Neobicni ljudi

[navika]

Ako i vi naidjete na nekog ko se razlikuje od ostalih, bujrum, postirajte ovdje.



Najbolji živi matematičar, Rus Grigori Perelman, pronašao je sreću koja ne ovisi o novcu. Odbio je zasluženu nagradu od milijun dolara. Što je to što on za te pare može kupiti, a da već nema u sebi?

Živi asketskim životom, voli čitati knjige i to ga čini beskrajno sretnim. Nezaposlen je (po svom izboru). Živi u Sankt Peterburgu, u maminom stanu, od njezine mirovine. Grigori potvrđuje nepisano pravilo prema kojem je “svakom geniju potreban brat ili sestra koji će ga izdržavati”. Susjedi ga rijetko viđaju. Ponekad prošeta u starom sakou i u ofucanim trapericama. Tvrde da živi u siromaštvu, iako vjeruju da Grigori to isto misli za njih.

Grigori živi u Poenkareovu modelu hiperbolične geometrije, a taj svijet je ljepši i interesantniji od ovog našeg, euklidskog. Dani na zemlji koji su nam dati prolaze, život nastavlja bivati poezija zanesenog umjetnika.

Grigori je diljem svijeta postao podsmijeh pretežno onih koji su jedva i “osmogodišnju” završili. Istih onih koji bi i Einsteinu savjete dijelili, dok bi Teslu klepali na ulici. To što Perelmanov algoritam ne može još uvijek naći primjenu za iživljavanje rudimentnih nagona, ma koliko intelektualno oni zvučali, to samo otkriva primitivnost klopke s kojom Perelman kritičari pokušavaju doskočiti životu.

Matematika nije stvar mišljenja, kao što ni čovjek nije racionalno biće. Svjetske institucije trebale bi regulirati pravo “odraslih” da budu iracionalni i nerazboriti. Psihologija uči da kada se nađe objašnjenje za neku okolnost ili pojavu, tada se blokira prirodna tendencija svijesti da nadalje samostalno djeluje.

Na taj način više ne upoznajemo sebe, niti razvijamo kreativne ideje. Jedna od mistagoških kategorija je upravo Grigori Perelman koji je riješio jedan od sedam milenijskih problema matematike: topološki problem prema kome je svaki trodimenzionalni prostor koji je bez rupa, povezan i konačan, zapravo ekvivalentan razvučenoj sferi. Oko osam godina je radio na rješavanju Poenkareove hipoteze, a cijeli postupak je objasnio na 1.000 stranica. Osim što je odbio milijun, upamćen je po rečenici: “Ako možete trenirati ruke i noge, zašto izbjegavate trenirati mozak?”

Matematika je univerzalni model prirode, a priroda je sve što znamo. Umjetnost i filozofija zasnivaju se na matematici, dok se znanost i umjetnost u krajnjoj točki spajaju. Grigori je ruski umjetnik, ljubitelj violine i matematičar, koji je intelektualno iznad monetarnog sustava. Samo je takva osoba i mogla riješiti milenijski problem. Pametan i skroman, Perelman bi trebao biti uzor “jet-setu” koji zna brojiti, ali i dalje na prste.

Zapad je na sujeti prostih ljudi izgradio imperiju. Antipod makijavelizma, Rus Grigori, moderni je Diogen, slobodan u svakom pogledu. Iako je socijalni slučaj, Perelmanu je dovoljno to što ima, dok bi nekom malo bilo i grad da mu poklone.

Ovaj Rus rođen je 13. lipnja 1966. godine, a kao jedan od pet članova sovjetske ekipe, 1982. godine je na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi osvojio zlatnu medalju uz savršen rezultat. Doktorirao je u Sankt Peterburgu, predavao je na nekoliko američkih sveučilišta, ali je 1994. dao otkaz na Berkeleyu u Kaliforniji, i vratio se u Rusiju. Iako je riješio Poenkareov milenijski problem, pohvalio se samo jednom svom kolegi. Ovaj je oduševljen otkrićem, rezultate prezentirao znanstvenoj javnosti.

Trust matematičkih mozgova je nakon dugog niza ispitivanja njegov rezultat proglasio bravuroznim otkrićem. Fildsovu nagradu (ekvivalent Nobelove), kao i CMI priznanje u visini od milijun dolara Perelman je odbio. Ljudi poput Grigorija nadrastaju mediokritete i svakodnevne ljudske potrebe, pa i potrebu za novcem i slavom. Nije se pojavio na ceremoniji dodjele u Madridu, što se dogodilo prvi put u povijesti ove nagrade, uz komentar kako “baš taj dan mora u šumu brati gljive”. Sasvim logično objašnjenje jednog genija.

