Oblikovanje licnosti kroz traume

[dacina_curica]

Ako neko moze smisliti bolji naslov - BUJRUM, trenutno mi manjka inspiracije i volje za stihoklepanje i ine slicne aktivnosti.

Prije par sedmica na nekoj drugoj temi Spanac spomenu nesto sto se meni vec duze vrijeme mota po glavi:

Ljudi se adaptiraju situacijama i okolini. Riječi i djela i pristup se pod tim pritiskom stalno mijenjaju.
Ali karakter i osobine teško, jedino kao posljedica trauma.

Vjerujete li da traumaticni dozivljaji/dogadjaji mijenjaju covjeka "iz temelja"?
Da li je vas ili nekoga vama bliskog trauma (smrt bliznjeg, bolest) promijenila temeljno ili bar znatno? Kako?
U produzetku - da li nas traume mijenjaju na bolje ili gore? O cemu ovisi u kojem ce se pravcu promjena odviti?

Znam da je (nepisano) pravilo da pokretac teme prvi odgovori i imam podosta materijala ali posto mi je glava trenutno razbacana na 48 strana odgovor ce liciti na lingvisticki masakr Kosovskobojskih proporcija. Stoga predajem vama stafetu (ako je zelite prihvatiti).

[Ruana]

Dobra tema Daco, svasta se moze pisati, a i meni glava ne radi kako bi trebala.
Dakako nego te mijenjaju iz temelja. Bar mene jesu, pogotovo tragedije. U ratu sam izgubila prvi put meni drage osobe i jako bliske. Ali u ratu se to drugacije dozivljava, valjda nas vodi to da izvucemo zivu glavu. Poslje rata sam izgubila roditelje, poslje tate rahmetli u meni je ostala velika praznina, ali nekako imas jos jedno pa se drugacije osjecas. Poslje mamine smrti, zauvjek je jedan dio mene umro, ostali su veliki oziljci a i posljedice. Prvi Bajram poslje njih je bio najtezi, jer po navici prvo okreces njihov broj prvo, pa rodjendani i sve mislis proci ce vremenom, naviknes ali ne prolazi ono nesto u tebi, sto se ne moze objasniti.
U nekim stvarima me to promjenilo na bolje, mozda sam i sama postala majka shvativsi kako je zivot kratak i kako djeca brzo odrastaju. Sa druge strane me "okamenilo" ne pogadjaju me srceparajuce pjesme ni filmovi, tesko mogu zaplakati, i sto je najgore jednom sam se izderala na jednu komsinicu kojoj je majka umrla u 89 godini a ona mjesecima svaki dan plakala i meni se zalila, tako joj jednom rekoh "ma dosadna si vise, umrla je i moja u sezdesetoj pa ne placem"
Ma ima toga dosta nego ne mogu vise.

[Maja]

Znam da je (nepisano) pravilo da pokretac teme prvi odgovori

To na ovom forumu nije pravilo. Čak nije ni poželjno jer može potaći forumaše da se samo slažu s pokretačem teme.

Mislim da čovjeka samo vrijeme mijenja. Tj može se promijeniti samo kroz neki dugi rok (čitaj desetljeća (čitaj sazrijeva)).
Trauma mu poremeti život definitivno, ali kako počne zaboravljati traumu, tako se vraća na staro i nove navike i odluke koje je stekao/usvojio dok je trauma bila svježa, lagano napušta. Naravno da to nije slučaj kod svih. Nekog neki životni udarac stvarno spusti na zemlju, ali rijetki su takvi.

[dacina_curica]

Ruana

Namjerno nisam pominjala rat jer nas je sve do jednog dotakao i promijenio na nacine koji nama vjerovatno jos uvijek nisu ni jasni. Ali kao sto kazes u ratu se sve drugacije dozivljava; sad kad se prisjetim nekih situacija i podrobnije razmislim ne znam koliko puta je glava bila u torbi i mami i meni a pogotovo bratu jeza me obuzme. A u ono doba valjda pod konstantnim adrenalinom covjek nije imao kad o tome ni misliti, jos se znalo sprdati na taj racun.

Ja sam jako rano izgubila tatu (bilo mu je samo 36 godina) i to me je oblikovalo u mjeri koju je nemoguce docarati. Prvo, zato sto sam bila tatina curica, tatino sve i znala sam to, uvijek mi je davao do znanja da je tako. Drugo, bila sam dijete, jedva 8 godina, neformirana licnost ionako i taj gubitak i nedostatak prisustva te najbitnije osobe u mom zivotu me je jednim udarcem pretvorio u ovo sto sam i dan danas. Jedan ogroman nacin na koji me je promijenilo je to sto mi je ostavio "zadatak" koji ce me tlaciti dok ne odem pod zemlju ili dok ne smognem dovoljno snage da ga pustim - a to je neka neopisiva potreba da popravljam (da ne kazem "spasavam") sve oko sebe. Ma ovo je tegobna tema, bem ja sebe sto je otvori.

Nastavit cu...

[Calla]

bravo dacinka,pohvala za jako korisnu temu za sve forumase koji su u sopstvenim dozivljajima prebrodili bilo kakvu traumu a posebno forumasi (mislim da vas ima vise ovdje na forumu)
koji su lebdjeli i zivjeli u vihorima rata !!
i ja cekam rezultat poboljsanja barem na tren bolji osjecaj kada se svi kao osobe grupno ispricaju jer se ne mogu sami osloboditi neprekidnog razmisljanja o onome sto se u proslosti dogodilo!!
A podijeljenja tuga ili ponovaljanje tikova iz proslosti moze osloboditi i te kako i pomoci u savladavanju i rjesavanju traumatskih situacija!

[Calla]

Vjerujete li da traumaticni dozivljaji/dogadjaji mijenjaju covjeka "iz temelja"?


Da vjerujem.,.
svaka osoba ima svoju tacku sloma medutim lakoca kojom se ta tacka moze dostici ogromno varira od osobe do osobe ..
Jake i veoma neprijatne emocije, koje čovjek u datom trenutnku ne može da podnese bivaju potisnute. One nisu zaboravljene, već su samo privremeno potisnute u podsvjest, odakle uporno pokušavaju da se vrate u svjest. Tome se suprotstavljaju mehanizmi odbrane. Ovakvi potisnuti sadržaji, pošto ne mogu da postanu svjesni, nalaze načine da skrivenim i zamaskiranim putem dođu do svjesti. To se najčešće manifestuje u snovima (naravno u prerušenom obliku), omaškama u govoru ili kroz razne neurotske simptome (gde spadaju i konverzije, tj. telesni problemi koji imaju psihički uzrok).

Ono što je posebno interesantno za temu TRAUME, jeste da se osećanje uznemirenosti vraća kad god iskustvo sadrži elemente ranije situacije koja je uznemirenost izazvala.

[Ruana]

Calla
Poslje svih nemilih dogadjaja koje smo svi prezivjeli, trudila sam se i trudim se i danas da zaboravim. Pricati o tome mogu, hocu reci ne sakupljam u sebi. Sve do nedavno sam mislila da sam zaboravila, da je to iza mene.
Onda je dosla nedavno neka serija na tv-u " Dubrovacka zora" nikad ili vrlo rijetko gledam tv. Ali reklama serije mi je zapela i pocela sa gledat prve nekolike. Serija je o ratu koji sam ja uzivo dozivjela.
Od tada ne mogu da spavam normalno i sanjam uzasno, a prije toga godinama ja nikad nista sanjala nisam, voljela bih sanjati recimo roditelje, ali valjda u borbi da zaboravim prestala sam i sanjath sve do nedavno.

[Calla]

U produzetku - da li nas traume mijenjaju na bolje ili gore? O cemu ovisi u kojem ce se pravcu promjena odviti?

sve zavisi od mene same ili od tezine osjecaja kojeg sam ja tada kao dozivljavala ili prezivljavala
i koliko sam i sama bila zrela za taj neocekivani ili ocekivani dozivljaj !!
moj primjer bi navela iz iskustva prvog poroda koji je meni licno ostao u losem sjecanju da sam zelju od mog muza za drugim djetetom kompletno odbijala skoro pa 6-7 godina ,,eto toliko mi je trebalo da uz pomoc ili s ljubavlju od muza i porodice savladam i taj negativan bolni dozivljaj i odlucim se za drugo djete ,sto znaci mogu komotno reci da sam imala traumu nakon prvog poroda,,,ali da sam je odlicno savladala uz zrelost ili oblikovanje sebe uz prvo djete,,i vrjeme koje je proslo..

[Spanac_113]

ponekad trauma, a svaka je na kraju emocionalna, natjera covjeka da se suoci sa samim sobom u o osnovi ljudskog postojanja.
i ponekad se covjek sagleda u novom svjetlu kroz traumu sto moze dovesti do brisanja odredjenih stavova prema svijetu.

'nurture' se lakse pobija traumom nego 'nature' jer kako god covjek bio odgojen, preuranjeno suocavanje sa sopstvenom slaboscu ili smrtnoscu lako poljulja odredjene stavove kao npr osjecaj neranjivosti koji svi nosimo sa sobom iz djetinjstva i adolescentnih godina.

opet, svaka osoba se nosi ili adaptira na drugaciji nacin. posljednjih par desetljeca je vidilo visok stepen predvidljivosti reakcije na svim nivoima licnosti. kazem nivoima jer u nosenju sa traumama smo najvise uslovljeni sa razinom psihopatskih tendencija i osobina.

[Calla]

Calla
Poslje svih nemilih dogadjaja koje smo svi prezivjeli, trudila sam se i trudim se i danas da zaboravim. Pricati o tome mogu, hocu reci ne sakupljam u sebi. Sve do nedavno sam mislila da sam zaboravila, da je to iza mene.
Onda je dosla nedavno neka serija na tv-u " Dubrovacka zora" nikad ili vrlo rijetko gledam tv. Ali reklama serije mi je zapela i pocela sa gledat prve nekolike. Serija je o ratu koji sam ja uzivo dozivjela.
Od tada ne mogu da spavam normalno i sanjam uzasno, a prije toga godinama ja nikad nista sanjala nisam, voljela bih sanjati recimo roditelje, ali valjda u borbi da zaboravim prestala sam i sanjath sve do nedavno.

i taj teski osjecaj moze da traje i traje,,taman covjek pomisli da se rjesio tih zlih uhoda a oni iskoce sami reaktivno treba vremena i vremena za oporavak psihe ,,zato je bolje pred spavanje gledati nesto laganije humoristicke ili zabavne serije,,gdje s e mozes smijati,,,

[Nela]

Teska tema ali odlicna, pohvala za Daciku
Izbjegavam da pocnem pisati...

[Spanac_113]

pitanje za Callu:

cini mi se da si se susrela sa velikom traumom, kao i svi mi ovde, pod imenom laganini.
posljedice su vidljive u eksesivnom koristenju ,,, ocita adaptacija

[Heidi]

Daco, ne racunaj na mene sto se tice ove teme.
Sve smo procesljale uzduz i poprijeko, za mene dosta.

[Zagorka]

Oblikuju nas kiše,ali i sunce.......barem tako ja vidim

[Bambi]

Vjerujete li da traumaticni dozivljaji/dogadjaji mijenjaju covjeka "iz temelja"?

Definitivno DA... Mislim da se čovjek može skroz promijeniti,ukoliko mu se nešto veoma loše desi ili ukoliko mu je život u opasnosti... I stojim pri tome

[Luna.]

ja vjerujem da nas traume mogu iz temelja promjeniti, zavisno od starosnog doba kad smoih dozivjeli.
ja sam kao dijete u 11 godini dozivjela strasnu traumu i uzrok je nekih mojih bojazni citav zivot.
nije me mogla promjeniti iz temelja, jer nisam bila jos formirana licnost ali osjetim da je uticala na kasnije formiranje.

u okolini sam imala primjere ljudi, koji su prezivjeli traume ( izuzimam rat) i cini mi se da trauma promjeni covjeka najvise u dobu od 15-40 godine... traume dozivljene u tom periodu mogu stvarno iz temelja promjeniti osobu.
ovi blize 40 se cesto i pozitivno promjene...

[Calla]

pitanje za Callu:

cini mi se da si se susrela sa velikom traumom, kao i svi mi ovde, pod imenom laganini.
posljedice su vidljive u eksesivnom koristenju ,,, ocita adaptacija

volila bih da nas ne osudi i shvati kao napad, ali vjerujem da laganini nosi vise oziljaka
onakav nepomirljiv stav o ratu zlocinu i o pravdi i nepravdi meni odaje iskrivljenu sliku njega kao reaktivna formacija ili negacija samog sebe !
(laganius izlazi iz lisicije rupe ,,mislim da je odvio jak odbrambeni mehanizam ,
mada sam sigurna da se i zna i dotjerivati odnosno znam da radi na sebi
(priroda i vinogradi moji)

[IM_ex]

Ma sta da je uzrocnik traume, momenat suocavanja sa uzrocnikom iste obavija nas negativnom energijom, ostajemo u soku, van sebe.
Jedno takvo stanje ne nestaje preko noci. Zavisno iz kog je domena sam uzrocnik, ovisi i trajanje kriznog perioda, odnosno ishod oporavka. Jako bitna je i starosna dob.
Od ogromnog znacaja je paznja clanova porodice, familije, uopce drustva u kom se krecemo. Uz pomenute, ako zanemarimo strucnu pomoc kod slucajeva kojima je ista prijeko potrebna, dodala bih i jaku bitnost, ukazujuci na razlicitost prirode (cudi/naravi) osoba do momenta nastupanja traumatoloskog stanja ( drustvenije/ zatvorenije osobe).
Primjer - svi volimo majku, no, zalost po gubitku majke ne ispoljavamo svi isto, ni tjelesno osjetno, ni emotivno, ni vremenski.

Najcesce, uzrocnika traume se ne zelimo sjecati; uglavnom, isti se presucuje, no, isti ostaje neizbrisiv, zaglavljen u nasoj najdubljoj psihi i zigne nas kad god mu se hoce.
Nema te medicine koja ga moze izbrisati.

Ipak, rijesenost za oporavkom od traumaticnog stanja mora nastupiti; moramo sami sebe siliti na izlazak iz krize. Ta rijesenost se ne moze javiti vec prvih dana, ne, no, svjesnost sopstvenog "dno dna crnjaka) alarmira vrijeme kad se trebaju posloziti kockice, kad cemo shvatiti da dogodjeno moramo prihvatiti kao nesto sto se desilo kao posljedica neceg, a ne ljutiti se na Boga, kao sto sam, u kriznom momentu ja (tobejarabum, Boze, oprosti mi).

Crpljena traumom, jesam li postala bolja ili losija osoba - postala sam bogobojaznija, bolja, sposobnija, suosjecajnija i poduhvatnija osoba. Vjerujem da cu zadrzati te osobine. Izrazenu ozbiljnost, pak, gledam da smanjim. Drugima (ma i sebi) djelovati kao "ljut", takva faca me vec polijepo umara.

Ovo je jako dobra, neiscrpna, nejednolicna ali i zahtjevna i zamorna tema i sve sto sam rekla proistice iz licnog prozivljavanja, ali i kroz osvrt prema drugima.

[dacina_curica]

Heidili Znam sve ionako, nema da brigas.

I hvala vam!

Mene cete ipak malo sacekati na ovoj temi, not ready yet (izvinite ).

[carobnjak N]

Osnovne karakterne crte se izgrađuju do 7 godine ...problem je ako u tom periodu dijete doživi traume , to ostaje maltene zauvijek i to ne u vidu jasnog sjećanja na neki događaj, nego u vidu osjećaja
Zato što postoje tri faze razvoja
-emotivna , do 7 godine i ona je način na koji tad spoznaješ i komuniciraš svijet
-mentalna , do 14 g. to je kad se mentalno oblikuješ , tražiš se , često glumiš neke poznate ličnosti , furaš neki stil odjevanja itd
-fizička do 21 g. to je od znači 14 kad si polno zreo do 21 dok se još razvijaš

Mada to sve može biti koju godinu gore -dole
Postoji još jedan period , mislim da ga psihologija nije još "otkrila" ali se za to sve zna već hiljadama godina ,a to je vibracioni , odnosno period 9 mjeseci u stomaku

Od tad do 7 godine se formirju iskustva koja zbog nerazvijenost mentalnog "tijela " u nama, ode u podsvijest ...dakle to je nešto čega nisi svijestan ali je to u tebi i to je ono osnovno što pokreće tvoja raspoloženja, navike , stvari kojima težiš , hrani koju voliš itd podsvijest u stvari potpuno upravlja sa nama
Zato smo mentalno nekad zbunjeni i ne znamo šta nam se dešava , zašto smo "nekakvi"