Marksizam i Dijalektički materijalizam

Diskusije o životu i životnim problemima, stavovima. Savjetovanje.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44808
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Status: Offline

Re: Na današnji dan objavljen je Komunistički manifest!

Post by Socrates » 24 Feb 2017, 21:29

. . . . . . . . .

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44808
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Status: Offline

Re: Na današnji dan objavljen je Komunistički manifest!

Post by Socrates » 24 Feb 2017, 21:53

Salu na stranu :p , Komunisticki Manifest je, bez ikakve sumnje, za doba kada je objavljen, bio remek-djelo politickog djelovanja i politicke propagande.

Okrivljavati ga za 100 miliona pobijenih je ista greska kao sto je i okrivljavati Bibliju I Kur'an za zlocine pocinjene u ime tih religija. Paralela sa religijom nije slucajna. :p

Bilo kako bilo, da li ovaj broj od 100 miliona, bez obzira koliko neprincipijelno povezan sa Komunistickim Manifestom, uracunava bas sve? Samo sto se tice Kine, kineski istoricari, ali i drugi, debatiraju da je Maov Great Leap Forward odnio izmedju 30 i 100 miliona zivota. :sok Kinezi se ne zayebavaju, kod njih je svaki statisticki podatak :sok
Last edited by Socrates on 25 Feb 2017, 00:25, edited 1 time in total.
. . . . . . . . .

User avatar
Melek
Deer Hunter
Deer Hunter
Posts: 24716
Joined: 20 Jun 2013, 23:18
Has thanked: 1819 times
Been thanked: 1297 times
Status: Offline

Re: Na današnji dan objavljen je Komunistički manifest!

Post by Melek » 24 Feb 2017, 22:01

A single death is a tragedy; a million deaths is a statistic.

Joseph Stalin
Push my car.

User avatar
Melek
Deer Hunter
Deer Hunter
Posts: 24716
Joined: 20 Jun 2013, 23:18
Has thanked: 1819 times
Been thanked: 1297 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Melek » 01 Mar 2017, 22:58

Push my car.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8979
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Mohr » 05 Mar 2017, 20:25

Situacija je dosta drukčija kad je reč o izučavanju društva. Naravno da buržoaziji trebaju razne informacije, statistike itd, ali joj nije potrebno naučno razumevanje društva na isti način na koji koj je potrebno razumivenje prirode. Ona je u stanju da izvlači profit potpuno srećna i bez naučnog shvatanja toga kako profit nastaje, i u stanju da vlada društvom na osnovu akumuliranog iskustva i klasnih instinkta („instinkt“ ovde označava internalizovano iskustvo, a ne instinkt u biološkom smislu). Barem od 1848. naovamo mejnstrim društvene nauke se više bave opravdavanjem postojećeg poretka nego bilo kakvim proaktivnim radom...

Na primer, uzmimo u obzir pitanje društvenih klasa – jedno od osnovnih pitanja sociologije. Uprkos tome što se ovim pitanjem bavi preko 100 godina, i uprkos pokušajima ljudi poput Maksa Vebera, Emila Dirkhema, Talkota Parsonsa, Roberta Mertona, Džona Goldtorpa, Dejvida Lokvuda, Ralfa Darendorfa, Entonija Gidensa i mnogih drugih, mejstrim sociologija nije ništa bliže koherentnoj ili opšteprihvaćenoj teoriji klasa, a čak su i empirijska istraživanja na tu temu izrazito ograničena. Međutim ovo ne znači ništa; ne znači ništa ukoliko je većina ljudi uključujući većinu studenata i studentkinja sociologije potpuno zbunjena ovom temom dokle god je (u obrazovanju i medijima) dominantan pogled da je marksistička teorije klase, a posebno marksistička teorija o ulozi radničke klase „neadekvatna“ odnosno „prevaziđena“...





http://marks21.info/teorija/stvar-je-u- ... ideologija

User avatar
dr laganini
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 9236
Joined: 28 Jun 2016, 15:51
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by dr laganini » 05 Mar 2017, 20:40

..podsjeti me na koj tipss iz gimnazije :zubi

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8979
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Mohr » 21 Mar 2017, 21:30

Pre svega, očito je da eksplicitne i implicitne moralne osude prožimaju celokupan opus i Marksa i Engelsa, iako su oni ponekad umeli da kažu da „ne propovedaju moral“. U njegovom veličanstvenom prikazu Pariske komune, Građanskom ratu u Francuskoj, prezir i moralna osuda Adolfa Tjera i drugih gušitelja Komune izviru iz Marksa. Evo kratkog citata izvučenog iz njegove poduže i otrovne osude Tjera:

„Nikad u svojoj dugoj političkoj karijeri nije preduzeo ni jednu jedinu, ma i najmanju meru od praktične koristi. Tjer je bio dosledan samo u svojoj pohlepnosti za bogatstvom i u svojoj mržnji prema ljudima koji proizvode to bogatstvo. Na svoj prvi ministarski položaj pod Lujem Filipom stupio je siromašan kao Jov, a napustio ga kao milionar. Kad je za vreme svog poslednjeg ministrovanja [...] bio javno optužen zbog pronevera, on se zadovoljio time da odgovori prolivanjem suza – artikal sa kojim je bio isto tako izdašan kao i Žil Favr ili ma koji drugi krokodil. U Bordou, 1871, prvi njegov korak za spasavanje Francuske od neposredne finansijske [sic] propasti bio je da sam sebe obdari sa tri miliona godišnje. [...] Majstor za sitne državničke nitkovluke, virtuoz u verolomstvu i izdajstvu, veštak u svima niskim lukavstvima, podmuklim trikovima i podlim prevarama parlamentarne partijske [sic] borbe; uvek spreman da potpiri revoluciju kad ga potisnu s položaja, a da je uguši u krvi kad je on na državnom kormilu; s klasnim predrasudama umesto ideja, sa sujetom umesto srca, s privatnim životom tako sramnim kao što mu je javni život podao.“[8]

A ovu knjigu zaključuje rečima:

„Radnički Pariz sa svojom Komunom biće večito slavljen kao slavni preteča novog društva. Njegovi mučenici [i mučenice – op. prev.] su večito živi u velikom srcu radničke klase. Njegove dželate istorija je već sad prikovala na onaj sramni stub sa kojega ih ni sve molitve njihovih popova neće moći skinuti.“


U Kapitalu, Marks opisuje „vampirsko-kurjačku glad za viškom rada“ [u originalnom tekstu citirano kao „were-wolf's hunger for surplus value – vukodlačka glad za viškom vrednosti“ – op. prev.] i njihove „strahovite ispade [...] koje [...] nisu nadmašile grozote Španjolaca prema američkim crvenokošcima“ i, nakon što detaljno izloži žestoku eksploataciju dečjeg rada, kaže: „kapital [je] bezobziran prema radnikovu zdravlju i trajanju njegovog života. [...] Na optužbu o telesnom i duševnom kržljavljenju, preranoj smrti, mučenju preteranim radom, on odgovara: Kako bi nas ta patnja mogla tištati [sic], kad ona povećava naše zadovoljstvo (profit)?“




Komuna je usvojila udovice i siročad svih pripadnika Nacionalne garde koji su poginuli tokom građanskog rata i u svom proglasu je naglasila prihvatanje žena koje nisu bile u zvaničnom braku i njihove dece; ovakva odluka je bila [pravno] priznavanje rasprostranjene situacije među radništvom u Parizu gde su muškarci i žene živeli zajedno bez blagoslova Crkve ili državne overe.[14]

Jedan od vodećih komunara, Artur Arnu je u to vreme napisao:

„Ovo je bio jedan od verovatno najhrabrijih poteza Komune, jer se njime radikalno hvatalo ukoštac sa pitanjem morala. [...] Ovaj proglas [...] ženu stavlja u potpuno isti položaj sa muškarcem u pravnom i moralnom pogledu, dovodeći sve u stvaran moralni poredak. [...] Zajednica muškarca i žene mora biti čin koji je suštinski slobodan, koji obavljaju dva odgovorna lica.“

Treba reći i to da je kontrast između buržoaskog i proleterskog morala, njihovog i našeg morala, svestan i jasno predstavljen. Buržoaski vođa i kasapin Komune, Tjer, kaže: „Hrišćanstvo, koje je toliko dobra donelo društvu, navodi čoveka da poštuje slabost žene koja je nalik onoj robovskoj“, dok žena iz radničke klase u govoru u Ženskom klubu Komune kaže: „Brak, građanke, najveća je greška drevnog čovečanstva. Biti u braku znači biti u ropstvu. [...] Bračno stanje je neprestani zločin protiv moralnosti!“


Uopšteno govoreći, moral radničke klase, koji marksizam zastupa, naglašava vrednosti solidarnosti i jedinstva – solidarnost sa drugim ljudima iz radničke klase, naravno, ali i onu koja se širi kako bi obuhvatila i druge potlačene i ugnjetene ljude – po principu „napad na jednog (jednu) od nas je napad na sve nas.“ Nasuprot tome, buržoaska moralnost naglašava postignuća pojedinaca i pojedinačnu odgovornost, koja ume da bude podređena porodici ili, po potrebi, naciji i državi. Rečima klasne ratnice sa buržoaske strane, Margaret Tačer:

„Mislim da smo prošli kroz period u kom je prevelikom broju ljudi omogućeno da misle da je posao vlade da rešava bilo koji problem koji oni mogu imati. 'Imam problem, dobiću finansijke olakšice.' 'Nemam dom, vlada mora da me skući.' Oni projektuju svoje probleme na čitavo društvo. I, znate, društvo zapravo ne postoji. Postoje pojedinačni muškarci i žene i postoje porodice.“

Sa stanovišta morala radničke klase, šefovi i bankari koji jure za akumulacijom kapitala su pohlepni, dok su radnici i radnice koji se bore za više plate uključeni u ono što je Marks zvao „nužnim oblikom samonametanja“ i „borbe za sve nas“. S tačke gledišta buržoaskog morala, radnici i radnice su pohlepni, a šefovi zaslužuju svoje bogatstvo.



Ono što Engels piše o seksualnom moralu ima širu primenu i može se iskoristiti kao dobar završetak ovog odeljka.

„Dakle, ono što možemo danas naslućivati o uređenju polnih odnosa posle predstojećeg uklanjanja kapitalističke proizvodnje, pretežno je negativnog karaktera, ograničava se najviše na ono što nestaje. A šta će novo doći? To će se rešiti kad poraste novo pokolenje: pokolenje muškaraca koji nikad u svom životu nisu došli u priliku da kupuju novcem ili drugim sredstvom socijalne moći podavanje žena, i pokolenje žena koje nikad nisu došle u priliku da se podaju muškarcu iz bilo kakvih drugih obizra osim istinske ljubavi, niti da ljubljenom uskrate podavanje iz straha od ekonomskih posledica. Kad se pojave ti ljudi, biće im poslednja briga šta se danas zamišlja da bi oni trebalo da čine; oni će stvoriti svoju sopstvenu praksu i svoje odgovarajuće javno mnjenje o praksi [sic] svakog pojedinca – i tačka.“





http://marks21.info/teorija/stvar-je-u- ... t-i-pravda

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8979
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Mohr » 29 Oct 2017, 19:43

Kako žive i djeluju povijesne životinje?