Perelman je ukratko prokomentirao da Europsko društvo matematičara nije kompetentno da ocjenjuje njegov rad, bez obzira je li ocjena pozitivna. Uz tek par riječi, ruskim medijima je izjavio da nije zainteresiran za novac, ni za slavu, te da ne želi biti izložen kao životinja u zoološkom vrtu. Nakon ovoga, postao je najveća enigma u povijesti američkih medija kojima je kapital u rangu božanstva.

Sve sobe u stanu Perelmana krcate su knjigama i papirima. Na Grišu se susjedi žale da ih ometa kada lopticom za stolni tenis lupka o zid.

Obični smrtnici trče za materijalnim stvarima, za parama, slavom. . . Dok se ljudi poput Grigorija zadovoljavaju osnovnim potrebama, uz imperativ traganja za tajnama. Rezultat toga je da plotski ljudi puno brže odlaze u zaborav. Oni poput Mozarta, koji je u 36. godini umro u najvećoj materijalnoj bijedi i koji je pokopan sa siromasima pa mu se za grob ni danas ne zna, žive vječno.

Nije gledao Perelman na vlastite interese, koliko na čovječanstvo i na buduća pokoljenja. Nekim ljudima jednostavno je bitno da imaju pare kako bi mogli kupiti Audija, nabiti na glavu “Ray Ban”, i visiti po cijeli dan u nekom kafiću. Na kraju iza sebe ostave riječi poput: “Izlazio sam, zez’o sam se.”

Gledanje televizije u većini slučajeva spada pod patologiju, a kako se čovjek pretvara u ono što gleda, rezultat je jednak kao da ste pucali sebi u nogu. Ono što je Grigori Perelman učinio ne može ni milijarda dolara kupiti. Upravo iz razloga što ga gotovo nitko ne razumije, on je razumio i shvatio ono što nitko nije zadnjih 100 godina.

I najblistaviji um svih vremena, Nikola Tesla, umro je kao siromašan čovjek. Iako je zaslužio nekoliko Nobelovih nagrada, pare su uzeli oni koji su pokrali njegove izume. Govorio je da mu nije žao što kradu njegove ideje, već što nemaju svoje.

Čovjek koji živi za principe, a ne za novac, odbacuje komoditet znajući da postoji nešto što je vrednije od novca. Stvari su financijski limitirane i nema stvari oko koje se ne može pregovarati. Takav vazalni odnos ne uklapa se u koncept genija. “Normalnost” koju je nametnula većina, dovela je do toga da naši “intelektualci” danas gotovo nikada ne odbijaju recimo 100 eura, 200 grama kave ili bocu pića. Zato su geniji na našim prostorima sve češće osobe čija imena nose jednosmjerne ulice.

I u Rusiji je Grigori često meta podsmijeha. Mnogi mu prebacuju što nije uzeo novac i proslijedio ga u dobrotvorne svrhe, zaboravljajući da je on umjesto novca budućim pokoljenjima civilizacije ostavio vrhunsko znanje, potpuno besplatno.

Geniji često imaju problem u komunikaciji s okolinom, ali zato to kompenziraju u nekim drugim stvarima. Upravo takvi, oni pokreću svijet. Razaznaju da tamnički položaj uma ne raspoznaje misao da je biti siromašan stvar izbora. Dok biti bogat znači biti čovjek koji se i u potpunoj samoći zabavlja snagom svog duha i tijeka misli.

Posljednje što je ruski genij novinarima rekao, bilo je: “Znam kako funkcionira Univerzum. Zašto bih onda trčao da uzmem neki milijun dolara, recite mi? “

[navika]

Čovjek se izolirao od društva 25 godina u pustinji: Ono što otkriva unutar ove špilje je nevjerojatno!

U pustinji sjevernog New Mexica, možete čuti zvukove klesanja, jedan čovjek oduševljeno radi pod zemljom u pećini.

Vidjeti ćete mali otvor kojim se ulazi u pećinu, u kojoj je Ra Paulette proveo posljednjih 25 godina rezbareći kamen New Meksika, pretvarajući ga u veličanstvenu umjetnost.

Godinama je radio taj posao, u društvu svoga psa.

Na pitanje je li on čovjek koji je opsjednut kopanjem špilje, daje jako promišljeni odgovor: “Je li dijete opsjednuto igrom?”

Dodaje: “Kada volite ono što radite i to vas privlači, želite to raditi cijelo vrijeme.

