MISTERIJE, NEOBJAŠNJIVI FENOMENI

[Maja]

FOO FIGHTERS


Za vrijeme Drugog svjetskog rata mnogi saveznicki i nacisticki piloti prijavljivali su cudne
vatrene lopte koje su ih pratile na njihovim letovima iznad Europe. Oblici poput malih
lopta sjajna bijelog ili crvenkastog svijetla, koje su plesale oko aviona neobicno
inteligentno, kao da se igraju i znatiželjno ispituju avione. Objekti su nazvani "Foo
Fighters" prema popularnom stripu tog vremena "Smoky Stover". Imali su strahovitu
brzinu i manevarske sposobnosti koje su daleko nadvisivale bilo koji tadašnji
zrakoplov. Iako ih je proucavala cak i NASA-a
do danas nisu objašnjeni. Smatrani su i
neprijateljskim tajnim letjelicama ali je ta
mogucnost odbacene pošto objekti nisu cinili
ništa što bi direktno ugrožavalo sigurnost
letjelice. A osim toga otkriveno je da su ih
takoder vidali i americki i japanski piloti. Slicne
objekte može otkriti i radar, pa su ih smatrali
beznacajnim sitnicama ili andelima. Constable
vjeruje da su Foo-Fightersi mogli biti jako
primitivne nebeske životinje koje su manje osjecajne od svojih divovskih srodnika.
No Foo-Fightersi su takoder mogli biti neobicni elektricni ili opticki efekt poput kuglaste
munje ili samo prividanja nervozne i premorene posade. Kako god bilo unijeli su strah
medu pilote što se može vidjeti i iz ove dvije price. U Decembru, 1944. saveznicki pilot je
letio iznad neprijateljskog teritorija na visini od 10.000 stopa. Pretražujuci nebo u potrazi
za njemackim letjelicama ugledao je dvije velika vatrene kugle. Ne da nisu nalikovala
njemackim zrakoplovima nego nisu bili slicni nicemu što je do tada vidio. Neko vrijeme ih
je pratio a onda je odlucio otici ali, objekti su ga neprestano pratili. Pilot ih se još neko
vrijeme na sve nacine pokušao riješiti ali mu nikako nije polazilo za rukom. Napokon su
objekti sami nestali a da nije ispaljen ni hitac.
Još jedan slucaj opisao je Major William D. Leet : Foo Fighteri B-17, leteca tvrdava. "Moju
posada B-17 i mene citavim je putem od Klagenfurta u Austriji do Jadranskog mora
pratio Foo Fighter, mali disk. To se dogodilo , kako se sjecam u prosincu 1944 za vrijeme
nocnog leta u misiji "Lone Wolf" Major Leet se prisjeca da im je casnik tajne službe rekao
koko se radilo o novom njemackom lovcu ali, nije mogao objasniti zašto nije pucao na njih.

[Maja]

DIVOVSKI HUMANOIDI - JETI, BIGFOOT & SASQUATCH

Jedna vrlo zgodna tvrdnja koju je sam Albert Einstein izrekao 1930. godine...
"Najljepše što možemo iskusiti jest tajanstvenost. Tajanstvenost je izvor istinske
umjetnosti i znanosti."

JETI



Jeti ili snježni covjek obicno se zamišlja kao velika dlakava životinja nalik na covjeka.
Mnogi ocevici tvrde kako su ovakvu životinju kako nakratko hoda snijegom prekrivenim
planinama ostavljajuci za sobom goleme tragove. Istraživanja zoologa Ivana T.
Sandersona i dr. Bernarda Heuvelmansa te kriptozoologa Lorena Colemana otkrila su da
bi se Jetiji mogli svrstati u tri zasebne morfološke vrste s
potpuno razlicitim prebivalištima. Prva vrsta je patuljasti Jeti
nazvan teh-Ima, druga vrsta je pravi Jeti ili meh-teh i treca i
najimpozantnija vrsta je divovski Jeti poznat pod imenom dzuteh
(krupna stvar) ili rimi, tok, i nyalmo. Patuljasti Jeti visok je
oko jednog metra ima gusto crveno krzno i malu grivu.
Ostavlja tragove velike 13 cm nalik ljudskima a živi u nižim
dolinama Himalaje u Nepalu i Tibetu te u gornjem podrucju
Brahmaputre. Prema Sandersonovu mišljenju teh-Ima mogao
bi biti primitivna rasa malih dlakavih ljudi, neka vrsta
protopigmejaca. Druga vrsta "pravi" Jeti najcešce se pojavljuje
u takozvanim videnjima snježnog covjeka. Dosta je krupan i
velik kao covjek od metar i pol do metar i osamdeset visine,
prekriven je kratkim gustim krznom crvenkastosmede boje katkad sive. Iako prebiva na
istim mjestima kao patuljasti Jeti, obicno nastanjuje više planinske šume, ali se katkad
upucuje preko snježnih polja u potrazi za hranom ostavljajuci poznate treagove
"snježnog covjeka". Iako slicni ljudskim stopalima, mogu se odmah razlikovati njegovi
tragovi od ljudskih po tome što mi je drugi prst veci od palca.
Divovski jeti , dzu-teh, rimi, tok ili nyalmo udomacen je u najsurovijim podrucjima
istocnog Tibeta, Sikkima, Bangladeša, Mayanmara, Mandžurije i sjevernog Vijetnama.
Unatoc svojoj velicini, vrlo je sramežljiv, glava mu je spljoštena, ima dugo cupavo krzno
crne ili tamnosive boje. Za razliku od "pravog" jetija, njegovi otisci stopala jako slice na
ljudske ali tragovi otkrivaju da na svakoj nozi ima dva jastucica.


Svako toliko na Zapad procure izvješca o pronadenim djelovima jetija. Medutim, nakon
ispitivanja potvrde se uobicajene pretpostavke. Sir Edmund Hillary je 1960. godine, za
vrijeme tromjesecne ekspedicije u Nepalu, u samostanu Khumjung vidio navodni jetijev
skalp. Dobio je dopuštenje da ga uzme na ispitivanje u Europu, gdje je utvrdeno da se
radi o planinskoj divokozi (Capricornis sumatraensis). Stoga je sve proglašeno prevarom,
ali jedna cinjenica se nije uzela u obzir. U nepalskim vjerskim obredima "jetijev skalp"
nosi osoba koja ima ulogu jetija. To naime znaci da skalp predstavlja jetija, a ne da mora
potjecati od njega. Zapadnjaci cesto griješe podrazumjevajuci da "jetijev skalp" mora
pripadati jetiju, cime se može objesniti zbrka oko skalpa iz Khumjunga.
Drugi poznati dokaz o postojanju jetija. Nepalski samostan Pangbocheu posjedovao je
navodno ocuvanu jetijevu ruku. Sa nje su uzeti uzorci kože i kosti koje je analizirao
antropolog profesor Osman Hill i njegov tim na kalifornijskom sveucilištu u Los Angelesu.
Tu su pokazali da tkiva pripadaju nepoznatoj vrsti primata. Još uvjek postoje slike ruke,
ali sama ruka je tajanstveno nestala u Aprilu, 1991. godine i nikad više nije pronadena.
Prije nego je usljedilo razaranje tibetanskih samostana, kada je Kina pripojila Tibet, lama
Chemed Rigdzin Dorja Lopu izjavio je da je 1953. godine, pregledao dva mumificirana
primjerka rimija, ili divovskog jetija. Jedan se nalazio u samostanu Sakyi a drugi u
samostnu Riwoche u provinciji Kham.
Medutim, ne mogu se sva otkrica objasniti pokušajima prevara. Ekspedicija u Nepal koju
je 1953. godine, organmizirao teksaški naftni miljunaš Tom Slick, vratila se s jetijevim
izmetom. U njemu je otkrivena nepoznata vrsta parazita a buduci da životinjske vrste
cesto imaju parazite svojstvene samo njima, dobiven je dokaz da postoji barem jedna
vrsta jetija koja je poput njegovih parazita, zaista nova vrsta.

