Da li ste znali da...

Horoskop, numerologija, kolačići sudbine, proroci, razni testovi i zanimljivosti.

Moderator: Julia-Klara

User avatar
srculence7
VIP
VIP
Reactions: 1940
Posts: 10303
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: u ordinaciji
Status: Offline

Re: Najpoznatiji psihološki eksperimenti nad ljudima

Post by srculence7 » 08 Nov 2017, 23:52

Maja wrote:
24 Oct 2013, 23:29
Image

Obično čujemo kako se eksperimenti danas provode na životinjama, mada je sve više onih koji se bore protiv toga budući su takvi eksperimenti neetički te životinje jako pate. U prošlosti nisu bili rijetkost ni eksperimenti koji su se pravili na ljudima, a evo koji su to najpoznatiji rađeni u psihološke svrhe, piše Net.hr.

Zatvorski eksperiment na Stanfordu

Profesor Phillip Zimbardo pretvorio je podrum u zatvor te je u njega doveo studente. Jednima je rekao da su zatvorenici, a drugima da su zatvorski čuvari. Nije pretpostavljao da će studenti svoje uloge preuzeti tako ozbiljno. Čuvari su se počeli ponašati grubo i agresivno te su maltretirali zatvorenike koji su pokazivali veliku količinu stresa i zabrinutosti. Pokus je trebao trajati 14 dana, ali je završio nakon samo šest dana zbog prevelikog stresa i intenzivnosti situacije. Zimbardo je tako potvrdio onu staru poslovicu – prilika čini lopova ili – situacija uvelike utječe na naše ponašanje.

[ytube]
[/ytube]

Miligramov eksperiment poslušnosti

Stanley Miligram stavio je ljude u jednu sobu te im rekao da, kada ispitanik na pitanje da pogrešan odgovor, moraju mu dati električni šok, s time da se šok povećavao za svaki krivi odgovor. Zanimljivo je da su bez problema davali električne šokove i kada je bilo očito da ispitanik trpi bolove, a posebno su neosjetljivi bili kada bi im osoba, predstavljena kao naučnik (a zapravo se radilo o glumcu), rekla da slobodno nastave s električnim šokovima. Miligram je tako potvrdio da će većina ljudi nanositi bol potpunim neznancima bez da se zapitaju o cijelom postupku ako im to neki autoritet, u ovom slučaju znanstvenik, kaže i podupire ih u tome.

[ytube]
[/ytube]

Aschov eksperiment suglasnosti

Svi volimo misliti da bismo se zauzeli za naša prava te da se ne bi priklonili grupi koja drukčije misli. Međutim, sljedeći je eksperiment pokazao upravo suprotno. Salomon Asch stavio je u istu sobu jednog pravog ispitanika te nekoliko drugih koji su svi znali o čemu se radi. Lažnim ispitanicima pokazane su karte s linijama te su trebali spajati karte s linijama koje se podudaraju. S vremena na vrijeme su namjerno krivo spajali karte da vide kako će ispitanik reagirati. Međutim, u većini slučajeva složio bi se s grupom i rekao da se doista spajaju linije koje je grupa izabrala. Asch je tako dokazao da će se većina ljudi pokoriti volji većine jer su previše uplašeni da kažu drugačije.

[ytube]
[/ytube]

Festingerov eksperiment kognitivne disonance

Leon Festinger podijelio je ljude u dvije grupe. Jedna je bila plaćena, a druga nije te su morali ponavljati istu radnju satima. Na kraju su ispunjavali upitnik o tome kako im se svidio posao kojeg su obavljali.

Pokazalo se da su osobe koje nisu bile plaćene više uživale od onih koje su bile plaćene. Festinger je zaključio da je tome tako zbog kognitivne disonance, odnosno nastavili su revno s poslom jer su željeli ući u stanje u kojem njihove misli reflektiraju njihovo ponašanje. S druge strane, plaćena grupa već je imala opravdanje da nastavi eksperiment te nisu morali prilagođavati svoje misli da bi smanjili kognitivnu disonancu. Kognitivna disonanca je mentalno stanje, često konflikt, u kome osoba doživljava iskustvo dva ili više nekompatibilna vjerovanja ili kognitivno obrađuje više informacija. Kod zdravog pojedinca obično vodi osjećanju psihičke nelagodnosti koje traje dok osoba ne razriješi nesporazum.

[ytube]
[/ytube]

Eksperiment s bobo lutkom

Albert Bandura bio je znatiželjan kako djeca uče svoje ponašanje pa je u jednu sobu prepunu igračaka stavio jedno dijete i jednog odraslog muškarca. Među igračkama je bila i velika bobo lutka. Nakon nekog vremena muškarac je počeo lupati po lutki i biti jako agresivan prema njoj. Ubrzo je i dječak počeo raditi isto. Ovo je veoma važan eksperiment za sve roditelje jer se dokazalo koliko ponašanje odraslih utječe na djecu i koliko djeca oponašaju odrasle, prenosi Net.hr.

[ytube]
[/ytube]


net.hr
Baš sam se pitala da li postoji tema o eksperimentima, pa naletela na ovo :ok
0

User avatar
rethna
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 927
Posts: 19883
Joined: 09 Oct 2014, 01:51
Status: Offline

Re: Da li ste znali da...