Gledam na ovo kao na ekološki projekt. Moj cilj je potaknuti ljude ovim rezbarijama da se emocionalno otvore.“

Može se reći da je stvorio magiju u podzemnim špiljama koje je izrezbario. Doživljaj je intiman i preplavljuje ljepotom.

Zanimljivo, Ra ne vidi sebe kao umjetnika, već jednostavno kao čovjeka koji izražava svoje osjećaje na strastven način.

Nikako se ne slažem s njegovim mišljenjem da on nije umjetnik.

Stvorio je vrijednu umjetnost nevjerojatne snage.

Nakon niza godina provedenih u anonimnosti Paulette je postao predmetom dokumentarca, zbog kojeg ga je redatelj pratio tri godine.

Film je nazvan “Cavedigger” i bio je nominiran za Oscara u kategoriji kratkog dokumentarnog filma.

Pogledajte video koji će vas odvesti na turneju po veličanstvenoj špilji! Mogu jamčiti da tako nešto nikada prije niste vidjeli.

http://www.youtube.com/watch?v=q0LO9VPyYBA

[Sheval]

Treba mi pola dana da napisem sta bih imao.Jednom cu...
Sa takvim se druzim

[navika]

Treba mi pola dana da napisem sta bih imao.Jednom cu...
Sa takvim se druzim

Vidi, ja se ne bi toga ni sjetila, s takvim se i ja druzim

[Biba]

Nisu oni nimalo neobicni. Kad dojde smrtna ura tak i tak nam nikome nece trebati ni koferi ni u koferima...a ona tak brzo dođe...dok dlanom o dlan..

[Hannibal]

Imam i ja jednog neobicnog i svi ga vole zbog toga. A dobar je zivot bi ti dao

[Venera]

navika,mnogi ljudi su neobicni jer imaju poseban talenat,ali ekscentrizam nije tipican svima.

Ja znam nekoliko neobicnih ljudi,i meni su simpa,ali najgora kombinacija je bizranost i nesto negtivano vezano za doticne neobicne ljude.

[navika]

Svi smo na neki nacin neobicni Ako zelite pisati i o vasim poznanicima, pisite slobodno

Mene fasciniraju ovi rijetki koji zive po svojim nacelima bez obzira koliko to odudaralo od ostatka svijeta.

image.jpeg

IRENA SENDLER

Sama je iz Varšavskog geta i sigurne smrti izbavila 2500 dece.

Maja 2008. u 98. godini umrla je gospođa Irena Sendler.

Za vreme Drugog svetskog rata tražila je i od nacističkih vlasti dobila dozvolu za rad u Varšavskom getu kao socijalna radnica. Za svoj zahtev imala je poseban motiv: budući da je bila Nemica, znala je šta nacisti planiraju sa Jevrejima. Irena je na dnu svoje torbe krišom iz geta iznosila malu decu, a u prtljažniku svog automobila imala je vreću od grubog platna za veću decu. Imala je i psa koji je bio izvežban da laje kada bi je nemački vojnici puštali unutra i van iz geta: njegovo lajanje je "pokrivalo" plač dece.

Za vreme rada u getu, na ovaj način je uspela da spasi 2500 dece. A kad su je, najzad, otkrili, slomili su joj obe ruke i noge i žestoko pretukli.

Irena je spisak s imenima sve dece koju je prokrijumčarila iz geta čuvala u tegli zakopanoj ispod drveta u svom dvorištu. Nakon rata pokušala je da pronađe bar neke od roditelja koji su možda preživeli rat i da tako spoji porodice. Većina ih je, na žalost, bila ugušena u gasnim komorama, pa su deca kojima je pomogla smeštena u porodice hranitelja ili data na usvajanje.

Godine 2007. bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir. Nije je dobila. Dodeljena je Alu Goru, koji je snimio film o globalnom otopljavanju.

Izjave Irene Sendler:

"Želim da posebno naglasim da oni koji su spasavali decu nisu nekakvi heroji. Taj termin me jako iritira. Obrnuto je tačno. I dalje me grize savest što sam učinila tako malo."
*
"Svako dete koje je spaseno uz moju, i pomoć svih divnih tajnih kurira koji danas nisu više živi, je opravdanje mog postojanja na Zemlji, a ne nešto zbog čega bih bila slavna."

[Venera]

Svi smo na neki nacin neobicni Ako zelite pisati i o vasim poznanicima, pisite slobodno

Mene fasciniraju ovi rijetki koji zive po svojim nacelima bez obzira koliko to odudaralo od ostatka svijeta.