[Krokodil Behko]

Ja fino kazem... neke nama blize vanzemaljske civilizacije,otkrile su nase postojanje nakon olimpijskih igara u Njemackoj u doba Hitlera.. Jer tad je prvi put,TV signal emitovan interkontinentalno.. Dakle,dovoljno jak,da ga vanzemaljci ulove.. Bio je i film o tome...
A posjet u Americi,.. onaj famozni kad se navodno vanzemaljska letjelica srusila,zahvaljujemo atomskim detonacijama u japanu,koje takodjer,nisu prosle nezapazeno kod vanzemaljaca..

[Maja]

Bigfoot



Malo je tajanstvenih životinja bilo predmetom tolikih prevara i kontroverzija kao bigfoot.
Takoreci svaki dokaz o postojanju te životinje koji su pružili istražitelji na kraju je naucno
diskreditiran. Dobro poznati film koji prikazuje bigfoota videnog u Bluff Creeku u
Kaliforniji, snimio je 20. Septembra, 1967. godine, Roger Patterson u društvu prijatelja
Boba Gimlina. Jahali su na konjima kad su navodno vidjeli to stvorenje kako cuci na obali
rijeke. Konji su vjerojatno preplašili bigfoota jer se odjednom uspravio i otišao osvrcuci
se prema njima, a zatim je nestao u šumi. Patterson je potrcao za njim snimajuci svojom
16 mm kamerom. Iako se film tresao i bio vrlo kratak, na njemu se jasno vidjela
cunjasta glava, viseca prsa, tamnosmede krzno i majmunski oblik. Profesor antropolog
Grover Krantz sa sveucilišta Wahington State vjeruje u autenticnost filma jer covjek ne bi
mogao izvesti prikazan nacin hoda kao ni pokrete mišica. No s druge strane neki filmaši
koji se bave specijalnim efektima tvrdili su da u Hollywoodu svatko zna da je bigfoot iz
Bluff Creeka preobuceni covjek. No kada je poznati istražitelj bigfoota John Green upitao
stucnjake za specijalne efekte u Disniyevom studiju da li je 1967. godine, bila dostupna
tehnika specijalnih efekata za snimanje takvog filma odgovorili su negativno.

Medu ostalim dokazima tu su i sporni dokazi humanoidnih otisaka stopala koji su
pronadeni isto tako na podrucju Tiger Creeka u sjevernom djelu oregonskih Blue
Mountains. Neki su toliko detaljni da se vide dermatoglifi (urezi na koži).
Otiske je pronašao šumar Paul Freeman, 10. Oktobra, 1982. godine,
nakon što je u blizini vidio 2,5 m visokog bigfoota. Na temelju upravo tih
famoznih otisaka, stvorenje je dobilo svoje ime, bigfoot. Ipak, ako su ti
prvi slucajevi videnja tog stvorenja u SAD-u temeljena na prevari, koliko
su onda pouzdana bezbrojna videnja i otkrica koja su prijavljena otada ?
Prikupljeni su i neki uzorci dlake i fekalija, ali se ispostavilo da pripadaju
drugim životinjama, ili cak da ih je napravio covjek. Primjerice, za
navodne uzorke bigfootovih dlaka, koji su nadeni tokom 1987. i 1988. u
Blue Mountains u Washingtonu i Oregonu, fizicar Edward Winn je 1991.
godine, otkrio da se radi o sintetickim akrilickim vlaknima. Nakon svega ovoga, ne
iznenaduje što su se neki istraživaci bigfoota poceli pitati da li uopce postoji postoji neki
uvjerljivi dokaz o postojanju bigfoota u SAD-u.

[Maja]

SASQUATCH



Unatoc kontroverznom bigfootu, vrlo je leika vjerojatnost da je njegov kanadski dvojnik
sasquatch doista nesporna tajanstvena životinja. Tu vec nekoliko stoljeca postoji
domorodacka predaja o tom stvorenju, kao i njegovo ime, a postoje i neki intrigantni
predmeti koji su povezani s tim narodnim pricama. Medu njih spada i maska sasquatcha
koja je izrezbarena iz crvene cedrovine i potjece iz 1850. – 1870., a nosili su je ljudi iz
plemena Niska, ogranka plemena Tshimshian u Britanskoj Kolumbiji. Maska se sada cuva
u muzeju Harcard University's Peabody i najstarija je poznata kanadska maska
sasquatcha. Usporedujuci je s opisima ocevidaca koji su vidjeli stvorenje, cini se i da je
najrealisticnija, ostale su maske iz ovog podrucja više stilizirane.
Ova tri misteriozna humanoida jeti, bigfoot i sasquatch danas još uvjek postoje bez
dokaza o tome dali su zaista tu. Da li je legenda o njima stvarna ili je to sve samo
prevara koja traje vec stoljecima, to ce pokazati samo buduca istraživanja.

[Maja]

još nekih sličica



Na ovoj fotografiji su dvije slike. Lijevo je nepoznato tijelo u santi leda (originalna fotografija) a desno umjetna slika nastala po predlošku originala tijela u santi leda da bi se utvrdilo kako je tijelo zapravo izgledalo. Tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća tijelo je izlagao publici Frank Hansen kao putujući zabavljač. Privukao je pažnju dr. Bernardu Heuvelmansu i istraživaču Ivan T. Sandersonu koji su 1968. godine fotografirali santu leda sa tijelom i utvrdili da se zaista radi o nepoznatom primatu. Hansen je smatrao kako se radi o biću iz Vijetnama. Santu leda sa tijelom je prodao nepoznatom kupcu a sebi napravio repliku kako bi mogao nastaviti svoj show. Gdje se nalazi originalno tijelo nije poznato.



Tijekom ekspedicije (1917-1920) na venecuelansko-kolumbijskoj granici u Južnoj Americi, švicarski geolog dr. Francois de Loys i njegova ekipa susreli su i ubili ovo stvorenje. Iako očito veliki primat, mnogi su se pitali da je to “karika koja nedostaje.”




Nema informacija o ovoj fotografiji. Fotografija prikazuje lovce iz 1800-ih ili ranih 1900-ih, s velikom nepoznatom pticom koju su upucali.



Porijeklo fotografija nepoznato. Fotografija prikazuje vojnike tijekom američkog građanskog rata s bićem koje nalikuje pterosaurusu.

[Bahra]

Tunguska eksplozija 1908 je naziv za nerazjašnjenu eksploziju koja se je odigrala 1908. u Rusiji, u Sibiru, u blizini rijeke Tunguske. Događaj se katkad i spominje kao Velika Sibirska eksplozija. Pretpostavlja se da je asteroid pao i izgorio iznad tog područja.

Događaj se odigrao oko 7:14 sati ujutro po mjesnom vremenu dana 30. lipnja 1908. Procjene o oslobođenoj energiji tijekom eksplozije sežu od 5 megatona pa čak i do 30 megatona, iako je 10-15 tona najvjerojatnija stvarna jačina eksplozije—otprilike jednako termonuklearnoj eksploziji Castle Bravo aktiviranoj u veljači 1954., oko 1,000 puta snažnije od Atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija, te oko trećine snage Car bombe, najjačeg nuklearnog oružja ikada detoniranog.

Većina očevidaca svjedoči o jednoj eksploziji, no neki i o više njih, koja se dogodila 30. lipnja 1908. u Sibiru. Prilikom eksplozije su stabla u krugu od 30 kilometara uništena i spaljena, te svinuta, a prozori i vrata u 65 km udaljenom mjestu Vanavara su popucali. Procjenjuje se da je događaj obuhvatio područje površine od 2.000 km2 i uništio 60 milijuna stabala. Čak su i putnici Transsibirske pruge, udaljene oko 600 km, svjedočili o potresima i svjetlima na nebu. Jedan lovac je preminuo od snažnog pritiska od eksplozije, a moguće je da je poginulo i više ljudi.

Tek se 19 godina kasnije, 1927., jedna ekspedicija uputila na to područje kako bi istražilo što se dogodilo. Profesor Leonid Aleksejvič Kulik je vodio ekspediciju te je 1938. napravio i slike regije. Još je 1921. nagovorio Sovjetsku vladu da mu financira istraživanja. Nije začudo našao nikakav krater, nego samo uništeno i spaljeno drveće. Ekspedicija Gennadija Plekhanova nije pronašla nikakvo zračenje.

