 22 Jun 2017, 06:40

Na stranu sad lik i djelo, svidio se nekome ili ne...citam i ne vjerujem, s kolikom je tocnoscu prije 42 godine predvidio frajer sve :misli
FB_IMG_1497934980557.jpg
FB_IMG_1497934980557.jpg (36.38 KiB) Viewed 153 times
0
Najbolje dane, proveo sam noću...

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 2296
Posts: 73528
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by Krokodil Behko » 22 Jun 2017, 09:48

Kažu da je to podmetnula UDBA.
0
online

User avatar
Mutevelija
Energetski vampir
Energetski vampir
Reactions: 2407
Posts: 35335
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Location: Gornji Trpkovići
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by Mutevelija » 22 Jun 2017, 10:49

:ideja pregrađivanje svatova i kod Poljaka ima :hihi
0
Za mladosti vatrene i zive, Ko svoj razum znanjem ne ukrasi, Zaplakat ce na grobu proslosti, Kad mu stanu beharati vlasi.

KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 716
Posts: 10011
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by KOMESAR » 26 Dec 2017, 08:51

(Sta bi najvise volio da ti kazu na sahrani?
-Eno ga,mrda se!
)


Onih koji su se nakon smrti "vraćali kući" sa svoje sahrane malo je, ali ih je bilo. Prema riječima Murata Musabegovića iz Vogošće, jedan od takvih slučajeva 1960. godine zabilježen je i u njegovoj opštini.
Vukan Perić, sin Lazara, rođen 1929. godine u vogošćanskom naselju Budišići šezdesetih godina važio je za vrlo zanimljivog šereta, kaže Murat Musabegović. U svojoj dvadesetoj godini oženio se Ružom Bogdanović koja mu je rodila više ćerki. Znao je da zbija šale na tuđi, ali i svoj račun. Jednog dana 1960. godine, prijatelje, poznanike i radne kolege iz firme u Vogošći, gdje je radio, naprasno je šokirala vijest o njegovoj, iznenadnoj, smrti. Smrtovnice u vezi sa sahranom Hani-brabonjak su osvanule preko noći. Rijeka građana počela je da obilazi njegovu porodicu, i da joj izjavljuje saučešće. Njegove kolege pomogle su kako bi sahrana protekla onako kako zaslužuje dobar, vrijedan kolega, koji je volio društvo.

Kažu da se na njegovom pogrebu okupio do tada najveći broj građana, jer ne dešava se svaki dan da, Hani-brabonjak, preko noći, neko umre u "cvijetu mladosti".
Predstavnici sindikata njegove firme, predstavnici društveno političkih organizacija i drugi prijatelji i poznanici, u svojim obraćanjima pohvalno su opisivali život Vukana Perića. Neki su u svojim oproštajnim govorima naznačavali kako bi on da je kojim slučajem živ, tek znao da uživa u čarima života.
Poslije oproštajnih govora sveštenik je pozvao one koji su se, celivanjem pokojnika, htjeli da se oproste od njega. Radnici pogrebnog preduzeća skinuli su poklopac sa sanduka.
- Šta se ovde zbiva - začuo se glas iz kovčega.
Radnici pogrebnog preduzeća, i oni koji su se nalazili u neposrednoj blizini odra počeli su da padaju u nesvjest.Drugi su, vidjevši da pokojnik ustaje iz sanduka svojim nogama "dali vjetar" i pobjegli sa groblja glavom bez obzira.
- Čekajte i mene - slušali su za sobom "pokojnikove" povike.