Pa i ja spadam u tu kategoriju,to mi vecina ,cak i najboljih prijatelja kaze Ja sam od malena svijesna da sam drugacija,ali ja se osjecam odlicno. Ja nisam u kategorji samaca,izoliranih osoba ,nedurstvenih osoba,a takve su osobe najcece meta u drustvima,a ne moraju vak ni biti neobicne. Mislim da je definicija neobicnosti sdrzana u zivotnih postignucima i formiranju svog svijeta u kojem se osjecas odlicno,bez obzria sta drugi kazu ili misle. U SAD se moze tako zivjeti,ali u mnogim sredinama nije lako biti neobican.

[Tokmak]

Svi smo na neki nacin neobicni Ako zelite pisati i o vasim poznanicima, pisite slobodno

Mene fasciniraju ovi rijetki koji zive po svojim nacelima bez obzira koliko to odudaralo od ostatka svijeta.

Pa i ja spadam u tu kategoriju,to mi vecina ,cak i najboljih prijatelja kaze Ja sam od malena svijesna da sam drugacija,ali ja se osjecam odlicno. Ja nisam u kategorji samaca,izoliranih osoba ,nedurstvenih osoba,a takve su osobe najcece meta u drustvima,a ne moraju vak ni biti neobicne. Mislim da je definicija neobicnosti sdrzana u zivotnih postignucima i formiranju svog svijeta u kojem se osjecas odlicno,bez obzria sta drugi kazu ili misle. U SAD se moze tako zivjeti,ali u mnogim sredinama nije lako biti neobican.

[Venera]

Pa i ja spadam u tu kategoriju,to mi vecina ,cak i najboljih prijatelja kaze Ja sam od malena svijesna da sam drugacija,ali ja se osjecam odlicno. Ja nisam u kategorji samaca,izoliranih osoba ,nedurstvenih osoba,a takve su osobe najcece meta u drustvima,a ne moraju vak ni biti neobicne. Mislim da je definicija neobicnosti sdrzana u zivotnih postignucima i formiranju svog svijeta u kojem se osjecas odlicno,bez obzria sta drugi kazu ili misle. U SAD se moze tako zivjeti,ali u mnogim sredinama nije lako biti neobican.

[Vladimir RUS]

A šta su to neobični ljudi? Dali postoji kakva definicija koju mogu da potrvde svi kada uzmemo u obzir da su i obični ljudi nekom neobični.

Živimo u svijetu različitosti tako da neobični ljudi ne postoje. Svako je svakome neobičan u određenom trenutku, po nekom stavu, ukratko po nekoj specifičnosti koja nas u određenom trenutku odvaja od mainstreama, bilo da je riječ o pozitivnoj ili negativnoj specifičnosti ili samo specifičnosti. Postoje samo manje i više neobični ljudi. To su jedine dvije glavne kategorije specifičnosti. Sve ostalo je isto, pošto svi smo mi neobični, možda ne sami sebi, ali drugima da po nečemu, kao i drugi nama po nečemu.

[navika]

image.jpeg

ŽENA KOJA SE USUDILA DA BUDE ČOVEK – Marija Santos Gorostijeta
"Da bi zlo pobedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa"



"Draga, dodaj mi šećer"
Posmatrajući ponašanje i razmišljanje ljudi oko sebe, s užasom primećujemo da se, pod pritiscima raznih vrsta kakvima obiluje naše nesrećno vreme, veliki broj ljudi sve lakše odlučuje da prestupi moralna načela koja su do juče poštovali kao svoja. Kad bolje razmislimo, veći je broj onih, posebno u mlađim generacijama rođenim ili odraslim tokom i posle raspada SFRJ, koji zapravo i nemaju nikakva moralna načela ni norme koje bi upravljale njihovim postupcima i određivale smisao njihovog života: oni žive u skladu sa svojim biološkim i drugim potrebama i željama, čije je ispunjenje jedini imperativ njihovog života, a usmerava ih nagon za očuvanjem što višeg i što postojanijeg nivoa zadovoljstva i zasićenosti čula. Mediji ih klasičnim Pavlovljevim metodama sistematski uče da zlo definišu kao odricanje od svojih prohteva i od makar i najmanjeg zadovoljstva ili želje, dok je dobro za njih isto što i trajno prisustvo zadovoljstva ili ispunjenje želje. Mlade našeg vremena gotovo da ne zanima vrlina, ili vrednosti samosavlađivanja, strpljenja, discipline, samoodricanja, žrtve, odgovornosti za druge, samilosti. Naprotiv, primetno je da mlađe generacije ne razumeju ljude koji delaju i prosuđuju prema pomenutim vrednostima, a svakako im se ne dive.