Oko 7:17 ujutro po mjesnom vremenu, domicilno stanovništvo i Ruski doseljenici u brdima sjeverozapadno od Bajkalskog jezera su promatrali snop jakog svjetla, gotovo jakog poput Sunca, kako se kreće po nebu. Desetak minuta kasnije, dogodio se bljesak i čuo zvuk sličan topničkoj paljbi. Očevici bliže eksploziji iznijeli su iskaz da se zvuk kretao od istoka prema sjeveru. Zvuk su pratili valovi šoka koji su odgurnuli ljude na pod i razbili stakla prozora. Neki očevici su samo prijavili zvukove eksplozije, a ne i da su vidjeli samu eksploziju. Neki iskazi očevidaca se razlikuju.

[Bahra]

Evo jednog:
Svedočanstvo vojnika Jurija Volfovič Vladislavskog koji je bio prognan u Sibir pa je živeo u jednoj kolibi blizu eksplozije koju je video, prvi je obišao mesto eksplozije i od drugih seljana saznao da su videli isto što i on: velika letelica plavičaste boje u obliku cigare koja je padala s neba i ona je eksplodirala.

"Jurij je sekao pečurke kad ga je uplašila potmula tutnjava koja je dopirala s neba. Okrenuo se i na visini od nekoliko kilometara ugledao leteći objekat u obliku cigarete, koji je ispuštao slabu svetlo-plavu svetlost, bez ikakve sumnje građen nečijom rukom, kako se munjevitom brzinom spušta prema šumi severno od njegove kolibe. U prvi mah zatečen i zbunjen, ali priseban i bez imalo straha, nepomično je posmatrao njegovo kretanje. Letelica je s vremena na vreme menjala pravac, što je bilo dokaz više da je njom neko upravljao. Nedugo zatim pretvorila se u vatrenu loptu četiri puta veću od Sunca viđenog golim okom, na nekoliko kilometara od Zemlje, iza čega je usledila gromoglasna eksplozija čija ga je detonacija odbacila nekoliko metara unazad i skinula mu krov sa ionako trošne kuće. Na kraju ga je zapljusnuo veoma vreo vazduh. Vruć vetar je u talasima duvao neko vreme, što nije sprečilo Jurija da ustane i posmatra veličanstven prizor: na mestu eksplozije uzdigla se ogromna pečurka od dima čiji je vrh dotakao gornje slojeve atmosfere. Glavnu eksploziju pratilo je još par eksplozija, ali ovog puta sa tla, iz ne baš tako daleke šume, što je izazvalo kratkotrajne potrese.

Iza podneva se skoro sve stišalo, ako se ne računa dim iz tajge koji je poticao od preostalih šumskih požara. Šuma je gorela celu narednu noć. Uplašeni sujeverni seljaci sutradan su ispredali svakojake priče. Lokalni tunguski vrač je tvrdio da je ova eksplozija delo njihovog vrhovnog plemenskog boga, čije bedno ime nije zapamtio jer ga nije zanimalo, i savetovao svoje sunarodnike da ni za živu glavu ne idu u tajgu “u koju se spustilo Sunce”. Malobrojni ruski seljaci pričali su o čitavim krdima irvasa koja su izgorela u deliću sekunde. Ono što je najzanimljivije - niko nije prijavio nestanak nekog člana porodice. Po svemu sudeći ljudskih žrtava nije ni bilo. Jurij je duboko verovao da iza ovoga stoji neko ko ume da razmišlja. Sama mogućnost da nekakav bog baci na Zemlju leteću metalnu “posudu“ koja eksplodira bila je više nego smešna. Dok je živeo u civilizaciji video je avione i znao je da će oni biti oružje budućnosti. Ali ni u najmračnijim snovima nije mogao predvideti da bi oni mogli evoluirati u ovakve letelice i učiniti ovako nešto. Da li su Japanci ovo uradili? Ili je ovo neko tajno oružje ruske carske vojske? Jurij je o ovome mogao samo da nagađa dok je lečio opekotine na licu.

Mesec dana kasnije, usred sibirskog leta, odvažio se da obiđe mesto katastrofe. Nakon jednog dana hoda pred njim se ukazao stravičan prizor: kilometri i kilometri šume bili su oboreni radijalno od centra eksplozije. Stabla su bila nagorela samo sa one strane odakle je došao vruć vetar, dok su sa druge strane izgledala normalno. Satima je gazio po nagorelom i poslaganom drveću prešavši više od deset kilometara, dok nije došao do centra tog velikog kružnog groblja borove šume, u kome su stabla u pojasu debelom ne više od pet kilometara ostala uspravno, istina sa spaljenim krošnjama. Ceo kraj bio je potpuno mrtav. Nije primetio ni muvu ni komarca. Na tom mirnom mestu proveo je dva dana i dve noći u šatoru koji je poneo sa sobom. Napustio je to mesto sa istom količinom neznanja sa kojom je došao na njega."

[Maja]

MISTERIOZNI DIJAMANT HOUP
SKUPOCIJENI DRAGULJ KOJI DONOSI SMRT



Zahvaljujuci svojoj neobicnoj modro plavoj boji i težini od 45.52 karata, legendarni
dijamant Houp, jedinstven je primjerak u svijetu. Osim ljepotom, ovaj dragulj vec
stoljecima plijeni pažnju svojom fascinantnom istorijom i vjerovanjem da donosi nesrecu
svakome ko ga nosi,pa cak i onome ko ga samo dotakne. Zato mnogi kažu da bi
Houpeovom dijamantu, bolje pristajalo ime "dijamant smrti" !!!
Vjeruje se da potice iz Golconda iz Indije, a sa svojih 112.5 karata, koliko je u pocetku
težio, smatra se je jednim od najvecih i najvrijednijih ikad pronadenih dragulja u svijetu.
Prema legendi, dijamant je ukraden sa statue hinduske boginje Site, supruge boga
Rame, na kojoj je predstavljao oko i od tada je proklet svako ko dode u direktni dodir s
njim.

POHLEPNI SVEŠTENIK

Ukradeno "oko", lopov (sveštenik iz hrama) je prodao francuskom trgovcu Jeanu
Baptisteu Tavernieru i ubrzo potom za svoje zlodjelo biva kažnjen svirepom smrcu.
Sveštenik je bio, navodno, prvi u nizu onih koji us stradali, jer su htjeli posjedovati nešto
što im ne pripada.
Godine, 1668. plavi dijamant, kao i još 14 vecih i nekoliko manjih primjeraka dragog
kamenja, Tavernier je prodao francuskom kralju Louisu XIV. Nije dugo vremena trebalo
da i ovaj trgovac na vlastitoj koži osjeti "prokletstvo
dijamanta". Sretan što je uspio "dobro naplatiti"
dragulje iz Indije, ponovo se uputio u ovu zemlju, ne
sluteci da ga tamo ceka smrt. Dok se njegov mali
karavan kroz džunglu polako kretao prema odredištu,
napali su ga divlji psi. Tevernierov život je okoncan
celjustima ovih izglednjelih zvijeri. Za to vrijeme kralj
Louis XIV je svoj dijamant dao izbrusiti u obliku srca
koje je težilo 67 karata i nazvao ga je "Plavi dijamant
kraljevske krune" ili "Francusko plavetnilo". Nakon
toga, "prokletstvo" je još jednom pokazalo svoje lice,
kralj je u kratkom periodu ostao bez sina, brata, unuka i unukove žene. Kralj Louis XVI i
Maria Antoinette, osobe cije jjevratove takoder krasila ogrlica sa ukletim dijamantom,
izgubili su živote 1793. godine, pod giljotinom.