Vidjevši da je ostao sam "pokojniku" nije bilo druge nego da, pošto se malo pričestio ostavljenom rakijom, sanduk u kojem je ležao uzme pod ruku i zaputi se prema svojoj kući.
Usput su mu neki, ne znajući za njegovu sahranu, otpozdravljali čudeći se mrtvačkom sanduku koji je nosio.
- Sigurno opet zbija neku šalu - komentarisali su. Kada je stigao svojoj kući, gostima koje je zatekao rekao je da sumu se leđa od ležanja ukočila, i da slobodno sjednu, i da se počaste, a on će malo da odmori.
A, kada su svi redom počeli da padaju u nesvjest, bio je vrlo iznenađen. Ispustio je mrtvački sanduk iz ruku, otišao do česme kako bi vodom kvasio lica gostiju i budio ih iz nepredviđenog sna.
- Šta se ovdje zbiva, opet mu izleti isti uzvik kao na groblju. Je li se to neka moja ćerka udaje pa ne smiješ da mi kažeš - pitao je svoju suprugu Ružu koja je polako počinjala da dolazi k sebi.

- Nije to razlog za tugu. Idem po muziku da napravimo pravo veselje - pričao je on.
Tek kada su i drugi počeli da dolaze sebi objasnili su mu o čemu se, zapravo, radilo. Rekli su mu kako su ga malopre "ispratili" na groblje, pa im nije jasno kako je vaskrsnuo. Pošto nisu i dalje vjerovali da je živ, štipali su ga po raznim dijelovima tijela. Njegovi uzvici bola vraćali su ih u stvarnost.

Ispostavilo se, kasnije, da se Vukan Perić izvjesno vrijeme nalazio u stanju kliničke smrti. Kako je do toga došlo, i kako se on ponovo vratio među žive nikada u potpunosti nije razjašnjeno. Godinama kasnije njegov slučaj se prepričavao.
Vukan je na tavanu svoje kuće brižno čuvao pogrebni sanduk, čistio ga i glancao s vremena na vrijeme, kako je sam volio da kaže "da mu se nađe pri ruci ako zatreba".

Njegovi prijatelji sjećaju se brojnih komičnih scena koje su pratile njegovo putovanje i povratak sa "onog svijeta". U radnoj sredini, kada bi ga rukovodioci ulovili da "zabušava" sa ispunjenjem radnih zadataka, znao je iz džepa da izvadi svoju smrtovnicu i reći "da ga puste na miru".

- Kako će mrtav čovjek da ispunjava radne zadatke - govorio im je u šali.
Da li je Vukanu, u međuvremenu, zatrebao pogrebni sanduk u kojem je, svojevremeno boravio teško je znati. Minuli rat u Bosni i Hercegovini izbrisao je tragove na putu kojim je on krenuo. A, gde je on danas, šta radi, da li je živ, malo ko zna!?
U Vogošći je nestalo njegovih šala, priča o njegovom pogrebu i zagrobnom životu, ali ne i sjećanja na njega i njih.
0
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
Mutevelija
Energetski vampir
Energetski vampir
Reactions: 2407
Posts: 35335
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Location: Gornji Trpkovići
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by Mutevelija » 26 Dec 2017, 10:22

Pregrađivanje svatova neko?
Kako d mene ima dosta običaja starih, neću da vam pričam da ne budem seljak :auf
0
Za mladosti vatrene i zive, Ko svoj razum znanjem ne ukrasi, Zaplakat ce na grobu proslosti, Kad mu stanu beharati vlasi.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 2296
Posts: 73528
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by Krokodil Behko » 08 Jan 2018, 23:01

POSLJEDNJI POSLANIKOV TURBEDAR


“Udari kod Londes banke, puče u Isakovića sokaku, duman, trče ljudi, sjevnu na latinluku, kupe mrtve, Pofalići gore, Jevrejsko groblje bojište, pade blizu Miščine džamije, gore knjige, ruše Hrid, bombe s Debelog brda, čaršija u dimu, velika pucnjava kraj Velikih drveta, nose mrtve, bježi narod, udari špitalj, pobi haste, nigdje hljeba, nema svijetla, ispod zemlje nose ranjene, okružili Sarajevo, kolo igraju, šejtanska posla. Uzvišeni ih smeo. Kur’an će spasiti narod. Uzvišeni, Ti si jedini koji će ovaj zulum zaustaviti. Ko ostane, selam će se nazivati, džamije se puniti, tóbe će mnogi dolaziti, neki vjeru mijenjati.”