Piše: Teri Iglton


... Na taj način počinjemo pripovijedati priču. Zapravo, sami postajemo pripovijest. Životinje koje nisu sposobne za žudnju, složen rad i razrađene oblike komunikacije ponavljaju svoje instinktivne radnje. Život životinja određen je prirodnim ciklusom. One same o sebi nemaju nikakav narativ, ono što Marx naziva slobodom. Ironija u tom stavu jest u tome da, iako je samoodređenje čovjekova bit, većina ljudi tijekom povijesti nije bila u mogućnosti ostvariti .ga. Nije im dopušteno da budu u potpunosti ljudi. Umjesto toga, život im je uglavnom određivao turoban ciklus klasnog društva. Cjelokupan Marxov opus fokusiran je upravo na pitanje zašto je bilo tako i može li se to izmijeniti. Radi se o tome možemo li iz carstva nužnosti prijeći u carstvo slobode? To znači postati sličniji nama samima, a ne jazavcima. Kad nas je doveo na sam prag takve slobode, Marx nas ondje ostavlja da se sami branimo. Kakva bi to bila sloboda kad ne bi bilo tako?


Materijalizam je za Marxa značio početi od toga kakvi su zapravo ljudi, a ne od nekog maglovitog ideala kojem bismo trebali težiti.

Za Marxa, kao i za Aristotela, sreća je praktična djelatnost, a ne stanje uma. Za židovsku tradiciju, kojoj je po podrijetlu pripadao, ali spram nje bio sumnjičav, "duhovno" je pitanje kako nahraniti gladne, ugostiti prognane i zaštititi siromašne od nasilja bogatih. Ono nije suprotnost svjetovnoj, svakodnevnoj egzistenciji, nego poseban način njezina življenja...




http://www.xxzmagazin.com/kako-zive-i-d ... -zivotinje

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8979
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Mohr » 05 May 2019, 20:59

Na današnji dan je rođen Karl Marx. Prošlogodišnji tekst povodom 200 godina od smrti aktuelan je i danas...


Marx življi nego ikad

Goran Marković


Danas se navršava dvjesto godina od rođenja Karla Marksa, jednog od najklevetanijih, najocrnjivanijih, ali i najuzdizanijih filozofa i revolucionara koje je ljudski rod dao. Prije nekoliko godina, u anketi BBC-a, Marks je proglašen misliocem milenijuma. Ekonomska kriza koja je uzdrmala temelje kapitalizma, iako to zvanični ideolozi i političari poretka nisu očekivali, pobudila je interesovanje za oca marksizma (iako on sam sebe nikad ne bi nazvao marksistom!), nakon par decenija preziranja.

Kao rijetko ko (ili niko) u ljudskoj istoriji, Marks je bio pogrešno tumačen, pripisivani su mu tuđi grijesi, a njegova teorija je proglašavana opasnom utopijom. On je bio kriv ne samo za Staljinove zločine, za čijeg je praoca ponekad nazivan, već i za zločine koje je činio režim Pol Pota, kojeg bi tek zagriženi antimarksisti mogli nazvati marksistom. Ma koliko ga otpisivali, Marks je danas aktuelniji nego u bilo kom trenutku u posljednjih nekoliko decenija. Iako kapitalizam izgleda zdrav i u naponu snage, to ni izbliza nije tako. Sistem je davno prešao iz faze zrelosti i snage u fazu starosti, u kojoj više ne može ponuditi ništa novo, niti pokazati sposobnost da se transformiše, kako bi otupio vlastite protivrječnosti. Nema na vidiku onih neočekivanih vratolomija iz liberalnog u državni kapitalizam, niti političkih reformi koje su vodile od ograničenog ka opštem biračkom pravu. Iako ništa od ovoga nije bilo revolucionarno, u smislu stvarnog čovjekovog oslobođenja, predstavljalo je napredak, iako u granicama najamnog ropstva i političke neravnopravnosti.

Dokle god postoji potreba za alternativom postojećem društvu, a tako će biti dokle god ono postoji, Marksova teorija će stajati na prvom mjestu teorija koje kritikuju i osporavaju postojeći društveni sistem i nude alternativu. Marks je uspio da objasni prirodu kapitalizma, da ukaže na njegove temeljne protivrječnosti, na nedostatke sistema koji ne mogu biti otklonjeni, jer leže u samoj njegovoj prirodi. Pritom, Marks nije moralisao, niti je slikao sliku idealnog zamišljenog društva. Njegov metod bio je naučni. Ali, on nije samo proučavao društvo, nego je ukazao na dogme na kojima ono počiva, a koje nisu u saglasju sa stvarnošću.

Često se misli kako je Marks bio protivnik ideje ljudskih prava, iz čega je slijedilo njihovo kršenje od strane njegovih sljedbenika, pogotovo u Sovjetskom Savezu. Nema ničeg pogrešnijeg od ovog shvatanja. Marks je kritikovao koncept ljudskih prava kakav je bio razvijen u kapitalizmu, ne zbog sadržine ljudskih prava, nego zbog toga što mu je bilo jasno da se ta prava u tom društvu ne mogu suštinski ostvariti. Smatrao je da u klasno podijeljenom društvu, u kome postoji krajnje nejednaka raspodjela materijalnih resursa, bogatstva i moći, nije moguće da svi budu suštinski jednaki, pa samim tim ni da uživaju sva ljudska prava. To važi i danas, jer je svakom objektivnom posmatraču jasno kako postoje ogromne razlike u mogućnosti ostvarivanja ljudskih prava u kapitalizmu između pripadnika različitih klasa. Uzmimo za primjer slobodu štampe, pa će nam sve biti jasno, o ekonomskim i socijalnim pravima da i ne govorimo. Svaki put kad mu bude uskraćeno pravo na štrajk, radnik dobije lekciju o ljudskim pravima. Iz ovakvog Marksovog pristupa, neki su izveli zaključak o tome da je on bio protivnik ljudskih prava uopšte. O tome nema govora u njegovim radovima, ni eksplicitno ni implicitno, ali neke stvari mogu biti izmišljene kad nema argumenata za potvrdu teze da je Marks bio autoritaran.

Slična je sudbina Marksovog učenja o državi. Koliko puta je pojam diktature proletarijata iskorišten za optužbu na račun Marksa da je njegovo učenje antidemokratsko, čak totalitarno. Ni za ovu optužbu nema nikakvog osnova, osim toga što se na diktaturu proletarijata pozivao Staljin i što je sam pojam diktatura shvaćen kao nešto negativno i tiransko. Marks ne može biti odgovoran za Staljina i staljinizam, niti za sve one koji su se pozivali na njega, čineći strahote, kao što ni Isus ne može biti odgovoran za inkviziciju. Marks je svaku državu smatrao diktaturom, pa i demokratsku republiku, zato što je svaka država izraz klasne vladavine, nametanja interesa i volje jedne klase drugim klasama. U tom i samo u tom smislu država je diktatura. Ako je tako, onda i proletarijat uspostavlja svoju diktaturu, jer nameće svoju volju i interese pobijeđenoj buržoaziji. A da on to može i mora učiniti u obliku demokratskog političkog režima, za Marksa je potpuno jasno. Kao i za one koji čitaju Kritiku Gotskog programa, Građanski rat u Francuskoj, ili Komunistički manifest, jer u ovim djelima, Marks na jezgrovit način govori, između ostalog, o državi, i daje skicu države koja je diktatura proletarijata. U toj skici, nema mjesta za logore, strijeljanje i protjerivanje. Marks piše o tome da je oslobođenje proletarijata djelo samog proletarijata (a ne male konspirativne organizacije profesionalnih revolucionara), o tome da je sloboda pojedinca uslov slobode svih, te o tome da je Pariska komuna uzor socijalističke države. Kako neki autori primjećuju, Marks je još uvijek izričito ne naziva diktaturom proletarijata (to će učiniti Engels 1891. godine), ali samo zato što je Komuna nastala u specifičnim uslovima i bila ograničena na jedan grad. Ipak, Marks je visoko cijeni i kaže da je ona konačno pronađeni politički oblik oslobođenja radničke klase. „Konačno pronađeni oblik“, gospodo, je država koja je uvela radničko samoupravljanje, dozvolila takmičenje stranaka na izborima, pretvorila predstavničko tijelo u vrhovnu vlast, spojivši zakonodavnu i izvršnu funkciju u njegovim rukama, ukinula stajaću vojsku i birokratiju. Prava diktatura, nema šta!

Iako je Marks bio i filozof, i sociolog, i politikolog, danas se najviše ističe njegovo ekonomsko učenje. Nikakvo čudo, ako se ima na umu ekonomska kriza kapitalizma. Otud sve veće interesovanje za Kapital. Istini za volju, zanemaruju se važni aspekti Markove ekonomske teorije. Još uvijek se ne ukazuje (ili ne ukazuje dovoljno) na njegovo učenje o eksploataciji i teoriji krize. Ne uzima se u dovoljnoj mjeri na činjenicu da je Kapital pisan protiv kapitala. Zvanični ekonomisti, ideolozi i novinari odaju priznanje Marksu kao teoretičaru koji je opisao i predvidio ekonomske krize. Ali, on je mnogo više od toga. On je pronikao u suštinu kapitalističke ekonomije, njen ugnjetački i iracionalan karakter. Do tog zaključka, međutim, zvaničnici sistema još uvijek nisu došli, ili barem ne smiju da ga javno izgovore.

Marksova teorija je teorija oslobođenja. Oslobađajući sebe, proletarijat oslobađa čovječanstvo. Ključna ideja u Marksovoj misli je ideja slobode. Ono što kapitalizmu i njegovim apologetima smeta je da je Marksova ideja slobode suprotna liberalno shvaćenoj slobodi. Nasuprot slobodi tržišta, Marks stavlja slobodu čovjeka, pri čemu to nije sloboda člana politbiroa, već sloboda svakog čovjeka. Nasuprot slobodi buržuja, Marks stavlja slobodu svakog člana društva. Nasuprot slobodi eksploatacije, Marks stavlja slobodu participacije. Nasuprot formalnoj političkoj demokratiji, koja je praćena ekonomskom despotijom, Marks stavlja stvarnu integralnu društvenu demokratiju. To ne shvata samo onaj ko nije čitao Marksa, već je o njemu zaključivao na osnovu onoga što je čuo, ili pročitao u novinskim feljtonima. Marksa ne treba čitati. Njega treba studirati, jer njegova misao i dalje je alternativa. A alternativa je potrebna svakom društvenom poretku, pogotovo onom koji pokazuje toliko mana, kao što je slučaj sa kapitalizmom. Zbog toga, Marksova teorija nije značajna samo univerzitetskim profesorima, već i svim društvenim aktivistima, koji ne mogu ostvariti bilo kakav smisleni napredak u svojoj borbi ako je prethodno ne osmisle. Utoliko su smiješni oni koji sa prezirom odmahuju potrebu da se društvena borba prvo osmisli.

