Strah od mrtvih ljudi
Moderator: Krokodil Behko
- Krokodil Behko
- Globalni moderator
- Posts: 120160
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 6890 times
- Been thanked: 7769 times
- Status: Offline
Strah od mrtvih ljudi
Jedna morbidna tema ali može biti i poučna.
Plašite li se vijdeti mrtvog čovjeka? Ili možda samo osjetite neku jezu?
Ili pak, svejedno vam je?
Poznajem zrele osobe koje se još uvijek ne usudjuju vidjeti taj prizor.
Šta je to što neke ljude plaši da vide bešivotno tijelo?
Strah od smrti ili strah od života poslije smrti?
Strah od sučeljenja sa bogom ili nešto drugo?
Ja sam i prije rata bio na sahranama i svašta ali uvijek je mrtvac bio
spremljen na tabut ili u sanduk. Nikada do rata, nisam vidio mrtvog čovjeka.
I prvi kojeg sam vidio, bio je moj prijatelj koji je eto upao u minsko polje u akciji.
Nisam osjećao neki strah. Nekako više sam osjećao tegobu zbog toga što je
njegovo tijelo bilo mlado a tako beživotno.
Par godina nakon toga vidio sam i tijelo svog prijatelja bez glave. Virila mu kičma iz vrata. Direktan pogodak projektila iz PAT-a u glavu.
No medjutim, najteže mi je palo prije nekoliko godina kad se jedan ččovjek iz čista mira sručio u sred bašte u jednoj slastičarnici. Neka crna pjena ižla mu je na usta.
Bio je mrtav u minuti. Strašan prizor.
Vaša iskustva?
Plašite li se vijdeti mrtvog čovjeka? Ili možda samo osjetite neku jezu?
Ili pak, svejedno vam je?
Poznajem zrele osobe koje se još uvijek ne usudjuju vidjeti taj prizor.
Šta je to što neke ljude plaši da vide bešivotno tijelo?
Strah od smrti ili strah od života poslije smrti?
Strah od sučeljenja sa bogom ili nešto drugo?
Ja sam i prije rata bio na sahranama i svašta ali uvijek je mrtvac bio
spremljen na tabut ili u sanduk. Nikada do rata, nisam vidio mrtvog čovjeka.
I prvi kojeg sam vidio, bio je moj prijatelj koji je eto upao u minsko polje u akciji.
Nisam osjećao neki strah. Nekako više sam osjećao tegobu zbog toga što je
njegovo tijelo bilo mlado a tako beživotno.
Par godina nakon toga vidio sam i tijelo svog prijatelja bez glave. Virila mu kičma iz vrata. Direktan pogodak projektila iz PAT-a u glavu.
No medjutim, najteže mi je palo prije nekoliko godina kad se jedan ččovjek iz čista mira sručio u sred bašte u jednoj slastičarnici. Neka crna pjena ižla mu je na usta.
Bio je mrtav u minuti. Strašan prizor.
Vaša iskustva?
online
Re: Strah od mrtvih ljudi
Nedavno mi je umro covjek gotovo na rukama.. nije me bilo strah, vec bilo mi ga je zao, zao mi onih koji ostaju iza njega i nekakvo prisjecanje da cemo svi ovako zavrsiti prije ili kasnije.
Gledam te nekim drugim ocima
upravo onako kako ne treba...
I ne shvatam sta mi se desava
nedostaje mi rec koja resava
u tebi je neka tajna ostala
k'o muzika starih majstora
upravo onako kako ne treba...
I ne shvatam sta mi se desava
nedostaje mi rec koja resava
u tebi je neka tajna ostala
k'o muzika starih majstora
Re: Strah od mrtvih ljudi
Vidjela sam nekoliko mrtvaca. Jednog sam poljubila. Hladno lice a mirno kao da spava. Ne bih bas voljela da mi neko na rukama umre ali jer sebe dobro poznajem u toj situaciji bi bila sve samo ne pod strahom, to bi mozda kasnije doslo.
siromah nema sta a bogatas nema kad
Re: Strah od mrtvih ljudi
U biti se ne plašim vidjeti mrtve ljude. Naravno da je to čudan osjećaj ali daleko od straha. Mislim da je drugačije vidjeti nekog opremljenog za dženazu/sahranu, znači samo lice, nego nekog ko je tek preminuo, pogotovo kao što je to u ratu bilo, ako postoje teške vanjske ozljede i sl. Sa suprugom od imama sam "opremala" članicu svoje porodice za dženazu. Nije me bilo strah, bio je tu samo osjećaj tuge i očaja. Kad sam ušla u mrtvačnicu ugledala sam krevete na kojima su mrtvacima virila samo stopala. U trenutku kad sam prepoznala čarape nešto u meni se slomilo i mislila sam da ću pobjeći. Ostala sam ipak. Bio je to čudan osjećaj dodirivati hladno tijelo bliske osobe i pokušati ostati pribran. Dugo se nisam mogla oporaviti od tuge koja me tu preplavila i ne preporučujem to mladjim osobama.
"Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste. I platno posmrtno, moje, neko negdje tka... "
- Maja
- Administrator
- Posts: 119231
- Joined: 23 Mar 2010, 23:31
- Location: Mrduša Donja
- Has thanked: 5517 times
- Been thanked: 11761 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Strah od mrtvih ljudi
Pa običaj je da bliži članovi porodice učestvuju u opremanju mrtvaca. Na pitanje da li bih i ja išla prvo sam rekla da ne bih a onda sam se predomislila. Mislila sam da to neće loše uticati na mene jer je u pitanju jako bliska osoba ali upravo tu sam pogriješila.
"Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste. I platno posmrtno, moje, neko negdje tka... "
- Maja
- Administrator
- Posts: 119231
- Joined: 23 Mar 2010, 23:31
- Location: Mrduša Donja
- Has thanked: 5517 times
- Been thanked: 11761 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Strah od mrtvih ljudi
Hmmm ne znam. Mislim da kod nas ne ide niko od porodice, ali nakon što se umrli opremi ko želi da ga vidi posljednji put može da to obavi. To učestvovanje u opremanju mi je malo stresno, pa sam te zato pitala.
Re: Strah od mrtvih ljudi
Bilo me je strah prije, pitala sam se kako ljudi to sve podnesu kad izgube nekog bliznjeg, da ga vide mrtvog.
Sve dok i ja nisam izgubila dvije bliske osobe, sa jednom sam bila dok je umirala, onda je tu samo bol i tuga, nema mjesta za strah
Posle sam ih sanjala cesto, da su pored mene, san je izgledao tako stvarno da mi se cinilo da cujem kako disu i osjetim njihov miris.
Kao sto neko rece ziv covjek sve podnese
Sve dok i ja nisam izgubila dvije bliske osobe, sa jednom sam bila dok je umirala, onda je tu samo bol i tuga, nema mjesta za strah
Posle sam ih sanjala cesto, da su pored mene, san je izgledao tako stvarno da mi se cinilo da cujem kako disu i osjetim njihov miris.
Kao sto neko rece ziv covjek sve podnese
- gejsha
- Inventar foruma
- Posts: 9299
- Joined: 09 Feb 2011, 17:10
- Location: tamo daleko,daleko od bola..
- Been thanked: 1 time
- Status: Offline
Re: Strah od mrtvih ljudi
Nisam nikada vidjela mrtvaca i sama pomisao na to mi je strašna.
To mi je nekako nezamislivo i vjerujem da je jako teško i bolno kada vidiš blisku osobu koja je mrtva.
Ja sam jako osjetljiva i mislim da bih to zaista teško podnijela.
To mi je nekako nezamislivo i vjerujem da je jako teško i bolno kada vidiš blisku osobu koja je mrtva.
Ja sam jako osjetljiva i mislim da bih to zaista teško podnijela.
Nije sloboda sa neba pala, za nju je sestra dva brata dala..
Re: Strah od mrtvih ljudi
Nisam nikada imala priliku vidjeti mrtvog čovjeka... Ne znam da li bih osjećala strah, a pitam se zašto osjećati strah? Vjerujem da je to tuga... Sjetih se sada da sam nedavno vidjela žensku osobu koja je stradala u saobraćajnoj nesreći... gledala sam sa balkona...Nije bio nimalo ugodan osjećaj gledati je da leži na ulici iako je bilo daleko. Smrt je mistična, pa valjda iz tog razloga se javljaju neki čudni osjećaji.
Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja:
onaj koji žuri govori prije nego što sazna,
odgovara prije negoli nešto shvati,
odluči prije negoli provjeri,
kudi prije nego što se u nešto uvjeri.
(Arapska poslovica)
onaj koji žuri govori prije nego što sazna,
odgovara prije negoli nešto shvati,
odluči prije negoli provjeri,
kudi prije nego što se u nešto uvjeri.
(Arapska poslovica)
- Jaca
- Inventar foruma
- Posts: 6755
- Joined: 29 Sep 2011, 02:18
- Location: potrazi me u predgradju...