NOVI IDENTITET

Nakon njihovog smaknuca, plavi dijamant je ukraden i o njemu se dugo vremena ništa
nije znalo. Postoje zapisi da je dospio u ruke holandskog rezbara dijamanata Wilhema
Falsa koji ga je izbrusio na velicinu od 45.52 karata, kako bi sakrio njegov identitet i
porijeklo. Ljepota i sjaj modrog dijamanta opcinili su i Falsovog sina Hendricka, pa ga je
ovaj na kraju ukrao od oca. Wilhem nije mogao prežaliti gubitak i "umro je od tuge", da
bi Hendrick potom, osjetivši krivicu zbog oceve smrti, pocinio samoubistvo. Dijamantu se
ponovo gubi svaki trag.
Godine, 1830. u Londonu se pojavio predivan, tamnomodri, ovalni dijamant. Strucnjaci
su se složili da je to po svim karakteristikama dugo traženo "Francusko plavetnilo".
Njegov novi vlasnik, nakon kralja Georga IV koji je umro u siromaštvu, postao je
bogati engleski bankar Henry Philip Hope, po kome je dijamant dobio svoje današnje
ime - nada.
Nažalost, novo ime nije uništilo prokletstvo i lord Franci Hope, bankarov rodak koji je
naslijedio dijamant, slucajno je pogoden u ulicnoj pucnjavi. Posljedica ranjavanja biola je
amputacija noge. No, to nije sve - lord Franci je ubrzo izgubio svoje bogatstvo i 1902.
godine, prodaje dragulj kako bi preživio.

CARTIEROV KAMEN

Nakon toga Houp je promijenio još mnogo vlasnika (i svima je donio nesrecu) da bi
1912. godine, dospio u ruke pariškog draguljara Pierra Cartiera. Prve osobe kojima je
ponudio skupocijenu robu, bili su americki bogataški par Evelyn Walsh McLean i njen
suprug Ned McLean,ciji je otac bio vlasnik novina "The Washington Post". Oni su bili
vjerne Cartierove mušterije. Samo nekoliko dana ranije, za 120.000 dolara, u istoj radnji
kupili su još jedan poznati dijamant - Zvijezdu istoka.
Cim im je Cartier javio da ima još jedan zanimljiv kamen za njih, požurili su ga vidjeti.
Dijamant im se veoma dopao, Evelyn nije smetala ni njegova zlokobna istorija - smatrala
je da ono što drugima donosi nesrecu, njoj ce donijeti suprotno od toga. Ali, imali su
malu zamjerku, okvir dijamanta je bio "suviše ružan za njihov profinjeni ukus".
S obzirom na legendu, Cartier je bio svjestan da ce mu biti teško pronaci nove mušterije.
Bacio se na posao i Houp je ubrzo postao privjesak optocen sitnim dijamantima, na
lancicu nacinjenom takoder od dijamanata. Evelyn je bila oduševljena ! Kupila ga je za
184.000 dolara pod uslovom "da ce ga ukoliko se tokom sledecih šest mjeseci u njenoj
porodici desi smrtni slucaj, vratiti draguljaru i zamijeniti nakitom u istoj vrijednosti".

POCETAK TRAGEDIJE

Ipak, ni ovoj, naizgled modernoj dami, nije nedostajalo praznovjerja - odnijela je
dijamant svešteniku na blagoslov. Ono što se dogodilo tog dana, Evelyn, na žalost,nije
shvatila kao upozorenje.
"Bio je lijep, suncan dan kada smo krenuli prema crkvi. Vozili smo se desetminuta i
odjednom je nebo postalo crno od oblaka. Ušli smo u crkvu, sveštenik je blagoslovio
dijamant nakon cega je munja pogodila drvo s druge strane ulice, koje se potom uz
tresak srušilo. Moja sluškinja se istog trena onesvijestila. Mislila je da nas stiže Božija
kazna. Kada smo nakon nekog vremena izašle vani, sunce je sijalo kao da se ništa nije
desilo", pricala je kasnije Evelyn.
Uprkos blagoslovu, Evelyn je pratila nesreca. Prvo je umrla njena svekrva, a zatim i otac.
Njen najstariji sin, nakon cijeg rodenja je kupljen Houp, poginuo je u automobilskoj
nesreci u desetoj godini života. Ned, skrhan tugom za izgubljenim djetetom, poceo se
opijati da bi se na kraju ovaj bracni par razveo. Evilyna kcerka je umrla u 25. godini od
prevelikedoze tableta za spavanje. Godinu dana kasnije (1946) od upale pluca umire i
Evelyn.

NESRETNI POŠTAR

Dvije godine kasnije, porodica McLena je ovaj dragulj zajedno sa ostalim nakitom prodala
draguljaru Harryu Winstonu da bi platila poreze. Winston je nakon osam godina odlucio
dijamant Houp pokloniti muzeju Smithsonian. Poslao ga je poštom, kao što uvijek šalje
dragulje. Jamess Todd, poštar koji je dijamant donio u muzej, ubrzo nakon isporuke je
slomio nogu prelazeci prugu, potom izgubio i ženu, te doživio saobracajnu nesrecu. Tom
prilikom ispao je iz auta i povrijedio se, dok se njegov pas ugušio vlastitom ogrlicom.
Dijamant Houp i danas je dio vrijedne postavke muzeja u Washingtonu, uprkos cinjenici
da su u ovu instituciju pristigla brojna protestna pisma - mnogi misle da ce ovaj dijamant
donijeti nesrecu americkom narodu, koji je sada njegov vlasnik.

[Maja]

Saint Germain – Besmrtni Grof



Bio je neverovatan alhemičar za kojeg se kaže da je uspeo da pronikne u tajnu večnog života. Uživao je društvo bogatih i slavnih stotinama godina...i neki veruju da je još uvek živ. Iako je bio dobro poznat na većini dvorova tadašnje Evrope, veoma malo se znalo o njegovom životu. Nije nam poznato ni mesto ni vreme njegovog rođenja, a i okolnosti pod kojima je zvanično i umro najverovatnije su u potpunosti isfabrikovane. Njegovo poreklo ostaje misterija, kao i izvor njegovog neverovatnog iskustva i obrazovanja. Pa ko je onda bio (ili još uvek jeste) Grof de Saint Germain?

Evropa XVIII veka bila je svedok nastajanja neobične, energične grupe karaktera koji su kao cilj imali poboljšanje načina života i olakšavanje ljudske patnje, ljudi koji su igrali ključnu ulogu u transformaciji vremena čuvenog po kraljevskoj izjavi "L'Etat, c'est moi” u moderni koncept nacija kakav i danas poznajemo. Grof de Saint Germain bio je najmisterioznija figura od svih. Iako je bio dobro poznat na većini dvorova tadašnje Evrope, veoma malo se znalo o njegovom životu. Nije nam poznato ni mesto ni vreme njegovog rođenja, a i okolnosti pod kojima je zvanično i umro najverovatnije su u potpunosti isfabrikovane. Njegovo poreklo ostaje misterija, kao i izvor njegovog neverovatnog iskustva i obrazovanja. Pa ko je onda bio (ili još uvek jeste) Grof de Saint Germai

Da li je moguće da čovek može da dostigne besmrtnost i da živi večno? To je šokantna tvrdnja istorijske figure poznate pod imenom Comte de Saint-Germain [Grof Sen-Žermen]. Prema postojećim podacima rodio se negde potkraj 17.og veka iako neki veruju da je živeo još u vreme Hrista. Pojavljivao se mnogo puta kroz istoriju - čak i ne tako davnih 70-ih godina dvadesetog veka i uvek je izgledao kao da mu je 45 godina. Poznavao je mnoštvo najpoznatijih ličnosti u evropskoj istoriji kao što su naprimer Casanova, Madame de Pompadour, Voltaire, Kralj Louis XV, Katarina Velika, Anton Mesmer, a ruski pisac Aleksandar Sergejevič Puškin pominje ga u svojoj kratkoj priči «Pikova dama». Ko je ustvari bio ovaj misteriozni čovek? Da li su priče o njegovoj besmrtnosti obične legende i folklor? Ili je moguće da je stvarno uspeo da pronikne u tajnu života i pobedio smrt?

[Maja]

Sumerci

Sumerci su bili izvanredni astronomi. Poznavali su period revolucije i konjunkcije svih planeta, cak Urana i Nepuna, a solarni dan podijelili su na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi... Otkud?... Zašto?...