Uostalom, nije li Marks bio sjajan spoj teoretičara i praktičnog revolucionara, prvo kao član Saveza komunista, a potom i Generalnog vijeća Prve internacionale? Nije li on svoje „teoretisanje“ sjajno dopunio praktičnim političkim radom? I, nije li on u praksi pokazao kako svoja uvjerenja treba živjeti, a ne samo o njima pisati? Mogao je biti sjajan univerzitetski profesor, visoko poštovan član društva, inetelektualni i finansijski aristokrata. Mogla ga je čekati karijera diplomate ili ministra. Marks je, međutim, izabrao život progonjenog revolucionara, koji se potucao po pola Evrope, od Njemačke, Brisela i Pariza do Londona, u kome je živio sirotinjski, zahvaljujući stalnoj novčanoj pomoći prijatelja i saborca Engelsa.

Marksova teorija, oslobođena besmislenih ideoloških naslaga takozvanog komunizma (koji nije bio nikakav komunizam), i danas se izučava na univerzitetima i u ozbiljnim akademskim krugovima. Ona i dalje služi kao inspiracija brojnim političkim pokretima, od kojih su neki ozbiljna snaga u svojim zemljama. Za Kapitalom posežu i oni koji nikad nisu mislili da će odgovore tražiti u njemu. Svima koji su ga otpisali, proglasili autoritarcem i opskurnim misliocem, Marks se „osvetio“ aktuelnošću svojih ideja.


noviplamen.net

Ljubo
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 117
Joined: 25 Jun 2019, 06:37
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Ljubo » 27 Aug 2019, 01:24

Mohr wrote: 29 Dec 2016, 20:33 Prvo, savremena radnička klasa, definisana kao oni koji su prinuđeni da prodaju svoju radnu snagu daleko je od nestajanja i nikad nije bila brojnija nego danas. Kris Harman je 2002., u pažljivoj analizi zasnovanoj na Din Filmersovom izveštaju iz 1995. za Svetsku banku, Estimating the World at Work, zaključio da je „ukupna svetska cifra za radničku klasu između 1.5 i 2 milijarde“ i komentarisao „Svako ko veruje da smo rekli „zbogom“ ovoj klasi ne živi u stvarnom svetu“ (C. Harman, "The Workers of the World", International Socialism 96 (jesen 2002), p6).

Drugim rečima, napuštanje Marksove ideje da je radnička klasa glavni nosilac socijalističke promene nema smisla.
Nisam pročitao ništa od Marksa, ali sam praktično živio Marksovu filozofiju u YU režimu od početka njegovog nastanka pa sve do njegove propasti, tako da mogu da tvrdim da mi je marksizam u potpunosti poznat. Kao što mi je poznato i to da je u svijetu propalo sve što je po Marksovoj filozofiji bilo sagrađeno. Iako ono što je kao zamjena nastupilo poslije marksizma nije ni malo bilo bolje od marksizma, već gore.

Zašto je u svijestu pokušaj stvaranja komunizma po Marksovoj filozofiji propao?

Zato jer Marksova filozovija besklasnog društva nije bila do kraja razrađena. Na mnoga pitanja Marks nije dao odgovor, tako da su se tokom prakticiranja komunizma pojavili određeni problemi koje teoretičari marksizma nisu znali da riješe. Ti problemi su tokom vremena lančano uzrokovali nove probleme koji su sve više slabili komunistička društva, sve dok se na kraju ona nisu i raspala.

Po meni, glavni problem je bio bavljenje komunističkih društava društveno neopravdanim i nekorisnim radom, tj. radom od kojeg se ne živi, koji je uzrokovao spor razvoj komunističkih ekonomija, a na kraju čak i njihovo slabljenje i propadanje. Imajući na umu da je zdrava i jaka ekonomija glavni faktor i snaga svakog poretka, bez kojeg svaki poredak na kraju propada.

Društveno neopravdani i nekorisni rad koji se od početka stvaranja komunističkih društava gomilao i uspravao razvoj i na kraju propast komunističkih društava bio je ulagan u jačanje komunističkih političkih državnih, uglavnom, diktatorskih režima, zatim, razvoj i jačanje vojnih snaga i tehnologija potrebnih za zaštitu tih režima, što je bilo potpuno suprotno Marksovoj ideji "odumiranja države" kao političke tvorevine. Tako da je na kraju država, sa svim svojim glomaznim i nepotrenim mehanizmima, sa svojom administracijom, vojnim snagama i tehnologijama, zatim bankarskim, tj. robnonovčanim i poreskim sistemom, na kraju prekomjerno opteretila i oslabila ekonomiju, koja je na kraju propala, a sa njom zajedno i sva komunistička društva.

Propasti komunističkih društava je na kraju doprinijelo i pitanje koje Marks takođe nije znao da riješi - podijeljenost komunističkih društava po brojnim nacionalnim i vjerskim pripadnostzima, koje je trebalo riješiti već na samom početku formiranja komunističkih društava. Koja se, vjerovatno, ne bi ni raspala, bez obzira na ekonomske krize, koje se uvijek mogu riješiiti, da takvih nepotrebnih i uvijek za svako društvo i svaki poredak štetnih, besmislenih i bezveznih podijeljenosti komunističkih društava nije bilo.
Govno ti

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74137
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by storm » 27 Aug 2019, 06:46

Problem je komunizma, da nije za ljude.
Ideal, utopija, koji ne računa na individualnost, sposobnost, pohlepu, želju, lijenost, javasluk, ukratko... Ne računa na čovjeka i njegove emocije i različitosti.
Prvi uvjet da se uspostavi komunizam, je da se riješimo novca kao sredstva nagrade za rad. Dok je tih vrijednosti, ništa od te ideje.
Ovi pokušaji kroz povijest su čisto bezveze ispali.
Recimo ideja nekih kapitalističkih zemalja o temeljnom dohotku svakog građana je prvi korak ka tome.
Ali još mi imamo jesti pure do tada, a usput ćemo vrlo vjerojatno i uništiti sami sebe. Tako da možda neka nova, druga civilizacija... Nekad.
Mi smo "malo" pogriješili negdje :misli
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 108176
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 2655 times
Been thanked: 2562 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Krokodil Behko » 27 Aug 2019, 08:43

Sve bi ispalo bolje, da su ograničili svoje apetite i dozvolili da bude višepartijski sitem. Mogli bi zabraniti razne konzervativce i fašiste. Problem je što je svima bila uzor Rusija i njen boljševizam, a riječ je o zatucanoj zemlji koja je dreto iz feudalizma ušla u socijalizam.
online

Ljubo
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 117
Joined: 25 Jun 2019, 06:37
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Ljubo » 28 Aug 2019, 01:38

storm wrote: 27 Aug 2019, 06:46 Problem je komunizma, da nije za ljude. Ideal, utopija, koji ne računa na individualnost, sposobnost, pohlepu, želju, lijenost, javasluk, ukratko... Ne računa na čovjeka i njegove emocije i različitosti.
Prvi uvjet da se uspostavi komunizam, je da se riješimo novca kao sredstva nagrade za rad. Dok je tih vrijednosti, ništa od te ideje.
Ovi pokušaji kroz povijest su čisto bezveze ispali.
Recimo ideja nekih kapitalističkih zemalja o temeljnom dohotku svakog građana je prvi korak ka tome.
Ali još mi imamo jesti pure do tada, a usput ćemo vrlo vjerojatno i uništiti sami sebe. Tako da možda neka nova, druga civilizacija... Nekad.
Mi smo "malo" pogriješili negdje
Tvoje razmišljanje nije loše. Ali.....

Da bi mogli da tvrdimo da komunizam jeste ili nije za ljude, prvo je potrebno dati ispravnu definiciju komunizma. Po meni, najkraća definicija komunizma bi trbelo da glasi: KOMUNIZAM = PRAVEDAN DRUŠTVENI I EKONOMSKI POREDAK.

Zatim bi trebalo nabrojati sve karakteristike pravednog društvenog i ekonomskog poretka da može da se zna šta pojam "pravedan društveni i ekonomski poredak" podrazumijeva. Te karakteristike se ne mogu proizvoljno izmišljati, jer postoji osnovni prirodni zakon po kojem teče evolucija žive i svjesne materije Prirode, po kojem se stvaraju sve materijalne forme od kojih se Svemir sastoji, koje su sve odreda sistemi kretanja i rada žive i svjesne materije, upravo sa značenjem pravednih društvenih i ekonomskih poredaka. To su atomi kao savršene i pravedne društvene i ekonomske zajednice i orgnizacije kretanja i rada elementarnih čestica. Zatim nebeska tijela kao iste takve pravedne organizacije kretanja i rada atoma. Pa galaksije kao pravedne organizacije kretan ja i rada nebeskih tijela.

Organska priroda je po istom prirodnom zakonu i princiopu sagrađena. Ćelije su pravedne društvene i ekonomske zajednice i organizacije kretanja i rada molekula i atoma. Tijela biljaka, životinja i ljudi su pravedne društvene i ekonomske zajednice i organizacije kretanja i rada ćelija. I tek na kraju imamo pokušaje, na primjer, pčela, mrava i ljudi da i oni naprave svoje društvene i ekonomske zajednice kretanja i rada. Pčele i mravi su u tome u potpunosti uspjeli, a ljudima u ljudskom društvu to još uvijek nikako ne polazi za rukom.

Sa svim ovim naprijed rečenim želim da kažem, ako želimo da znamo šta uistinu pojam "pravedan društveni i ekon omski poredak" podrazumijeva, to ne možemo proizvoljno izmišljati, već se moramo ugledati i pozvati na prirodu i njene zakone po kojima ona postoji i pri tome se pozvati na prirodne društvene i ekonomske sisteme i modele koji su već odavno po tim prirodnim zakonima napravljeni, od kojih je ljudski organizam, na primjer, jedan od najsavršenijih.

I upravo ono što jeste ćelija kao pravedna društvena i ekonomska zajednica atoma, pa ljudski organizam kao pravedna društvena i ekonomska zajednica ćelija, to isto sada, kao naredna i još viša etapa razvoja žive i svjesne materije na planeti Zemlji, treba da postane i cijelo ljudsko društvo. Po tim pitanjima nema šta da se izmišlja, ni mudruje. Samo treba za primjer i model pravednog društvenog i ekonomskog poretka uzeti ljudski organizam i iz njega prekopirati sve principe po kojima je on napravljen kao takav i primijeniti ih na ljudsko društvo i posao će bez greške, na opšte zadovoljstvo svih ljudi svijesta, da bude besprijekorno urađen.

O kojim se tu principima radi.

Prvi i najvažniji princip po kojem je ljudski organizam sagrađen, a to može da se uoči i na primjeru mravljih i pčelinjih društava, jeste da tu nikakvih drugih podijeljenosti nema osim poravedne podjele rada i rezultata rada. Dakle, tu nema nikakve države kao političke tvorevine, ni njene administracije i vojnih sila, blokova i tehnologija. Zatim, nnema vjerske, nacionalne ni klasne podijeljenosti. Nema novca, banaka, robnonovćanog i poreskog sistemma. I nema nikakvog društveno neopravdanog i nekorisnog rada, već samo rada od kojeg drušvo živi, kojim se bave svi sposobni za rad, čiji rezultati rada su svim članovima društva podjednako dostupni.