- Status: Offline
Re: Strah od mrtvih ljudi
mrtvih se ne bojim samo ponekih zivih
bolje biti malo lud nego malo pametan
Re: Strah od mrtvih ljudi
Priznacu da me obuzme strah. Evo, i pri samoj pomisli na takvo sto obuzima me jeza, jeza koja eskalira u direktnom susretu sa mrtvacem
Vidjela sam samo tri mrtvaca, te, obzirom da isti nisu posve bliske mi osobe, drasticno razlicito sam se ponijela pri suocavanju sa istima.
Prvi slucaj, nekadasnji direktor skole koju sam pohadjala, a da ga inace nisam ni poznavala. Njegov kovceg bio je izlozen u skolskom holu, za posljednji ispracaj ... onako, nije me se dojmilo. Skoro kao kad gledam slicne filmske scene strane produkcije. Mozda bezveze poredjenje, ali, zaista tako, najslicnije. Tek ona nijema tisina me pomalo doticala.
Drugi slucaj, slucaj gdje je na misteriozan nacin prekinuta mladost jedne djevojke (mamine rodice kcerka) ... huuuhhhh, samo kad se sjetim sebe nakon te dzenaze. Tijelo je dovezeno i postavljeno u dvoristu roditeljske joj kuce, nesto krace od sat vremena prije polaska tuzne povorke ka mjesnom mezarju. Jedno iza drugog, nizali smo se u kolonu da bismo posljednji put vidjeli to mlado lice. Jos troje ispred mene pa sam tik uz tabut ... izvode od tuge slomljenu joj mamu, ocito pod djejstvom sredstava za smirenje. Imam osjecaj da ne koraca, vec da je vuku, cvrsto ju drzeci ispod miski. "Sine, Aida; duso moja, allahimanet, kceri. Nemoj mi se bojati, lutko moja. nemoj da te je strah, duso moja" - rece poljubivsi pa milujuci hladno, blijedo lice svog zivota ... i da se ispravi - pada u besvjesno stanje :-(
Stigavsi kuci, nakon dzenaze, kojoj su prisustvovale i djevojke, ja, jednostavno nisam mogla prestati plakati. Niti sam osjecala glad, nista ... spopala me tuga i osjecaj zivotnog besmisla.
Treci slucaj - nana (ne moja), Sa par osoba usla sam u gasulhanu. Samim stupanjem u tu prostoriju osjetila sam obuzimanje jeze. Gledamo to bezivotno tijelo komentarisuci kako je lijepo sto lice nije mrtvacki blijedo, vec se rumeni (sto je veliki plus kad je strah, jeza u pitanju, bar meni, mislim u sebi). Ostadosmo desetak minuta - nije da me je strah, a nije ni da nije. Lako je kad sa mnom ima jos neko, od zivih. Dok oni lagano izlaze iz prostorije (zadnja sam), krenuh i ja za njima, k'o da se zalijepih za zenu ispred mene (zbog straha da me Sta ne bi povuklo nazad); odjednom se sjetih neke stare savjeto-izreke, za nas strasljivice vazece, koja kaze da ce strah od mrtvaca zauvijek nestati ako ga dodirnes. Sita tog straha, odvazih se pa se vratih 3-4 koraka unazad (a dugi, a dugiiiiii su mi ti koraciii ... ), a da to izlazece osobe nisu ni zapazile. Pazljivo (uj, kako oprezno) uzimam za krajicak bijelog platna, da bih ponovo otkrila tek pokriven gornji dio mrtvog tijela. Ruke mi teske da me boli. Poljubiti? Ne, ne mogu, ne smijem, necu - onesvijesticu se, povracacu - necu i ne mogu.
Sta je po me najbezbolnije, razmisljam brzinski. Tog momenta pogled mi ode na ruku. Nije mi izgledala strasno, dotaknem je vrhovima prstiju i to je moglo potrajati oko jednog djelica sekunde ... i to je to. Ponovo prekrijem tijelo bijelim carsavom i brze-bolje van.
nekako - tuhafli osjecaj :/
Ne bih zeljela vidjeti ikog mi bliskog, a mrtvog. Ni roditelje - nikog mi bliskog. Mislim da cu ustrajati pri tome, da necu dozvoliti da me nagovore. Po mene je bolje ne vidjeti.
A ono, najbolnije mi, ne pomenuh.
Nisam isla vidjeti ga. nisam to mogla. ne bih mogla podnijeti. ne zalim sto nisam, zaista ne zalim.
Vidjela sam samo tri mrtvaca, te, obzirom da isti nisu posve bliske mi osobe, drasticno razlicito sam se ponijela pri suocavanju sa istima.