Kultura Sumeraca trenutno se smatra najstarijom razvijenom kulturom covječanstva. Njeni su kraljevi osnovali legendarni grad Ur, u Kaldeji, a prema drevnim rukopisima i legendama, doživjeli su astronomsku starost. Samo prvih deset sumerskih kraljeva, tvrdi se u zapisima na glinenim pločicama, vladali su (i živjeli, dabome!) ni manje ni više - već 456.000 godina!
Kako je to moguće?
Da rukopisi ne varaju?!

Tajna broja 195.955.200.000.000

Prije nego što potražimo odgovore na ova pitanja i razmotrimo ih u svjetlu današnjih naučnih dostignuća, pokušajmo saznati ko su, zapravo, bili Sumerci? Odakle su stigli? Otkud im nevjerovatno astronomsko, matematičko i tehničko znanje? Kako to da se njihov proračun Mjesečeve putanje razlikuje od naših najnovijih rezultata samo za 0,4 sekunde? Kako su uspjeli da izračunaju da godina traje 365 dana, šest časova i 11 minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo za - tri minuta?! Kako se može objasniti činjenica da su se služili s 15-znamenkastim brojevima, kada je, recimo, i za stare Grke već od 10.000 započinjala beskonačnost? Na jednoj glinenoj krhotini na brežuljku Kujundžik pronađen je rezultat nekog drevnog proračuna s brojčanom vrijednošću od - 195.955.200.000.000!
Godinama kasnije mnogi naučnici, od arheologa do matematičara i fizičara, pokušavali su da odgonetnu šta je tako fantastično velika cifra mogla da znači drevnim Sumercima. Rješenje je našao američki naučnik francuskog porijekla Moris Šatelen. U svojoj knjizi 'Jesu li nam preci stigli iz Svemira?' Šatelen objašnjava:
'Sumerci su bili izvanredni astronomi. Poznavali su period revoucije i konjunkcije svih planeta, čak Urana i Nepuna, i podijelili su solarni dan na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi. Shvatio sam da misteriozni broj sa Kujundžika mora da bude neki vrlo dug vremenski period izražen u sekundama. Izračunao sam da broj predstavlja tačno 2.268 miliona dana od po 86.400 sekundi svaki. To je već bio dobar početak, ali mi je bilo jasno šta treba da znači tako dug vremenski piriod, više od šest miliona godina, dakle duži od vjekovog postojanja na Zemlji. Srećom, sjetio sam da su Sumerci, između ostalog, znali za astronomski fenomen sada poznat pod nazivom unapredno pomjeranje ravnodnevinica, koji pokreće osovinu rotacije naše planete oko ekliptičnog pola za 9,450.000 dana ili oko 26.000 godina.
Tada sam doživio najveći šok u svom životu. Otkrio sam da 2.268 miliona dana sasvim tačno predstavlja 240 ciklusa unaprednog pomjeranja ravnodnevnica sa po 9,450.000 dana svaki! Drukčije rečeno, sveti broj sa Kujundžiika je predstavljao 240 ciklusa rotacije godišnjih doba oko zodijačkog kruga, ali izražen u sekundama, umjesto u danima ili godinama, kako to čine današnji astronomi.

Poznavanje astronomije

Tako sam shvatio da je ta više nego fantastična cifra od 195.955.200.000.000 sekunda upravo čuvena 'velika konstanta' našeg planetarnog sistema koju su astrolozi i astronomi pokušavali da otkriju tokom gotovo dvije hiljade godina, a koju su, nevjerovatno, njihovi drevni preci izračunali još prije - 64.800 godina!'
Ali, nije to jedino što zbunjuje naučni svijet kada su u pitanju drevni stanovnici plodne Mezopotamije! Kultura Sumeraca prepuna je zapanjujućih zagonetki, koje će još dugo golicati maštu hladnokrvnih istraživača i arheologa.
Pretpostavlja se da su Sumerci napisali prve knjige na svijetu, da su znali za statički elektricitet i električnu struju, služili se galvanskim baterijama i galvanoplastikom. Poznavali su i mnoga znanja iz oblasti optike, a pretpostavlja se da su čak znali i za mikroskop. Lako je moguće da su poznavali i tajnu levitiranja i da su se služili antigravitacionim instrumentima!
I njihova znanja iz astronomije, bila su više nego fantastična. Znali su da se naš prirodni satelit okreće oko naše planete a Zemlja oko Sunca. Znali su za Uran i Neptun, mada je ova prva planeta samo u vrlo rijetkim prilikama vidljiva golim okom, dok se Neptun nikada ne može vidjeti. Njihova učenja podsjećaju nas da Mars ima dva satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva i da komete dolaze i prolaze u pravilnim vremenskim razmacima.

Nebeska karta

Sumerci su znali, a kasnije ćemo vidjeti da su to znali i Egipćani i Maje, da se sve planete i njihovi sateliti istog datuma i u istoj tački svakih 2.268 miliona dana, to jest svakih 6,300.000 godina od 360 dana nalaze u istoj ravni na nebu!
Na jednoj od mnogobrojnih glinenih pločica što su otkrivene u ovom stoljeću, neki sumerski zvjezdoznanac je nacrtao pored Mjeseca dvije zvijezde - Alfu i Betu iz sazviježđa Blizanaca! Sudeći prema njihovoj poziciji, slika na pločici je prikazivala nebeski svod od prije — šest hiljada godina!
Ovo nije bilo teško utvrditi. Naime, Sunce se danas, za vrijeme jesenje ravnodnevnice nalazi u sazviježđu Ribe, a u vrijeme procvata sumerske civilizacije, ono se uistinu nalazi u sazviježđu Blizanaca. I dalje, lagano kretanje nebeskog svoda ostvaruje puni krug za 25.920 godina, a ta ista cifra pojavljuje se i u mnogim starim sumerskim tekstovima.
Ali, ni to nije sve. Znali su da je nebeski svod fiksan, a da se planete pomijeraju u odnosu na njega. I dalje: njihova znanja iz astronomije prevazilazila su čak i naš planetarni sistem i zadirala su mnogo dalje - do zagonetne zvijezde Sirijus B, koja je tako sitna da je zvanično (ponovno?!) otkrivena tek sredinom 19 stoljeća, tačnije 1862. godine, i to teleskopom s promjerom od 40 centimetara!
Da misterija bude veća Sirijus B je, zapravo, 'bijeli patuljak' na kome je materija od koje je sačinjen silno zgusnuta i fantastično teška. Prema podacima koje nudi savremena astronomija masa Sirijusa B dostiže 0,98 mase Sunca, a prečnik te zvijezde je svega dva i po puta veći od prečnika naše planete. Upravo to prouzrokuje fantastičnu gustinu, a samim tim i težinu: jedan kubni centimetar Sirijusa B težak je gotovo — pedeset tona!

[Krokodil Behko]

Ko je sagradio piramide u Gizi

1. Da bi se izgradio kompleks piramida sa zeljenom preciznoscu, bilo je potrebno imati poravnan kameni plato. S jednog kraja "gradilista" na drugi kraj, unutar skoro tri kvadratna kilometra, razlika u nivou je manja od dva centimetra! Laserska preciznost i gradjevinski poduhvat sam za sebe. Temelji Velike Piramide ispoljavaju jos preciznije mjere: na preko pet hektara, razlika u nivou je manja od jednog centimetra! Ovo perfektno niveliranje daleko premasuje zahtjeve danasnjeg ("modernog") gradjevinarstva.



2. U Kairskom muzeju se mogu vidjeti primjerci drevnih egipatskih pila, napravljenih od bakra i bronze. Egiptolozi tvrde da su ovakvim alatima stari Egipcani obradjivali kamene piramidine blokove. Ali. Tu dolazimo do novog problema. Naime, prema Mohovoj skali mineralne cvrstoce, bakar i bronza imaju tvrdocu od 3.5 do 4. Tvrdoca kamenih blokova (vapnenca) je od 4 do 5, a granita izmedju 5 i 6. Alati dostupni drevnim Egipcanima bi samo zagrebali povrsinu vapnenca, a granitu ne bi mogli nista. Nema arheoloskih dokaza o zeljeznim alatima u faraonskom Egiptu. Danasnji najbolji zeljezni alati imaju tvrdocu od 5.5 i to je nedovoljno da sijece granit. Tek dijamantski alati mogu biti rijesenje za granit i vapnenac. A sad zamislimo koliko bi miliona skupih dijamanata bilo potrebno za nekoliko miliona kamenih blokova od kojih su piramide gradjene. A da bi izazov bio tezi, svi kameni blokovi su obradjeni sa sve cetiri strane, a ne samo na jednoj, vanjskoj. Uglavnom, zakljucak je da su blokovi za piramidu obradjeni negom drugom, nama nepoznatom, tehnologijom.