I ako se ljudi slože da jedno komunističko društvo treba po ovim prirodnim zakonima i principima da bude sagrađeno - a moraće jer ljudko društvo će jedino tako moći da preživi i da se na kraju ne samouništi - tek tada možemo da postavimo pitanje da li bi takav društveni i ekonomski poredak bio za ljude?

Moj odgovor je da bi bio, iz razloga što je i ljudska priroda ista takva, a ne ovakva kakva nama danas izgleda da jeste, a to je da su ljudi pohlepni, pokvareli, lijeni i zli. Ljudi nisu takvi što je njihova priroda takva, već su takvi što su svi njihovi dosadašnji društveni i ekonomski poreci bili nepravedni, pokvareni i zli, u kojima su ljudi, zbog nepravedne i nikakve organizacije rada i raspodjele rezultata rada, prinuđeni sami o sebi da se brinu po neprirodnom principu podjele, konkurencije i borbe svakoga sa svakim, u kojoj jači preživljava, u kojoj je pravo jačega njegovo prirodno pravo i u kojoj su dozvoljena sva sredstva održanja. Ovaj neprirodni princip danas podržava i opravdava i svjetska nauka i filozofija i svjetske ideologije i politike, pa čak i svjetske religije se po ovom principu jedna prama drugoj međusobno odnose. Što nikakve veze ni sa prirodnim zakonima, ni sa zdravom pameću nema. Ljudski organizam kao ekonomska zajednica ćelija i organa nije sagrađen po principu konkurencije i borbe. Po ovom principu ne samo da nebi mogao da postoji, jer bi se raspao, kao što se i ljudsko društvo uvijek izn ova i gradi i raspada, već ne bi mogao ni da nastane. Ljudski organizam, kao i sve materijalne forme od kojih se Svemir sastoji, su sagrađene po principu jedinstva, mira, reda, saradnje, ljubavi i naravno, pravedne podjele rada i rezultata rada. I svaki čovjek bi bez problema mogao da se prilagodi životu po ovom principu, kada bi živio u takvom, prirodnom, pravednom društvenom i ekonomskom poretku. U nepravednom on ne može da bude takav ako želi da preživi, već mora da bude i nasilan i pohlepan i pokvaren, i neradan i zao. Pokvareno društvo čovjeka od malih nogu kroz svoje sisteme obrazovanja i vaspitanja napravi takvim pokvarenim i zlim. Propali, Marksov komunizam, nije donio ništa novo u odnosu na nepravedne društvene i ekonomske poretke koji su bili prije komunizma i zato je na kraju i propao. Kao što će na kraju da propadne i kapitalizam, koji će na kraju u svojoj pohlepi sam sebe da poždere i uništi.
Govno ti

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8979
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Mohr » 29 Aug 2019, 20:14

Ljubo wrote: 27 Aug 2019, 01:24

Nisam pročitao ništa od Marksa, ali sam praktično živio Marksovu filozofiju u YU režimu od početka njegovog nastanka pa sve do njegove propasti, tako da mogu da tvrdim da mi je marksizam u potpunosti poznat. Kao što mi je poznato i to da je u svijetu propalo sve što je po Marksovoj filozofiji bilo sagrađeno.
Jasno, svi Marxovi "najoštriji kritičari", nisu od nj ništa pročitali. Ali zato, dabome, znaju sve o njemu i njegovoj filozofiji, onako kako su im drugi (neki, nekakvi, nešto) utuvili u razbarušene ćupe! Pa evo da vidimo kako slijedi:
Ljubo wrote: 27 Aug 2019, 01:24

Zašto je u svijestu pokušaj stvaranja komunizma po Marksovoj filozofiji propao?
A o tome već, dabome, svi znaju sve. Da bar hoćete ka'sti ko je napabirčio tu logoreju iliti verbalnu dijareju... :o

Ili pak hotjete rekti da imate kategoričan stav o nečemu o čemu nemate (ni elementarnog!) pojma :rol

No dobro, na to sam već navik'o, ali, "zar i ti, sine Ljubo-Brute"!? :(

Ljubo
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 117
Joined: 25 Jun 2019, 06:37
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Ljubo » 30 Aug 2019, 00:56

Mohr wrote: 29 Aug 2019, 20:14 Jasno, svi Marxovi "najoštriji kritičari", nisu od nj ništa pročitali. Ali zato, dabome, znaju sve o njemu i njegovoj filozofiji, onako kako su im drugi (neki, nekakvi, nešto) utuvili u razbarušene ćupe! Pa evo da vidimo kako slijedi:
Marksizam je teorija, a živiti po marksizmu 50 godina je praksa. Ja teoriju nisam poznavao, ali praksu, itekako, jesam. Da li se znanje o nečemu bolje stiče kroz teoriju ili praksu? Kroz praksu, naravno. I niko nema pravo da tvrdi da je teorija dobra, ako praksa pokaže da nije dobra. Uostalom, terorija je bila da se po marksizmu napravi besklasno društvo. Da li su komunistička društva koja su napravljena po marksizmu bila besklasna? Nisu. Komunisti su u odnosu na radničku klasu bili privilegovana klasa. Uvijek su dobijali bolja i lakša, rukovodeća radna mjesta i bolje plate. A plus što su bili pohlepni i nemilice potkradali društvo i bogatili se, sve dok ekonomiju društva nisu doveli na prosjački štap i uništili je.

Besklasno društvo je samo ekonomija, bez države kao političke tvorevine i bez novca, u kojem nikakvih drugih podijeljenosti (političkih, vjerskih, nacionalnih i klasnih) nema, osim pravedne podjele rada i rezultata rada. Svi sposobni za rad se bave samo radom od kojeg se živi, tako da materijalnih dobara potrebnih za život uvijek ima više nego što društvu za normalan život treba. U prirodi postoji bezbroj primjera tako savršenih ekonomskih zajednica, poput, recimo, mravljeg društva, pčelinjeg ili ljudskog organizma kao ekonomske zajednice mnogo milijardi ćelija, grupisanih u oko 42 hiljade dijelova i organa ljudskog organizma.

O prirodnim zakonima po kojima se u prirodi grade savršene, pravedne i besklasne društvene i ekonomske zajednice, koji važe i za ljudsko društvo kao dio prirode, Marks pojma nije imao. I zato je marksizam i završio na đubrištu istorije. Kao što će na kraju - a taj kraj nije daleko - i smrdljivi kapitalizam.
Mohr wrote: 29 Aug 2019, 20:14A o tome već, dabome, svi znaju sve. Da bar hoćete ka'sti ko je napabirčio tu logoreju iliti verbalnu dijareju... :o Ili pak hotjete rekti da imate kategoričan stav o nečemu o čemu nemate (ni elementarnog!) pojma :rol No dobro, na to sam već navik'o, ali, "zar i ti, sine Ljubo-Brute"?
Moj stav i moj odgovor na pitanje zašto je komunizam propao sam naprijed izrekao samo u nekoliko rečenica i on je nepobitan. Na primjer, marksisti su tvrdili da će država odumrijeti i da će novac da bude ukinut kad proizvodne snage uznapreduju da mogu obezbijediti materijalnih dobara više nego što društvu treba. Što nikakve logile nema. To je bila obična laž i prevara. Upravo je obrnuto trebalo da se radi, da se prvo ukine država i novac, da se društvo na taj način oslobodi društveno štetnog i nepotrebnog rada, kako bi svi sposobni za rad mogli da se uključe u materijalnu proizvodnju, da bi tek na taj način društvo moglo da proizvede više materijalnih dobara nego što društvi za život treba. Jer dok god postoji novac i glomazna i gladna država koja ždere ekonomiju i nikad joj nije dosta, ekonomija nikada neće moći toliko da uznapreduje da proizvede više nego što pohlepnoj i gladnoj državi treba.
Govno ti

respo
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 3930
Joined: 11 Sep 2019, 10:11
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by respo » 12 Sep 2019, 12:58

ne mozes imati 50godina prakse kad nisi zivio u marksizmu i komunizmu
jednostavno nijedna drzava nije postala komunisticka kao sto pise u komunistickom manifestu a to ljudi mijesaju
odgovoran sam za ono sto kazem a ne za ono sto ti shvatis

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8979
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Mohr » 12 Sep 2019, 17:15

Ljubo wrote: 30 Aug 2019, 00:56
Mohr wrote: 29 Aug 2019, 20:14 Jasno, svi Marxovi "najoštriji kritičari", nisu od nj ništa pročitali. Ali zato, dabome, znaju sve o njemu i njegovoj filozofiji, onako kako su im drugi (neki, nekakvi, nešto) utuvili u razbarušene ćupe! Pa evo da vidimo kako slijedi:
Marksizam je teorija, a živiti po marksizmu 50 godina je praksa. Ja teoriju nisam poznavao, ali praksu, itekako, jesam. Da li se znanje o nečemu bolje stiče kroz teoriju ili praksu? Kroz praksu, naravno. I niko nema pravo da tvrdi da je teorija dobra, ako praksa pokaže da nije dobra. Uostalom, terorija je bila da se po marksizmu napravi besklasno društvo. Da li su komunistička društva koja su napravljena po marksizmu bila besklasna? Nisu.
Kao što rekoh, nekad ti je neko, mudar i sav ozaren, u oduševljenom zanosu, ispripovijedao, sve onako škiljeći u zvjezdano nebo, da je ta teorija, o kojoj nemaš pojma, sprovedena u praksu. I ti si to, naravno, kao dobroćudan mladić, uzeo "zdravo za gotovo". Da imaš pojma (kao što naravno nemaš!) o marxističkoj (tačnije Marxovoj!) teoriji, onda bi znao da je Marx uvijek praksu stavljao ispred teorije, i, štaviše, kategorično tvrdio da nije teorija ta koja (treba da) proizvodi praxu, već naprotiv, da je praxa (zatečeno, stvarno stanje na terenu) ono što ljude potiče da teoretišu. Dakle, svakodnevni, praktični život ljude navodi da ga promišljaju, istražuju i teoretišu o njegovom konkretnom unapređenju. Capito???


