Post
by Vanilla » 15 Feb 2022, 15:40
Potresna priča Stefana Simića: Mali dođi neki dan da pucaš na Sarajevo, po tijelu, dok spava, dok čita, dok umire od gladi
Priča mi juče poznanik koji živi u centralnoj Srbiji i nije bio u ratu kako je bio na jednoj proslavi, u svom gradu, daleko od Bosne i neki tip koji tek što je stigao sa ratišta, valjda na produženi vikend prepričavao anegdote i u jednom trenutku mu predložio: - Mali, dođi neki dan da pucaš na Sarajevo. Dam ti haubicu, i udri...
Stefan Simić, rođeni Paraćinac već godinama svoju poeziju i prozu objavljuje na internetu. A njegove teme i stil našle su put do skoro 100.000 čitatelja
Jedna od njih govori o opsadi Sarajeva, a objavljena je pod nazivom "Mali dođi neki dan da pucaš na Sarajevo".
- Priča mi juče poznanik koji živi u centralnoj Srbiji i nije bio u ratu kako je bio na jednoj proslavi, u svom gradu, daleko od Bosne i neki tip koji tek što je stigao sa ratišta, valjda na produženi vikend prepričavao anegdote i u jednom trenutku mu predložio: - Mali, dođi neki dan da pucaš na Sarajevo. Dam ti haubicu, i udri.
Još mi odzvanjaju te reči... Pitam ga - zvao te da pucaš u neke mete, pošto ga nisam iz prve razumeo. Ma ne, okupirali su grad, pa odozgo, po svemu, pa šta dohvatiš... - Na grad? Na ljude? Ne sećam se da sam skoro čuo bolesniju priču, okupiraš grad i pucaš. U koga, zašto, ne znaš tačno, ali pucaš. Pucaš dok ima metaka, dok ti ne dosadi... Dovedeš redom društvo, prijatelje, familiju... I pucate, kao neiživljeni klinac na video igricama. Samo što su ovo realni ljudi, realne kuće, sve realno. I pucaš, bez da te je briga da li si nekoga ubio, dok spava, dok čita, dok umire od gladi, dok ne zna šta će sa sobom. A meci prolaze, ne znaš ni odakle, ni zašto. Samo krenu, ni od kuda, udaraju svuda po sobi, telu, uspomenama... I možda i imaš šanse da preživiš, ali nemaš šanse da se od svega toga ikada oporaviš.
Da i posle, mnogo posle ti se priviđa sve to isto, kao u najgorem košmaru, a ti zaključan na odloženom streljanju, koje svakog časa može da se desi bez najave.
Kada sam prvi put imao nastup u Sarajevu, ne tako skoro, jedan stari Sarajlija na moje pitanje u vezi smeštaja rekao mi je da bi me rado primio na noćenje, ali da se njegova žena zaklela da joj niko ko dolazi iz Srbije neće prespavati u kući. Nisam je tada razumeo, samo sam odmahnuo rukom, kao na neku glupost. Nakon ove priče je razumem. Da ti neko godinama puca na grad, upoređujući grad sa kurvom i redaljkom i svi imaju pravo, svako svoju turu ludila, i metaka, da pokaže da je muško...
A to što neko strada, ma koga briga, i ko to zna, i gde se to piše... Nekad je bilo Valter brani Sarajevo, a posle Valter ruši Sarajevo. Srećom Sarajevo nikada neće biti srušeno, ostaće večno da žive svi ti dragi likovi u njemu, i da čine dušu grada iako ih odavno više nema. Kiko, Mirza, Davorin, Kemo, Dario,... Jesu pucali u njega, jesu ga ranili, ali nisu ga ubili, niti će. Sarajevo je slobodno. Bosna je slobodna. Sarajevo je živo. Bosna je živa. I nije srpska, i nije hrvatska, nego svačija i ničija, tačnija, svoja, i svih nas koji je nosimo u srcu, napisao je Simić.
Oslobođenje
U turskom jeziku postoji jedna predivna riječ, sensizlik, koje nema ni u jednom drugom jeziku. Označava nedostajanje jedne konkretne osobe, odsutnost jednog čovjeka ili jedne žene. Stanje bez tebe. Ne samoća. Ne usamljenost. Nego jednostavno beztobost...