Post by rethna » 08 Nov 2017, 23:56

Na vrijeme sam se ogradio :oo
1
1 Image
..programmed to receive..
You can check-out any time you like, but you can never leave!

User avatar
KOMESAR
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 590
Posts: 9663
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Online

Re: Da li ste znali da...

Post by KOMESAR » 23 Nov 2017, 13:48

je na danasnji dan Nedzad Ajnadzic svecano otvorio Trotoar ispred predsjednistva BiH.
2
2 Image
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 590
Posts: 9663
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Online

Re: Da li ste znali da...

Post by KOMESAR » 10 Feb 2018, 12:45

​ženka orla zbog odabira oca za svoje potomstvo radi tako interesantnu stvar. Sa drveta ili grmlja, odlomi grančicu, uzima je u kljun, podigne se na veliku visinu i počinje da kruži sa tom grančicom.

​Oko ženke, počinju da lete orlovi, onda ona baci tu granu, i gleda. I neki orao pokupi tu granu u vazduhu, ne dozvoljavaći joj da padne, zatim je predaje ženki veoma nježno, iz kljuna u kljun. Orlica uzima granu i ponovo baca, mužjak je ponovo uhvati i donosi do nje, a ona ponovo baca ...
I tako se to ponavlja - mnogo puta. U slučaju da, posle nekog vremena i ponovnog bacanja grane, orao je uhvati svaki put, tada ženka odabere njega i pari se sa njim.

Zatim oni odlaze na visoku liticu, prave gnijezdo od jakog pruća, rijetko, dovoljno tvrdo, a mama i tata posle toga počinju da izbacuju iz sebe, iz sopstvenog tijela, kljunom paperje i perje. Sa ovim paperjem i perjem, prave gnijezdo, popunjavajući sve rupe, čine ga mekim i toplim. U takvom mekom i toplom gnijezdu, orlica polaže jaja, zatim se iz njih izlegu orlići.

Kad se pojave orlići ( a oni dolaze na svijet tako mali, goli, nemoćni), roditelji ih pokrivaju svojim tijelima sve dok ne ojačaju. Zaklanjaju svojim krilima od kiše, od jakog sunca, donose im vodu, hranu, i orlići rastu. Počinje da im raste perje, krila i rep postaju jači.

I tada su već ojačali, mada su i dalje mali. Tada mama i tata vide da je došlo vrijeme.

Tata sjeda na karaj gnijezda i počinje da udara krilima po njemu: maše, udara, trese to gnijezdo. Zbog čega? Kako bi izbacio sve perje i paperje, tako da ostane samo kruto gnijezdo od pruća, kojeg su na samom početku savili i napravili. Orlići sjede u tom rastrešenom gnijezdu, neudobno im je, teško i ne shvataju šta se događa: mama i tata su bili tako nježni i brižni.

Orlica za to vrijeme odleti negdje, da uhvati ribu i sjeda negdje oko pet metara od gnijezda, tako da mogu da je vide orlići. Onda, ispred svojih orlića, počinje polako da jede tu ribu. Orlići sjede u gnijezdu, viču, krište, ne shvataju šta se događa, jer je ranije sve bilo drugačije. Mama i tata su ih hranili, pojili, a sada je sve nestalo: gnijezdo je postalo čvrsto, nema perja i paperja, a još roditelji jedu ribu, a njima ne daju.

Šta da se radi? Ako hoćeš da jedeš, moraš da izađeš iz gnijezda. I onda orlići počinju da prave pokrete koje nikada ranije nijesu radili. Oni i dalje ne bi to radili da su roditelji nastavili da ih maze. Orlići počinju da izlaze iz gnijezda. Oni padaju, nespretni su, još uvijek ništa ne umiju, ništa ne znaju. Gnijezdo se nalazi na litici, na strmoj litici, tako da ne može nikav predator da im se približi.

​Orlići dolaze do ivice gnijezad, mašu po njemu, a zatim lete u ponor. A onda tata (onaj koji je jednom hvatao grančice) strmoglavo leti na dolje i hvata svojim leđima orlića, ne dozvoljavajući mu da se razbije. A onda, ponovo ga donese do neudobnog gnijezda, opet se nalazi na litici, i sve počinje od početka. Orlići padaju, a otac ih hvata.

Kod orlova nijedan orlić se nije razbio.

I onda, u nekom trenutku pada, orlić počinje da pravi pokret koji nikada ranije nije radio: širi na vjetru svoja krila, ulazi u vazdušni tok i tako počinje da leti. Tako orlovi uče svoje orliće. I čim orlić počne da leti sam, roditelji ga uzimaju sa sobom i pokazuju mjesta na kojima se nalazi riba. Više im je ne donose u kljun.

Ovo je vrlo dobar primjer kako treba da vaspitavamo našu duhovnu i fizičku djecu. Koliko je važno da ih pretjerano ne držimo u toplom gnezdu! Koliko je važno je da ih pretjerano ne hranimo ribom, kada je oni već mogu sami loviti!