Nismo teolozi, pobogu si brate, druže @Ljubo :pusa

Ili možda jesmo :rol


:D.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8979
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Mohr » 12 Sep 2019, 18:53

Ljubo wrote: 30 Aug 2019, 00:56
O prirodnim zakonima po kojima se u prirodi grade savršene, pravedne i besklasne društvene i ekonomske zajednice, koji važe i za ljudsko društvo kao dio prirode, Marks pojma nije imao. I zato je marksizam i završio na đubrištu istorije. Kao što će na kraju - a taj kraj nije daleko - i smrdljivi kapitalizam.
Da sakatog anticlimaxa!!!- rek'o bi Marx. Da tupave li kontradikcije, bog te tvoj!!! - dodat ću ja :cudi

Uzmi malo čitaj (Marxa), uči, druže @Ljubo :tjesi

Već sam ti napisao Marxovu rečenicu, misao, o potrebi/nužnosti "naturalizacije čovjeka i očovječavanja prirode", ali ti i dalje k'o Švabo "trajlala"!!! :lala

Ljubo
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 117
Joined: 25 Jun 2019, 06:37
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Ljubo » 13 Sep 2019, 01:40

Mohr wrote: 12 Sep 2019, 17:15 Kao što rekoh, nekad ti je neko, mudar i sav ozaren, u oduševljenom zanosu, ispripovijedao, sve onako škiljeći u zvjezdano nebo, da je ta teorija, o kojoj nemaš pojma, sprovedena u praksu. I ti si to, naravno, kao dobroćudan mladić, uzeo "zdravo za gotovo". Da imaš pojma (kao što naravno nemaš!) o marxističkoj (tačnije Marxovoj!) teoriji, onda bi znao da je Marx uvijek praksu stavljao ispred teorije, i, štaviše, kategorično tvrdio da nije teorija ta koja (treba da) proizvodi praxu, već naprotiv, da je praxa (zatečeno, stvarno stanje na terenu) ono što ljude potiče da teoretišu. Dakle, svakodnevni, praktični život ljude navodi da ga promišljaju, istražuju i teoretišu o njegovom konkretnom unapređenju. Capito???
Slažem se, teorija proizilazi iz prakse. Ali problem je što marksizam nije bio teorija koja je proizašla iz prakse, već praksa koja je proizašla iz teorije marksiznma. I šta smo na kraju iz teorije marksizma u praksi dobili? Mućak!
Mohr wrote: 12 Sep 2019, 17:15Nismo teolozi, pobogu si brate, druže Ljubo
Ili možda jesmo?


Vidiš, druže Mohr, osnovna razlika između nepravednog i pravednog društvenog i ekonomskog poretka je u principu po kojem se nepravedni i pravedni poreci u prirodi stvaraju.

Princip nepravednosti je princip podjele, konkurencije, mržnje i borbe svakoga sa svakim, u kojoj jači preživljava, u kojoj je pravo jačega njegovo prirodno pravo i u kojoj su dozvoljena sva sredstva održanja. To je princip koji je temelj robovlasništva, feudalizma i kapitalizma, a koji je ostao da važi i bude temelj i Marksovog komunizma, jer i sva komunistička društva su i dalje ostala politički, nacionalno, vjerski i klasno podijeljena, jer marksizam nije ponudio rješenje kako da se ove podjele i razlike prevaziđu. Zbog kojih je na kraju komunizam i propao, jer sva komunistička društva su i dalje ostala politički podijeljena na komuniste i nekomuniste koji su se međusobno mrzili, kao i na nacije i vjere, koje su se takođe međusobno mrzile i jedna drugoj radile o glavi. Što je važilo i za privilegovanu klasu komunista u odnosu na nekomuniste, koji su se takođe međusobno mrzili i jedni drugima radili o glavi. Staljin i Rusija su najbolji primjer. Sve ovo Marks nije znao da riješi i zato marksizam ni kao teorija, ni kao praksa nije uspjeo.

Što se tiče principa pravednosti po kojem jedno istinsko, pravedno i besklasno komunističko društvo treba da se gradi, to je primcip opšteg jedinstva, mira, reda, uzajamne saradnje i ljubavi svakoga sa svakim, u kojem nikakvih drugih podjela nema osim pravedne podjele rada i rezultata rada. U prirodi takvih društava postoji bezbroj. Tijela svih biljaka, životinja i ljudi su po tom principu sagrađena, među kojima je ljudski organizam jedan od najsavršenijih. Čak su i mravlja i pčelinja društva po tom principu sagrađena. Unutar svih tih društava bukvalno važi Hristov princip "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" i to je pravi komunistički princip. Što podrazhumijeva da prvi teoretičar komunizma i prvi pravi komunist nije bio Mark, već Isus Hrist, a koliko nam je poznato, on nije bio teolog. Možemo mu pridružiti i Budu.

Kao što vidiš, suština komunizma je u izboru ovog drugog, Hristovog, pravednog i prirodnog principa, a ne marksizma koji nije riješio ništa i nema nikakve potrebe da se i dalje njime bavimo. Što znači da pitanje komunizma sada treba da se podigne na nivo prirodnih nauka, na način na koji sam ja to objasnio u mom 20 minutnom videu. Da se naučno dokaže i odbrani Hristov princip pravednosti kao osnovni prirodni princip po kojem teče evolucija materije i prirode i da se po njemu ponovo krene u komunizam. Ovaoga puta u pravi i prirodni komunizam. Uz istovremeno naučno obaranje nepravednog principa podjele, konkurencije, mržnje i borbe svakoga sa svakim, po kojem je do sada ljudsko društvo živjelo i razvijalo se. A kojeg su do sada opravdavale i podržavale i svjetska nauka i filozofija i svjetske ideologije. Upravo zato jer do danas naučno nije bilo riješeno pitanje postojanja materije, života i prirode i osnovnog jedinstvenog prirodnog zakona po kojem njihova evolucija teče.

Mohr wrote: 12 Sep 2019, 17:15Da sakatog anticlimaxa!!!- rek'o bi Marx. Da tupave li kontradikcije, bog te tvoj!!! - dodat ću ja

Uzmi malo čitaj (Marxa), uči, druže @Ljubo

Već sam ti napisao Marxovu rečenicu, misao, o potrebi/nužnosti "naturalizacije čovjeka i očovječavanja prirode", ali ti i dalje k'o Švabo "trajlala"!!!
Druže Mohr, upravo naprijed sam ti objasnio šta pojam "naturalizacija čovjeka i očovječenja prirode" podrazumijeva. Podrazumijeva ljudsko društvo bez ikakvih političkih, nacionalnih, vjerskih i klasnih podijeljenosti, u kojem - kao u ljudskom organizmu ili u mravljem i pčelinjem društvu - postoji samo pravedna podjela rada i rezultata rada i u kojem važi isključivo Hristov princip "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe".

Ovo što sam sada naprijed rekao o pravom komunizmu više nije ni ideologija, ni politika, ni filozofija, ni teologija, već čista prirodna nauka o materiji, životu, prirodi i osnovnom prirodnom Zakononu po kojem njihova evolucija teče i po kojem oni postoje.

Sve sam ovo objasnio u mom 20 minutnom videu. Uzmi to pa studiraj, a ne šuplji marksizam. Nema na svijetu tog, ni naučnog, ni filozofskog, ni teološkog, ni ideološko-političkog autoriteta, ni genija, koji bi bio u stanju argumentovano da obori i jedan moj stav koji je u videu izrečen. Uzmi taj moj video, dobro ga prouči i počni ponovo po njemu da gradiš novo komunističko društvo i uspjeh ti je zagarantovan. Pomoću ove nauke lako ćeš da oboriš sve svjetske nepravedne poretke i njihove ideologije. A to što po ovoj nauci koju ti nudim budeš sagradio, nikada neće da propadne, garant..

Živio ti meni još sto godina, kako bi imao vremena da napraviš novi komunizam, ovoga puta pravi - ti, Mohre, stara, pohabana komunjaro!

Govno ti

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 108176
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 2655 times
Been thanked: 2562 times
Status: Offline

Re: Marksizam i Dijalektički materijalizam

Post by Krokodil Behko » 26 Apr 2022, 10:52

Mohr wrote: 22 Jun 2016, 20:01 Ovako, samo biflaj te salonske fraze (ne)poznatih autora, a mi ćemo se praviti da te pažljivo slušamo :heidi i

E evo od poznatih autora, viđenje naših naroda. Pa kad navratiš, baš me zanima kako ćeš se iskobeljati


Marks i Engels o Balkanu: “To su samo primitivni zemljoradnici lakomi na novac”


Karl Marx i Friedrich Engels, koji su u februaru 1848. objavili Manifest Komunističke partije, u svojim su tekstovima o „orijentalnom pitanju“, tj. budućnosti Jugoistočne Evrope, bili su začuđujuće jasno istog mišljenja kao i njemački građanski političari.

Ova dva patrijarha komunizma su, kao i njihovi građanski njemački protivnici, bili na poziciji da postoji kulturna i istorijska nadmoć Njemaca nad „Slovenima“. A i jedni i drugi su u tom svjetonazoru bili veoma jako pod uticajem dijela Hegela i njegove filozofije svjetske povijesti.

Za Hegela je svjetska istorija bila „dijalektika posebnih narodnih duhova“, od kojih je svaki imao da savrši „samo jedno djelo“ u „realizaciji razumnosti“ i odmah potom da svoje mjesto prepusti narednom „svjetsko-istorijskom narodom duhu“.

No, Hegel nije svim „narodima“ namijenio ovaj zadatak nego samo onima koji su na temelju svoje prirodne i duhovne situacije bili u stanju da stvore snažnu državnu strukturu. Samo takvi „narodi“ su za njega bili nosioci duhovnog napretka. Sa druge strane, „narode“, koji nisu uspjeli da stvore sopstvene nezavisne države ili su na duže vrijeme bili izgubili svoju državu samobitnost, Hegel je proglasio za „narode bez istorije“. Za njega je njihova jedina sudbina bila da ih „narodi sa istorijom“ sebi „potčine“ i konačno asimiliraju.

„Narodima bez istorije“ Hegel je negirao sposobnost državotvorstva. A među takve on je ubrojio cjelokupno stanovništvo Jugoistočne Evrope, koje je u njegovo doba bilo pod vlašću ili Habsburga ili Otomanskog carstva. Hegel je tako Bugare, Srbe i Albance naslovio „ispljuvkom varvarskih ostataka“ te „prelaznom formom između evropskog i azijatskog duha“. On je „slovensku naciju“ okarakterisao kao društvo zemljoradnika. A njegova predstava da „Sloveni“ mogu biti korisni isljučivo za zemljoradničke poslove je bila široko rasprostranjena među njemačkim državama i državicama XIX vijeka.

Nasuprot „bezistoričnosti Slovena“ za Hegela je „germanski svijet“ reprezentovao posljednju i najvišu stepenicu razvoja čovječanstva. U pruskoj državi je Hegel vidio otjelotvorenje apsolutnog Duha. Lako konstitucionalno korigovana pruska monarhija, u svom kolonijalnom širenju, za njega je bila najviša organizaciona forma ljudskog društva.

Naslonjeni na Hegelovu teoriju o „narodima bez istorije“ i ubijeđeni u navodnu zaostalost Istočne i Jugoistočne Evrope, Marx i Engels su zauzeli svoje pozicije prema dešavanjima u Habsburškoj imperiji 1848/49. O tzv. „orijentalom pitanju“ pisao je prevashodno Engels, s obzirom da se Marx na ovom polju proglasio principijelno nekompententnim, a i one tekstove na ovu temu koje je sam napisao, Engels je temeljno redigovao.

