Drugi svjetski rat (1939-1945)

[Fuddo]

Otkud ovim klosarima tolko zlato?

[Salko]

Otkud ovim klosarima tolko zlato?

ostalo od turaka i austrougara

[Krokodil Behko]

Mislis Mosa Pijade ili Rankovic?

Ranković je bio sirovina. Koča ga opisuje kao primitivca.

Zato mu se i prišilo da je bio engleski špijun, osjetili proleteri potencijalnu konkurenciju

Isto su to pripisivali kompletnom ministarstvu vanjskih poslova SFRJ, dok ga je vodio Koča Popović.
Nazivali su svaku njihovu ideju "sipovska politika" i time su označavali sve forme liberalizma u partiji i institucijama,. I Marko Nikezić je ponikao u tom ministarstvu. Cijela ta garnitura srpskih liberala, iskočila je iz Kočine sjenke.

[Konsultant]

Koji vam je film o WWII najbolji? Onako sumarno, upecatljiv, koji realno prikazuje stanje tih dana.

Edit: Ne znam je li postoji vec tema o filmovima, mozete navesti i dokumentara i knjigu. Tematima je granata

[Konsultant]

Uvertira
Na danasnji dan 1934. preminuo Paul von Hindenburg, njemacki general i predsjednik. Poslije smrti njemackog predsjednika Paul fon Hindenburg, Hitler je sebe proglasio firerom-vodjom i preuzeo apsolutnu vlast.

[Krokodil Behko]

Mnogo ih je. Ko bi se sad prisjetio, ali čini mi se da su holivudski radovi iz 50s i 60s odoljeli zubu vremena.

[Konsultant]

Band of Brothers i World War II in Colour su vrhunske.

[Krokodil Behko]

NIKAD ZAVRŠENA POLEMIKA: Zašto je Amerika bacila atomsku bombu na Hiroshimu?

Na 74. obljetnicu napada atomskom bombom na Hirošimu povjesničari su se prisjetili okolnosti koje su prethodile prvoj i zasad jedinoj upotrebi atomskog oružja u nekom ratu u povijesti čovječanstva.

Američki naučnici koji su radili na izradi atomske bombe – tzv. projektu Manhattan, uspješno su testirali atomsku bombu u julu 1945. godine nakon što je Njemačka već priznala poraz dva mjeseca ranije.

Do augusta 1945. Japan je već gubio Drugi svjetski rat i toga su bili svjesni i Japanci i Amerikanci. No, bilo je pitanje koliko je još Japan žilav i koliko će proći vremena prije no što se preda?

Sredinom jula, predsjednika Harryja S Trumana obavijestili su da je uspješno testirana atomska bomba, nazvana 'najstrašnijom bombom u povijesti svijeta'.

Hiljade sati istraživanja i razvoja, kao i milijarde dolara, utrošene su u njezinu proizvodnju i to nije bio samo istraživački projekt, ovo je bila proizvodnja oružja za masovno uništenje i ubijanje. Stoga je Truman morao donijeti odluku.

"Strašno je odgovornost koja nas je snašla", napisao je.

Četiri mogućnosti

Predsjednik Truman imao je četiri mogućnosti:

1) nastaviti konvencionalno bombardiranje japanskih gradova
2) upasti u Japan
3) demonstrirati bombu na nenaseljenom otoku
4) baciti bombu na naseljeni japanski grad
Prva varijanta pokazala se prilično bezuspješnom, a Japanci prilično žilav protivnik. SAD su počele s napadima konvencionalnim oružjem još 1942. godine, ali su ozbiljniji napadi krenuli tek sredinom 1944. U zračnim napadima između aprila 1944. i augusta 1945. poginulo je oko 330.000 Japanaca, a ranjeno 473.000 ljudi.

U martu je samo za jednog zračnog napada u Tokiju poginulo više od 80.000 ljudi. Ali nisu se predavali, pa je u augustu zaključeno da konvencionalno oružje nije efikasno. A kako je grad izgledao nakon bombardiranja pokazuje i ova fotografija:



Sjedinjene Države razmišljale su o pokretanju tradicionalne kopnene invazije na japansko otočje, no iskustvo je pokazalo da se Japanci nisu lako predavali. Amerikanci su smatrali da su spremni na velike žrtve. Tokom bitke kod Iwo Jime 1945. godine poginulo je 6.200 američkih vojnika.

Kasnije te godine na Okinawi je ubijeno 13 000 američkih vojnika i mornara. Žrtve na Okinavi penjale su se do 35 posto - svaki treći američki vojnik je bio ranjen ili ubijen. Truman se bojao - kako je rekao - 'Okinave s jednog na drugi kraj Japana'. Procjene žrtava u takvoj invaziji bile su na milion mrtvih i ranjenih američkih vojnika.