Ali i sa koliko brigom treba da ih učimo da lete, posvećujući tome svu svoju snagu, svoje vrijeme, mudrost i vještinu! Nije čudno što ženka bira mužjaka, bacajući grančicu. Ona ne želi da joj se djeca razbiju. Birajući nemarnog oca bez provjere, ne može računati na potomstvo. Kod orlova kao i kod pilića, malo je jedan ili dva.
3
3 Image
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
ina
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 951
Posts: 7569
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Status: Offline

Re: Da li ste znali da...

Post by ina » 13 Feb 2018, 12:06

KOMESAR wrote:
10 Feb 2018, 12:45
​ženka orla zbog odabira oca za svoje potomstvo radi tako interesantnu stvar. Sa drveta ili grmlja, odlomi grančicu, uzima je u kljun, podigne se na veliku visinu i počinje da kruži sa tom grančicom.

​Oko ženke, počinju da lete orlovi, onda ona baci tu granu, i gleda. I neki orao pokupi tu granu u vazduhu, ne dozvoljavaći joj da padne, zatim je predaje ženki veoma nježno, iz kljuna u kljun. Orlica uzima granu i ponovo baca, mužjak je ponovo uhvati i donosi do nje, a ona ponovo baca ...
I tako se to ponavlja - mnogo puta. U slučaju da, posle nekog vremena i ponovnog bacanja grane, orao je uhvati svaki put, tada ženka odabere njega i pari se sa njim.

Zatim oni odlaze na visoku liticu, prave gnijezdo od jakog pruća, rijetko, dovoljno tvrdo, a mama i tata posle toga počinju da izbacuju iz sebe, iz sopstvenog tijela, kljunom paperje i perje. Sa ovim paperjem i perjem, prave gnijezdo, popunjavajući sve rupe, čine ga mekim i toplim. U takvom mekom i toplom gnijezdu, orlica polaže jaja, zatim se iz njih izlegu orlići.

Kad se pojave orlići ( a oni dolaze na svijet tako mali, goli, nemoćni), roditelji ih pokrivaju svojim tijelima sve dok ne ojačaju. Zaklanjaju svojim krilima od kiše, od jakog sunca, donose im vodu, hranu, i orlići rastu. Počinje da im raste perje, krila i rep postaju jači.

I tada su već ojačali, mada su i dalje mali. Tada mama i tata vide da je došlo vrijeme.

Tata sjeda na karaj gnijezda i počinje da udara krilima po njemu: maše, udara, trese to gnijezdo. Zbog čega? Kako bi izbacio sve perje i paperje, tako da ostane samo kruto gnijezdo od pruća, kojeg su na samom početku savili i napravili. Orlići sjede u tom rastrešenom gnijezdu, neudobno im je, teško i ne shvataju šta se događa: mama i tata su bili tako nježni i brižni.

Orlica za to vrijeme odleti negdje, da uhvati ribu i sjeda negdje oko pet metara od gnijezda, tako da mogu da je vide orlići. Onda, ispred svojih orlića, počinje polako da jede tu ribu. Orlići sjede u gnijezdu, viču, krište, ne shvataju šta se događa, jer je ranije sve bilo drugačije. Mama i tata su ih hranili, pojili, a sada je sve nestalo: gnijezdo je postalo čvrsto, nema perja i paperja, a još roditelji jedu ribu, a njima ne daju.

Šta da se radi? Ako hoćeš da jedeš, moraš da izađeš iz gnijezda. I onda orlići počinju da prave pokrete koje nikada ranije nijesu radili. Oni i dalje ne bi to radili da su roditelji nastavili da ih maze. Orlići počinju da izlaze iz gnijezda. Oni padaju, nespretni su, još uvijek ništa ne umiju, ništa ne znaju. Gnijezdo se nalazi na litici, na strmoj litici, tako da ne može nikav predator da im se približi.

​Orlići dolaze do ivice gnijezad, mašu po njemu, a zatim lete u ponor. A onda tata (onaj koji je jednom hvatao grančice) strmoglavo leti na dolje i hvata svojim leđima orlića, ne dozvoljavajući mu da se razbije. A onda, ponovo ga donese do neudobnog gnijezda, opet se nalazi na litici, i sve počinje od početka. Orlići padaju, a otac ih hvata.

Kod orlova nijedan orlić se nije razbio.

I onda, u nekom trenutku pada, orlić počinje da pravi pokret koji nikada ranije nije radio: širi na vjetru svoja krila, ulazi u vazdušni tok i tako počinje da leti. Tako orlovi uče svoje orliće. I čim orlić počne da leti sam, roditelji ga uzimaju sa sobom i pokazuju mjesta na kojima se nalazi riba. Više im je ne donose u kljun.

Ovo je vrlo dobar primjer kako treba da vaspitavamo našu duhovnu i fizičku djecu. Koliko je važno da ih pretjerano ne držimo u toplom gnezdu! Koliko je važno je da ih pretjerano ne hranimo ribom, kada je oni već mogu sami loviti!

Ali i sa koliko brigom treba da ih učimo da lete, posvećujući tome svu svoju snagu, svoje vrijeme, mudrost i vještinu! Nije čudno što ženka bira mužjaka, bacajući grančicu. Ona ne želi da joj se djeca razbiju. Birajući nemarnog oca bez provjere, ne može računati na potomstvo. Kod orlova kao i kod pilića, malo je jedan ili dva.
Fantasticno! :respekt
0
Abrakadabra

User avatar
KOMESAR
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 590
Posts: 9663
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Online

Re: Da li ste znali da...