Živimo u strašno vreme beskičmenjaštva i ravnodušnosti prema zlu koje se oko nas čini.

"Ko od nas, dok žvaće svoj doručak, mirno ne sluša i ne gleda TV ili čita o raznim tragedijama, pri čemu mu zbog toga uopšte ne zastane zalogaj u grlu? Hej, draga, BBC kaže da je pet hiljada dece umrlo od kolere u Ugandi prošle sedmice. Dodaj mi šećer, molim te." (Clifford Goldstein, Escape)

Ovakvoj moralnoj neosetljivosti – kojoj je, u slučaju naših naroda, znatno pridoneo slom jedne države i jedne ideologije na kojoj je donekle bio izgrađen moral – status globalnog fenomena daje i uveravanje postmodernih filozofskih perjanica čovečanstva kako su dobro i zlo posve relativne kategorije svojstvene prevaziđenim retrogradnim ideologijama i plemenskim i verskim metanarativima, podatne rastezanju i prekrajanju po miloj volji svakoga. Pošto je "čovek mera svih stvari", on je sam sebi moralni sudija. Sve je moralno što čuva glavu i donosi korist, makar se zbog toga žrtvovao i obraz.

Usred takve pustoši, ostajemo zapanjeni i zadivljeni kada u moru ljudskog kukavičluka, nemorala i podlosti otkrijemo ponekog ČOVEKA koji još uvek pliva i održava se na površini, i koji odbija da se odrekne dobrote i poštenja, bez obzira na cenu takve odluke. Nisu takvi ljudi izumrli.

Ovim napisom odajemo poštovanje jednoj takvoj ličnosti.

Marija Santos Gorostijeta
Ime joj je Marija Santos Gorostijeta (Gorrostieta). Rođena je 1976. godine, a medicinu je diplomirala na univerzitetu u meksičkom gradu Morela.

Ova mlada lekarka, supruga i majka troje dece odlučila je da se angažuje u politici u iskrenoj želji da poboljša život nepreglednog mora siromašnih ljudi koji su često bili žrtve uličnih bandi uključenih u krvave ratove narko kartela. U tom delu Meksika, strahovladu sprovodi zloglasna mafijaška banda La Familia Michoacana, poznata po tome što za sebe tvrdi da je religiozna, a istovremeno krajnje surovo ubija ljude.

Marija Gorostijeta izabrana je 2008. godine za gradonačelnicu mesta Tokičeo (Toquicheo), u pretežno ruralnoj pokrajini Mičoakan (Michoacan), zapadno od Meksiko Sitija. Svoje delovanje usmerila je na pomoć siromašnima i ženama koje su u ovoj ekonomski oslabljenoj državi često bez sredstava za život i obrazovanja, što ih čini zavisnima od jačih i bogatijih, a to su često upravo mafijaši.

Od kada je 2006. predsednik Felipe Kalderon pokrenuo ofanzivu protiv narkomafije, Meksiko razdiru ubistva koja naručuju gangsteri, a u kojima je poginulo i preko dvadeset gradonačelnika.

Primera radi, samo od januara do septembra 2011., u Meksiku su ubijene 12.903 osobe umešane u trgovinu drogom. Prilikom obračuna bandi, stradaju i meksički policajci i nevine žrtve. Teško da iko veruje kako meksička vlada može da dobije bitku sa mafijom, jer je sama policija toliko korumpirana da se veoma retko meša u sukobe kartela. Umesto toga, zemlja se oslanja na vojsku da se pozabavi bandama, dok pokušava da obnovi svoje policijske snage. Podrška javnosti za rat protiv droge nastavlja da opada, dok broj poginulih raste, kao i profit kartela.

Prema jednom američkom državnom izveštaju, zarada od trgovine drogom između Meksika i SAD procenjuje se na 13 do 49 milijardi dolara. Iz Meksika dolazi 90% kokaina koji se koristi u Americi.

Doktorka Gorostijeta znala je da prosvećeni ljudi kojima je pružena mogućnost stručnog usavršavanja mogu da budu jači i nezavisni, i da izgrade drugačije društvo u Meksiku, koji krvari zbog stravičnih zločina narkomafije. Iako sama nije znala čime se to konkretno zamerila meksičkoj mafiji, gotovo je istog trenutka počela da trpi napade.