U jasnom oslanjanju na Hegela, Engels je 1848. paušalno presudio: „Narodi koji nikad nisu imali sopstvenu istoriju i koji od trenutka kada se uspinju na prvu, sirovu civilizacijsku stepenicu već padaju pod stranu vlast ili tek kroz strani jaram bivaju prisiljeni da se popnu na prvu stepenicu civilizacije, neće nikad moći doseći nikakvu samobitnost. I upravo to je sudbina habsburških Slovena“ (MEW 6: 275.)* Česima, Slovacima, Slovenima, Hrvatima, Srbima i Ukrajincima „nedostaju prvi istorijski, geografski, politički i industrijski uslovi za samobitnost i životnu sposobnost (MEW 6: 275). Kao „nosioci društvenog razvoja“, Njemci i Austrijanci osu vlašćeni da te „ruine od naroda“ podjarme.

Direktno se pozivajući na Hegela, Engels cjelokupno stanovništvo Jugoistočne Evrope per se definiše kao kontrarevolucionarno. „Ovi ostaci, kako reče Hegel, od toka istorije nemilosrdno sprštenih nacija, ovo smeće naroda, uvijek će biti - i ostati do njihovog totalnog uništenja ili denacionalizacije - fanatični nosioci kontrarevolucije kao što je i njihova cjelokupna egzistencija isključivo i samo protest protiv velike društvene revolucije.“ (MEW 6: 172)

Od svih nacija pod vlašću Habsburga Engels je samo u Njemcima, Poljacima i Mađarima vidio „nosioce napretka“. Pa ih je stoga definisao kao revolucionarne. Svim ostalim „narodima i plemenima“ Austrougarske je „misija da u revolucionarnoj svjetskoj oluju nestanu“ (MEW 6: 168, 274)

U brošuri „Apel Slovenima“ iz 1848. prvak anarhista knjaz Mihail Bakunjin se založio za izjednačavanje prava „slovenskog“ stanovništva Habsburške imperije sa onim njemačkog stanovništva. On se suprotstavio njemačkoj vlasti nad Istočnom i Jugoistočnom Evropom i opomenuo njemačke „revolucionare“ da bi „za Njemce bila neophodnost da se odreknu svih aspiracija prema slovenskim zemljama“ te da se uključe u zajedničku borbu protiv reakcionarnih monarhija Pruske, Austrougarske i Rusije.

Nasuprot tome, Engels je opravdavao njemačku kolonizaciju Istočne Evrope time što je Prusku tj. sjeverne Njemce definisao kao nosioce civilizacije, pri čemu je koristio geopolitički motivisanu argumentaciju. On je smatrao da se „građanska civilizacija“ razvija i širi isključivo duž obala mora i velikih rijeka, dok se u unutrašnjosti, a posebno na planinama, zaostaje, te da su tu centri „varvarstva“ i feudalizma.

Tako se, po Engelsu, „varvarstvo“ koncentrisalo u unutrašnjosti Južne Njemačke, tj. u Bavarskoj, kao i u Jugoistočnoj Evropi. Ove zemlje se nalaze u „slivu jedine reakcionarne rijeke Evrope: Dunava“. Ta rijeka, po Engelsu, Jugoistočnu Evropu „spaja sa još većom varvarijom“, pri čemu je mislio na Rusiju i Otomansko carstvo. (MEW 4: 505). Polazeći od tog ubjeđenja on je, odgovarajući knjazu Bakunjinu, opravdao činjenicu da su „slovenske teritorije“ proteklih vijekova „posve germanizovane“. „Slovenima“ nije učinjena nikakva „vjekovna nepravda“ jer je ovo „osvajanje“ bilo u „interesu civilizacije“. „Germanizaciju“ ovih teritorija i prevlast njemačkog jezika i „njemačkog obrazovanja“ Engels je legitimizovao prirodnim „uticajem razvijenih nacija na nerazvijene“. Njemci su djelovali, kaže Engels, kao „nosioci napretka“ i „istorijskog razvoja“. Odgovarajući knjazu Bakunjinu, koji je Njemce optužio za zločine nad Slovenima, Engels je zahtijevao bespoštednu realizaciju „civilizacijske misije“ Njemaca u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi, što se „ne može ostvariti a da se poneki nježni nacionalni cvjetić na zgazi svom snagom. Jer, bez nasilja i gvozedne bespoštednosti se ništa nije razvilo u istoriji.“ (MEW 6: 279)

Engels je u istom spisu „zločine“ koje su Njemci, po knjazu Bakunjinu, počinili nad „Slovenima“ proglasio za „najbolja i najhvaljenija djela“ kojima se njemački i mađarski narod može pohvaliti u istoriji. Od vremena Karla Velikog su se „Njemci velikom izdrživošću i istrajnošću trudili oko osvajanja, kolonizacije ili makar civilizacije Istočne Evrope“. Jer, „Sloveni“ su isključivo zemljoradnici, koji nikad nisu cijenili trgovinu i industriju.

Proizvodnja svih industrijskih artikala je isključivo djelo nemačkih kolonizatora, a skoro sve što čini duhovnu kulturu je moralo biti uvezeno iz Njemačke. (MEW 8:50) Istorija njemačke kolonizacije Istočne Evrope dokazuje „istorijsku tendenciju kao i fizičku i intelektualnu sposobnost njemačke nacije... da potčini svoje stare istočne susjede, da ih isisa i asimilira. Ta apsorbirajuća tendencija Njemaca je uvijek bila - a i dalje je - jedno od najmoćnijih sredstava kojima se zapadnoevopska civilizacija širila u Istočnoj Evropi... te da je stoga neizbježna sudbina tih umirućih nacija da dopuste da posve nestanu u tom procesu isisavanja i asimilacije od strane njihovih jačih susjeda.“ (MEW 8: 81)

Engels nije bio usamljen u ovom pozicioniranju. I poslanici prvog njemačkog demokratskog parlamenta, onog u frankfurtskoj crkvi Svetog Pavla, bili su istog mišljenja: srednjovjekovna kolonizacija Istoka Evrope je primjer i uzor za novu njemačku politiku osvajanja Istoka u službi civilizacije. Knjaz Bakunjin je vrlo precizno konstatovao: „Za Njemce su panslavisti svi Sloveni koji sa gađenjem i gnijevom odbacuju kulturu koju oni žele da im nametnu.“

Sa druge strane, Engels je oslikavo prijeteći scenario po kojem je cilj panslavističkog pokreta ni manje ni više nego „podjarmivanje civilizovanog Zapada od strane varvarskog Istoka, grada od ravnoga sela, trgovine, industrije i duhovnog života od strane primitivnih slovenskih robovskih zemljoradnika“ (MEW 8: 53), da bi cijela Evropa „postala vlasništvo slovenske rase“, a posebno Rusa (isto djelo).

„Mržnja“ prema „malim slovenskim nacijama“, koje su svojom vjernošću monarhijama doprinijele porazu građanske revolucije, u zapadnoevroskom građanstvu 1848/49. bila je široko rasprostranjena. Stoga se ni Marx ni Engels nisu mnogo trudili da u svojim analizama tih dešavanja previše idu u detalje. Njih dvojica su potpuno svjesno u svojim tekstovima prenebegli ekonomske i političke razloge jugoslovenskih političara i generala protiv Mađarskog ustanka, pa su svu svoju kritiku koncentrisali ne na habsburšku vladu u Beču, kao odgovornu za gušenje i Bečkog ustanka, nego na njene generale i vojnike iz Istočne i Jugoistočne Evrope.

Tako je Marx svoj članak „Pobjeda kontrarevolucije u Beču“ počeo rečenicom: „Hrvatska sloboda i poredak su pobijedili i pobjedu paljenjem, silovanjem, pljačkanjem i bezimenim podlačkim nedjelima proslavili... Naoružani i potkupljeni lumpenproleteri protiv radnog i mislećeg proletarijata.“ (MEW 5: 455, 457) Suprotstavljanje jugoslovenskog lumpenproleterijata bečkom proleterijatu u mislima Marxa jasno pokazuje da Marx, polazeći od svog modela napretka i civilizacije, nije htio da prizna slobodarske težnje i ravnopravnost stanovništvu jugoistočne Evrope - većinom zaposlenog u zemljoradnji - nego je revolucionarni potencijal pripisivao isključivo gradskom, zapadnoevropskom industrijskom proleterijatu.

Njemački komunisti su, u svom razočarenju porazom revolucije, previdjeli da se Česi, Hrvati i Srbi nisu stavili na stranu habsburške vlade jer su per se bili antirevolucionari i antidemokrate, kako su to tvrdili Marx i Engels, nego zato što im ni na kraj pameti padalo nije da se povinuju velikonjemačkim i velikomađarskim političkim planovima tamošnjih građanskih demokrata. Stanovništvo Istočne i Jugoistočne Evrope prosto nije u vođama građanske revolucije u njemačkim državama i državicama - kao ni u Austriji i Mađarskoj - moglo da dobije išta za sebe i za poboljšanje sopstvene situacije. Naprotiv. Jugoslovensko i rumunsko stanovništvo, kojim su vladali Mađari, u mjesecima odlučujućih ratnih sukoba 1848/49. je imalo alternativu ili da se priključi svojim ugarskim feudalnim gospodarima u borbi protiv habsburškog apsolutizma ili da se upravo protiv njih sa Habsburzima bori.

Marx i Engels, zbog toga što su se čvrsto držali Hegelove metafizike istorije, te zapadnoevropske vjere u napredak i civilizaciju - a i iz sopstvenog straha od ruskog carizma - nisu bili u stanju da shvate političke i socioekonomske pozadine pokreta za slobodu i ravnopravnost u Jugoistočnoj Evropi, a tek ne da ga neutralno analiziraju. I ne samo da su ova dvojica ostala na svojim klišeiziranim predstavama, nego su pali i dublje.

U tekstovima posle 1848. kod Engelsa se pronalazi revanšistička žudnja zbog navodne izdaje građanske revolucije od strane stanovništa Istočne i Jugoistočne Evrope. To stanovništvo se „zbog svojih sitničavih nacionalnih nadanja, svi kao jedan, stavilo pod zastavu kontrarevolucije. Za taj kukavički, podlački čin izdaje Revolucije ćemo jednog dana nad Slovenima izvršiti krvavu osvetu.“ (MEW 6: 281 ff.) Pa stoga Engels „u interesu Revolucije“ objavljuje „rat do istrebljenja“ protiv „slovenskih varvara“.

A dalji razvoj istorije Engels je ovako prorokovao: „Posle prvog uspješnog ustanka francuskog proleterijata, austrijski Njemci i Mađari će postati slobodni i krvavo će se osvetiti varvarskim Slovenima. Opšti rat, koji će potom izbiti, ovaj će slovenski specijalni savez rasturiti, a sve ove male, tvrdoglave nacije će biti istrijebljene do posljednjeg djeteta. Naredni svjetski rat neće omesti samo reakcionarne klase i dinastije, nego će sa lica zemlje njime nestati i čitavi reakcionarni narodi. A i to je napredak.“ (MEW 6:176)

„Mržnja prema Rusima“ je, prema Engelsu, „prva revolucionarna strast kod Njemaca“. A posle propasti građanske revolucije ova se mržnja proširila na cjelokupnost „slovenskog“ stanovništva Austrougarske. Revolucija se, piše Engels, može ostvariti samo „odlučujućim terorom protiv ovih slovenskih naroda. Jer sada znamo gdje su skoncentrisani neprijatelji Revolucije: u Rusiji i austrijskim slovenskim zemljama. I ni jedna fraza, ni jedan uput ka nekoj i nekakvoj demokratskoj budućnosti ovih zemalja, nas neće zaustaviti da ove naše neprijatelje ne tretiramo kao neprijatelje: borba, neumoljiva borba na život ili smrt sa Slovenstvom, izdajicama Revolucije - borba na uništenje i bezpoštedni terorizam.“ (MEW 6: 286)

Ove rečenice je Engels napisao u prvoj polovini 1849, u fazi poraza mađarske borbe za nezavisnost, posljednjeg revolucionarnog žarišta u Evropi koje je habsburška vlada ugasila uz pomoć hrvatskih i čeških trupa. Finalna pobjeda Habsburga je ostvarena u avgustu 1849, kad su Kruni u pomoć pritekle i ruske rezervne trupe.