Prvi slucaj, nekadasnji direktor skole koju sam pohadjala, a da ga inace nisam ni poznavala. Njegov kovceg bio je izlozen u skolskom holu, za posljednji ispracaj ... onako, nije me se dojmilo. Skoro kao kad gledam slicne filmske scene strane produkcije. Mozda bezveze poredjenje, ali, zaista tako, najslicnije. Tek ona nijema tisina me pomalo doticala.
Drugi slucaj, slucaj gdje je na misteriozan nacin prekinuta mladost jedne djevojke (mamine rodice kcerka) ... huuuhhhh, samo kad se sjetim sebe nakon te dzenaze. Tijelo je dovezeno i postavljeno u dvoristu roditeljske joj kuce, nesto krace od sat vremena prije polaska tuzne povorke ka mjesnom mezarju. Jedno iza drugog, nizali smo se u kolonu da bismo posljednji put vidjeli to mlado lice. Jos troje ispred mene pa sam tik uz tabut ... izvode od tuge slomljenu joj mamu, ocito pod djejstvom sredstava za smirenje. Imam osjecaj da ne koraca, vec da je vuku, cvrsto ju drzeci ispod miski. "Sine, Aida; duso moja, allahimanet, kceri. Nemoj mi se bojati, lutko moja. nemoj da te je strah, duso moja" - rece poljubivsi pa milujuci hladno, blijedo lice svog zivota ... i da se ispravi - pada u besvjesno stanje :-(
Stigavsi kuci, nakon dzenaze, kojoj su prisustvovale i djevojke, ja, jednostavno nisam mogla prestati plakati. Niti sam osjecala glad, nista ... spopala me tuga i osjecaj zivotnog besmisla.
Treci slucaj - nana (ne moja), Sa par osoba usla sam u gasulhanu. Samim stupanjem u tu prostoriju osjetila sam obuzimanje jeze. Gledamo to bezivotno tijelo komentarisuci kako je lijepo sto lice nije mrtvacki blijedo, vec se rumeni (sto je veliki plus kad je strah, jeza u pitanju, bar meni, mislim u sebi). Ostadosmo desetak minuta - nije da me je strah, a nije ni da nije. Lako je kad sa mnom ima jos neko, od zivih. Dok oni lagano izlaze iz prostorije (zadnja sam), krenuh i ja za njima, k'o da se zalijepih za zenu ispred mene (zbog straha da me Sta ne bi povuklo nazad); odjednom se sjetih neke stare savjeto-izreke, za nas strasljivice vazece, koja kaze da ce strah od mrtvaca zauvijek nestati ako ga dodirnes. Sita tog straha, odvazih se pa se vratih 3-4 koraka unazad (a dugi, a dugiiiiii su mi ti koraciii ... ), a da to izlazece osobe nisu ni zapazile. Pazljivo (uj, kako oprezno) uzimam za krajicak bijelog platna, da bih ponovo otkrila tek pokriven gornji dio mrtvog tijela. Ruke mi teske da me boli. Poljubiti? Ne, ne mogu, ne smijem, necu - onesvijesticu se, povracacu - necu i ne mogu.
Sta je po me najbezbolnije, razmisljam brzinski. Tog momenta pogled mi ode na ruku. Nije mi izgledala strasno, dotaknem je vrhovima prstiju i to je moglo potrajati oko jednog djelica sekunde ... i to je to. Ponovo prekrijem tijelo bijelim carsavom i brze-bolje van.
nekako - tuhafli osjecaj :/
Ne bih zeljela vidjeti ikog mi bliskog, a mrtvog. Ni roditelje - nikog mi bliskog. Mislim da cu ustrajati pri tome, da necu dozvoliti da me nagovore. Po mene je bolje ne vidjeti.
A ono, najbolnije mi, ne pomenuh.
Nisam isla vidjeti ga. nisam to mogla. ne bih mogla podnijeti. ne zalim sto nisam, zaista ne zalim.
E sad necu ni kako ja hocu
Re: Strah od mrtvih ljudi
mrtvi i gotovo
zivi ljudi mogu biti opasni
zivi ljudi mogu biti opasni
Kada je živ onda je visok, a kada je mrtav onda je dugačak
- Krokodil Behko
- Globalni moderator
- Posts: 120160
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 6890 times
- Been thanked: 7769 times
- Status: Offline
Re: Strah od mrtvih ljudi
Taj strah se može razumjeti. Ljudi se odvajkada, plaše nepoznatog.