Post by KOMESAR » 15 Feb 2018, 13:55

da je otac Omera Muhtara umro dok je Omer još bio mali, pa je on odrastao kao jetim. Naučio je Kur'an napamet u dobi od devet godina.

Omer Muhtar nije postao neustrašivi mudžahid i junak u starijoj dobi, kao što neki vjeruju, već je to bio cijeli svoj život. On je kao mladić išao u Čad da se bori protiv francuskih kolonijalista, kojima je zadao velike muke i nanio mnogo poraza.

Omer Muhtar je putovao Istočnom Afrikom i Velikom pustinjom da bi gradio džamije, širio islam i podučavao muslimane njihovoj vjeri.

Nakon talijanske invazije na njegovu zemlju Libiju 1911. godine, iskusni mudžahid Omer Muhtar vratio se u svoju domovinu i borio se protiv Talijana. Vodio je protiv njih 267, što manjih, što većih bitaka, i svaku bitku je dobio, nanijevši Talijanima teške gubike, tako da se talijanska vlada mijenjala četiri puta zbog gubitaka u Libiji.

Talijani su mu ubili ženu čija je jedina krivica bila to što je bila supruga ”pustinjskog lava”, Omera Muhtara, a njeno tijelo su spalili u šatoru u kojem je živjela.

Omer Muhtar je i u vrijeme džihada i najžešćih bitaka protiv talijanskog okupatora, učio cijeli Kur'an jednom sedmično, podučavao je djecu Kur'anu, klanjao je noćni namaz, postio je ponedjeljkom i četvrtkom, a spavao je samo 5 sati dnevno.

Najčešća njegova hrana bilo je kozije mlijeko, hurme i hljeb, a posebno je volio ječmenu kašu sa hurmama koju mu je supruga pripremala specijalno za njega.

Talijani su mu ponudili luksuznu kuću i plaću od 5.000 talijanskih funti, te da svoju djecu pošalje u Italiju na školovanje, u zamjenu za napuštanje džihada i borbe protiv Talijana, ali je on to glatko odbio.

Talijani su zarobili Omera Muhtara nakon što je pao s konja i teško se ozlijedio. Snage koje su ga zarobile bile su sastavljene uglavnom od arapskih izdajnika i plaćenika iz Etiopije.

Talijanski oficiri nisu znali da su zarobili Omera Muhtara, jer nisu imali njegovu fotografiju, već im je to dojavio jedan od izdajnika koji je prije toga bio uz Omera Muhtara dok nije organizirao borbu protiv talijanske okupatorske vojske.

Kada su ga Talijani doveli na mjesto pogubljenja, pjesnik Ahmed Ševki je spjevao stihove u kojima je oplakivao smrt Omera Muhtara, što je, kažu, rastužilo čak i Omerovog krvnika, generala Gracijanija, koji je pokušao nagovoriti Omera Muhtara da naredi svojim sljedbenicima da se predaju u zamjenu za njegovo puštanje na slobodu.

No, posljednje riječi ”pustinjskog lava” i slavnog mudžahida Omera Muhtara u lice ubice Gracijanija, bile su:

”Mi se ne predajemo.

Mi pobjeđujemo ili umiremo.

Ovo nije kraj.

Vi ćete se morati boriti sa sljedećom našom generacijom i onima koje slijede nakon njih.

Što se mene tiče, ja ću sigurno nadživjeti svoga dželata.”
2
2 Image
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 590
Posts: 9663
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Online

Re: Da li ste znali da...

Post by KOMESAR » 18 Feb 2018, 15:46

su oni nekada harali Sarajevom:

Znate li priču o braći Zulic?

Stajali smo na hodniku, veliki odmor je bio, on dečko bucmastih obraza, a i inače sav debeljuškast, besprijekorno obučen, plus naočale sa tankim, zlatnim okvirima, kompletna slika njegovanog tatinog sina, priča o svojim doživljajima, a meni se čini da prepričava avanture nekog od Karl Majevih junaka. Ne mogu da vjerujem da se on već toliko puta tukao sa ovim i onim, a već su to imena žestokih gradskih momaka, da je, već zboden nožem, odležao neko vrijeme u bolnici, ne mogu da vjerujem a i svoju nevjericu ne iskažem na mangupski, provokativan način:

- Ma, koga ti i kome ti foliraš?

Ušutio i razmakao se krug slušalaca, on mi prišao, uhvatio me rukama za ramena i nogom pokušao da mi izbije tlo…

- Čekam te poslije nastave pred školom…, prijeteći mi rekao, a ja se, još uvijek drčan, složio:

- Važi.

Tokom posljednja dva časa imao sam vremena da shvatim u kakav sam se belaj uvalio, jer mi je Selmo rekao:

- Gdje ćeš se ti s njim tući? Znaš li ti ko je Todor?

Završila se nastava, strah mi se bio uvukao u noge koje sam se sporo spuštao niz stepenice, valjalo je na megdan Todoru. Sačekao me prije izlaza, u auli škole i dao posljednju priliku da se elegantno izvučem.