Ovaj razvoj situacije je bio pozadina ogromne mržnje prema Slovenima Marxa i Engelsa, ali nikako ne može da ponudi dovoljno dobro obrazloženje za uništavačke, sadističke fantazije protiv cijelih naroda, koje je gajio ovaj drugi.

Klevetničke i stereotipne predstave južnoslovenskog stanovništva Austrougarske se daju naći i u „Novom rajnskom listu“ (Neue Rheinische Zeitung - NRZ), koji Marx počinje da štampa od ljeta 1848. Pa je u broju od 27. februara 1849. Marx južnoslovenske vojnike, koje je Kuća Habsburga uputila u borbu protiv ustanaka austrijskog i mađarskog građanstva, nazvao „glavosječama, rasparačima trbuha i na koplja nabijačima djece“, koji peku žive ljude a „lakomi su na pare kao Židovi“.

Marx, i sam Židov, nastavlja dalje: „Ako želite vidjeti nešto slično, nema potrebe da idete u prašume kod varvara i ljudoždera. Tamo ima u maksimumu divljaka, ali nema satana.“ A jugoslovenski vojnici sa vojne granice (Krajina) Austrougarske kao Osmanlijama su „čudovišta, protiv kojih se svi narodi moraju dići, kao na bitku sa aždajom pradespotije.“ (NRZ, Nr.232). Jugoslovenski pokret u okvirima Habsburške imperije Marx izvrtanjem činjenica optužuje za „mržnju prema Njemcima“, iako je taj pokret isključivo tražio ravnopravnost svih grupa stanovništva Austrougarske.

Na sličan klevetnički način Engels je 1850. sve Južnoslovene na granici ka Osmanlijama nazvao „varvarskim plemenima“ Austrougarske (MEW 7: 215). Nadalje, on kategorički odbacuje mogućnost nezavisnosti Slovenije i Hrvatske od budućeg Njemačkog carstva i Austrougarske, jer, po Engelsu, ne smije biti dopušteno da Njemačka i Mađarska nezavisnošću Hrvatske i Slovenije budu udaljene od obala Jadrana. Iz razloga „geografske i komercijalne neophodnosti“, pristup Jadranu za njemačku državu - kao i za Mađarsku - pitanje je života. Na kraju Engels konstatuje: „A gdje god se radi o egzistenciji, koja definiše slobodni razvoj svih resursa velikih nacija, onda pak takve sentimentalnosti - poput obzira prema paru raspršenih Slovena - neće biti odlučujuće !“ (MEW 6: 276) Engels time polazi od prava buduće njemačke države na privredni razvoj, čija je garancija netolerisanje autonomije stanovništva Jugoistočne Evrope u Habsburškoj imperiji. I dok je kvalifikovanje jugoslovenskih naroda kod Marxa i Engelsa kristalno jasno, njih dvojica, u drugoj fazi svog bavljenja Jugoistočnom Evropom, za vrijeme Krimskog rata 1853-56, pojedine djelove stanovništva jugoistoka pod vlašću Otomana posmatraju nešto diferencijalnije.

Iza toga se krije ubjeđenje da je buržoazija hrišćanskih teritorija Jugositočne Evrope na višem stupnju kulture tj. civilizacije nego Turci tj. muslimani (MEW 9: 27, 33 ff.). Ali pošto Marx i Engels ipak žale zbog nepostojanja građanskog sloja u Jugoistočnoj Evopi - čime objašanjavaju nedostatak razvoja i nepostojanja države na jugoistoku Evrope - nisu previše davali pažnje parcijalnoj diferencijaciji između hrišćana i muslimana te građana i zemljoradnika.

Kao što je to već bio slučaj u njihovom pozicioniranju oko građanske revolucije u Habsburškoj imperiji, i u člancima Marxa i Engelsa oko situacije na evropskim teritorijama Osmanlija, u središtu teme je žal zbog nepostojanja civilizacije u Jugoistočnoj Evropi. Tako je Engels 1853. u jednom članku o „orijentalnom pitanju“ (koji je potpisao Marka, a realno napisao Engels) nedostatak civilizacije i „mješavinu rasa“ proglasio za najveće probleme sa kojima se velike sile suočavaju na evropskim teritorijama Osmanlija.

Nakon što je konstatovao da se ne može spriječiti gašenje Osmanskog carstva, Engels primjećuje: „Pravi kamen spoticanja je uvijek evropska Turska, veliko poluostrvo južno od Save i Dunava. Taj predivni predio je itekako baksuzan jer na njemu živi konglomerat najrazličitijih rasa i nacionalnosti, za koje se teško može reći koja je od njih manje sposobna za civilizaciju i napredak.“ (MEW 9:6 f.)

Marx i Engels su konačno polazili od toga se civilizacija i napredak mogu importovati u Jugoistočnu Evropu samo kroz zapadnoevropsku trgovinu i zapadnoevropsku kulturu. A za to je neophodno izgraditi željeznicu, tako smatra Engels, od Hamburga preko Budimpešte i Beograda do Konstantinopolja, (MEW 9: 33 ff.) čime se našao na istoj liniji sa „ocem njemačke nacionalne ekonomije“ Friedrichom Listom. I za vrijeme Krimskog rata Marx i Engels su fiksirali na to da sva dešavanja u Jugoistočnoj Evropi posmatraju iz pozicije prijetnje prodora ruskog carizma u Evropu. Marx je naglašavao da je „ruski medved“ spreman i sposoban na sve, dok god mu to evropske velesile dopuštaju. (MEW 9: 168 f.). Tom primjedbom se jadao zbog, po njegovom mišljenju, slabih vojnih napora zapadnoevropskih velesila da kontriraju ruskom uticaju u Jugoistočnoj Evropi.

Engels je 1853. Rusiju paušalno proglasio za „osvajačku naciju“ i zastupao mišljenje da posle 1789. na evropskom kontinentu postoje samo još dvije sile: Rusija sa svojim apsolutizmom i Revolucija sa demokratijom. Njih dvojica nisu napustili svoje anitiruske pozicije ni posle ruskog poraza u Krimskom ratu. U pismu, koje je Marx 24. juna 1865. poslao Engelsu, se kaže: „Oni (Rusi) nisu Sloveni, niti uopšte pripadaju indogermanskoj rasi: oni su intrus (uljezi) koji opet moraju biti protjerani preko Dnjepra.“ (MEW 31: 127)

Marx i Engels nisu bili samo pod uticajem Hegelove metafizike istorije nego i socijal-darvinizma, te rasističkih teorija svog vremena. Kad je 1875. iz Bosne i Hercegovine krenuo ustanak stanovništva Jugoistočne Evrope protiv Osmanske vlasti, koji je 1877. završen ratom Rusije protiv Osmanlija, u djelima Marxa i Engelsa više nije bilo ni riječi o bilo kakvoj mogućnosti za stvaranje jedne jugoslovenske federacije. Umjesto toga oni ustanike, sve uz ponavaljenje argumentacije iz 1848/49, posmatraju kao sljedbenike „ruskog despotizma“. Autonomija zemalja Jugoistočne Evrope će, tako primjećuje Engels, samo otvoriti put za rusku invaziju na Konstantinopolis. (MEW 34: 235)

Engels zaključuje: „Srećom, Srbi će dobiti kajlu“ (MEW 34: 26). Nešto kasnije on Wilhelmu Liebknechtu javlja:“U međuvremenu je Crna Gora samljevena: radujem se !“ (MEW 34: 282)

Marx je subsumirao ustanke u Jugoistočnoj Evropi pod „lokalizirani“ ratovi između evropskih velesila, u kojima je vidio kvazineophodne djelove jednog svjetsko-istorijskog stupnjevitog plana, koji preko „opšteg“ - svjetski ratovi i ubrzana socijalna kriza - vodi do besklasnog društva. (MEW 34: 317 ff.)

Na sličan način je Engels, kao „drugi čin balkanske drame“, očekivao rat između Rusije i Austrije. U tom slučaju će „cijelu Evropu zahvatiti požar. Veoma mi je žao - bez ikakve sumnje će to biti posljednji rat, a i to mora bez ikakve sumnje, kao i sve drugo, napokon da se završi u našu korist.“ (MEW 36: 530)

Marx i Engels su polazili od toga da je zadatak njemačke države da sruši ruski carizam i da samo ratom sa Rusijom mogu biti garantovani unutrašnjo-politički uspjesi njemačke revolucije. Njih dvojica su čvrsto vjerovali u neizbježnost rata sa Rusijom.

Zapostavljanje interesa stanovništva Jugoistočne Evrope se kod Engelsa nastavilo i nakon ustanka te rusko-osmanskog rata 1875-78. Tako je on u pismu „caru njemačkih radnika“ i osnivaču Druge internacionale Augustu Bebelu 17. novembra 1885. pisao o „bijednim opiljcima nekadašnjih nacija: Srbima, Bugarima, Grcima i ostalima glavosječama.“ Kad je 1882. u Bosni i Hercegovini - pod okupacijom Austrije - došlo do ustanka, Engels se žalio na „bosansku pljačkašku ološ“, koja radi samo za interes ruskih panslavista i cara. Engels gaji „prokleto malo“ simpatija za te „male slovenske narode i narodčiće“. Tek ako se - posle sloma ruskog carstva - „ti narodi-gnomovi“ oslobode snova o panslavističkim tendencijama ovladavanja svijetom, moglo im se dopustiti da budu slobodni. Šest mjeseci nezavisnosti bi, ubijeđen je Engels, većini „austro-ugarskih Slovena“ bilo dovoljno da „ih se dovede do toga da preklinju da ih opet prime pod ranije skute“.

No, „tim narodčićima“, poput Srba i Bugara, nikako ne treba dopusti da“ sprečavaju izgradnju evropske mreže željeznica do Konstantinopolja“, što ovi sad i rade. (MEW 35:270 ff.) Gradnja željezničkih pruga bi otvorila put privrednoj penetraciji Jugoistočne Evrope od strane zapadnoevropskog kapitala, a u tom kontekstu bi države Jugoistočne Evrope postale liferanti sirovina i poljoprivrednih proizvoda, posebno za buduće Njemačko carstvo i Austriju, u kojima su Marx i Engels i dalje vidjeli instrument napretka i civilizacije.