Ovako je imam Uskudar Ahmed Čelebi džamije hafiz Junuz Sokolović početkom 1945. govorio u bašči ispod vakufske kuće u kojoj je stanovao, malo prije nego što će preseliti 6. marta. U tom trenutku ušao je u bašču mladi Halid ef. Varatanović, kome je hafiz naišaretio rukom da sjedne na šilte, da ga ne prekida. Efendija Varatanović sjeo je i slušao, ništa nije razumio, mislio je da je stari hafiz omatušio pa govori sam sa sobom.

Četrdeset sedam godina iza toga, 1992. godine, srpski vojnici opkolili su Sarajevo i počeli ga napadati baš onako kako je hafiz Junuz govorio.

Halid ef. Varatanović tada se “probudio” pričajući šta je čuo od hafiza Junuza: “Hafiz efendija Junuz nije bio omatušio, nije ga prenosilo, a ja mislio da priča sam sa sobom. Onda je efendija Varatanović sazvao bule i rekao im da zijarete sva turbeta u Sarajevu, čak i tamo gdje su umjesto njih sagrađeni kuća, škola ili neka trgovina, govoreći: ‘Samo će ilum spasiti Sarajevo!'”

Prepričavalo se ovo na sjelima u godinama nakon agresije na koja je pozivan i Halid ef. Varatanović, a svoje mjesto našlo je i u priči Sjećanja Šefike Šehbajraktarević-Hajdarević.

Poziv da traži ključ od Poslanovog turbeta

Junuz ef. Sokolović rodio se 1875. godine u selu Sokol. Potomak je porodice velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, od roditelja Ahmed-efendije i majke Đulba-hanume, rođene Salihbegović. Mekteb je završio u Rudom, a roditelji su ga htjeli upisati u medresu – u Sarajevo ili u Istanbul. Prema jednoj predaji, mladi Junuz sanjao je čudan san u kome je pozivan da dođe u Istanbul i tu pohađa medresu, što je ispričao svojima, nakon čega ga tamo i poslaše.

Završivši medresu, hifz i sufijska učenja te postavši muderris, vratio se u rodni kraj i oženio Hanka-hanumu. Nakon rođenja sina Sinanudina 1911. godine, hafiz je iz Priboja, u kojem je bio na službi, prešao s porodicom u Sarajevo. Napisao je molbu za posao, ali mu je odbijena. Kasnije, 1912. godine, ipak je postavljen za imama i hatiba u džematu Kobilja Glava.

Kada je Sinanudin napunio tri godine, umrla je hanuma Hanka. Junuz je tada usnio tri sna (nakon prva dva nije reagirao) u kojima je pozivan na hadž i da u Medini zatraži ključ od Poslanikovog turbeta. Budući da je bio siromašan, a nije imao kome ostaviti sina, spustio ga je u sepet vežući ga kaišima sebi za leđa, a onda krenuo pješke na hadž.

O ovom putovanju postoji više predaja. Prema jednoj je u blizini Medine, pored nekog izvora, susreo starca bijele duge brade koji je vazio okupljenima. Budući da je dobro znao arapski, sjedne pored derviša i počne slušati. Čim je stari Arap završio, svi iz halke stadoše u red da mu ljube ruku. Kada je došao red na Junuz-efendiju, stari Arap podigne glavu: “Mašallah, evo nam doš’o Junuz iz Bosne! Imali smo haber da ćeš doći. Onaj mali što se igra u pijesku je tvoj?”

Hafiz ga poljubi u ruku, a Arap će mu: “Znaš šta, dobri čovječe? Ti nemaš dukata pa ćeš se ovdje javiti jednom trgovcu. Ništa se ne sekiraj. Imat će te jesti i piti, i ti i tvoj sin. Kada htjedneš put Bosne, javi to trgovcu heftu prije.”