- Moram ti reći da sa mnom nemaš šansi… A izgledaš mi fin momak i možemo lijepo nastaviti kao prijatelji...

Pružio mi ruku, ja je prihvatio kao utopljenik slamku.

Pred školom su već bili radoznali svjedoci, vjerovatno isto toliko razočarani koliko sam ja bio sretan zbog miroljubivog raspleta "nesporazuma" sa Novakom Todorovićem, zvanim Todor.

Bio je početak školske godine, ne sjećam se je li Todor izdržao do kraja, ja jesam, tu i sljedeće dio pa smo se obojica razišli sa gimnazijom. Generacija našeg prvog A, klasično odjeljenje, nastavila je vrijedno sa učenjem i dogodilo se s tim djevojčicama i dječacima upravo ono što je predviđao naš profesor Mihačević: "Vi ste budući doktori, profesori, advokati…".

Što se tiče gimnazijskih, sarajevskih uspomena i Todora, pomenuo bih još samo dvije. Jednom smo dobili nekakav literarni zadatak, mislim da je trebalo opisati dio grada u kojem živimo i Todor zablistao. Ostala mi u sjećanju sintagma iz njegovog rada koji je naglas, kao najbolji i kao što je običaj, čitao pred cijelim razredom… "Zub vremena nagriza kuće…"

I druga, zimska, jedna od čuvenih, a ne znam kako je do nje došlo, tuča između Todora, klinca od nepunih 16, i izvjesnog Nevrusa s Vratnika, čije ime se sa strahopoštovanjem u Čaršiji pominjalo. Trajala je makljaža gotovo cijeli jedan školski čas, ja bih je proglasio neriješenom, jer očevici, navijači jednog su tvrdili da je on izmarisao drugog, dok su drugi tvrdili suprotno. Ali, te večeri sa prostora ispred nekadašnjeg Doma armije gdje se tuča dogodila odaslana je vijest o novom, žestokom momku u gradu – Todoru.

Nešto kasnije, u Prvu će krenuti i Todorov mlađi brat Novica, ljepuškast, dobroćudan i opijen sportom. Sa svojih više od stotinu kilograma pravilno raspoređenih na visokom tijelu, Novica Todorović će jednog dana postati, ni manje ni više, nego svjetski prvak, džudista. E, sad zamislite taj dvojac u nekoj uličnoj ili kafanskoj tuči kakvih Sarajevu nije nikada manjkalo. Todor stariji, vičan uličnim trikovima, izdržljiv, kao prikovan za tlo jer ga niko nije uspio oboriti, a opet njemu niko nije uspio ostati na nogama ako mu je ušao u klinč i Novica, školovan borac čija je ruka imala snagu malja.

Ne morate ih zamišljati, jer će doći do jedne tuče koju generacije starijih Sarajlija smatraju najvećom. Ali, prije te tuče juna 1978…

Na Marijin Dvoru su živjela četvorica braće Zulića. Ibro, Mali, Lili i Campo.

Lili je bio nešto nježniji, radio kao konobar u kafiću Stari sat i bio omiljen i kod ženska i kod muška. Blaga narav i vječiti osmijeh na licu koji mu je baš pristajao.

Ibro, Mali i Campo bili su slični po stasu, omanji, mišićasti, a čini mi se i po glasu, dubokom i reskom.

Ibro je završio zanat, ali mu snaga i srčanost donijele lakše, a parali poslove. Radio najprije kao čuvar reda u Restoranu na Babića bašti, a potom u čuvenom Plavom Podrumu baru hotela Evropa. Poslije dobio posao u Zlataru, vozio direktora a izgledao tako da su mnogi pomislili da je on direktor, a direktor njegov vozač. Markantna glava, obavezno odijelo i kravata u kojem sam ga viđao svugdje osim na Bembaši, gdje je ljeti pod rakitama na Staroj brani Ibro raspalio roštilj i hladio svoju akšamlijsku gidu. Ostala anegdota sa pregovora u Boru, važni i veliki poslovi bili u pitanju. S jedne strane borski rukovodioci, s druge sarajevski. Glavni s borske strane počne Ibri pričati priču o borskim rudnicima, kapacitetima i zalihama. On u nedoumici pogleda direktora, ovaj mu klimne glavom i Ibro odigra do kraja ulogu direktora. U Kusturičinom filmu "Dom za vješanje" dobio je puno skromniju ulogu, morao je odigrati mlakonju kojeg glumac Davor Dujmović obara na zemlju, a ne daj bože da se to dogodilo u stvarnosti – Ibro bi trojicu takvih povaljao.

Važnije i karakteru bliže uloge dobio je najmlađi među braćom Zulići, Mirsad, zvani Campo.

U "Sjećaš li se Doli Bel" igrajući Šintora (čuvena je scena u kojoj on izgovarajući "Nećemo tako, Dino" skida lančić s vrata i prebija mlađahnog Slavka Štimca koji je kasnije svjedočio kako ga je Campin šamar još dugo bolio jer je bio pravi). Nadimak Campo Mirsad je dobio po Felinijevom divu i snagatoru Camponiju koji u jednoj uličnoj, cirkuskoj sceni prekida lanac omotan oko prsa.