Još u januaru 2009. godine njenog supruga Hozea Sančeza Čaveza presrela je naoružana grupa, ali je uspeo da im umakne. Marija Santos Gorostijeta iskusila je prvi atentat u oktobru 2009. godine. Tom prilikom se vozila sa svojim suprugom, kada su na njih otvorili rafalnu paljbu u gradu El Limone. Ovom prilikom je Marija Santos ostala bez supruga, a sama je preživela teške povrede, sa trajnim ožiljcima.

Oporavila se od povreda i gubitka, ali joj nije bilo dano da živi u miru. Sledeći napad doživela je samo tri meseca kasnije, 23. januara 2010., kada ju je maskirana i naoružana grupa napadača presrela na putu između pokrajina Mičoakan (Michoacan) i Gereo (Guerreo). Kombi kojim je putovala izrešetan je s 30 metaka, od kojih su je tri i pogodila.

Ovoga puta su rane bile mnogo ozbiljnije: ostavile su više teških ožiljaka i primorale je da nosi kolostomu. Trpela je stalne bolove, ali je ostala neverovatno hrabra. Iako je postala obeležena žena, nastavila je da se odupire zlu do samog kraja.

Čudne okolnosti u kojima joj je novembra 2011. ukinuto lično obezbeđenje, a januara 2012. i policijska pratnja, trenutno su predmet istrage.

Posle muka koje je preživela, Marija se kandidovala za mesto u meksičkom Kongresu, ali nije uspela da dobije neophodnu potporu. Kada se drugi put udala, odustala je od politike i povukla se iz javnosti.

Uprkos tome, na kraju je platila životom zbog hrabrosti koju je pokazala.

Sredinom novembra 2012., 36-godišnja Marija Santos Gorostijeta vozila je ćerku u školu oko 8.30h kada su je presela kola u gradu Morelija. Izvukli su je iz kola i fizički nasrnuli na nju naočigled prolaznika, prema dnevnim novinama El Universal. Svedoci kažu da je bivša gradonačelnica molila svoje otmičare da poštede život njenoj kćerki, a onda ušla u njihov automobil. Devojčica je plakala na sav glas dok su joj odvozili majku.

Čitave sledeće sedmice njena porodica je čekala kraj telefona da se otmičari jave radi otkupnine, ali taj poziv nisu dočekali. Telo Marije Gorostijete, izbodeno, izubijano, opaljeno plamenom i sa vezanim člancima, pronađeno je osam dana kasnije pored napuštenog puta u San Huan Tararmeu, u mestu Kiceo (Quitzeo).

Iza sebe je ostavila ćerku i dva sina, kao i svog drugog supruga Nerea Delgada Patinorana.

Da li za ideale ginu budale?
Strašnom smrću završio se život žene koju su novinari proglasili junakinjom 21. veka.

Šta na ovo imamo da kažemo mi, mudri ljudi koji još živimo i dišemo? Da li je pogrešila što je izabrala ovako opasan životni put? Da li je bila nerazumno dosledna, luda, a ne hrabra? Da li smo, naime, mi od onih koji okreću glavu kada nekom u autobusu vade novčanik iz tašne, jer se BOJIMO za sebe; da li i mi ostajemo na svom mestu kad pred našim očima tuku slabije i nemoćne, jer se to nas ne tiče?

Da li je trebalo da ova žena savije glavu i gleda samo da po svaku cenu ostane živa svojoj deci, makar priznala i poraz svojih načela, prema kojima ih je vaspitavala?

Da li je u pravu pevač koji je na sav glas pevao kako "za ideale ginu budale"? Ili je u pravu veliki Meša Selimović koji razmišlja sasvim drugačije: "Boj se ovna, boj se govna, pa kad ću živjeti?"

Da budemo jasniji, "čovek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne ume da podnese, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može da razume" (Alber Kami).

Potrebne su žrtve da bi čovek bio pošten, ali zar da gine za poštenje? Zar ne možemo da budemo dobri i pošteni bez opasnosti po svoj život i udobnost? "Vrlina" povlađivanja drugima da bi nas pohvalili kao dobre zove se konformizam i predstavlja najbednije i najnečovečnije bitisanje mnogih kukavica. Ko je naučio ljude da poštenje ne košta ništa, već da je korisno? I za šta živi čovek koji ni za šta na svetu ne bi dao svoj mali život kojim ionako ne raspolaže? Kako se samo grčevito i očajnički hvatamo za to malo vazduha koji udišemo! Kako lako pristajemo da živimo kao gliste da ne bismo postradali kao ljudi!