Tako je hafiz ef. Junuz obavio hadž s trogodišnjim Sinanom u sepetu.

Predaja kaže da je stigavši nakon obavljenog hadža u Medinu otišao čuvaru ulaza u Harem i obratio mu se riječima: “Daj mi ključ.” Ovaj se nije iznenadio pa mu je odgovorio: “Vidi, ja sam baš tebe sanjao kako ti dajem ključ.” I tako je Junuz-efendija postao turbedar Poslanikovog turbeta.

Ukaz sultana Selima II

Nakon vojnih i političkih previranja, Osmanlije su morale napustiti Saudiju, a s njima i hafiz ef. Junuz Sokolović. Došao je u Stambol, gdje je bio musafir kod nekog starog Turčina koji ga je treći dan po dolasku odveo u halvetijsku tekiju. Jedne blagoslovljene noći, u zikri-halci u povodu miradža, veliki je šejh u stanju opijenosti Uzvišenim pustio derviše da lebde prema malim kubetima. Kada je hadži hafiz ef. Junuz to vidio, uhvati ga strah, pridrža se za ćilim, a šejh će mu: “O, Junuze, ne plaši se. Prouči nešto i zažmiri. Želimo ti pokazati tajne nebesa i zemlje i šta meleki rade.” Kad se opustio, njegov ruh doživio je miradž.

Nakon ovog doživljaja više nije bio onaj stari Junuz.

Sultan Selim II izdao je na traženje velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića ukaz 2. safera 976. godine po Hidžri / 2. februar 1668. godine, u kojem piše da se dio prihoda od njegovih vakufa u Šamu izdvaja za plaće onima koji se brinu o Poslanikovom turbetu u Medini. Tako je bilo skoro 350 godina, koliko je iza vezirovog preseljenja trajao vakufski sistem. Posljednji na plaći svog prapradjeda bio je njegov potomak hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk Višegradski.

U tom ukazu stoji “da se edžzhanu isplaćuje po 20 osmanskih akči, a mustekibbhanu po jedna akča dnevno. Serrašu, koji održava i čisti turbe, 12 venecijanskih goruša, akkešanu 60, a muadžrrifu 3 venecijanska goruša godišnje. I sve to da se isplaćuje iz prihoda sela iz okoline Šama, a koje je kontrolor dužan poslati u Časnu Medinu… Sokollu Mehmed-paša sve ovo čini samo zbog Allahova zadovoljstva i svi spomenuti u ovoj naredbi neka se mole Uzvišenom za vezirov dug život i da ga Allah na Dan proživljenja smjesti u Poslanikovoj blizini.”

U Vogošći je postojala tekija koju je podigao divanski pjesnik Fadil-paša Šerifović. Kada je Junuz-efendija došao prvi put pred njena vrata, tadašnji mu je šejh rekao: “Tebe, bolan, čekam, da ti predam ovo šehovsko mjesto – ja neću dugo. Istu ga je večer postavio na postekiju, u mihrab, da vodi zikr, jer je znao o kakvom se ašku radi, i učevnom, i moralnom, i duhovnom. Namalo, stari šejh preseli, a hadži hafiz ef. Junuz postade šejh nakšibendijske tekije. Toliko je skromno i u velikim kušnjama živio da bi tada njegov sin Sinanudin, veliki alim i pisac, znao kazati: “Ne dao mi dragi Allah da me On kuša, kao što je kuš’o moga babu Junuza, jer to živi rob ne može podnijeti.”

Ide ti sin, živ i zdrav

Počelo se govoriti da je hadži hafiz ef. Junuz keramet-sahibija, da je dobri. Jednom je prilikom, u doba velike neimaštine, neki čovjek došao iz Banje Luke posjetiti Junuz-efendiju. Lupao je mandalom o vrata, a kada me je hadži hafiz otvorio, kaza mu: “Ja bih ašik Junuza.” A hafiz će njemu: “Sinko, ja sam ašik Junuz.” A neznanac će jecajući: “Imam jedinca sina koji je na operaciji srca u Beču. Samo njega imam, a čuo sam da se tvoja dova prima pa mi je prouči, moj hafize.” Utome ašk Junuz zatvori oči i kada ih otvori, kaza mu: “Hajde ti, dobri čovječe, u svoju šeher Banju Luku. Evo sam vidio kako doktori pružaju ruke jedni drugima, govore da im je uspjela operacija. Budi se iz narkoze. Tvoj je sin preživio. Ide tebi živ i zdrav.”