Selim Zulić, zvani Mali, relativno brzo, bar u pričama tadašnjih svjedoka vremena, zasjeda tron ako ne najžešćeg onda jednog od takvih na potezu od Čaršije do Marijin Dvora, a možda i Čengić-Vile. Njegova slava postaće ubrzo internacionalna, jer je kao glavni baja harao sa svojim sarajevskim haverima po Minhenu, Frankfurtu, Amsterdamu… U jednom od obračuna kada su više zbog Kiseta, a manje zbog Malog, poslana braća Šoškić na likvidacijski zadatak, Malog su upucali.

Vijest je Interpolovim posredstvom stigla do sarajevskih medija, a novinar Vlado Siljanović brzopleto je "sahranio" Selima Zulića, zvanog Mali, pa je stariji brat Ibro dolazio u redakciju i htio prebiti Vladu jer je to bila – laž. Mali jeste bio pogođen mecima i da nije bilo niza sretnih okolnosti od kojih je najvažnija da je bio izuzetno moćne konstitucije, teško bi preživio.

Prošlo je i trideset godina od tog "Obračuna jugoslovenskog podzemlja" i ja sam konačno dobio priču Malog. Iz prve ruke. Sjedili smo, ni pola godine prije njegove iznenadne smrti, u bašti preko puta Katedrale i Mali je prvi put našao malo više vremena da opiše dijelove svog života koji su me zanimali.

Doček Čaršije

Prvo, govorio mi je Mali, veliku famu su širili sarajevski mangupi o svojoj vlastitoj važnosti u evropskom podzemlju. A bili su ko pičkice pred Beograđanima i Crnogorcima. Mali nije dao da se otima lova i reketiraju sarajevski džeparoši i zato je i postao mangup kojeg se trebalo riješiti. Te noći kad su se pojavili Šoškići, Mali je skočio golim rukama na pištolj, propucali su ga tako da su meci oštetili gotovo svaki od vitalnih organa. Ležao je na tlu amsterdamskog kafića, gazda je zvao policiju i hitnu pomoć i Mali je boga molio da najprije dođu doktori. Bio je pri svijesti, ali nepokretan i kaže da je znao da ako dođu policajci, oni će ga prvo pokušati ispitati jer u takvom stanju najlakše se riječi istine iz čovjeka izvlače, a onda… može se lako desiti da iskrvari. No, došli su ipak medicinari i opet se događa nova, sretna okolnost. Na udaljenosti od dva kilometra bile su dvije bolnice, jedna američka i jedna holandska. Malog su odveli u američku u kojoj je uslijedila kombinirana operacija.

Tragovi hirurških rezova izmiješani sa ožiljicima koje su ostavili noževi svjedočili su o toj neizvjesnoj operaciji, ali i tučama u kojima je Selim Zulić uboden nekoliko puta. Trebao je Mali ležati u amsterdamskoj bolnici bar jedan mjesec, ali dobio je glas da ni tu nije siguran i uslijedio je spektakularni bijeg. Smjestio se u avion sa svojim štakama i prijateljem koji mu je pomagao i krenuo za –Sarajevo.

Na Butmiru ga je čekala Čaršija. Petnaest dana nakon što su ga u novinama sahranili i nakon što su ga mnogi prežalili. Kaže, osjećao se kao predsjednik. Nije dozvolio da mu prijatelj pomaže na stepenicama, nije htio ni na štake da se oslanja, spuštao se i koračao, a znoj ga oblijevao i uspio takav, na svojim nogama i sam, da stigne do automobila. Otvorio je vrata, zakoračio i pao na sjedište. Svijest nije dalje izdržala, a nije ni trebala jer je on htio da pokaže i dokaže da je - čitav. I neovisan.

Legenda o Malom dobila je novu epizodu.

Prije nego što te jedne junske večeri 1978. zakuha sa Todorima, dogodiće se još jedna neobična tuča pred Starim satom.



Izvor: Oslobođenje
0
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 590
Posts: 9663
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Online

Re: Da li ste znali da...

Post by KOMESAR » 18 Feb 2018, 19:47

Mali nije mnogo mario za riječ i savjet doktora. Uzdao se u svoju žilavost, čvrstu volju i sudbinu. I tako je, po bjekstvu iz amsterdamske bolnice, umjesto u krevet i mirovanje krenuo starim stazama sarajevskim.

Gdje je ravno, krene sam oslanjajući se na štake, a gdje je brdo, ima taksi. Pa se tako jedne večeri pojavio spuštajući se polako niz onaj piklić u Logavinoj ulici prema "Starom satu", jer ako si mlad, a posebno ako si u rangu mangupa, a nisi tog dana ili večeri bio u "Satu", "Čarliju", "Navi", tim kultnim sarajevskim kafićima, kao da nisi ni živio. Štemplanje u kafićima bilo je skoro pa obavezno.