I kako je zapravo sramno učiti generacije da "za ideale ginu budale"! Gde su ideali i principi onih koji su izmislili tu devizu? Čemu su naučili svoju decu? Da puze izbegavajući svaki problem? Ko je ovo zlo vreme učinio ovakvim, "budale" sa idealima ili "pametni" bez ideala? Ili je ovo vreme u kom caruju različiti sojevi ljudi koji ideala nemaju, ali se idealima i idealistima rugaju?

Da li oni to poručuju svim ljudima – da žive kako god hoće u besmislenom svemiru? Kažite nesrećniku koji je odrastao na ulici Meksiko Sitija, i koji se potom priključio bandi – zašto da ne ubije Mariju Santos Gorostijeta, majku troje dece, lekarku i časnu ženu, kad mu tako naredi šef bande koji pri to, misli da veruje u Boga??? Zašto da je ne ubije, ako i sam može da bude ubijen ako ne posluša?

Najbolji ginu od ruke najgorih kada poverujemo da ljudi određuju pravila, a ne Bog.

Zašto je Marija Santos Gorostijeta bila spremna da pogine za svoje ideale?
Posle preživljenih atentata, kada su neki izrazili sumnju da je pogođena, Gorostijeta je pokazala ožiljke po telu i zaklela se da nikada neće odustati. U jednoj tadašnjoj izjavi za javnost, ova žena je izjavila: "U nekoj ranijoj fazi života, možda bih i dala ostavku, odričući se funkcije i odgovornosti rukovodioca Tikičea. Međutim, danas više ne. Meni je nemoguće da odustanem kada imam troje dece kojima treba da dam primer, a ne mogu da odustanem ni zbog sećanja na čoveka mog života, oca moje troje dece, čoveka koji me je naučio koje su prave vrednosti i kako da se borim za njih. Iako ga više nema među nama, on je i dalje moja zvezda vodilja koja upravlja mojim odlukama.''

Onda je dodala: ''Borim se svaki dan da izbrišem iz uma slike užasa koji sam preživela, kao i mnogi drugi koji su nezasluženo patili. Odlučila sam da vam pokažem svoje ranjeno, unakaženo, poniženo telo, zato što se ne stidim toga, zato što je ono proizvod velike nesreće koja je obeležila moj život, kao i život moje dece i porodice.

Bez obzira na nesigurnost u kojoj živimo moja porodica i ja, ono što zaokuplja moj um jeste odgovornost prema mom narodu, deci, ženama, starima i ljudima koji se snalaze svaki dan da bi nahranili svoju decu. Sloboda sa sobom donosi odgovornosti i ja se ne usuđujem da izneverim druge."

Dok zlo vlada, šta rade dobri ljudi?
U svoj toj strahoti, koja nije ograničena samo na Meksiko, pitamo se kako to da toliki milioni Meksikanaca ne mogu da zaustave manji procenat sugrađana koji čine zlo, i koji su ubili i Mariju Santos Gorostijetu. Odgovor je veoma jasan: "Da bi zlo pobedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa."

Ukoliko se država, da bi zaustavila zlo, oslanja samo na policiju i vojsku, na zatvore i sudove, to znači da ona uči svoje građane da društvena pravda ne zavisi od poštenja pojedinaca. Među plašljivim ljudima, ljudima koji misle samo na sebe, zločin i nasilje nesmetano napreduju. Njihovo ćutanje hrani zlo.

Dakle, dovoljno je da se "dobri" ne suprotstave zlu i da gledaju svoja posla.

Kakvi su ti dobri ljudi koji ne čine ništa? To su oni koji ništa ne vide, ne čuju i ne govore dok pored njih muče i ubijaju ljude koji, za razliku od njih, imaju stavove ili su po nečemu drugačiji. Ti "dobri" građani ponekad idu i dotle da potkazuju svoje komšije jer im je rečeno da su takvi "neprijatelji Boga i naroda", ili kažu da ništa nisu videli iako su bili svedoci zlostavljanja ili ubistva nekog drugog ljudskog bića. To su KUKAVICE.

Ti "dobri ljudi" su konformisti, koji se boje svakog udarca biča, svake pretnje svog vođe, političkog ili verskog. To nisu ljudi.

Marija Santos Gorostijeta mogla je da zažmuri na jedno, pa na drugo oko. Mogla je da ponekad primi pokoju kovertu, a povremeno da se za to ispovedi kod svog sveštenika, i umiri savest. Mogla je i da sarađuje sa svojim ubicama, na obostranu "korist".

Nije to učinila. Slušala je svoju savest, i drugačije nije htela da živi.

Svako od nas može da opravda svoje ćutanje i svoju snishodljivost. Međutim, mrtva Marija Santos Gorostijeta poručuje nam: "Onaj koji nema vrednosti za koju bi umro, nema ni za šta da živi."