Dva dana nakon što se vratio u Banju Luku dođe mu i sin, baš onakav kakvog mu ga je opisao ašik Junuz.

Dok je bio u hafizovoj kući, Banjalučanin je primijetio Junuz-efendijino siromaštvo. Nakupovao je džakove brašna, šećera i soli, svega onoga bez čega se ne može živjeti, sjeo u “ćiru” i krenuo u Sarajevo. Darove i novac donio je hafizu Junuzu, koji je ih je zbog neimaštine bio prisiljen prihvatiti.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, njegov sin Sinanudin bio je van Sarajeva, tako da ga je u vrijeme okupacije babo rijetko viđao. Hadži Varatan pričao je kako su jednom sijelili u hadži hafizovoj kući. Poslije su otišli u bašču na kahvu. Lijep ljetni dan, bilo ugrijalo pa ašik Junuz malo zaspao. Odjednom se trznu iza sna: “Evo mi mog sina Sinanudina. A jesam te poželio. Ali nisi mi u tom zembilju treb’o nositi kahvu ni kocku da mi se nađe.” Hadžija Varatan i svi drugi samo su ga gledali, a onda se ašik Junuz trznu iz sna i reče: “Izvinite, ahbabi, mene malo prenijelo.” Nastaviše pričati, kahvenisati, kada za pola sata neko na mandal udara, hoće odvaliti kapiju. Ašik ode otvoriti vrata i vrati se sa Sinanudinom. Sin ne htjede ni sjesti, nego mu samo pruži ceker govoreći: “Evo, babo, neka ti se nađe, a ja moram za Travnik da me ko ne bi upratio.” Varatan otvori zembilj, kad u njemu sve ono što je ašik Junuz govorio da će mu sin donijeti.

Nakon što se iz Medine vratio u Sarajevo, oženio se Hajrija-hanumom. Na Kobiljoj Glavi ostao je sve do 1925. godine, kada je imenovan imamom i hatibom u Uskudar Ahmet Čelebi džamiji. On i Hajrija imali su četiri kćeri i tri sina. Sinanudin je postao hafiz, šerijatski sudija, kadija i profesor u medresi u Sarajevu. Adil je završio šerijatsku gimnaziju, radio je u Unimi kao službenik. Nakon što mu je babo preselio 6. marta 1945. godine, rekavši da neće živjeti u “nevjerničkoj državi”, zamijenio ga je na mjestu imama Uskudar Ahmet Čelebi džamije. Fadil je imao zlatarsku radnju nedaleko od Begove džamije, a kada je dobio hilafetnamu, postao je šejh Hadži Sinanove tekije u Sarajevu. Mahfuz je bio zlatar. Fadila, jedna od kćerki, godinama je radila kao učiteljica na Kobiljoj Glavi.

Hadži hafiz ef. Junuz ukopan je na mezarju Humka u Podhrastovima, preko puta Bolnice za plućne bolesti.


(STAV)
1
1 Image
online

User avatar
Mutevelija
Energetski vampir
Energetski vampir
Reactions: 2407
Posts: 35335
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Location: Gornji Trpkovići
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by Mutevelija » 10 Jan 2018, 18:32

0
Za mladosti vatrene i zive, Ko svoj razum znanjem ne ukrasi, Zaplakat ce na grobu proslosti, Kad mu stanu beharati vlasi.