Tačno u podne

Nesreća Selima Zulića, zvanog Mali, bila je u tome da ga je pred kafićem čekao jedan od rjeđih dušmana (Mali je imao puno više prijatelja, a još više onih koji su ga se bojali i zazirali od njega pa bili, ponekad i pretjerano ljubazni s njim) a hendikep s kojim je dotični računao bile su štake kojim se Mali služio, pa je zato i udario, drsko i slobodno, ništa ne pitajući, direktom u lice… Krv šiknula, Mali ostao na nogama, nastavio prema ulazu u "Satu" i rekao dotičnom napadaču: "Jesmo li sada kvit?", misleći valjda na ko zna koje i kakve neporavnane račune među njima. Ovaj odgovorio "Nismo" i još jednom, punim, bokserskim udarcem posred krvavog lica. A Mali nastavio da ide sve do stepenice, male ravne površine na koju se umakao napadač izgovarajući pomirljivo riječi "Eto, sad je uredu"… A kad je došao na rukohvat do napadača, samo one štake odbacio, pružio ruku kao da se želi miriti a kad je ovaj prihvatio, Mali ga zgrabio i rukama i zubima počeo da se bori. Pa se krv pomiješala, a Mali pokazao da je i kao invalid sposoban i spreman braniti svoje ime i tron na kojem su stolovali najžešći sarajevski momci potkraj tih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Jednom kasnije, u tom istom "Starom satu" kojega je stari ugostiteljski šmeker Neđo Alihodžić opremio, dotjerao i pretvorio u perjanicu čaršijskih kafića, restorana i kafana, a u koji su zalazili i glumci, pjevači, sportisti, kriminalci… dogodilo se logikom tog okupljanja svih sorti sarajevske i ine mladosti da se sretnu braća Todori i Selim Zulić Mali. Tijesno je i inače bilo u "Satu" kao i u svim kafićima u kojima su se tiskali gosti, a konobari sa tacnama više glave jedva kroz gužvu probijali, ali još tješnje je postajalo kad se sretnu Mali i Todori. Znao je Mali za Todore, znali su Todori za Malog, nisu tada bili ni raja ni prijatelji i šta je onda normalnije nego da odmjere snagu da se zna kome pravo prvenstva pripada.

Todorović Novak, zvani Todor, kojeg sam ovih dana pronašao u Beogradu, gdje živi još od prije rata, kaže prisjećajući se:

- Ma, nešto su zakuhali moj brat Novica i Mali, ja pokušao da mirim ali nije išlo…

I te junske večeri 1978. godine dogovore se ("Nećemo ovdje, gužva je a i da ne kvarimo jedno drugome ćejf") da tuču koja samo što nije otpočela u "Starom satu" odgode za sutra, tačno u podne iza Parkuše kod Hipi klupe.

Nisu baš tačno dogovorene propozicije, niti sastav protivnika pa su tako Todori krenuli pola sata ranije prema Hipi klupi, a sa njima bili njihovi prijatelji Dragan Vikić i Persa, poznati sportisti i svakako žestoki momci koji su svoju snagu i spretnost dokazivali na strunjačama i parketu, a ne na ulici koja je više slutila i nagađala o njihovoj snazi i spretnosti.

- Čekali smo Malog i njegove duže od pola sata. Vikiću i Persi dosadilo stajati, pa odluče da odu do Robne kuće prekoputa da nešto pogledaju i kupe… Ostali burazer i ja sami, nismo ni mi mislili još dugo, desetak minuta možda… kad eto ih…, priča mi Todor.

Ja sam tog dana radio u Oslobođenju čija redakcija se nalazila stotinjak metara od Hipi klupe i sjećam se samo kako je kolegica Snježana Rakočević u neko doba usplahirena banula u redakciju, sjela na stolicu i rekla: "Joj, kakva tuča je sad bila pred Parkušom... Sve stoji i tramvaji i automobili…"

Otišli smo do prozora na trećem spratu gdje je bila naša Sarajevska hronika i vidjeli stvarno kako dolje ispod stoje tramvaji i automobili i kako se puno ljudi okupilo. Sletio sam brzo, ali kada sam došao, ostala je samo priča među ljudima koji su gledali tuču kakvu Sarajevo nije zapamtilo.

Kasnije sam pravio mozaik od priča svjedoka i učesnika. I dosta toga zaboravio. Sjećam se samo da mi je Campo rekao: "Jebote, koja su sila bili oni Todori, nisu ih mogao ni lancem ni bejzbol-palicom oboriti…"

A evo i Todorovog sjećanja: "Šestorica su došla. Četvorica Zulića, plus Halid Turčilo i Uti. I svako je imao nešto u rukama. Ili lanac, ili palicu a Uti je nosio onaj mehaničarski ključ. I krenuli smo jedni na druge, Novica je na početku uspio oteti palicu od Ibre i onda kako ga je udario, tako je ovaj pao na tramvajske tračnice… Ja ne znam ko me je i kako udarao, ali ako kažem da sam na glavi imao 17 rana, valjda je sve jasno. Ne mogu se tačno sjetiti koliko dugo je sve trajalo, možda petnaestak minuta. Kasnije mi jedan bokser koji je sve gledao rekao: 'Jebote, Todore, ja ne znam da li bi izdržao i dva udarca na nogama a ti si ih primio ko zna koliko…' Dobili smo udaraca i ja i burazer, ali ostali smo na nogama. I nismo samo mi bili krvavi, nego i oni. Možda se ne može reći ko je pobjednik, ali je činjenica da smo ih mi na kraju ganjali a oni bježali… A sjećam se da se pojavio i jedan oficir, stariji čovjek i čuo ga kako kaže: 'Šta je ovo, počeo rat, a nas nisu obavijestili?'"