3. O nerjesivom problemu transporta blokova smo govorili u ranijim prilozima. A kako su kamene gromade od pedeset ili cak 200 tona podizane na visinu od sto ili sto pedeset metara? Golom ljudskom snagom?! Kako su granitni blokovi u glavnim komorama podizani i onda uklapani na prostoru u kome moze stati samo sest ljudi? Egiptolozi izbjegavaju odgovore na ta pitanja, jer bi za manevar unutar piramide bila potrebna ljudska snaga od barem dvije hiljade ljudi. A dvije hiljade ljudi ne moze stati u jednu malu prostoriju.



4. Povrsina piramida je bila oblozena posebnim blokovima koji su svi bili tezi od desetak tona u prosjeku. Obradjivani su i ugradjivani sa takvom preciznoscu da ni zilet nije mogao stati izmedju njih. Vezivni materijal (malter) nije koristen.



5. Sugestija egiptologa da su prilikom izgradnje piramida koristene rampe po kojima su se vukli kameni blokovi, radja nove probleme. Rampa koja bi vodila do vrha piramide bi imala 17.5 miliona kubicnih metara materijala. To predstavlja kolicinu koja je sedam puta veca od zapremine same piramide. Izgradnja takvih rampi bi zahtjevala 240.000 ljudi u toku Keopsove vladavine, i daljnjih 300.000 radnika i osam godina da se one uklone. I onda novi problem. Gdje se taj materijal nalazi posto nikakvi tragovi nisu nadjeni na citavom platou?



I, nadalje, ako razmisljamo logikom egiptologa, povlacenje kamenih blokova po rampama bi neminovno ostetilo njihove precizne uglove. Umjesto toga, kameni blokovi su ugradjeni neosteceni u samu gradjevinu.



6. Dokazi da Egipcani nisu konstruirali tri piramide na Gizinom platou nalaze se na nizim nivoima piramida. Naime, pronadjeni su sedimenti na njihovoj osnovi, zatim tragovi vodenih ostecenja, te kristali morske soli na kamenu. Sedimenti se nalaze na visini do pet metara od piramidinih temelja. Oni sadrze mnostvo skoljki i fosila kojima je odredjena starost putem radiokarbonske metode. Rezultat: sedimenti su stari dvanaest hiljada godina!



Njihovo prisustvo je moglo biti uzrokovano samo sa duzim prisustvom morske vode i poplava. A faraonski Egipat nema nikakvih zapisa o (biblijskim) poplavama, jer ih jednostavno u njihovo doba nije bilo. Naime, egipatsko kraljevstvo je osnovano osam hiljada godina poslije potopa (i potonuca Atlantide).



Ovo nedvojbeno dokazuje da su objekti na Gizinom platou podignuti prije, najmanje, dvanaest hiljada godina.



Kada je Abdullah Al Mamun, sin bagdadskog kalifa, prvi provalio i iskopao prolaz u Piramidu prije 1.200 godina (820 A.D.), pronasao je naslage soli u prizemnom nivou piramide debele dva-tri centimetra. Kemijska analiza vrsena u proslom stoljecu pokazala je da je rijec o soli morskog porijekla. Novi dokaz da je piramida u dalekoj proslosti (hiljade godina prije Sumera, Babilona ili drevnog Egipta) bila izgradjena, a zatim se, uslijed podizanja visine mora, nalazila u dubokoj vodi. Sve do povlacenja nivoa mora i nastanka pustinje.

7. Stranice piramide su u perfektnoj liniji sa stranama svijeta. Preciznost je zapanjujuca: 99,99% (odstupanje je 0,01%).

8. Velika piramida je istovremeno i suncev kalendar. Dok je sjenka na sjevernoj strani, sunceva svjetlost se odbija na juznoj strani, precizno oznacavajuci godisnje dane solsticija i ekvinocija.

9. Osnovne dimenzije Piramide u sebi sadrze mjere Zemljine velicine i oblika. Piramida je u pravilnom omjeru sa hemisferom; geografska sirina (30 stepeni na sjever) i duzina (31 stepen na istok) su posebna tacka Planete, jer upravo na tom mjestu svojom duzinom i sirinom dodiruju najvise tla, a najmanje mora.

10. Graditelji Piramide su znali geometrijske proporcije Pi (3,1415...), Fi (1,618) i "Pitagorine poucke o trouglu", hiljade godina prije samog Pitagore, "oca geometrije".



11. Atlantidjani su, gradeci piramidu, pokazali da su bili svjesni Zemljinog sfericnog oblika (ukljucivo malo odstupanje od perfektnog kruga). Osnove piramide su nekoliko centimetara duze od 230 metara cime su pokrili zaravnjenost Zemlje na polovima.



12. Naivne tvrdnje da se sa strana piramide nalaze dva "ventilaciona otvora" palo je u vodu. Minijaturni elektronski robot je nedavno prosao uski put od 65 metara od "Kraljeve komore" i potvrdio da ovi otvori gledaju direktno u sazvjezdja Zeta Orionis i Alfa Drakonis. Iz Kraljicine komore otvori su upereni prema Sirijusu i Orionu. Ocito je da su Atlantidjani upirali prstom ka maticnim planetama posjetioca koji su ostavili traga u razvoju njihove civilizacije.



13. Vec klasicno djelo Robert Bauval-a "The Orion Mystery" detaljno obrazlaze da raspored tri piramide u Gizi odslikava pozicije tri glavne zvijezde u Orionovoj konstelaciji.

Ka cemu nas vodi ovo nabrajanje gradjevinskih cuda sa platoa Gize? Zasto bi drevni graditelji inkorporirali toliko preciznih astronomskih, matematickih, geografskih, astroloskih i drugih (jos neotkrivenih) znanja u kamene strukture?



Odgovor na to pitanje bi nas napokon priblizio odgovoru o stvarnoj funkciji piramida.

Godina je 1798. Napoleon osvaja Egipat i hita u Veliku piramidu sa svojom pratnjom. Dolazi do "kraljeve komore", trazi od svojih pratilaca da ga ostave samog i... provodi noc lezeci u granitnom sarkofagu. Ujutro, vidno blijed i uzbudjen, napusta piramidu. Na upit svojih generala o dozivljenom iskustvu, odgovara: "I da vam kazem, ne biste mi nikada vjerovali."

Dvadesetak godina kasnije, protjeran na Svetoj Heleni, na isti upit ponovo ne odgovara. Svoju tajnu je odnio sa sobom u grob.

[Maja]

Hodanje po vatri

Sposobnost otklanjanja - cak i prihvatanja – boli, u mnogim je religijama sirom svijeta znak vjere. Ali ako postoji mjesto na ovoj zemlji gdje vise nego bilo gdje drugdje tijelo dobrovoljno trpi i unakazuje Bogu za ljubav, onda ono lezi duboko u dzungli jugoistocne Sri Lanke, u Kataragami. Tamo – u hramu podjednako svetom indusima, muslimanima i budistima- ti obredi traju cijele godine.
U septembarskim svecanostima bicevanju se podvrgavaju uglavnom indusi, ali cak i tad se, u dzamiju KHIZR THAKUJU, mogu vidjeti muslimani koji se probadaju nozevima i macevima te utjeruju celicne siljke u tijelo. Kad padne mrak, zanos se usredsredjuje na drugo, privucen sjajem i titravim zrakom najmisterioznijeg od svih obreda – hodanjem po vatri.