Treća mogućnost bila je samo demonstracija atomske bombe koja je trebala uplašiti Japance, no strahovalo se da bi to moglo zakazati jer je netom prije toga obavljen prvi eksperiment. Osim toga, u tom su trenutku postojale sam dvije atomske bombe pa su se pitali vrijedi li potrošiti 50 posto oružja samo za demonstraciju?

U maju 1945. Truman je formirao Privremeni odbor, odbor koji će savjetovati predsjednika o pitanjima koja se odnose na upotrebu nuklearne energije i oružja. Prvi prioritet Odbora bio je savjetovanje o upotrebi atomske bombe.

Nakon duže rasprave, predsjednik je dobio povijesni zaključak Odbora: "Ne možemo predložiti nijednu tehničku demonstraciju koja bi mogla okončati rat. Ne možemo vidjeti nijednu prihvatljivu alternativu izravnoj vojnoj upotrebi. "

Truman je zadužio odbor savjetnika kojim je predsjedao ratni ministar Henry Stimson, da razmotre žele li upotrijebiti atomsku bombu na Japanu.

"Tad je postojao široki konsenzus među članovima odbora u prilog odluci o bacanju atomske bombe na Japan . Stimson je bio vrlo nepokolebljiv u odluci da se bomba baci", rekao je za CNN Sam Rushay, nadzorni arhivist u predsjedničkoj biblioteci Harry S. Trumana.

Charles Maier, profesor na Harvardu misli da je Truman možda i mislio drugačije, ali presudila je politika.

"Bilo bi mu teško objasniti američkoj javnosti zašto se rat produžio kad je atomska bomba bila dostupna. Činilo se da ona nudi potencijalno čarobno rješenje koje će poštedjeti mnoge ljudske živote".





Maier, koji predaje na Harvardu Drugi svjetski rat, rekao je da se Japan nije bio spreman bezuvjetno predati i da je postojao strah da sama demonstracija moći atomske bombe neće biti dovoljna da zastraši Japance. Naime, postojao je i plan da se bomba ispusti na nenaseljeno područje ali u vidnom polju neprijatelja, što ih je trebalo upozoriti da SAD posjeduje ubojito oružje.

Moćna propaganda

Kalkuliralo se bi li to bilo dovoljno da natjera Japance na predaju, a za to se zalagala grupa naučnika i pomoćnik John McCloy.

Dodao je i da su se Truman i vojni savjetnici plašili 'vrlo skupe invazije na Japan', a razlog su bile akcije na Iwo Jimi i Okinawi. Do tog trenutka Amerikanci su u ratu protiv Japanaca već izgubili oko 420.000 vojnika.

"Ove borbe odnijele su mnoge žrtve s obje strane uprkos tome što su uništene japanske zračne i pomorske snage. Općeprihvaćeno stajalište američkih vojnih stratega bilo je da će se Japanci boriti do posljednjeg vojnika", govori Rushay.

"Američka vojska nije ni pod koju cijenu htjela priznati da je mogla dobiti rat i bez atomske bombe", kaže on.

Maier pak smatra da su odluci o bacanju bombe doprinijele i kamikaze.

"Napadi pilota samoubica danas i nisu više toliko neuobičajeni, ali u to vrijeme oni su bili moćno psihološko oružje i Amerikanci su bili uvjereni da će Japanci mobilizirati cijelu zemlju u odbrani zemlje.

No, neki povjesničari smatraju da je ovu odluku pogurala i mogućnost da se u rat uključi Sovjetski Savez", kaže on i dodaje da je američka propaganda za upotrebu atomske bombe bila vrlo intenzivna.

Hiroshima je bila tek jedna od četiri potencijalne mete, a Truman je prepustio vojsci da odluči nad kojim gradom će ispustiti bombu. Hiroshimu su izabrali kao metu zbog njezine vojne važnosti. Nagasaki je bombardiran nekoliko dana kasnije.

Kakav je bio rezultat?

Od početne eksplozije poginulo je 70.000 ljudi, a od posljedica zračenja još toliko. U idućih pet godina smrtna stopa je premašila brojku od 200.000, budući da su se pojavili karcinomi i druga oboljenja povezana sa posljedicama zračenja.

SAD su 9. augusta bacile i drugu bombu, ovaj put na Nagasaki. Ona je usmrtila 80.000 ljudi i Japan je pet dana kasnije potpisao bezuvjetnu kapitulaciju.

[alcapone]

A zasto su ameri isprovocirali japance

[Konsultant]

Zinmljivo. Ko umije inglish, na dnu je link na izvorni clanak.

https://www.kurir.rs/planeta/3299033/fb ... tela-video

[Bla]

ma lažu

SSSR se već bio uključio i za kratko vrijeme satrao Mandžuriju te je Japanu bilo u interesu da što prije kapituliraju SAD-u da ne bi imali dalje posla sa Sovjetima. No Ameri su morali ovim drugima da pokažu šta imaju u rukavu zbog budućih epizoda koje su se odvijale nakon WW2, i tako zaplatiše dva grada.

[Mala_Mu]

Oleg Mandić je posljednja osoba koja je izašla iz zloglasnog logora Auschwitz. Rođen je 1933. godine, a u julu 1944. postao je broj 189488 koji mu je istetoviran na ruci, a i danas dan podsjetnik na neizbrisiv trag u životu.

U Auschwitzu je prije oslobađanja od Crvene armije na različite načine, od izgladnjivanja do smrti u gasnim komorama, ubijeno dva miliona ljudi. Mandić je preživio sa svojom majkom i bakom, a u razgovoru za Klix.ba je ispričao kako je uopće završio u zloglasnom logoru koji predstavlja najcrniji dio sjećanja svih logoraša.

Na pitanje ko je danas, 75 godina poslije, Oleg Mandić, govori da je radostan čovjek koji je prekoračio epohalne granice i prvi put zakoračio u BiH.

“Za jednog dječaka, ne znam kako je to bilo iz ovog ugla, ali sam to stoički i mirno podnosio. Nije mi bilo teško jer sam u prvo vrijeme bio s majkom, a u njenim njedrima sam uvijek imao utjehu”, govori Mandić na početku razgovora.



Mandić je živio u Italiji, a njegova majka s obzirom na to da su živjeli 12 kilometara od Jugoslavije, rodila ga je u Rijeci nakon čega je nastavio živjeti u vili Mandić u Opatiji. Bezbrižno djetinstvo je završeno s kapitulacijom Italije. Brojni događaji obilježili su period do dolaska Nijemaca s tenkovima iz Matulja i prvih problema za njega i njegovu porodicu. Njegov djed i otac su otišli u partizane, a majka, baba i on su ostali i mjesecima bili žrtve pretresa vojske njemačke dok nisu jednog dana prebačeni u riječki zatvor “Via Roma”.

Dan kada je Oleg postao "189488"


Iz “Via Roma” zatvora odmah sutradan su ih prebacili u zatvor u Trstu gdje su proveli dva mjeseca, a odakle su mnogi vođeni u krematorij van njemačkog Reicha. Dva mjeseca poslije iz zatvora u Trstu odvedeni su do pruge.

"Naziv Auschwitz na stočnom vagonu tada mi kao dječaku nije predstavljao ništa. Oko 70-ak ljudi u jednom vagonu tri noći putovali su do Auschwitza. S jedne strane su bile betonske barake, s druge strane drvene. Završavale su gdje i pogled, a sve je bilo u bodljikavoj žici kroz koju je puštena struja. Skinuli su sve s nas, dali nam papiriće, a na mom je bio trokut okrenut ka dole te slova IT i brojevi 189488. Tada sam postao broj”, govori Mandić.

Prilikom selekcije muškaraca i žena na ulazu u Auschwitz, Oleg je uspio da se “prošverca” s majkom u ženski odjel. Tek nakon dva mjeseca je ta “greška” uočena, ali ni tada nije prebačen u muški odjel. Prije premještana u muški odjel, poslan je na ljekarski pregled kod zloglasnog doktora Mengelea kod kojeg mu je izmjerena visoka temperatura zbog čega je ostao kod njega određeni period.

“Preživio sam zato što sam imao sreće 70 posto, 25 posto je majčina ljubav koja me štitila, a pet posto samo moja snalažljivost. Sreća je bila što sam kao klinac poslan prvo na liječenje, što nisam odmah ubijen kao i hiljade ljudi koje su ubijali dnevno. Četiri mjeseca sam bio kod doktora Mengelea, nije me dirao jer mu se živo fućkalo za mene jer nisam bio blizanac, a možda sam mu bio i simpatičan”, pojašnjava naš sagovornik.

Izbjegli krematorij, Marš smrti...


S obzirom na to da je njegova majka uspjela da uvjeri “nadležne” u Auschwitzu da je medicinarka, uspjela je i više brinuti i Olegu dok je bio bolestan. Prolazili su selekcije, preživio je jer je bio u četvrtom redu, a svaki peti red je istupao i vođen u krematorij. Sve do 20. januara 1945. godine, kada su trebali odlučiti da li idu na Marš smrti ili ostaju u logoru.

"Bilo je riskantno i da ostanemo jer smo se bojali da će nas ubiti, a Marš smrti po snijegu dubine jednog metra hodilo je 80.000 ljudi. U logoru nas je ostalo oko 5.500, ali do dolaska Crvene armije, za samo sedam dana, umrlo je više od hiljadu ljudi samo od sebe jer im je isticali sedmi mjesec boravka u logoru. Nijemci su to planirali i znali su da u takvim uvjetima zdrav čovjek može izdržati maksimalno sedam mjeseci”, pojašnjava naš sagovornik.