Poslije se dugo vremena u kafićima pričalo o toj tuči, novinski hroničari takođe su pratili sve što se zbivalo tada i poslije a vezano bilo za sukob Zulića i Todorovića. Pravni rasplet trebao se dogoditi na sudu, ali važniji i ljepši je onaj drugi koji se dogodio na relaciji dvije zaraćene strane.

Utakmica je završena kako je završena, valja dalje živjeti. Dosta su krvi jedni drugima prolili, hvala bogu svi ostali čitavi i bez posljedica i… priča mi dalje Todor.

- Na suđenju se pojavilo policajaca i specijalaca kao nikada do tada, a možda ni poslije. Mi smo se već dogovorili da ne teretimo jedni druge, među nama je zavladao mir i postali smo raja i prijatelji. Sjećam se, prvo je sudija ispitivao Malog. Šta je i kako je bilo da mu Mali opiše. Pa Mali kaže kako je sve to napuhano, kako smo se malo naguravali… a onda i to je glavni štos kaže Mali sudiji: "Znate li, druže sudija, ko je za sve kriv?" Sudija pita: Ko? A Mali kaže: "Za sve je kriv Franjo." Onda sudija malo zatečen novim imenom pita koji sad Franjo, a Mali ko iz topa: "Franjo Zlomislić". A bio je tada jedan Franjo Zlomislić u Sarajevu, Hercegovac, partijski sekretar ili tako nešto… Sudija malo šuti, pa kaže: "Jeste sto posto." A mi svi padamo od šege…

Poslije suđenja, kako to viteška nepisana pravila nalažu, Todori i Zulići otišli su na Čaršiju. Proslavili pravnu pobjedu i utvrdili prijateljstvo. I nikada više ni jedan Zulić nije poprijeko pogledao Todore, naprotiv nastavili su živjeti u slozi i drugarstvu, spremni da ako zatreba ne daj bože jedni drugima priskoče u pomoć u svakom trenutku.

Zulići su nekako brzo, jedan za drugim otišli. Ne znam kojim redom, ali mislim da je najprije umro Ibro, pa onda Lili, pa Campo i na kraju Mali.

Todorović Novica živi u Zemunu. Brat mu Novak u Beogradu. A dan poslije, nakon što mi je Novak opisao svoja sjećanja zove me opet.

- Toni, pošto znaš kakva su vremena, treba da istakneš da su s nama bili Vikić Hrvat i Persa Musliman, da ne ispadne da smo se mi nešto na nacionalnoj osnovi obračunavali…

Nažalost, danas i jeste bitno i to naglasiti. A onda, eh, onda svako to zna i svako će reći… "nije se gledalo ko je ko…" Osim, kad su u pitanju ovakve sociološke grupacije, gledalo se jedino ko je papak a ko raja.

A to je, opet, tema za jednu drugu i dugu priču.
0
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 590
Posts: 9663
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Online

Re: Da li ste znali da...

Post by KOMESAR » 18 Feb 2018, 19:54

je jedino ziva sestra od Zulica,a i ona u invalidskim kolicima.I takve je se i danas boji pola mog komsiluka, o sirotom muzu da i ne govorim.
0
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
Hannibal
Forumaš godine
Forumaš godine
Reactions: 1825
Posts: 18839
Joined: 03 Sep 2015, 23:23
Status: Offline

Re: Da li ste znali da...

Post by Hannibal » 18 Feb 2018, 20:08

😎😎
0
svjetlost

User avatar
KOMESAR
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 590
Posts: 9663
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Online

Re: Da li ste znali da...

Post by KOMESAR » 18 Feb 2018, 20:13

je

kasnije,poslije tuce, Todor kratko vrijeme radio kao redar-izbacivač na tomboli, koja je bila u FK Partizanu kod mosta Ćumurija, pa mu je tom prilikom neki prigradski papak zabio hinjski nož u glavu iza uha i to je krv tekla potocima. Tošo nije gubio svijest, nego je prvo parmaka eliminisao, a kada je došla hitna pomoć onda je na nogama ušao u auto. Poslije četiri dana pojavio se na poslu, sa velikim flasterom, kao da ništa nije bilo.

Pred rat, devedestih godina je preselio u Beograd ili tačnije u Mladenovac. Ovdje se priča završava jer se više nikada nije pojavio u Sarajevu, ali su mi neke Sarajlije pričale da su on i njegov brat hranili sedamdest bosanskih izbjeglica i da se je za vrijeme rata držao časno i pošteno.


Umro je u januaru prosle godine.
0
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 590
Posts: 9663
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Status: Online

Re: Da li ste znali da...

Post by KOMESAR » 20 Feb 2018, 14:24

obicaj propustanja zena da prve prodju kroz vrata vodi porijeklo jos iz kamenog doba?
Nasi preci su tako provjeravali da li u pecini ima medjeda.
2
2 Image
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

Post Reply

Return to “Sveznadar i astrologija”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest