Post
by IM_ex » 31 Jan 2014, 17:20
Ma sta da je uzrocnik traume, momenat suocavanja sa uzrocnikom iste obavija nas negativnom energijom, ostajemo u soku, van sebe.
Jedno takvo stanje ne nestaje preko noci. Zavisno iz kog je domena sam uzrocnik, ovisi i trajanje kriznog perioda, odnosno ishod oporavka. Jako bitna je i starosna dob.
Od ogromnog znacaja je paznja clanova porodice, familije, uopce drustva u kom se krecemo. Uz pomenute, ako zanemarimo strucnu pomoc kod slucajeva kojima je ista prijeko potrebna, dodala bih i jaku bitnost, ukazujuci na razlicitost prirode (cudi/naravi) osoba do momenta nastupanja traumatoloskog stanja ( drustvenije/ zatvorenije osobe).
Primjer - svi volimo majku, no, zalost po gubitku majke ne ispoljavamo svi isto, ni tjelesno osjetno, ni emotivno, ni vremenski.
Najcesce, uzrocnika traume se ne zelimo sjecati; uglavnom, isti se presucuje, no, isti ostaje neizbrisiv, zaglavljen u nasoj najdubljoj psihi i zigne nas kad god mu se hoce.
Nema te medicine koja ga moze izbrisati.
Ipak, rijesenost za oporavkom od traumaticnog stanja mora nastupiti; moramo sami sebe siliti na izlazak iz krize. Ta rijesenost se ne moze javiti vec prvih dana, ne, no, svjesnost sopstvenog "dno dna crnjaka) alarmira vrijeme kad se trebaju posloziti kockice, kad cemo shvatiti da dogodjeno moramo prihvatiti kao nesto sto se desilo kao posljedica neceg, a ne ljutiti se na Boga, kao sto sam, u kriznom momentu ja (tobejarabum, Boze, oprosti mi).
Crpljena traumom, jesam li postala bolja ili losija osoba - postala sam bogobojaznija, bolja, sposobnija, suosjecajnija i poduhvatnija osoba. Vjerujem da cu zadrzati te osobine. Izrazenu ozbiljnost, pak, gledam da smanjim. Drugima (ma i sebi) djelovati kao "ljut", takva faca me vec polijepo umara.
Ovo je jako dobra, neiscrpna, nejednolicna ali i zahtjevna i zamorna tema i sve sto sam rekla proistice iz licnog prozivljavanja, ali i kroz osvrt prema drugima.
E sad necu ni kako ja hocu