Nakon što su Rusi stigli u Auschwitz u Jugoslaviju je javljeno njihovoj rodbini da su živi, a desetak dana poslije u logor je stigao i ruski komandant u pratnji pukovnika Fedosenka, vojnog komandanta Krakowa koji je imao za cilj pronaći upravo njih i prebaciti ih u Moskvu.

U potpisu kablograma stajalo je ime Bulganjina, Staljinovog zamjenika.

“S obzirom na vremenske uvjete, još neko vrijeme smo živjeli u logoru, a s obzirom na to da se postepeno evakuirao, mi smo bili posljednji koji smo ostali, moja mama, babuška i ja. Ruski komandant je jednog dana došao, sjeli smo u auto i otišli u Krakow. Za nama su se zatvorila vrata Auschwitza”, naglašava Mandić u razgovoru za Klix.ba.

Dolazak pukovnik Fodosenka, upoznavanje porodice Mandić i njihove reakcije snimala je i ruska ekipa filmskih operatera. Posljednji kadrovi Mandića i čitanje kablograma i danas dan se prikazuje u muzeju u Auschwitzu.

U Auschwitzu nakon 24 godine, a onda još 11 puta...


Priča Mandića s Auschwitzem nije završila tada. Od 1945. godine do danas posjetio ga je 12 puta i svaki odlazak smatra svojom rehabilitacijom. Prvi put ga je posjetio 24 godine poslije jer se zavjetovao nakon smrti svoje majke da će otići.

"Gledao sam dokumentarac i na platnu sam vidio majku, babušku i sebe kako čitamo kablogram. Zamalo sam mogao doživjeti infarkt, nisam znao da se to prikazuje. Kasnije sam češće išao jer mi je odlazak tamo predstavlja oporavak. Nisam zaboravio, oprostio jesam, ali od 18. godine nikada nikog nisam mrzio. Mržnja dolazi kao unutrašnji poriv, ko ima mržnju u sebi spreman je na sve. Nisam razmišljao mnogo šta je tjeralo zločinca da dođem i ja u logor, to su bili njegovi problemi”, govori Mandić te na kraju dodaje:



"Imam prekrasan život zahvaljujući Auschwitzu. Da ga nisam imao na početku, život mi ne bi bio lijep. Kao dijete sam shvatio da mi se u životu ništa loše više ne može desiti tako da je moj život od tad lijep."

Na kraju razgovora Mandić je kazao kako po školama hoda i priča svoju priču da bi djecu naučio da u svakom zlu, ako s prave strane gledaju, mogu pronaći neko dobro.

klix.ba

[Mala_Mu]

Ako neko bude htio pogledati, evo i dokumentarac o njemu.

[Mutevelija]

Pa ima jos jedan iz Auswica koji je i danas ziv a reziser je.
Ugostio ga na Faceu Senad.

[Zagorka]

Obzirom na naslov očekivala sam drugačiji tekst.

[Fuddo]

Strahota.
Sta sve insan ne predevera.

[Mutevelija]

Branko Lustig (Osijek, 10. lipnja 1932. – Zagreb, 14. studenoga 2019.), bio je hrvatski producent i glumac židovskoga podrijetla.

Tijekom Drugoga svjetskog rata bio je interniran u koncentracijskim logorima Auschwitz i Bergen-Belsen. Prvi je Hrvat koji je kao najbolji producent nagrađen dvjema filmskim nagradama 'Oscar' i to 1993. godine za film Schindlerova lista te 2001. godine za film Gladijator. Dvostruki je dobitnik nagrade Zlatni globus za navedene filmove.

Tacna je vijest Lustig je preminuo,ostao je samo Oleg Mandić.

[Tokmak]

Pa ima jos jedan iz Auswica koji je i danas ziv a reziser je.
Ugostio ga na Faceu Senad.

Ako mislis na Branka Lustiga,on je umro prije 20ak dana otprilike...

[Julia-Klara]

Strasno.
Imala sam zelju otici u Auschwitz, ali vise nisam sigurna.
Pricala sam, ne radi se o strahu od smrti, ali se jednostavno ne zelim susresti sa tom "konacnoscu".
Jos uvijek nisam otisla rodjaku na mezar. Uopste ne idem na groblja.

Olega potpuno razumijem, jer, kad skontas koliko ti je ustvari dobro, da si ziv i zdrav, da imas sta obuci, pojesti, krov nad glavom, nema drugog do da budes sretan i zashvalan na svemu.
Svaka glupost mimo toga je upravo to - glupost!

[insomnia]

Imamo mi Ausvica u nasoj avliji. De da prvo rakrstimo sa tim