Ognjiste dugacko 6 do 10 metara mora se pripremati danima. Dim, plamen i na, kraju, usijani titravi zrak suocava pokajnike s obecanjem najsavrsenijeg povezivanja sa bogovima induskog panteona. Godinama su prakticni, mozda skepticni ljudi dolazili u Kataragamu, donoseci sprave za mjerenje temperature i pribor iz raznih laboratorija. Vise nema sumnje da temperatura kamenja u sredini dostize 800 ili cak 1000 ° C.

Kandidati za to tesko iskusenje najprije u koloni dolaze do rijeke da po induistickom obredu operu cijelo tijelo. Potom polako i promisljeno krecu do ognjista, izgovarajuci rijeci molitve. Temperatura usijanog kamenja dovoljno je jaka da posmatrace drzi na udaljenosti od nekoliko metara, ali induski svestenik koji predvodi pokajnike, bez oklijevanja ulazi u vatru. Bez otezanja ili zurbe prolazi s kraja na kraj, a potom se neuznemiren vraca.Ostali ga slijede. Ne primjecuje se nikakav vidljiv znak straha, po zavrsetku ni trag opekotina ili povreda – samo prazan izraz na licu, kao od iscrpljenosti, zanosa ili emocija. Potom se svi mirno razilaze.

Zapadni naucnici se vec gotovo 1 vijek trude da shvate taj fenomen: Godine 1922 francuski biskup u MYSORI u Indiji, monsinjor DESPAT URES, prisustvovao je na poziv lokalnog maharadze po vatri nekog muslimanskog mistika. Musliman je poceo tako da je jednog slugu iz palate gurnuo. "Cas, dva", pisao je biskup "Indijac se borio da izadje iz vatre, ali je odjednom uzas na njegovom licu smijenio zapanjeni osmijeh, a on produzio duz jarka, smjeskajuci se onima koji su stajali sa strane". Potom je uslijedila nevjerovatna epizoda. Cijeli moharadzin orkestar umarsirao je u vatru, s instrumentima u rukama i notama pricvrscenim na vrhu, dok je na vatru bacen jos jedan tovar suvog palminog lisca da je uzari. Biskup je napisao: "Uocio sam kako se plamen koji je poskocio da im lizne lica razdvaja oko razlicitih djelova instrumenata i samo treperi oko listova nota a da ih nije zapalio. Dvojica Engleza, vodja maharadjinog policijskog odreda i jedan gradjevinar, prosli su bez opekotina. Kad su se vratili u blizinu mjesta na kojem sam stajao, upitao sam ih sta misle o svemu. "Osjecali smo da smo u rerni, ali nas vatra nije przila -- rekli su. Ceremonija se zavrsila tako da je musliman odjednom pao u agoniju i trazio vode. Jedan je braman rekao biskupu: "On je na sebe preuzeo zar vatre".

U jesen 1935 HARRY PRICE je organizovao najstrucnije ispitivanje fenomena hodanja po vatri koje je ikad sprovedeno. PRICE je uz pomoc clanova Savjeta za parapsiholoska istrazivanja Londonskog univerziteta pratio hod po vatri mladog indijca KUDA BUHA koji se tek doselio u London. PRICE je ispisao pitanja na koja se nadao da ce odgovoriti: "Da li se hodanje po vatri temelji na triku? Moze li to svako? Da li setaci pripremaju tabane? Mogu li svoju imunost prema vatri, koju tvrde da posjeduju, prenijeti na druge osobe? Da li setaci mazu tabane mjesavinom stipse, sapuna i sode, kako se tvrdi? Moraju li biti u transu ili u zanosu? Moraju li biti religiozni? Da li pepeo stvara izolacioni sloj na vatri koji sprecava opekotine? Moze li setac po vatri hodati ubrzano, ili moze setati? Da li posti, ili se nekako drugcije, mentalno i fizicki priprema za taj cin? HARRY PRICE mozda nije na mnoga od ovih pitanja uspio odgovoriti, ali je svakako pripremio predstavu koja je za buducnost zabiljezena na filmu od 16mm. Mladi Indijac KUDA BUX je odlucio, iz neutvrdjenih razloga, da se pojavi u crnom dugom kaputu i pantalonama. Na jedno od pitanja neposredno je odgovorio, jer je najprije uzinao: nije morao postiti. Pregledana su mu stopala, potom su pazljivo umivena, osusena i izmjerena mu je temperatura. Na jedan taban zalijepljen je za eksperiment komadic flastera. U sredistu vatre temperatura je iznosila 1400° C- vise od temperature topljenja celika. KUDA BUX je krenuo. Hodajuci ujednaceno i smisljeno, u cetiri je koraka presao gotovo4 m dug jarak za 4,5 sekundi. Ubrzo nakon toga jos jednom, taj put za 4,3 sekunde. Profesori sa Londonskog univerziteta su pazljivo pregledali tabane mladog indijca i ..............nista! Nikakve promjene! Dva svjedoka su bila tako impresionirana poduhvatom da su odlucili da sami pokusaju, ali su prosli neslavno - sa velikim opekotinama na tabanima! Kasnije je PRICE zabiljezio:

1. Prije svakog prelaza, pepeo je bio pazljivo uklonjen tako da ne moze posluziti kao izolacija.
2. Cini se da je vlaznost stopala, prije na stetu nego na pomoc, jer moze prouzrokovati da se o njih prilijepe usijani komadici.
3. Stopala ne moraju imati prekomjerno tvrdu kozu.
4. KUDA BUX nije postio niti se uputio u neke posebne pripreme
5. Na tabanima nije bilo nikakvog posebnog balzama - doktor ih je oprao i potom osusio.
6. Imunitet od opeklina ocito se ne moze, bar u ovom slucaju, "prenijeti na druge ljude".

Jedan od fizicara zaduzen za mjerenje temperature, bio je uvjeren da je eksperiment dao odgovor. "Hodanje kroz vatru zapravo je gimnasticki poduhvat", izjavio je " noga nikad nije dosta dugo u dodru sa zarom da bi on izazvao opekotine". Fizicari su, posto su izmjerili su da su tabani KUDE BUXA bili u dodiru s vatrom sa svakim korakom samo pola sekunde, pokusali pritisnuti plocu svog mjernog aparata na zar samo pola sekunde i izmjerili temperaturu 15-20 ° C!

Doktor JEARL WALKER profesor fizike na Drzavnom univerzitetu u Klivlendu izveo neke eksperimente sa vodom i ustanovio da kod otprilike 210° C nastupa prilicno ostra promjena, te da ce kapi vode, umjesto da ispare u deset sekundi ili manje, kako se to desava na nizoj temperaturi, poskakivati cijeli minut, cak i duze. Taj je efekat trajao sve do 500 i vise ° C. WALKER je snimio i krupne fotografije izbliza, na kojima se vidjelo da kapi zapravo nijesu dodirivale usijanu povrsinu zbog tankog sloja pare. WALKER je predpostavio da kapljice znoja ili vode na nogama setaca (neki prije nego sto udju u vatru prolaze kroz plitke posude sa vodom) stvorit ce takav zastitni sloj dosta dugo da noge setaca mogu ostati nepovrijedjene. Doktor WALKER je odlucio da isproba svoju teoriju u koju je duboko vjerovao i ... uspio je! Presao je preko uzarenog ognjista bez ijedne opekotine!

Ne vjerujem da ima bilo kavih trikova. Ne treba vam nikakvih tajanstvenih hemikalija da njima trljate noge, niti neka predhodna vjezba. Treba samo vjerovati i predati se.

[Konsultant]

Racetrack Playa, Dolina smrti, područje je gdje je prisutan zanimljivi geološki fenomen. Radi se o kamenjima težine i do nekoliko stotina kilograma koji se pomiću duž glatke, suhe površine bez utjecaja ljudskog ili životinjskog djelovanja.

Kamenja prilikom "kretanja" ostavljaju dugi trag. Misterija Doline smrti je još uvijek predmet istraživanja, i nije sasvim jasno zbog čega se ta kamenja pomiću kroz pustinju.

