Kako nisu postojali ? To što su bili okupirani nema veze jer imali su svoje banove ,generale itd ali ja tvrdim da nisu nikad mogli doći na stepen na koji su bošnjaci dolazili u Otomanskoj imperiji. Tad su sve male države bile pod vlašću velikih carstava i naravno da su carstva uspostavljala znakove svoje državnosti ali narodi kao nacije su itekako bilimrki62 wrote:Hrvata u Austrougarskoj nije ni bilo, jer nisu bili priznati , kao ni Bošnjaka.carobnjak Nurudin wrote: U jednoj Austrougarskoj nije mogao Hrvat doći do funkcije nekog kancelara u carstvu ,a kamo li da to može bošnjak još pri tome musliman.
NDH i nije neka mrlja u našoj istoriji jer pristupanje nekih bošnjaka ustaš*ma ili handžar diviziji je bila obrambena reakcija na spram čet+ičkog halavijanja po BiH u to vrijeme
Bili su Austrougari a vjera je bila sporedna stvar, vjeruj u šta hoćeš , to je tvoja privatna stvar.
Meni posebno smeta što se BiH istorija gleda samo kroz taj zadnji period od 100-ak godina kad je Osmansko carstvo bilo već na kraju svoje snage ,a bio je tu i 1.svijetski rat u kojem su poraženi i naravno da je taj period vrlo težak za naš narod ali se pri tome zanemaruje 400 godina zlatnog doba i relativno mirnog i bogatog života .
Na taj zadnji period su se posebno nakačili Andrić i Selimović i sa nekim sadističkim zadovoljstvom su pisali ali Boga mi i lagali o tom zadnjem periodu,a onih 400godina ako bi i spomenuli to bi bilo samo da se dodatno izlažu i popljuju po bošnjacima i njihovim običajima i vrijednostima. Pogledajte šta naš nobelovac piše o Ramazanu i o Đerzelezu Aliji ,a u kritici andrićvog dijela od našeg rahmetli akademika Muhsina Rizvića:
1919 Andrić objavljuje knjigu "Put Đerzeleza Alije". Ova knjiga je bila ne samo izraz Andrićeva osobnog duhovnog, estetskog i etičkog odnosa prema bosanskomuslimanskom svijetu kao "čudnom", istokom opterećenom i psihički uvrnutom, nego je, preko njega, bilo i približavanje tradicionalnom srpskom epsko-etičkom biću i romantičarskoj koncepciji srpskih čitalaca o Bošnjacima, a istovremeno i ključ za ulazak u književni i politički život Beograda.
"Drago mi je da Vam se sviđa Đerzelez"-pisao je Andrić, 8.jula 1919. godine iz Splita,svome zaštotniku Tihomiru Alampovići-"pjesmu o Morićima, nažalost, ne znam cijelu, samo nekoliko stihova..."
Stvorena kao povijest o slavnom epskom junaku Aliji Đerzelezu, koji na tri mjesta svoga putovanja, razapet erotskim nagonom, doživljava razočarenja sa ženama ne uspjevajući da im se približi, ova proza je shvaćena kao simbolizacija traženja i čežnje za idealom apsolutne i transcendentalne ljepote izražene u liku žene...Ona je, međutim, s druge strane, mnogo očitije i neposrednije, otvarala proces razaranja mita o najpoznatijem i najplemenitijem bošnjačkom epsko-legendarnom junaku a time i cijele tradicije junaštva, slave i mejdana kako ju je prikazivala narodna pjesma i historija...Tako je učinak umjetničkog preobličavanja na ovom planu brisao plemenite predstave narodne pjesme i svodio se na viziju jednog egzotičnog, izokrenutog, nastranog i dijalektiziranog svijeta nasilja i patoloških strasti.
Andrić u svojoj pripovjesti ne spominje odnos protivništva u njoj jer u njoj i nema druge, kršćanske strane, ali ga njegov postupak podrazumjeva upravo prikazom ovog bošnjačkog junaka u ironično-karikaturalnom izobličenju od strane samog pisca na suprotnoj strani.U doba kada su Meštorvić i nacionalistička omladina glorificirali Marka Kraljevića kao jugoslovenskog simbola i izraza rasne nacionalne snage, Andrić je demitizirao, unižavao komično podvrgavao bošnjačkog junaka Đerzelez Aliju, njegovog nacionalnog suparnika, umjetnički prikazujući inferiornost njegovog lika i nastranost njegovog svijeta.
Ono o čemu legenda, historija i Andrić se slažu jeste ružnoća Đerzelozova. Ali dok se u predanju vanjski izgled gubi potisnut mitološkom predstavom njegovog junaštva i plemenitisti, u Andrića on ostaje i traje u cijeloj pripovjetki. I to od samog početka, SA KOJOM POČINJE I Đerzelozova demitizacija, u hanu tako odvratno predstavljenom, u kojem se zaustavljaju oni koji su "iz Sarajeva putovali na istok", jer sa ovom pripovjetkom započela je i odbojnost Andrića prema životu, duhu i kulturi islamskog orjenta, koji se nalazio u Bosni, uz tendencioznu i dalekosežnu, kosovskom krivicom opterećenu, identifikaciju Bošnjaska sa Turcima, strancima i osvajačima.
Započeo je u prikazu višegradskog hana, koji je "zaudarao štalom i bravetinom", u kome se, među šarolikom čeljadi raznih narodnih obilježja nalazi i jedan "perverzan individum koji se kazuje hodža iz Bihaća, a uistinu čini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni." Osim stranaca sjedili su povazdan domaći momci, bogati i dokoni Turci. "I povazdan se čula šala, smijeh, pljesak, glas defa i šargije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od igre šešbeš, roktanje i cika putene i besposlene čeljadi..."
Dalje u pripovjetci đerzeleza opisuje kao ružna, zdepasta, poglupa,a kada se zaljubi u lijepu Venecijanku onda počinje šprdnja na njegov račun u kojoj učestvuje cijeli han. A kada on to shvati postaje "opasan", uhvati ga bijes i po "hanu nastade kršum i lom."
U narodnoj pjesmi i predaji o Đerzelezu takve patološke strasti nema, ali je ima u Andrićevoj detronizaciji ovog junaka. I sve što dalje slijedi u vezi sa Đerzelezom i bošnjačkom sredinom produžava koncepciju prvobitnog emocionalno-idejnog Andrićevog nastupa i dopunjava početni, odvratni, doživljaj ovoga lika...