User avatar
Mutevelija
Energetski vampir
Energetski vampir
Reactions: 2407
Posts: 35335
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Location: Gornji Trpkovići
Status: Offline

Krađa mlade u Krajini

Post by Mutevelija » 12 Feb 2018, 20:50

0
Za mladosti vatrene i zive, Ko svoj razum znanjem ne ukrasi, Zaplakat ce na grobu proslosti, Kad mu stanu beharati vlasi.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 2296
Posts: 73528
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Status: Offline

Re: Mitovi,legende i obicaji nasih prostora

Post by Krokodil Behko » 08 May 2018, 09:29

Svim seljanima umirala muška djeca, svi se odselili još u Drugom svjetskom ratu i niko se nikad nije vratio


Image

Najpovoljniji prostor za život na području ljubinjske opštine – selo Prisojani. Kako mu samo ime kaže nalazi se na osunčanoj strani, na rubu izuzetno rodnog polja.

Jednostavno svi uslovi za pristojan seoski život. Ipak, selo je napušteno, ljudi su se iselili još u Drugom svjetskom ratu i niko ne želi da se vrati.

Razlog je, kažu lokalni stanovnici, “jak i veoma mističan”. Svim seljanima su umirala muška djeca, samo muška, ženska djeca su živjela i starila normalno, prenosi Fokus.

- Naš neki predak Aćim Turanjanin imao je petoro djece, dva sina su mu u Prisojanima umrla, a tri kćerke su normalno živjele i kasnije se udale. Od tih kćerki nasljednici žive u Trebinju, znači, bez ikakvih problema ženska djeca su opstajala, a muška se kao razboljevala i umirala - priča Dragan Turanjanin, porijeklom iz sela Prisojani.

Ovo niko nije mogao da objasni. Sagovornici kažu da je prije početka rata, devedesetih godina prošlog vijeka, ekipa stručnjaka počela istraživanja, ali nikada se nije saznalo do kojih se rezultata došlo. Rasprodavanje imanja je počelo još u 19. vijeku.

- Kad su krenule te priče teško se može znati, ali postoje određena predanja i priče. Ovdje je nekad stanovala porodica Burek, muslimanske vjeroispovijest. Krajem 19. vijeka usljed neke bolesti, ili nečega dugog, umrlo je osamnaest članova te porodice. Preživjela je samo jedna žena koja je to imanje kasnije rasprodala pravoslavnim porodicama Likićima, Toholjima i Turanjanima - priča Rade Likić iz Trebinja.

Zbog ovih dešavanja ljudi su se raseljevali na sve strane svijeta. Kažu da su se dvojica Ljubinjaca našla i u Turskoj. Tamo su upravo govorili o svom Ljubinju i o selu Prisojani.

- Ima priča da je neki naš musliman iz Ljubinja odselio početkom 20. vijeka u Tursku i upoznao nekog zemljaka koji ga je pitao odakle je. Kad je ovaj odgovorio da je iz Ljubinja i on je rekao da je iz istog kraja, ali da ga je otjeralo to što majka ne može odgojiti muško djete pod Kovačicom, jer uvijek puše hladan vjetar - kaže Rade Likić.

Posljednji stanovnici Prisojana napustili su selo tokom Drugog svjetskog rata. Ta legenda ili istina, natjerala je ljude da krenu u neka druga mjesta, ili jednostavno na drugu stranu polja.

- Posljednje što se zna je da je ovdje živjela porodica Bogdana Turanjanina. On je bio usvojeni sin Aćima i njegove supruge Koteške. Njega su ustaše ubile i bacile u jamu Panduricu zajedno sa komšijom Hakijom Šarićem, koji je živio malo niže - zaključuje Rade.

Hladan vjetar postoji i na nekim drugim mjestima, pa se ljudi ne iseljavaju. Udari gromova na jednoj lokaciji ne utiču na zdravlje čovjeka. Zašto su mještani Pristojana ostajali bez muškog potomstva nikome nije jasno, ali kako stvari stoje i tako će i ostati.


1
1 Image
online

Post Reply

Return to “Historija”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 3 guests