Racetrack Playa je nekad bilo jezero, a sada područje gdje kiša rijetko pada, samo nekoliko centimetara godišnje. Kad je površina mokra pretvara se u mekano i vrlo klizavo blato, a tragovi koje kamenja ostavljaju ukazuju da se pomicanja upravo tada događaju.

Jedno od predloženih riješenja ove misterije je da vjetar upravo u tom razdoblju, kada je tlo blatnjavo i mekano, pomiće kamenje, tj. da kamenje pod njegovim utjecajem klizi niz tu mekanu površinu.



das link

[Ledena]

Najnovija prica inspirirana telepatskim eksperimentima Timoty Gooda

Niel Gould, ufolog iz Hong-Konga, u sijecnju 2009. nalazio se u restoranu sa clanovima svoje obitelji i svojom poslovnom suradnicom. U kutu restorana sjedila je djevojka. Kineskinja u drustvu muskarca i zene maslinaste boje koze.
Njihove crte lica su bile izrazajnije nego obicno, bili su iznimno lijepi.
Gould je rekao svom sinu za stolom: 'Gledaj, ovo su sigurno izvanzemaljci. Sada cu im poslati mentalnu poruku da dodirnu svoje noseve'. Zena je dodirnula svoj nos, a drustvo za stolom se pocelo smijati ovoj slucajnosti.
Gould je tada odlucio da ponovi izazov i njegov sin Jackise je predlozio neka kaze djevojci da prodje rukom kroz kosu.
Drustvo za stolim je utihnulo. Gouldova supruga je predlozila neka posalje mentalnu poruku da baci plavi paketic maramica koji je stajao na stolu. Cekali su 10 minuta i nista se nije dogodilo. Za stolom je zavladao osjecaj olaksanja.
pomalo razocaran, Gould se pri izlasku iz restorana ipak osvrnuo jos jednom. stranci su mu se smijesili.
Paketic maramica je i dalje lezao na stolu. Medjutim-na podu je lezao drugi plavi paketic.

Izvor: Casopis 'Svjetlost', casopis za razvoj svijesti i cjelovit pristup zivljenju

[Dr Silent Hill]

Slučaj Teresa Fidalgo

Tania, Tiago i David voze se autom i razgovaraju.
Pritom pojedinosti snimaju video-kamerom ni ne sluteći da je njihova snimka uvod u vjerojatno najbizarniju prometnu nesreću na svijetu u kojoj će Tania i Tiago izgubiti život.

Snimka traje 7 minuta.
Mirno razgovaraju uz ugodnu i ne prebrzu vožnju, sve dok u jednom trenutku na ravnom dijelu ceste van grada ne nailaze na nepoznatu žensku osobu koja stoji pokraj ceste i pokušava ih zaustaviti. Čude se što dotična osoba radi na tako pustom mjestu u to doba noći. Zastaju i primaju je u auto. Predstavila se kao Teresa i na njihova pitanja odgovarala je nejasno, smušeno i nepovezano. Nisu ni slutili tko je ona. Niti što ih za minutu-dvije čeka.

Završne 3 minute filma spadaju u nešto najbizarnije što je privatnom video-kamerom ikada zabilježeno. Scene na samom kraju ovog video-zapisa dovoljno su jezive da se gledatelju sledi krv u žilama.

Pogledajte video-zapis i prilikom gledanja budite strpljivi. Postoji prijevod na engleskom jeziku pa tako na titlovima možete pratiti tijek njihova razgovora.

Prve 4 minute se gotovo ništa ne događa no dobro je pogledati zapis u cjelini zbog vjerodostojnosti onoga što se kasnije dogodilo. Ako ste slabijih živaca snimku svakako ne gledajte prije spavanja.David Rebordao, koji je sve to snimio kamerom sa stražnjeg sjedala, jedini je preživio ovu nesreću. Ovo je njegova web stranica posvećena tom slučaju: http://www.acurva.net/
Bizarna djevojka blijeda lica u bijeloj haljini koju su primili u auto prije kobne nesreće u stvari je duh Terese Fidalgo, djevojke koja je 1983. poginula u prometnoj nesreći na potpuno istom mjestu.

Nakon ovog slučaja istraživači paranormalnog, među kojima su pretežno skeptici, bacili su se na posao želeći ispitati vjerodostojnost ovoga slučaja.

Ono što nepobitno stoji jest da postoji uredan policijski zapisnik u kojemu jasno stoji da se na tom mjestu 28.4.2006. dogodila prometna nesreća u kojoj je dvoje mladih izgubilo život. Da je treći teško ozlijeđen preživio. Kao i činjenica da je na potpuno istom tom mjestu, 23 godine ranije, u prometnoj nesreći smrtno stradala djevojka imenom Teresa Fidalgo. U autu je pronađena video-kamera sa zapisom, što je u zapisniku također navedeno. Kao i to, da duh na snimci izgleda isto kao dotična djevojka na slici koju imaju u arhivi.

Ono što istraživači zamjeraju snimci koju pokušavaju raskrinkati kao krivotvorinu su neke pojedinosti koje na prvi pogled, tijekom gledanja filma, nisu uočljive. Ono što im posebno upada u oko jest blair-efekt prilikom snimanja duha djevojke, za koji kažu da je mogao biti izazvan signalom s mobitela. Kao jedan od temeljnih dokaza navode da nikada prije nitko od istraživača nije naišao na tako jasnu snimku duha i da je takvo što na taj način jednostavno nemoguće zabilježiti. Nadalje im je nejasno kako se prometna nesreća mogla dogoditi kad se na snimci jasno vidi da nigdje nema drugih vozila, dok je cesta potpuno čista i ravna (vidi se tek jedan blagi zavoj udesno). Nejasno je što je uopće uzrok prometne nesreće. Velika brzina nije, to se na snimci jasno vidi.


U prilog vjerodostojnosti snimke ide činjenica što Portugalci taj dio ceste već poodavno smatraju «opsjednutim» nekim čudnim silama, što znači da ovo nije prvi bizaran događaj zabilježen na tom dijelu.

Kako god bilo ova snimka je nakon čuvenog filma «Vještice iz Blaira» vjerojatno najzanimljiviji zapis ikada snimljen na području paranormalnog. I dok je prvi film dokazano krivotvorina, što su priznali i sami autori, za sada je malo argumenata kojima se može dokazati da je snimka iz Portugala krivotvorena ili naknadno editirana. U taj zapis trebao bi biti upleten velik broj osoba, među njima i policija, u što je zaista teško povjerovati.

U svakom slučaju istraživanje je još u tijeku.
Skepticima ostaje da traže nedostatke, dok onima koji vjeruju u postojanje nadnaravnog, snimka služi kao prava poslastica.

[media]G9B-rAuePoQ[/media]

[Dr Silent Hill]

Konačno se i CNN uključio u ono o čemu se bruji u zadnju godinu dana,Potvrđeno je postojanje ogromnog planeta Nibiru koji se nalazi daleko iza Plutona,Stare civilizacije govore o ovom planetu čija se putanja svakih 3000 godina poklapa sa Planetom Zemljom.Ostaje nam samo da se nadamo da i proročanstva o ovom planetu nisu istinita.
[media]xQAXv6oHyNI[/media]

[Gavrilo Lee Oswald]

Kašlj ..kašlj
Mislim da onih 100000 dolara koje je James Randy namijenio bilo kome ko dokaže da posjeduje ili da se uopšte desila neka natprirodna pojava još uvijek stoji netaknuto .
A izazov je otvoren već godinama.

http://www.randi.org/site/index.php/1m-challenge.html

[Maja]

pa dobro gavrilo ako iko ima ko ne vjeruje u te stvari to sam ja, ali mi je zanimljivo o tome čitati.
isto kao što mi je zanimljiva i fascinantna mitologija, a vjerujem u jednog boga

[Gavrilo Lee Oswald]

Mitologija je nešto posve drugo ,i poprilično je šarolika,
Ono što mislim da bi stvarno vrijedilo istraživati je ustvari način na koji mozak funkcioniše ,stvara sugestije te kako se uopšte odvija prenos , selekcija ,obrada i prezentovanje podataka koje iz ljudskih čula dolaze u mozak.
Vidim da ste o tome nešto već pisali na temi o bojama i slijepim ljudima...