Za nas je smrt nepoznanica sve dok se ne suočimo sa njom. Razlog
straha je neopravdan. Ostaje nam svima veliki upitnik sve do tog trenutka.
Za nas je smrt nepoznanica sve dok se ne suočimo sa njom. Razlog
straha je neopravdan. Ostaje nam svima veliki upitnik sve do tog trenutka.
online
Re: Strah od mrtvih ljudi
Ljudi imaju strah od mrtvih ljudi vjerovatno iz razloga što imaju veliki strah od smrti. Svi se mi bojimo smrti, pa kada vidimo njeno prisustvo, hvata nas strah. Ja još nisam imala priliku, do sada, da se susretnem sa Smrti. Smrt je prisutna uz mrtvog čovjeka... Odatle taj nepoznati strah.
Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja:
onaj koji žuri govori prije nego što sazna,
odgovara prije negoli nešto shvati,
odluči prije negoli provjeri,
kudi prije nego što se u nešto uvjeri.
(Arapska poslovica)
onaj koji žuri govori prije nego što sazna,
odgovara prije negoli nešto shvati,
odluči prije negoli provjeri,
kudi prije nego što se u nešto uvjeri.
(Arapska poslovica)
-
- Status: Offline
Re: Strah od mrtvih ljudi
To je vise strah od duhova nego strah mrtvih ljudi... Isto kao sto je strah od mezara, dok prolazis nocu pored, osjecas nelagodu, ili boravak u mezarima i slicno...
Ta duhovna strana, to sto se ne vidi, to nepoznato, toga se ljudi plase....
I kad pogledas mrtvo tijelo, taj osjecaj nekad bilo zivo gledalo te, a sad odjednom sve je isto, samo sto nema zivota, nema duha u njemu, hladno, prazno...
Nisam vidio puno mrtvaca ali geldao sam ih... i nisu strasni....barem ne meni.
Ta duhovna strana, to sto se ne vidi, to nepoznato, toga se ljudi plase....
I kad pogledas mrtvo tijelo, taj osjecaj nekad bilo zivo gledalo te, a sad odjednom sve je isto, samo sto nema zivota, nema duha u njemu, hladno, prazno...
Nisam vidio puno mrtvaca ali geldao sam ih... i nisu strasni....barem ne meni.
Re: Strah od mrtvih ljudi
ne plasim se vidjeti mrtvu osobu. sta vise, dugo vremena me je to privlacilo. imao sam zelju da to dozivim. neka radoznalost. prilika za to mi se pruzila prije pet godina nakon sto mi je tetka umrla. iskoristio sam priliku da je posljednji put vidim. bilo je nekako cudno i neobicno.
- Lanci
- Forum [Bot]
- Posts: 35715
- Joined: 05 Oct 2011, 18:59
- Location: Daleko
- Has thanked: 91 times
- Been thanked: 48 times
- Status: Offline
Re: Strah od mrtvih ljudi
Cuvajte se vi zivi ljudi,,a mrtvi ne ustaju
I keep my personal life private,so don’t think you know me!
You know what I allow you to know.
You know what I allow you to know.
- Julia-Klara
- Forum [Bot]
- Posts: 80782
- Joined: 02 Dec 2011, 23:48
- Location: u gajevima
- Has thanked: 9955 times
- Been thanked: 6804 times
- Status: Offline
Re: Strah od mrtvih ljudi
Prva mrtva osoba koju sam vidjela bio je moj najbolji drug tada, imao je tumor na mozgu, bili smo djeca, 7i razred osnovne skole, i taj prvi susret mi je ostao u sjecanju kao strasan. Bojala sam se, jer sam u glavi imala samo misao da je to "mrtvac", a ne Boris. Par dana nakon nisam smjela da spavam, imala nocne more, ali se smirilo.
Posljednja osoba bila je moja majka (nena), i kad sam je vidjela, znajuci da je bila bolesna, i imala jake bolove prije smrti, vidjela sam mirno lice... Necu reci nasmijano,ali smireno, olaksano, bez ijedne bore, i bila mi je tako lijepa. Nasmijesila sam se, i sad kad pomislim na nju vidim je takvu, bijelo lijepo lice, njezno...
Ne bojim se
Posljednja osoba bila je moja majka (nena), i kad sam je vidjela, znajuci da je bila bolesna, i imala jake bolove prije smrti, vidjela sam mirno lice... Necu reci nasmijano,ali smireno, olaksano, bez ijedne bore, i bila mi je tako lijepa. Nasmijesila sam se, i sad kad pomislim na nju vidim je takvu, bijelo lijepo lice, njezno...
Ne bojim se
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 13 guests