[rethna]

Vrijedi li ovo citati?

[navika]

Zar vjerujes da bi ja tu postavila da ne vrijedi

Ovo zadnje ce te dirnuti, procitaj please

[rethna]

U prvu recenicu i mogu nekako povjerovati

Ok procitam kasnije.

[navika]

Terry Fox je vjerojatno jedna od najinspirativnijih osoba koje su hodale ovom planetom. Ovo je njegova priča.

Terry je bio jedan od onih „holivudskih“ srednjoškolaca. Bio je aktivan sportaš sa izgledima za profesionalnu košarkašku karijeru. Međutim, 1977. godine u osamnaestoj godini života Terriju je dijagnosticirana rijetka vrsta raka kostiju. Kako bi spasili život tinejdžeru, doktori su se odlučili na amputaciju desne noge. Operacija je obavljena uspješno, a mladić se brzo oporavljao.

Terry je nakon amputacije podvrgnut kemoterapiji. Njegov mladi organizam sjajno se nosio sa nedaćama koje nosi ova okrutna bolest. Kako bi primao kemoterapiju dolazio je u lokalnu bolnicu. Tu je vidio da se ne oporavljaju svi od raka. „Bolovi koje ja trpim nisu ništa naspram bolova ljudi koji leže u tim bolničkim posteljama“ rekao je tada Terry svojim roditeljima.

Odlučio je da mora nekako pomoći drugim oboljelima. Želio je da im bude podrška, da dokaže da je sa rakom moguće boriti se. Sportaš i borac od malena odlučio je da krene na epsko putovanje. Želio je da pretrči svoju domovinu, Kanadu, od istoka ka zapadu. Svoju epopeju nazvao je simbolično – „Maraton nade“.

Plan je bio da Terry svakodnevno pretrči 42 kilometra, a njegov cilj je bio da „Maraton nade“ sakupi 24 000 000 dolara, tj da svaki Kanađanin donira jedan dolar fondaciji za borbu protiv raka. Tako je Terry 12. travnja 1980. godine počeo da trči. Njegova borba ispočetka protjecala je u tišini. Međutim, nakon nekoliko nedjelja, javnost i mediji pokazali su zanimanje za Foxovu trku života.

Ubrzo su počele da stižu donacije, a Terry je na svom putu dobio i suputnike. Širom Kanade, maratonci su se masovno priključivali momku koji trči bez jedne noge. Za kratko vrijeme on je postao simbol humanosti i izdržljivosti.

Trčanje je svaki dan postajalo napornije i bolnije, ali Terry nije želio odustati. „Ljudima u klinikama za rak širom svijeta potrebni su ljudi koji vjeruju u čuda. Ja nisam sanjar, i ne mogu da kažem da ću svojim trudom doći do konačnog lijeka za rak. Ali, ja vjerujem u čuda. Moram da vjerujem“ bile su Terrijeve reči koje su odzvanjale Kanadom.

Nakon 143 dana trčanja i 5373 pređena kilometra Fox je morao stati. Tokom nekoliko posljednjih dana, osjećao je tegobe prilikom disanja. Javio se i užasan kašalj. Na medicinskom pregledu ustanovljeno je da je rak zahvatio i pluća. Maratonac je bio primoran da prestane trčati. Bilo je vrijeme za još jednu veliku bitku.

Rak je bacio Terrija u postelju, ali njegov „Maraton nade“ je i dalje trajao. Njegova priča inspirirala je cijelu državu. Stizale su donacije od građana, kompanija, čak i od same države. Početkom juna 1981. godine Terrry je ispunio svoj cilj. Uspio je da sakupi 24 000 000 dolara. Samo nekoliko nedjelja kasnije, 28. juna spiker na državnoj televiziji objavio je da je Terry Foks izgubio bitku sa rakom. Smrt ovog nesvakidašnjeg momka utjecala je na kompletnu državu. Po odluci vlade, sve zastave spuštene su na pola koplja i proglašeni su dani žalosti.

Međutim iako je Terry preminuo, „Maraton nade“ je i dalje živio. Već u septembru mjesecu iste godine, održana je trka posvećena Foxu. Više od 300 000 ljudi trčalo je u njegovu čast. Ta trka postala je tradicija i održava se svake godine. Do danas fondacija „Maraton nade“ sakupila je više od 700 000 000 dolara i nastavlja svoju borbu protiv raka.

[Username]

Predugi tekstovi

[Nice try]

Predugi tekstovi

Da,jako neobični

[navika]

Dajete mi do znanja da niste citali