Pri čemu su obojica ignorisala činjenicu da države Jugoistočne Evrope nisu uopšte imale uticaj na definisanje pravca, veličine i cilja željezničkih pruga a da su se za njih, istovremeno, morale do besvijesti kreditno zaduživati. Ni za Marxa ni za Engelsa oslobođenje stanovništva Jugoistočne Evrope od robovanja, kolonizacije i imperijalizma nikad nije bilo u centru njihova interesa, nego isključivo i jedino „zapadnoevropski proleterijat“.

Negativno-pežorativni stav Marxa - a tek Engelsa! - prema stanovništvu Jugoistočne Evrope nije bio kratka epizoda u istoriji marksizma, ograničena samo na godine Revolucije 1848/49. Ne, Marx i Engels su svoja klevetanja, izgovorena 1848/49 na račun južnoslovenskih podanika Kuće Habsburga, do 1880-ih proširili na kompletno stanovništvo Jugoistočne Evrope pod vlašću Osmanlija.

Ako i ne postavimo Marxa i Engelsa na istu ravan sa velikonjemački razmišljajućim građanskim političarima tog doba, naučno istraživanje ne može da se zaustavi na činjenici da su hrvatske i srpske trupe u Revoluciji 1848/49 - gledano iz perspektive njemačke i mađarske buržoazije - igrale kontrarevolucionarnu ulogu. Ideološka polazna razina u razmišljanjima Marxa i Engelsa o Jugoistočnoj Evropi je puno dublja. Oni su 1848/49 pošli od toga da će Revolucija, za početak, dovesti na vlast samo njemačku buržoaziju i sa njom udružene mađarske i poljske aristokrate, a da njihova pobjeda mora ići ruku pod ruku sa pojačanim tlačenjem navodno kotrarevolucionarnog zahtjeva za autonomijom Čeha, Slovaka, Slovenaca, Hrvata, Srba, Rumuna i Ukrajinca. Ta politika je našla svoje opravdanje u Hegelovom učenju o „narodima bez istorije“. Pa iako su Marx i Engels na ostalim poljima u svojoj kritičkoj recepciji nadišli hegelijanizam, ostali su mu posve vjerni što se tiče njegove samo na Zapadnu Evropu centrirane vjere u napredak i civilizaciju. Kad Engels „južne Slovene“ definiše kao „narod-smeće“, onda on preuzima Hegelov opis Bugara, Srba i Albanaca kao ispljuvaka varvarskih fragmenata.

Takođe i paušalna i neizbalansirana ocjena panslavizma kao opasnosti za „civilizovani Zapad“ od strane „varvarskog Istoka“ svoju pozadinu ima u toj metafizici istorije. Na predstavama stepenastog procesa razvoja toka istorije, ukotvljenim u spisima Hegela, te idejama zapadnoevropskog prosvjetiteljstva, Marx i Engels prave razliku između „revolucionarnih“ i „reakcionarnih“ te „civilizovanih“ i „varvarskih“ naroda.

U njihovom razmišljanju se ideja o hegemoniji njemačke revolucije slaže sa predstavom o u „hiljadugodišnjoj istoriji“ utemeljenoj hegemoniji Njemaca nad Istočnom i Jugoistočnom Evropom. Bitan element - pored teorije o „narodima bez istorije“ - koji prožima predstave Markaa i Engelsa o „kontrarevoluciji“ stanovništva Jugoistočne Evrope 1848/49, te na Zapadnu Evropu fiksiranu vjeru u napredak i civilizaciju, bio je strah od panslavizma u uopštenom i strah od carističke Rusije u posebnom smislu, koja je, po njihovom sudu, najopasnija i najmanje civilizovana velesila.

Simptomatična je, u tom smislu, 1849. publikovana Engelsova predstava po kojoj „pola miliona naoružanih i organizovanih bandi“ samo čeka na priliku da pohara njemačke knjaževine a Njemce da učini robovima ruskog cara. (MEW 6: 432 f.)

Pangermanizam - kao i engleski te francuski kolinijalizam i rasizam, koji su za najveći dio svjetskog stanovništva u XIX vijeku bili kudikamo veća opasnost od panslavizma - u djelima Marxa i Engelsa skoro da nisu bili ni analizirani, a još manje kritikovani.

Da preciziramo: ideološki obojeni pogled Marxa i Engelsa na Jugoistočnu Evropu poklapa se sa pozicijama njemačkih građnskih poslanika okupljenih u Saboru u frankfurtskoj crkvi Sv. Pavla. To se vidi kako u zahtjevu za njemačkim izlazom na Jadransko more - koji je i za jedne i za druge njemačko „životno pitanje“ - tako i u zajedničkoj poziciji o „civilizacijskoj misiji“ Zapadnoevropljana, osobito Njemaca, prema „varvarima“ Istoka, a i takođe zajedničkom paušalnom stavu da narodi Jugoistočne Evrope ne posjeduju istoriju, da su kulturno inferiorni te nespobni za sopstveni razvoj i državotvornost.

U saglasju sa pozicijama njemačkog demokratskog građanskog Sabora u frankfurtskoj crkvi Sv. Pavla, Marx i Engels takođe insistiraju na ratu sa carskom Rusijom. Kao nasljednici Marxa i Engelsa, njemački radnički pokret nastavlja da zastupa njihove teze o političkoj situaciji u Jugoistočnoj Evropi i bez razmišljanja preuzima klišee o „varvarskoj pljačkaškoj ološi“ na Balkanu.

Tako je npr. Ferdinand Lassalle 1859. notirao, u jasnom pozivanju na Hegela i Engelsa, da je pravo „narodnih duhova“ na sopstvenu egzistenciju utemeljeno na postojanju originalnog „narodnog duha“ koji se razvija na sopstveni način, a u cjelini drži korak sa sveukupnim kulturnim procesima. Iz čega proizilazi da je osvajanje prirodno pravo „narodnog duha“, koji se nalazi u naprednoj fazi razvoja. Sa tim pravom je „anglosaksonska rasa“ u Americi, Francuska u Alžiru, Engleska u Indiji te „narodi njemačkog porijekla na područjima slovenskih jezika osvojila njihove zemlje“.

Polazeći od pozicije da velike kulturne nacije imaju pravo da asimiliraju manje nacionalitete, Lassalle je predložio da zemlje Balkana budu apsorbovane u jednu republikansku Veliku Njemačku.

Osnivač njemačke Socijaldemokratske partije (SPD) Wilhelm Liebknecht je u službenom listu partije „Vorwärts“ (Napred) Srbe redovno opisivao kao „pljačkašku ološ“ a njihove ustanke protiv Turaka kao „pljačkaške pohode“. Carsku Rusiju je Liebknecht ocijenio kao „poluvarvarsku silu“ i „najbrutalniju pljačkašku državu, koju je istorija ikad vidjela“.

On se takođe zalagao za stvaranje velikonjemačke države i optužio berlinsko političko vođstvo carske Prusije da je Austriju „izbacilo iz Njemačke“ (tzv. „malonjemačko rješenje“ osnivanjem Njemačkog carstva bez Beča), čime je Rusiji omogućilo „prodor kroz silni bedem, koji je germanski svijet od Baltika do Jadrana bio podigao protiv Slovenstva“. Stvaranjem „sitne Njemačke“ je kancelar, knez od Bismarcka, „prepustio Austriju potopu i poplavi Slovenskoj“, jer Dunav nije samo prosto austrijska nego takođe i njemačka rijeka a svi interesi, za koje se Austrija bori na „Orijentu“, su takođe i njemački interesi.

Borbu za nezavisnost naroda Jugoistočne Evrope je Liebkencht, poput Marxa i Engelsa, posmatrao isključivo iz vizure prijetećeg prodora carske Rusije u Evropu.

Samo manji broj njemačkih ljevičara se sporadično stavljao na stranu boraca za nezavisnost naroda Jugoistične Evrope, a oni se mogu nabrojati na prstima jedne ruke: Rosa Luxemburg, Eudard Bernstein, August Babel i Karl Kautsky. Apsolutna većina njemačkih socijaldemokata se čvsto držala ubjeđenja Marxa i Engelsa glede situacije i budućnosti Jugoistočne Evrope.

Tako je za Balkanskih ratova 1912/13 većina njemačkih socijademokrata vojnike država Jugoistočne Evrope u borbi sa Otomanima opisivala isključivo kao „pljačkaše“ i „kršitelje mira“.

A od Marxa i Engelsa definisana neophodnost rata protiv carističke Rusije i njenih navodnih vazala u Jugoistočnoj Evropi je definisala i spoljnopolitičku poziciju njemačkog radničkog pokreta, što je kulminiralo u glasanju SPD za objavu rata Rusiji i Srbiji u nemačkom Rajhstagu 1914. Tokom trajanja I svjetskog rata tekstovi Marxa i Engelsa o Jugoistočnoj Evropi njemačkim socijaldemokratama služili su kao opravdanje za vođenje rata na tom području.

Tako se u „Sozalistische Monatsheften“ (Socijalističke mjesečne sveske) iz 1916. kaže da jedna nacija, koja želi da se uzdigne u državotvornu, mora istorijski da dokaže svoju sposobnost življenja. Sa „slovenskim plemenima“ su Marx i Engels imali sopstveno negativno iskustvo. Ali nije samo njihov bijes zbog učešća južnoslovenskih trupa u gušenju građanske revolucije 1848/49 definisao njihovu presudu nad „nacionalnim pokretima Slovena“, nego i jedna vrlo jasna istorijsko-ekonomska teorija razvoja. Što njihovim istorijskim analizama o „nacionalnim nastojanjima Slovena“ daje posebno, trajno i sveopšte sociološko značenje.

Po toj teoriji razvoja, stepen civilizacije odlučuje o pravu jedne nacije na nezavisnost. Polazeći od toga, autori „Socijalističkih svesaka“ opravdavaju „primjenu nasilja civilizovanih nacija nad pravom kulturološki niže pozicioniranih naroda“.

Jer na dnevnom redu se 1916. nije za njemačku ljevicu nalazila autonomija stanovništva Istočne i Jugoistočne Evrope, nego stvaranje velikih svjetskih ekonomskih celina. Kao prvi korak u tom pravcu autori „Socijalističkih svesaka“ zagovaraju ujedinjenje Njemačkog carstva i Austrougarske imperije u jedan veliki „centralno-evropski“ privredni prostor.

Marx i Engels su, na temelju njima definisanih i propagiranih prava „civilizovnih nacija“, bili krunski svjedoci socijaldemokratije za opravdanje kako njemačko-austrijskog rata protiv Srbije te Rumunije u I svjetskom ratu, tako i za planirano stvaranje „centralno-evropskog velikog ekonomskog prostora“ pod njemačkim vođstvom potom.

Time su udareni ideološki temelji i argumentativne šeme za vremenski prostor od najmanje 70 godina.(Jungle World)

Autor je docent na Institutu za Političke nauke Univerziteta Oldenburg i predsjednik Njemačko-izraelskog društva
online

Post Reply

Return to “Filozofija & Psihologija”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 9 guests